|
Autoru |
Poruka |
*Twilight*
|
|
Laprdalo i tuturutka
Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07 Postovi: 11750
|
Prijateljska žalost
Kome je stalo da imaš dvadeset godina i djetinjastu ljubav, što tepa noćnoj kiši? Oblaci osamljeni i uvijek malo nujni možda će donijeti zemlji za krilo tišu svakidašnjicu.
Kad upalim svjetiljku vidim: čudno je živjeti. Ljudi prolaze zabrinuti (kao da su tu oduvijek). I nitko ne zna zašto je nesretan onaj drugi i kako su sve tuge slične i svi zanosi isti.
A djeca razumiju sve. Plava su srca djetinja. Kroz čarobne šume ptičji glas ih vodi. Ah, pričat ću im kako polagano umiru stari parobrodi
|
|
|
|
|
*Twilight*
|
|
Laprdalo i tuturutka
Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07 Postovi: 11750
|
Vesele kočijice
Ostavih srce u škrapama blizu mora, neka ga paze smeđi rakovi na zidiću ljušturastog dvorca sa smaragdno zelenim terasama u odsjevu zalazećeg sunca. Pohranih ga u krunu mrkog čempresa koju posjećuje jedan vrlo muzikalni slavuj, čije mi kasno i zvonko pjevanje u slavu večernjoj zvijezdi toliko nedostaje. Ostavih sebe na svim mjestima na kojima cvate i miriše bilje što ga ti svojim korakom prepoznaješ, a ono što nisam ja krenulo je duž nasipa zloćudnih rijeka po plandištima, čije užarene predjele ne kupaju slane plime i ne rashlađuje vjetar s mora. Kažem, nisam ja - jer ne vidim i ne čujem ono što je preda mnom, nego slušam i gledam što je u meni. A u meni je slavuj, čempres i vrijeme. U meni si ti, dragi moj, lijep kao starinski suncobran izgubljen u gradu mjesečevu. Kočijice s modrim i crvenim patuljcima kotrljaju se, veselo poskakujući k moru. Ali ja ne smijem onamo, jer je ondje ostalo moje vrlo trijezno starinsko srce, kojemu sam na odlasku obećala četrdest smiješnih djetinjstava i četrdeset i četiri zlatna oraha. Dajte slavuju u mrkozelenoj krošnji znak da otpjeva svečan hvalopoj večernoj zvijezdi u svom srcu, na kositrenom poklopcu neba. Kotrljajte se vesele kočijice k moru! Zbogom, dragi moj! Doviđenja moja rasanjena dušo!
|
|
|
|
|
*Twilight*
|
|
Laprdalo i tuturutka
Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07 Postovi: 11750
|
Pećina s izvorom i svijetom Jesam li sjećanje u kamenu ili patnja koja se odmara?
K meni stižu mnogi beskućnici koji ne čuju godišnja doba, jer u ovoj pustari raste samo jesan bezimen cvijet posrednik između vas i mjeseca i pokazuje zalutalima tragove magarca u pijesku a žednima raspuklinu gdje se je stijena nekoć davno sažalila nad putnicima.
Ovamo stižu sa četiri strane svijeta oni koji misle da su nesretni, i drugi podjednako ubogi koji ne znaju što bi nazvali srećom.
Oni se napiju. Otpočinu i krenu dalje pognuvši leđa kao da razgovaraju sa zločincem.
A ja ostajem opet sama i gledam sjenke kako se udaljuju uznemirujući obzorje.
Neke od njih zaboravljam odmah a druge pamtim. Oni me ispunjaju tamnom čežnjom nerazjašnjivo kao što je nejasno rastenje cvijeta na bespuću između zemlje i neba.
I misleći na njih postajem još više golet i još više stijena. Sjećanje koje tješi kamen i patnja koja ne može otpočinuti.
|
|
|
|
|
*Twilight*
|
|
Laprdalo i tuturutka
Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07 Postovi: 11750
|
Nikad
Ne znam gdje počinje praznina mora Ali slutim što je taknuo u tebi ili meni glas koji je blizu negdje rekao: nikad.
To je rijeka koja se ne više ne vraća u svoj izvor jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim koji čeka u daljini.
To je cvijet koji ne silazi više u svoj korijen jer se ondje naselila budućnost.
Nikad.
Šumna trava neizgaženih visoravni, snijeg na planinama ljubičastim.
Osvrni se za sobom i gledaj svoje Nikad u travi sluha i vida naraslo u sjeni ruku sustalih, u sjaju želje neugasle.
Obazri se, prepoznaj svoje Nikad po iščezlim nizinama prostrto. I teška misao koju si zanjihao postat će blaga, jer je kraj nje čovjek nerazumljiv u svojoj samoći.
A kad se on pomakne u Noć i u veliki uspavani prostor, ispružit ćeš za njim svoje ruke i viknuti: ne odlazi!
(iz pjesme Elegija - stih...)
Jer, vječnoj mijeni usprkos ja znam da moram naći prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo cvijet koji će zadržati bezazlenost i ljubav koja neće prestati.....
|
|
|
|
|
*Twilight*
|
|
Laprdalo i tuturutka
Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07 Postovi: 11750
|
Molitva
Molim za Sunce u tvojim ocima, za dodir koji budi treptaj zivota, za tebe jedina ljubavi moja.
Molim da ruze ne uvenu kao secanja, da nijednu suzu ne puste vise. Molim za tvoje reci satkane od zelje, Za nase duse obojene tugom.
Molim da samoca ne boli vise, da dodjes u moj svet, da svaka nada postane stvarnost, da svaki tren sa tobom bude vecnost.
Molim da tvoje ruke, Otope led moga zivota, da vreme izbrise boli, da srce zakuca jos jace.
Molim da ne zivim od secanja koja se gase, Da nikada – postane ZAUVEK. Molim, molim za LJUBAV.
|
|
|
|
|
*Twilight*
|
|
Laprdalo i tuturutka
Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07 Postovi: 11750
|
ROPSTVO
Žena sam... Moja ispovjest prastara i tužna drhtala je neizgovorena pred nepomičnom savješću planina. Ostanite bezazleni dok pjevam ovu himnu istinitu o robinji i ženi i orlu koji je uzletio u modrine.
Ljubila sam najljepše mladiće u ovoj dolini i u svim dolinama kojima protiču nečujne rijeke bezbrižnosti. Da znate kako sam ih ljubila vi bi plakali. Da znate kako sam bdjela uz njih vi nikad ne bi spavali spokojno pokraj žene ili pokraj šume ni pokraj ognja skitnica.
Ljubila sam ih kao istrazivač predio neznani u koji se zaputi, ni od koga praćen. Nema močvare koju ne pregazih ni stabla pred kojim ne klonuh ni brda put kojeg ne dizah oči tražeći spas.
Ljubav je bila jača od mene. Moje tijelo je strepilo. Dodirujući sreću, cestu otkritu koja izmiče u nedogled.
O, vi koji trošite suze za svaki rastanak, za svaki cvijet za svaki krug koji nestaje na vodi, vi, koje bedra svoja čuvate za najveću bol i ostajete ponižene pred sudbinom;
Pomozite mi da izreknem ništavilo našeg sjaja prašinu ljepote koja nas zasipa. Breme ljubavi pod kojim smo se slomile noseći ga predano, kao da nosimo neotklonivi plod svoje crne utrobe. Kao da nosimo zapaljenu buktinju života.
Ja nisam ništa mudrija od vas. Moj put isti je kao put vodonoše koji ne može izbjeći strminu izvora i počinkom ne umanjuje jaram svoj. Gledajte moja ramena. Ožiljci na njima isti su kao i vaši. I bore oko mojih usana gorke su od godina strpljenja i od pelina šutnje.
Ne zatvarajte prozore, djevojke! Ovo je i vaš glas, ovaj glas preplašene noći što je prezrela svoje ropstvo, i hoće da postane orao. Izađite na ulice, i vidjet ćete kako klečim na svakom pragu na kojem je klečala Žena.
Nijedna od vas nije bila tako pokorna kao ja. I nijedna od vas nije tako prkosno i gnjevno uspravila svoje lice, i pogledala nad vrhove smreka gdje su orlovi i gdje je Ljubav.
O, šta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu, šta mi je da pregorim nekoliko proljeća nekoliko izvora, i žetve najljepše koje se neće vratiti nikada! Šta je meni da prebolim travu svog djetinjstva i grad svoje mladosti.
Bila sam odana miru ljubavi. I plakala sam kada bi vjetar zatresao njene krošnje u nevrijeme.
Ljubav je bila jača od mene, A muškarac je bio hram s pročeljem zlatnim od mojih sanja na stupovima moje smjernosti.
Dok je spavao, na prstima sam silazila pred prag, i legla na kamen pokrivši se mokrim zvjezdama. A kad je ustajao, žalila sam njegove ruke jednako umorne kad stišću hljeb i kad noše oružje i stjegove.
Govorila sam da moju mladost još nije dodirnula noć. i skrivah suze da bi mi vjerovao.
I kad su prepoznali u mojim očima osmijeh kojim žena sebe dariva zauvijek onome s kim će podijeliti tajnu, oni su odvrnuli svoje lice od mene i gledali su nekuda u daljinu ljubomorni na slobodu visoko raskriljenih ptica, što su odabrale pustoću vidika i odrekle se ljupke doline koje se oni nisu mogli odreći.
I grlili su me odsutno i mrzovoljno. I svlačili me kao krivca, ne kao ženu. I te noge su me gazile, te ruke su me bičevale, ta usta narugala su se cjelovima. Ali ja sam se smiješila i dalje postojano i bezazleno. Ja sam ih ljubila. Govorila sam da su dobri i mudri i skrivala suze, da bi mi vjerovali.
Zatim su me milovali kao što kraljevi miluju robinju najdražu. A ja sam u njihovim rukama osjećala usplamtjeli žar bića. I u njihovu glasu zavijanje vukova u divljini.
Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke, prah ove ceste i ovaj zdenac kome zazvah vodu duboku. Kad ih pogledah, to bjehu vukovi. To bješe zaista divljina i noć, a ja tek plijen, pred pećinu domamljen u brlog pohotnika, pred noge osvajača.
A oni su i dalje gledali spokojno u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis, i za koju mislim da bijaše orao što je kružio nad dolinama.
I kad su već sasvim vjerovali u moju blizinu i moju postojanost, ja sam pogledala onamo kud su gledali oni u daljine modre i raskopane, u visine put kojih se vinuše najsmjeliji. I poželjeh da sam ja ta zlatna ptica, raskriljeni orao nasred neba.
Tada stadoh da se smijem. Otvarala sam vrata široka i smijala se, smijala mimo trave i plastova pšenice, do crne vjetrometne zemlje kojom su mi snagu opasali.
I smijeh moj se budio u zoru i prosipao do prvih zvijezda. A onda sam zaspala umorna kao od hoda kroz planinu.
Čudila sam se tom putniku podmuklom koji je zaustavio konja pod ovim brdom, na ovom pjesku. I traži noćište na pragu žene. I želi da mu pjevam uspavanku ja, koja ću prezreti nježnost da bih dosegla svoju istinu. Ja, koja svoju sutrašnju čežnju već čitam u lijetu ptice izgubljene.
I odvrnula sam svoje lice da želju na njegovu licu ne vidim. I prestala se smijati.
I krišom plačući odoh. Odoh posve sigurno. Odoh na put žalosni da budem pjevač lutanja.
Ja više ne tražim. I ne vjerujem...
Ne vjerujem u vrlinu gospodara. Pamtim kako ruke bičevi postaju, i kako je zagrljaj muškarca strašan kada se odmaraju osvajači i kad se u njihovu zahvalnu glasu opet čuje zavijanje vukova.
Zato, mladići iz moje doline, ne vjerujte mi kad ležim pored vas u travi krotka i pokorna kao srna. Ni kad vas napajam i tetošim, ni kada ištem vašu vjernost u zamjenu za proljetni oblak u visini, za oluje mog promjenljivog srca.
Jer, jao onom ko mi povjeruje i ko dovede svoje stado pred moj šator, da ga othranim!
Ja ću ga napustiti u čas kad tama obavija polja. Uspravit ću svoje lice i stresti cvijeće kojim ste me okitili. I drhtat ću, jer je stablo u daljini velišanstveno, a vaša ljubav ništavna. I vaši ognjevi pred ognjem zore kržljavi i turobni.
Idite svojim putem, zaljubljeni! Moja svirka nije za vaše uho! Ljubav je bila jača od mene. Ali pjesma postade orao i napušta svoju dolinu.
Put modrih gora lete orlovi i ne okreću se.
To je ispovjest žene i robinje. Himna ponižene ljubavi. To je pjesma o mojoj istini što je istina ostavljenih...
|
|
|
|
|
*Twilight*
|
|
Laprdalo i tuturutka
Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07 Postovi: 11750
|
Kasni sjaj
Tražim te kao što naglo valovi prispjeli sa mračnih mora, i već sasvim umorni od huka noći,ištu uvalu zasjenjenu modrim klisurama počinka.
Ljubim te mirno kao šuma večernja svoje košute, i kao zemlja svoju snagu i svoj kasni sjaj, zabrinuta pred tišinom voćnjaka i pred polaganim odlaskom ruža.
|
|
|
|
|
*Twilight*
|
|
Laprdalo i tuturutka
Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07 Postovi: 11750
|
Zlato
Ako je život rijeka što teče, ljubav je zlato nataloženo. Ona ga u svom koritu njiše A zlato raste. I što da dalje U sebi nosi sve zlatnija je.
Ja već prevalih tri nizine Daleko za mnom izvor šumi, a ušće ne znam gdje se krije. A kad gledam na svoje dno u šljunku sija zlato čisto. I od visokog klasja ljeta zlato je moje raskošnije.
|
|
|
|
|
*Twilight*
|
|
Laprdalo i tuturutka
Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07 Postovi: 11750
|
Pjesme su umorne
Pjesme su umorne od riječi, kao more od svojih valova. Pjesme su umorne od lišća koje na njih pada svaku jesen. Htjele bi jednom otvoriti oči i vidjeti nad sobom beskrajno nebo modro i čisto, puno ljubavi.
Pjesme su umorne od riječi kao more od svojih valova.
|
|
|
|
|
*Twilight*
|
|
Laprdalo i tuturutka
Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07 Postovi: 11750
|
Ljubomor
Znam orkane koji iz korijena čupaju stabla stara tisuću godina. Znan rđu koja izjeda bokove orijaša na oceanima. Znam divljanje razlivenih rijeka i riku lavova uoči potresa.
Znam termite u Australiji koji su raskopali naselja ovčarska. I vojske skakavaca što kretahu put sjevera učinivši da potamni sunce.
Ali ima jedno zlo pod nebom strašnije od nepogoda orkanskih, od urlanja razlivenih voda i od čopora skakavaca.
Ima u našem srcu jedan oganj koji čuvaju dva vrlo stara rogožinom pokrita đavola. I na tom ognju u bakrenom kotlu čarobnica zelenih očiju miješa najljući od otrova što ga je iznašla očajna mašta ljubavi.
To je ljubomor. Bojim se izreći tu riječ krcatu jeka grobnih i daha truleži.
Kao kukavica uzrasla u gnijezdu nježne ptice,tako je ljubomor, nastanivši se u gnijezdu ljubavi,iz moga srca prognao sve pjevice i učinio me nesretnom.
Ne slijedite me, zaobiđite taj put! Ondje vreba na nas u klupko savijena kobra. Ne pijte iz one česme! To je zagađeni izvor
|
|
|
|
|
|
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 27 gostiju |
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
|
|
|