Srbija Forum :: Srednji vijek

Kulturnohistorijski period hrvatskoga srednjeg vijeka seže od početka same pismenosti u 8. stoljeću do humanističkoga pokreta u drugoj polovici 15. stoljeća. Pismenost je iz starijih stoljeća slabije sačuvana, a o njezinim latiničnim počecima možemo samo spekulirati. Važnije razdoblje hrvatske srednjovjekovne književnosti počinje tek dolaskom u dodir s Ćirilovom i Metodovom djelatnošću, koji 863. godine po sporazumu kneza Rastislava i bizantskoga cara Mihajla stižu u Moravsku i ondje organiziraju crkveni i kulturni život. Preko njihovih su učenika Hrvati upoznati s glagoljicom i staroslavenskim jezikom, koji s vremenom dobiva obilježja hrvatskoga jezika. Treće pismo kojim se Hrvati služe, hrvatska ćirilica ili bosančica (bosanica), nastaje u 9. stoljeću kada slavenski narodi prevode s grčkoga jezika te zamjenjuju glagoljicu grčkim unicijalnim pismom, a za specifične slavenske glasove čuvaju određena slova iz glagoljskoga alfabeta. Hrvatska tropismenost traje sve do 19. stoljeća, no od 15. se stoljeća hrvatski narod počinje sve više koristiti latinicom.

Najstariji su glagoljski epigrafski spomenici u Hrvatskoj: Valunski natpis na Cresu, Plominski natpis i Krčki natpis iz 11. stoljeća te Bašćanska ploča s prijelaza u 12. st. 14. i 15. st. možemo nazvati zlatnim dobom glagoljske pismenosti na području od okolice Kopra u Istri do okolice Splita, u Lici i Krbavi, te u Pounju u Pokuplju. U tome je razdoblju tiskana i prva hrvatska glagoljska knjiga, Misal po zakonu rimskoga dvora (1483.). Važniji su spomenici pisani ćirilicom: Povaljska listina iz Povlja na Braču, sastavljena 1184., a prepisana 1250. godine, stihovi uklesani na Povljanskome pragu u 12. st. te Poljički statut. Njome je pisan i dubrovački zbornik Libro od mnozijeh razloga te Rumanac trojski, roman o Aleksandru Velikome. Spomenici su latinične pismenosti sačuvani tek iz 14. st, a važniji latinicom pisani jesu Red i Zakon za primanje redovnica iz 1345. godine te Šibenska molitva iz 14. stoljeća.

Najstarija se hrvatska pismenost tako s jedne strane tiče epigrafike, diplomatike, statuta i regula te povijesnih tekstova, što su sve važni spomenici najstarije hrvatske kulture, no ne pripadaju domeni lijepe književnosti. Oni tekstovi koje možemo svrstati u književnost u užemu smislu, a ujedno govore više o kontaktu hrvatske književnosti s razvijenijom europskom književnošću, žanrovski se mogu podijeliti na:

• srednjovjekovno pjesništvo (stihove)
• apokrife
• vizije
• Marijina čudesa
• svetačke legende
• dijaloške pjesme i crkvena prikazanja
• svjetovne pripovijesti i romane

U proučavanju je hrvatske srednjovjekovne književnosti na početku potrebno osvijestiti razliku suvremenoga i tadašnjega razumijevanja književnosti i njezine uloge. Stoga je važno naglasiti kako u srednjemu vijeku još nema razvijene institucije autorstva (tekstovi ostaju anonimni) ni autonomije književnosti kao danas. Sačuvani su tekstovi najčešće fragmentarni te sakupljeni u različitim zbornicima. Usko su povezani s usmenom i pučkom književnošću s jedne strane, a s druge strane svojom funkcijom vezani za Crkvu, zbog čega će prevladavati religioznost tema, nizak stil i jednostavnost tekstova. Tekstovi su, dakle, usmjereni na samu poruku, pišu ih najčešće klerici ili ljudi koji imaju veze s crkvenim životom. U početku je najvažnija svrha književnosti srednjega vijeka bila prenijeti crkveni kanon u narodni jezik te su tekstovi morali biti didaktični i komunikativni, kako bi se poučilo manje obrazovan sloj pučanstva.

Autoru:	GiGi [ 21 Jun 2014, 10:49 ]
Tema posta:	Srednji vijek
Kulturnohistorijski period hrvatskoga srednjeg vijeka seže od početka same pismenosti u 8. stoljeću do humanističkoga pokreta u drugoj polovici 15. stoljeća. Pismenost je iz starijih stoljeća slabije sačuvana, a o njezinim latiničnim počecima možemo samo spekulirati. Važnije razdoblje hrvatske srednjovjekovne književnosti počinje tek dolaskom u dodir s Ćirilovom i Metodovom djelatnošću, koji 863. godine po sporazumu kneza Rastislava i bizantskoga cara Mihajla stižu u Moravsku i ondje organiziraju crkveni i kulturni život. Preko njihovih su učenika Hrvati upoznati s glagoljicom i staroslavenskim jezikom, koji s vremenom dobiva obilježja hrvatskoga jezika. Treće pismo kojim se Hrvati služe, hrvatska ćirilica ili bosančica (bosanica), nastaje u 9. stoljeću kada slavenski narodi prevode s grčkoga jezika te zamjenjuju glagoljicu grčkim unicijalnim pismom, a za specifične slavenske glasove čuvaju određena slova iz glagoljskoga alfabeta. Hrvatska tropismenost traje sve do 19. stoljeća, no od 15. se stoljeća hrvatski narod počinje sve više koristiti latinicom. Najstariji su glagoljski epigrafski spomenici u Hrvatskoj: Valunski natpis na Cresu, Plominski natpis i Krčki natpis iz 11. stoljeća te Bašćanska ploča s prijelaza u 12. st. 14. i 15. st. možemo nazvati zlatnim dobom glagoljske pismenosti na području od okolice Kopra u Istri do okolice Splita, u Lici i Krbavi, te u Pounju u Pokuplju. U tome je razdoblju tiskana i prva hrvatska glagoljska knjiga, Misal po zakonu rimskoga dvora (1483.). Važniji su spomenici pisani ćirilicom: Povaljska listina iz Povlja na Braču, sastavljena 1184., a prepisana 1250. godine, stihovi uklesani na Povljanskome pragu u 12. st. te Poljički statut. Njome je pisan i dubrovački zbornik Libro od mnozijeh razloga te Rumanac trojski, roman o Aleksandru Velikome. Spomenici su latinične pismenosti sačuvani tek iz 14. st, a važniji latinicom pisani jesu Red i Zakon za primanje redovnica iz 1345. godine te Šibenska molitva iz 14. stoljeća. Najstarija se hrvatska pismenost tako s jedne strane tiče epigrafike, diplomatike, statuta i regula te povijesnih tekstova, što su sve važni spomenici najstarije hrvatske kulture, no ne pripadaju domeni lijepe književnosti. Oni tekstovi koje možemo svrstati u književnost u užemu smislu, a ujedno govore više o kontaktu hrvatske književnosti s razvijenijom europskom književnošću, žanrovski se mogu podijeliti na: • srednjovjekovno pjesništvo (stihove) • apokrife • vizije • Marijina čudesa • svetačke legende • dijaloške pjesme i crkvena prikazanja • svjetovne pripovijesti i romane U proučavanju je hrvatske srednjovjekovne književnosti na početku potrebno osvijestiti razliku suvremenoga i tadašnjega razumijevanja književnosti i njezine uloge. Stoga je važno naglasiti kako u srednjemu vijeku još nema razvijene institucije autorstva (tekstovi ostaju anonimni) ni autonomije književnosti kao danas. Sačuvani su tekstovi najčešće fragmentarni te sakupljeni u različitim zbornicima. Usko su povezani s usmenom i pučkom književnošću s jedne strane, a s druge strane svojom funkcijom vezani za Crkvu, zbog čega će prevladavati religioznost tema, nizak stil i jednostavnost tekstova. Tekstovi su, dakle, usmjereni na samu poruku, pišu ih najčešće klerici ili ljudi koji imaju veze s crkvenim životom. U početku je najvažnija svrha književnosti srednjega vijeka bila prenijeti crkveni kanon u narodni jezik te su tekstovi morali biti didaktični i komunikativni, kako bi se poučilo manje obrazovan sloj pučanstva. Izvor: hrvatskijezik.eu

Srbija Forum http://srbija-forum.com/

Srednji vijek http://srbija-forum.com/viewtopic.php?f=420&t=6739	Stranica 1 od 1

Stranica 1 od 1	Sva vremena su u UTC + 2 sata
Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group http://www.phpbb.com/