Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 11:47


Autoru Poruka
Вучица
Post  Tema posta: Re: Razgovori...  |  Poslato: 21 Dec 2016, 23:45
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
OČI


Tanja je bila apsolventica arhitekture i život je zamišljala kao ogromni prostor kojeg, prije nego mu da svrhu i smisao, treba pažljivo projektirati. Vjerovala je samo u egzaktne stvari, klela se Titom i čitala knjige od kojih su me često podilazili žmarci, poput Psihologija ljubavi: kako ostvariti savršenu ljubavnu vezu? Bez obzira na pet neuspjelih pokušaja, ja sam, s druge strane, bio siguran da još uvijek mogu položiti prijemni ispit na Akademiji scenskih umjetnosti. Iz nekog glupog razloga, vjerovao sam da sam rođeni glumac pa sam zanemarivao sve drugo u životu.

Ne sjećam se kada smo donijeli odluku da živimo skupa niti se sjećam dana kada sam na poleđini pisama, koja sam redovno slao roditeljima u inostranstvo, počeo pisati njenu adresu. Sjećam se onog čega se ljudi u vezama obično ne sjećaju i uopće ne znam zašto je to tako: žute fleke na njenoj košulji od tvida (kojoj je uzalud pokušavala utvrditi porijeklo), lepeta golubijih krila na otromboljenim limenim klupicama ili žute susjedove mačke...

Njen stan nalazio se u Lenjinovoj, u potkrovlju s malim, polukružnim prozorima i zidovima s kojih se ljuštila farba. Zvala ga je šupak. U početku nas je zaokupljala misao da ga uz njen osjećaj za prostor i moju ušteđevinu možemo učiniti pristojnim porodičnim domom. Tri puta nedjeljno čistio sam izloge u dragstoru preko puta i brinuo se o šlagiranoj majci nekog ginekologa kako bismo mogli plaćati sve te silne majstore koji su nam, poput žohara, rovali po stanu, ali je, uprkos svom uloženom trudu, ta prokleta rupa sve vjernije odgovarala njenom opisu.

Nekoliko spratova niže, stanovao je pisac i profesor, profesor i pisac, drug Ðuro Galski. Noću, u kratkim predasima između iscrpljujućih rundi naših poljubaca, mogao sam čuti otkucaje pisaće mašine iz njegove sobe. Profesor Galski. Alkoholičar. Pisac kojeg je ostavila žena. Katkad bih ga sreo u stubištu i on bi me pozdravio, iako sam bio siguran da me se ne sjeća. Profesor Galski, visoki zalisci, naočare s debelim sočivima i grba na leđima kao u Quasimoda. Čovjek zbog kojeg sam ponavljao drugi razred gimnazije i zbog kojeg sam poželio postati bilo šta samo ne pisac. A onda je, početkom aprila te godine, na grad pala prva granata i živote nam pretvorila u ruševinu. Tanja je jedne večeri rekla: „Ako ostanem ovdje, neću preživjeti! Jer ne ubiju li me granate, ubit će me ovo ludilo“, a ja sam jedninu u njenoj rečenici još dugo ćutao kao nož među rebrima.

Grad smo napustili onoga dana kada je ona trebala braniti svoj diplomski. Krenuli smo u neku hladnu skandinavsku zabit, uvjereni da smo dobili priliku za novi početak. Za razliku od nje, ja sam uspio stići samo do prve granice. Ona je produžila dalje uz obećanje da će mi poslati garantno pismo čim stigne. Otad je na hiljade pisama stiglo u grad, ali ni na jednom nije bila moja adresa.

Prvih sam godina čuvao neke njene stvari: knjigu Vlati trave, recimo, obilježenu celofanom iz kutije Tokata na stranici broj 68. Ploču Cindy Lauper, ili malog plišanog zeku koji je još dugo mirisao po njenom parfemu. Dugo sam se bojao da ću, ako se odreknem tih nježnih sitnica koje su ostale iza nje, zauvijek izgubiti nadu da će mi se žena koju volim jednom vratiti. S dolaskom novog milenija, iz mog sjećanja počeo je da iščezava njen osmijeh. Potom sam zaboravio njenu kosu, onda nos... Najduže sam pamtio njene oči. Posljednji put sam ih vidio one zime, kada je umro profesor Galski. Stojeći na kiši, pored rake u koju su pogrebni radnici spuštali njegov lijes, vidio sam trenutak kad su se zauvijek sklopile.




Elvedin Nezirović


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: Re: Razgovori...  |  Poslato: 21 Dec 2016, 23:45
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
ANJA



Trčao je. Suze su se slivale niz njegove obraze, mutile mu vid. Sapleo se o ivičnjak; podižući se sa vlažnog asfalta pomoću krvavih dlanova, ustao je i nastavio da trči. Jecaji su mu bili isprekidani plitkim uzdisajima, bubnjevi udarali u glavi, a zvuci se odbijali o zidove i ostajali da odzvanjaju unutra.
Bila je sve. Njena duša uselila se i u njegovo telo, disao je, jeo, spavao i budio se s njom. Sve joj je rekao. Zavisio je od nje, njenih poljubaca.
A sad mu kažu da je nestala. Da je voz prešao preko njenog osmeha, da ne postoje njene crne oči, da nema tankih ruku koje su ga grlile. Tek tako. Da je više nema. Nema je. Nje!
Sunce je obasjavalo beton, grejući plave kućne papuče koje su klepetale pod njegovim stopalima. Nastavljao je da trči, zastajući jedino kada se pridizao posle svakog novog pada. Mobilni je počeo da zvoni. Trčao je, vrištao da ga nadjača, da ne čuje, da uguši sve te zvuke, sve te ljude koji će mu reći da će biti sve u redu. Prolaznici su pokušavali da mu prepreče put, zaustave ga, ali on je samo trčao i trčao, jureći ni pred čim, jureći ni prema čemu.
Trčao je među automobilima, kamionima, motorima, zbunjen, izgubljen, sam, trčao je zatvorenih očiju, trčao je i trčao. Bežeći od grada preko mosta kojim je jurila reka vozila, izgubio je jednu od papuča, srušio nekoliko ljudi u trku.
Napokon je stao, okretao se u mestu, oko sebe, kao da nešto traži – brisao je suze i osvrtao se. Sve je bilo mutno. Čudni oblici koji su podsećali na ljudske figure zaobilazili su ga, čuo je mrmljanje, optužbe, podsmeh. Unosio se u njihova lica, čežnjivo zagledao crnokose devojke, šaputao: „Anja... Anja...“ Pokušavao je da udahne, ali vazduh kao da nije želeo u njegova pluća. Prišao je ogradi mosta, popeo se na nju i seo okrenut leđima reci, i jecao nad ljudima koji su užurbano prolazili. Pogledao je u nebo, nasmešio se i, zabacivši glavu i opustivši ruke kojima se pridržavao za plavu ogradu, bleštavu od sunca, nestao u vodi.
Trenutak nakon što su plava ograda i usijani beton nestali pred njegovim očima, ugledao je crnokosu devojku koja mu pritrčava sa telefonom prislonjenim na uho, i čuo njen bolni vrisak.




Tamara Sorak


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: Re: Razgovori...  |  Poslato: 24 Dec 2016, 00:27
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
Neubrana ruza u hodnicima vremena



Katkad mi prica zafali ona jutarnja
sto mirisom nase sobe odjeci,
dusa se lomi iznova i iznova.
Zasto, kad nemam te vise,
otisla si u nepovrat budilniku praskozorja.
Jos je ostao eho tvojih zagrljaja,
ostale su te niti nerazjasnjene starih cilima prasine,
ostalo je jedino srce ranjeno na krvavoj kisi da samuje.
Ostalo je sve netaknuto u bledom secanju nasih jutarnjih
suza, ostalo je to prokleto cekanje, ostao sam i ja,
iako te nema vise.
Rece ruza neubrana u saksijama trajnih cekanja kraj onih
istih trotoara kojom koraca umirajuca nada.
Moj san si ti, al san nece na oci da dodje,
pa niz mesecevu ruku pruzam nezne strune od harfe
i gledam u daljinu da mi se tvoj lik pokaze,
niz brzake sneznih pahulja da mi zaleprsas pod plesom
okretnog zagrljaja, jos cekam taj stisak ruke,
tu senku pod vlasima tvoga bica da okrene.
I dalje cekam da svratis u moje aleje setanja,
al ne vidim tvoje korake, nego slutim da nadolazis
strpljivo u senci svojih prvih usana.




Angel Guardian


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: Re: Razgovori...  |  Poslato: 24 Dec 2016, 00:33
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
ZIMA



Kada je hladno ja sam baš lenja i melanholična. Najradije bih legla i probudila se u junu. Pokušavam da shvatim tačnu razliku između melanholije, tuge i sete. Pokušavam da shvatim šta vezuje melanholiju, tugu i setu i shvatam da ih vezuje patnja.
Da, ja zimi patim više nego u bilo koje drugo godišnje doba. Valjda zato što su praznici i zato što je hladno.
Zimi patim za stvarima koje više ne postoje ili za stvarima koje postoje ali su se zauvek završile za mene. Zimi patim za nečim što se dešavalo ali i zbog nečega što tek treba da se desi, a znam da će se završiti.
Jednom sam rekla drugu:,,Patim, izašla sam iz veze“. Pitao me je šta se dogodilo i rekla sam da se nismo dobro slagali i da sam morala da prekinem taj odnos. Drug me je zbunjeno pitao:,,Pa zašto onda patiš ako si ti to prekinula?“
,,Kakve veze ima što sam ja to prekinula?“ ptala sam ga ,,ja patim jer veza nije opstala“. Nije mu bilo jasno.
Patim kada vidim pažljivo složene i divno obučene lutke u šnajderskim radnjama jer mi je tužno i veličanstveno kada neko predano i sa puno ljubavi radi svoj posao. Šnajderske radnje su nekako oličenje nade u bolje u sutra. Ljudi idu kod šnajdera da bi imali lepu garderobu, a to pokazuje da ljudi žele da se uklope i prilagode jer traže sigurnost i ljubav. Trenutak kada šnajder uzima meru je jedna od nežnijih stvari u odnosu sa nepoznatom osobom. Nakon toga vi dolazite nekoliko puta da probate tu garderobu i na kraju dobijate svoje odelo. Šnajder je sedeo nad odelom i radio na njemu. Potrebna je preciznost i usmerenost na to. Poznavala sam jednu teta Bebu, ona je živela na osmom spratu zgrade u kojoj sam živela pre petnaest godina. Teta Beba je bila šnajderka. Jednom je sašila gomilu haljina i nekakvih šešira i otišla da ih nudi prodavcima, radnjama i tržnim centrima. Niko ih nije kupio. Teta Beba se vratila kući bez dinara sa punom kesom materijala koji nije prodala. Plakala sam kao kiša. Bilo mi je tužno što niko nije želeo da kupi ni da pogleda njen rad, a ona se trudila.
Šnajderske radnje su tužne jer su oličenje prolaznosti. U kraju u kojem živim ima mnogo šnajderskih radnji. Strašno se rastužim nad nečijom predanošću i ljubavlju prema svom poslu. Rastužim se jer se u jednoj slici vidi i besmisao i smisao ljudskih nada i želja. Ljude treba voleti. Mnogo
Zimi patim više nego inače. Zimi patim zbog svega zbog čega sam već patila. Zimi patim što prolazi još jedna godina, što sam starija, što deca rastu, što ljudi stare, što neko baci kartu za autobus na ulicu, što kesa leti bez cilja, što neki ljudi jure za životima bez osećanja, što prosjak satima sedi i niko ga ne primećuje, što se kučići smrzavaju, što se deca razboljevaju i što postoje ljudi koji su u kolicima i koji ne mogu da uđu u pozorište ukoliko pozorište nema rampu.
Patim u pekari, u tramvaju, zatim u pošti dok stojim u redu i na šalteru dok čekam da predam knjižicu.
Patim što patim.
Zimi sve postaje razlog za setu i melanholiju. Odem kod roditelja na ručak i dok moj otac priča kako je spremio pile i krompir ja uhvatim sebe kako patim jer je ostario.
Mislim da su i raskidi nekako najteži zimi. Raskidi ili razvodi kada god da se dese, zimi se vraćaju nekako u sećanja. Zima me asocira na starenje i na kraj, a ja ne volim kraj. Bilo da je kraj veze, kraj škole, kraj života ili kraj ljubavi, nije ni važno. Važno je to da nema povratka. Nema nazad.
Posebno patim kada izgubim energiju i vreme na pogrešne ljude i odnose. Ono što je baš tužno je što ne postoji gumica za postupke. Reči možda nekako možemo i da ispeglamo ali dela nikako. Ono što je urađeno to ostaje. Patim kada su nečiji postupci prepuni nepoštovanja ili neiskrenosti. Ljudi kažu.,,izvini“ ali to ne može da obriše postupak. Ne može da se izbriše taj trag u vremenu. Patim zbog tragova u vremenu.
Uz patnju uvek idu i pitanja. Najčešće se pitam zašto je tako moralo, zašto se to desilo, zašto mi je neko to uradio, zašto sam ja nekome to uradila ili dozvolila, zašto mora da boli? Neke patnje nemaju pitanja. Neke patnje su samo tihi rastanak ili tiho pomirenje sa sobom.
Šta pomaže da se tuga i seta ublaže? Zagrljaj, ljubav, prisustvo ljudi koje volimo, topla hrana, udoban i topao krevet, dobar film ili predstava i dobra muzika.
Neki ljudi umiru i nema ih više. Nekih ljudi samo više nema. Ostao je trag ili praznina i ostala su sećanja, a sećanja su veoma tužna jer su prošli događaji i zato što su nešto čega više nema.
Pametni i mudri ljudi kažu da ne treba da se beži od sebe i svojih emocija i da se treba prepustiti svojim osećanjima.
Da ih treba proživeti i preživeti.
Da sebi treba da se da rok za patnju i melahnoliju i setu i tugu.
Odlučila sam da sve to proživim ove zime.
Patiću do proleća.
Mislite da može tako?



Dinja


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: Re: Razgovori...  |  Poslato: 24 Dec 2016, 00:34
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
Deda Mraz



Imala sam četiri godine kada sam prvi put videla Deda Mraza. Bio mi je sumnjiv. Znala sam da to nije pravi Deda, ali nisam znala ko je u stvari on. Sad kada na to pomislim, shvatam da je imao lošu masku. Bio je krakat, brada od vate i virila mu je crna kosa ispod kape. Nije bilo nikakve pozorišne predstave, već smo mi deca izlazili (ko je hteo) i recitovali neke pesmice, a Deda Mraz nas je ložio kako smo fenomenalni. Posle je bilo slikanje i paketići i onda kući. Tata je nosio paketić, a ja sam jedva čekala da dođem kući da ga otvorim. Keks, napolitanke, čokolade, Smoki i Čips, opet neki keks, lizalica, čokoladne banane... i lutka. Mama je uzimala keks, jer mi to ne jedemo, to je dobro uz kafu ili čaj... Komentari kako i nije neki paketić, "samo kabasto natrpaju da izgleda da je veliki, a u stvari ništa..." Svake godine isto. Lutka mi je bila najvažnija. Dečaci su dobijali neke automobile i kamione. Radost neviđena. Svega previše. Onda su došli brat i sestra, pa smo donosili tri paketića. Sestra i ja spojimo sve na gomilu, pa izgleda kao neko veliko brdo slatkiša, a mama dobacuje da ne otvaramo sve odjednom, nego da čuvamo i za sutra, prekosutra...
Sve nam je to doneo Deda Mraz. Pred kraj godine su nas roditelji opominjali da moramo da budemo dobri, pa ćemo dobiti poklone i paketiće...bla bla.
Ne verujem u tog Deda Mraza u crvenom kostimu. Nikad i nisam. Ali, verujem u skup želja, maštanja...Verujem (naivno i dalje), da ako je neko dobar, biće sigurno nekako nagrađen. Samo deca dobijaju, mi odrasli to moramo da zaradimo. Ali, bitne su prilike - kad se ukažu, da ih prepoznamo. Deda Mraz mozda pomaže deci da budu dobra, da slušaju... a i nama odraslima - da budemo bolji, da se setimo dragih ljudi, da imamo lepe misli, da pažnju pokazemo na delu. On se pojavljuje samo jednom u godini, u crvenom odelu (na radost), ima stomačić kao simbol blagostanja, ne skida osmeh sa lica i ispunjava želje.
Jednom u godini imam pravo da budem nerealna pa da na glas izgovorim šta bih sve volela i želela. Redovnu platu od hiljadu evra, da nemam šefa koji mi diše za vrat, da me ništa ne boli, da mi dete položi sve ispite k'o od šale, da idem dva puta na more, da kupim novi trosed i fotelju za dnevnu sobu, da promenim abažure na lampama, da me ništa ne mrzi, da uvek nađem mesto za parking iz prve...
Ne može sve da stane u paketić, ali 'ajde bar nešto.
Lep je osećaj kad dobiješ mnogo toga što ti ne treba, kad imaš nečega u višku pa makar to bile i napolitanke. Odavno živimo sa manjkom, ispod crte, na ivici... ili kako se to već sve zove.




Gorica Nešović


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: Re: Razgovori...  |  Poslato: 24 Dec 2016, 00:40
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
***

Кефалија приђе Богдану и шапну му на уво.
"Синко... Јеси ли дошао овде да се ожениш или да умреш?"
"Али... али он је... он ме је увредио. И мене и... и моју светлу вереницу."
"И шта ћеш да урадиш поводом тога? "
"Борићу се."
"Против кога, будало? Погледај... То је Милан Топлица, побратим оног лудака Косанчића. Најбољег мачеваоца са ове стране Драгоманског теснаца. Извадиће ти утробу и дати је псима за вечеру."
"Чуо... чуо сам да он уопште није толико вичан мачу као Косанчић."
"Добро си чуо, синко мој... Није. Он је вичнији секири. Што ће ти ускоро и показати."
"Ја... Ја не могу сад да се повучем."
"Зашто?"
"Зато што ће то бити велика љага на мој образ. Како да се вратим оцу у Приштину?"
"Лепо, на коњу. Водећи Достану са собом."
"Како стрицу Вуку да изађем на очи? Сматраће ме кукавицом."
"Па очито те велможни господин Вук и не сматра за нешто, чим те је послао овде да за жену узмеш сиротицу без оца и матере која ће ти у мираз донети који крстити грош и нешто мало земље. То што ћеш због ње испасти кукавица и побегуља сматрај такође миразом. А највећи мираз ће ти бити глава..."
"Каква глава?"
"Та што ћеш је на раменима из Ниша однети за Приштину."

***

"Има ли и у овој тврђави Змајева, Али-пашо?", упита Мурат великог везира.
"Нема, господару.", одговори овај.
"Јеси ли сигуран?"
"Јесам, господару."
"Али ја видим Змаја, Али-пашо. Великог, накострешеног Змаја..."
"Не разумем, господару..."
"Не разумеш јер си слеп код очију, велики везиру. Погледај мало боље. Шта видиш?"
"Видим град, господару."
"Тамо где ти видиш град, ја видим Змаја... опруженог у долини. Погледај само како су оштри испусти на његовим бедемима... Као бодље. Погледај како само вијуга река око његових зидина, правећи природни грудобран... попут репа. Погледај ону највишу кулу... Као глава... Глава Змаја. Да ли га сад видиш?"
"Да... Видим га."
"Е, тог Змаја, ту звер... мораћемо да оборимо на ноге. И немој да сумњаш... неће бити уопште лако."



Dejan Stojiljković
(из рукописа романа "Олујни бедем")


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: Re: Razgovori...  |  Poslato: 27 Dec 2016, 00:29
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
***


Nemoj da pitaš, ćutaću glasno,
pomešala sam suze i boje,
ne čujem dobro, ne vidim jasno,
gledaj za mene ti, oko moje.
Nemoj da brineš, sve je još prazno,
u Zombilendu redovno stanje,
„Kako si?“ zvuči bezobrazno.
Uvek sam loše, al nekad manje.
Ne moram ništa osim da moram,
moj žrvanj neko moćniji vrti,
nekad sam loša, nekad još gora,
samo se više ne plašim smrti.
Sad slavim svoje pravo da sanjam,
u svetovima iz mudrih knjiga.
Nisam ja ovde sreću da ganjam,
uvek sam loše al me baš briga.




JMM


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: Re: Razgovori...  |  Poslato: 27 Dec 2016, 00:32
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
On/Ona


Možda sad negde pada topla kiša i neko dvoje, koji izdaleka podsećaju na nas, koračaju po vazduhu, milimetar iznad peska, nemarno i besciljno, olakšali od uzburkanog mira. Drže se ovlaš za ruke, dodiruju se linijama života sa dlanova i briga ih što se možda negde kovitla cunami i već kreće prema ovalnoj obali nad čijim peskom je onaj vazduh koji gaze.
On.
Govori polušaptavo, promuklo, valjajući reči kroz željom stisnute glasne žice, ima ožiljak od varičela na dnu obraza u koji je davno znala da upadne jedn četvrtina suze. Na sebi nema ništa osim par komada odeće. Nijednu brigu, ni komad bolnih sećanja, ni strah od cunamija budućnosti. Potpuno go, bez mrve stida, prazni silose nagomilane letine misli i ne brine, nema posledica.
Ona razume.
Ona.
Sluša, svesna nabora kože na obrazima koje uokviravaju blag osmeh, nesvesna da se smeši, sluha posustalog od plime platonske požude, dok joj vidik preuzima razvijajuća rolna ostvarenog sna, zenicama tek izniklih iz magle, kožom očišćenom od buđi čekanja. Sluša i skakuće, podigne se na prste, spusti na kolena pa se umiri i sklupča šaku da mu cela stane na dlan. Na sebi nema ništa osim par komada odeće. Nijednu dužnost, ni komad umora od nemoći, ni duboku boru na čelu. Potpuno gola, bez mrve stida, puni silose prazne od nagomilane tišine i ne brine, nema posledica.
Ona razume.
Dolazi cunami, možda za tren, možda za deceniju ili tri.
Ali neće dok njih dvoje, umotani u plašt istih osećanja, okupanih prošlosti i pokislih strahova, ne dokoračaju do kraja obale, nemarno i besciljno ,milimetar iznad peska.
Život je momenat u koji stane bezvremenost čiste sreće



JMM


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: Re: Razgovori...  |  Poslato: 27 Dec 2016, 00:48
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
ŠAMPION



Dugo od svega odustaješ
I u tome si jako uporna
Tek kad se umoriš od svih laži
Onda si stvarno umorna

Uvek si gola pred ljudima
Ali za dušu ne postoji šlic
Kad ti je osmeh stalno na usnama
Niko ti ne priča vic

Nisi upisana u emotivnoj geografiji
Nema te u tome pokusu
čak i kad si sama na fotografiji
Nešto je drugo u fokusu

Srce mi kuca u sinkopama
A ti ne želis da budem ti drag
želis da idem tvojim stopama
Ali da ti ne uđem u trag

Savršenstvu daj otkaz
Profesionalizam je za amatere
Postoji naučni dokaz
Da se to zove Skok vere

Dosta si bila malo
Šampion u spuštanju zmajeva
Od nespavanja se najzad probudi
I propadanju prodje rok trajanja



Miodrag Stošić


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: Re: Razgovori...  |  Poslato: 27 Dec 2016, 00:50
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
Pad



Ne znam nikog kome su u ovoj godini cvetale ruže. Ostalo je još malo do kraja, pa mi se nekako čini da će od sledećeg vikenda da bude bolje. Ne sme da bude isto.
U subotu, vidim na telefonu piše - sneg. Pogledam kroz prozor, stvarno, zabeleli krovovi automobila i trotoari. S obzirom da je i minus, shvatam da ima i leda. Čekala sam do 9h pa da izađem do banke, prodavnice... Tako i bi. Obula sam čizme koje se kao ne klizaju, tj. najstabilnije su. Moja polineuropatija zahteva da budem oprezna, jer nemam 100% osecćaj u stopalima i kolenima, pa moram polako. Hodala sam ulicom, jer tu nije bilo leda, obavila sve, kupila i mački posip za wc od 5 kg... malo se natovarila ali nema veze.
Moja zgrada je dvorišna, dakle moram prvo kroz kapiju i onda još petnaestak metara do ulaza. Dvorište su nam letos popločali nekim pločama koje se kao ne klizaju. Pošto "samo što nisam ušla u zgradu" pomislih kako ću da svratim do komšije da vidim da li zna ko zaključava vrata pa ne možemo da uđemo u zgradu (svaka zgrada ima nekog baksuza) i odjednom noge poleteše i tresnuh. Na dupe na svu sreću i malo na glavu. Neopisiv strah - da li sam nešto slomila i sve ono što pada na pamet u tom času. Brzo sam ustala i potpuno nesvesna uzverala se na drugi sprat, sa sve tovarom u rukama.
Tek kad sam sela, shvatila sam šta se desilo. Ali dobro sam prošla.
Moja mačka obožava da leži na pletenoj od pruća korpi za veš. Kada je korpa prazna, obavezno padne. Godinama je tako. Uvek se divimo mačkama kojima ništa ne može da se desi kad padnu. To je zato što ona zna da se dočeka i da ustane.
Ima raznih padova. U ovoj godini koja samo sto nije prošla, padali smo i ustajali. Nekada nas je neko sapleo, nekada zbog nepažnje, nekada što smo previše verovali drugima, nekada je neko pomogao da ustanemo ... Ali, ne želim da se fokusiram na pad, nego na ustajanje. Ono takođe boli, ali bar znamo da će da prođe. Ma koliko da mislimo da imamo dosta životnog iskustva, da smo mnogo toga prošli, zaklinjali se da na istim greškama nećemo ponovo pasti...dešava se.
Želim vam svima zdravlje, sreću, mir, spokoj. Lepo se provedite, grlite se i volite ne samo u ponoć. Napravite mali kolač sa jabukama i cimetom i to je dovoljno da pozovete prijatelje. Družite se više nego u ovoj godini, mislite lepše i slobodno se pogledajte u ogledalo.
Jedna Nova godina je pred nama. Biće bolje.
Živeli!!!




Gorica Nešović


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 20 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker