Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 19 Mar 2024, 10:35


Autoru Poruka
Nikita
Post  Tema posta: Re: NESTO MALO PAUCINE...  |  Poslato: 14 Mar 2013, 00:29
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:44
Postovi: 7811

OffLine
Upravo prolazi .....

Upravo sad prolazi ...
Pustam ga,...nek ide ...
Dozvolim da nestane.
Naivna pomislih , dobro mu je
tu kraj mene ...
Sevne munja , udari grom
Bila je to ljubav s nekim ...jednom ....

Vidim plavu pticu iznad nas ...
prelete u nepovrat...
Ostavlja za sobom , mali, krvav trag ...
Iz srca mu viri zica bodljikava ,
iz kljuna suva travka i jedna slama ...

A ja prokleta s njim bih galopirala
Na indijskom isaranom konju od snova ...
Saman se trese poput noza
Pod nogama od blata i mocvara....

Od onda ...njega vidim , gde god mi pogled odluta...
Dom mi postala u paklu- jedna kamena kuca ...
krhotine od rasprsnutog raja,
Tekucina iskrivljenog ogledala...
Gde kresnice svetle do beskraja....


Slika

By Nikita

_________________
Ponovo imam potrebu da ćutim.
Jer ono što najlepše umem da kažem više me ne zanima.


Slika


Vrh
Nikita
Post  Tema posta: Re: NESTO MALO PAUCINE...  |  Poslato: 30 Mar 2013, 02:30
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:44
Postovi: 7811

OffLine
Slika

_________________
Ponovo imam potrebu da ćutim.
Jer ono što najlepše umem da kažem više me ne zanima.


Slika


Vrh
Nikita
Post  Tema posta: Re: NESTO MALO PAUCINE...  |  Poslato: 30 Mar 2013, 03:05
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:44
Postovi: 7811

OffLine
I opet osluškujem pjesmu tišine
o kako lijepa li je mirnoće puna
ova noć punog mjeseca proljetna
plavetnilo potočnica u pljima snova
koraka sjene i pjev probuđenih ptica
drhtaji vjetra u krošnjama što sniju
zapleteni snovi u travkama rosnim
tko zna što kakve li sve tajne kriju

Snažno te volim od prvog časa
tišina vrije na ognju želja
i sve što bilo je i što nije
grlim i čuvam u svojoj duši
proljećem putujem zatvorenih očiju
ljubav tvoja svaku tugu ruši
iza zidova istine su tajna vrata
čarobni trenutak gdje nema vremena ni sata
gdje otkucaji srca zajedno biju
tek ti i ja ljubavlju dišemo skriveni
tihi,sretni tišinom zagrljeni....


Slika

_________________
Ponovo imam potrebu da ćutim.
Jer ono što najlepše umem da kažem više me ne zanima.


Slika


Vrh
Nikita
Post  Tema posta: Re: NESTO MALO PAUCINE...  |  Poslato: 30 Mar 2013, 03:44
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:44
Postovi: 7811

OffLine
Slika

_________________
Ponovo imam potrebu da ćutim.
Jer ono što najlepše umem da kažem više me ne zanima.


Slika


Vrh
Nikita
Post  Tema posta: Re: NESTO MALO PAUCINE...  |  Poslato: 28 Apr 2013, 11:46
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:44
Postovi: 7811

OffLine
Slika

_________________
Ponovo imam potrebu da ćutim.
Jer ono što najlepše umem da kažem više me ne zanima.


Slika


Vrh
Nikita
Post  Tema posta: Re: NESTO MALO PAUCINE...  |  Poslato: 21 Avg 2013, 00:22
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:44
Postovi: 7811

OffLine
..i..više nego dovoljno godina kasnije,možda nečija,možda proseda, možda bez ikoga,ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem..a ulicom će upravo prolaziti mali cigan sa violom,videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom i začućeš neku staru,dobru,nepoznatu pesmu,koju prvi put slušaš,a godinama je znaš..i zaplakaćeš istog časa..i najzad shvatiti kako sam te voleo..te jeseni sam ponovo čuo pesmu koju sam godinama potiskivao, misleći da je davno otpevana i napokon sam shvatio da je to moja pesma,moja i Božija..i da je nikada niko neće čuti ako ne nađem pravi način da je oslobodim..nosio sam ja u glavi kao neku novu, bezimenu boju,koju nikako ne mogu objasniti onima koji znaju samo plavu,crvenu i žutu..

_________________
Ponovo imam potrebu da ćutim.
Jer ono što najlepše umem da kažem više me ne zanima.


Slika


Vrh
Nikita
Post  Tema posta: Re: NESTO MALO PAUCINE...  |  Poslato: 29 Avg 2013, 22:59
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:44
Postovi: 7811

OffLine
Toliko toga moze da probudi neka secanja ...prolaznikov parfem za kim se okrenes nehotice , jedna ljubavna pesma , tamo neka zajednicka slika ....glas koji ti zvuci mozda poznato , ukus sladoleda ....i onda za tren se vratis unazad pa shvatis da si zaboravila razlog , one momente zbog kojih je dosao kraj ...trudis se ...samo da se setis ...ali od svega ostalo bas ono sto si resila da mrzis!

[srce.gif] [cray.gif]

_________________
Ponovo imam potrebu da ćutim.
Jer ono što najlepše umem da kažem više me ne zanima.


Slika


Vrh
Nikita
Post  Tema posta: Re: NESTO MALO PAUCINE...  |  Poslato: 26 Mar 2014, 00:10
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:44
Postovi: 7811

OffLine
Odavno nisam procitala nista ovoliko lepo , tuzno i zanimljivo. Citala ...ne zderala sam slova, reci i ponovo ko zna koliko puta se unosila u dubinu necega , necega gde sam se nasla ...pronasla ...dozivela...prozivela ....ne znam ni sama....

NEGDE DALEKO PLIVALI SU DELFINI

Ne znam tačno kada se to dogodilo. Znam samo da je bilo u skorije vreme, u jednom gradu osrednje veličine čija se plaža usecala u sam početak beskrajnog plavog okeana.



Mladi novinar, veoma ugledan u svom poslu, pozvan je u dečiji dom koji je bio u poslednjoj fazi zatvaranja. Nakon nekoliko poziva koji nisu precizno objašnjavali šta je to tako važno zbog čega bi on morao lično da se pojavi, vidno nervozan i pomalo pripit, rešio je da izdvoji par koraka u vremenu i zaputi se ka zagonetnom domu, upravo tamo gde se plaža usecala u sam početak beskrajnog plavog okeana. Za svaki slučaj, spakovao je mali diktafon i sa sobom poveo svog psa koji je bio svedok mnogih njegovih intervjua.



***



Svakome se dogodi. Dogodilo se i njemu. Naporani dani, sva buka, i pod maskom srećni životi, ponekad, na trenutak se zaustave pred prizorom koji zateknemo.



Prolećni dan prijatnog mirisa. Polukružno dvorište malo izad plaže, napuštena dvospratna kuća na brzinu okrečena neveštom rukom i poneko dete koje je krišom virilo sa prozora. Ne tako visoki kameni zid, u luku je ograđivao samo dvorište doma i dve omanje klupe koje su nemo posmatrale okean. Između njih, nalazio se niski metalni dvogled prikačen za davno zarđalu šipku a okolo njega, dve-tri šake peska razbacane po suvoj ugaženoj travi. Od celog sveta i svih mogućnosti, to je bilo sve što su ta zemaljska, a opet ničija deca, imala za sebe.



Pre ulaska u dom, novinar je zastao da pogleda kroz dvogled. Morao je da čučne pošto visina nije mogla da se podesi. Negde u daljini, ugledao je malog delfina kako skače, na momenat bi se umirio, izronio i pogledao pravo prema njemu.



– Tamo je od ranog jutra – začuo se glas ženske osobe koja je polako prilazila – delfin, neprestano posmatra, kao da čeka nešto…

– Izvinite, ja…nisam se najavio da ću doći – rekao je novinar ustajući polako – dobio sam nekoliko poziva odavde…

– Znam, hvala vam što ste došli, iskreno, mislili smo da će te doći ranije ali…– tada je zastala i pogledala u dečaka koji je išao tik uz nju. Bledog i umornog lica, on se jedva nasmešio i produžio napred ka klupi.

– Ja…nemam puno vremena – nastavio je novinar prateći pogledom dečaka – zapravo ne znam ni zbog čega sam pozvan ovde…kakvo je ovo mesto?

– Nazovite ga kako želite ali, ovo mesto je sve što ova deca imaju. Nažalost, još samo par dana a nakon toga ne znamo gde ćemo. Mi smo volonterski ovde, kuća je bila napuštena pa smo je malo preuredili da može da posluži…ali sada, napuštena deca čak i napuštenu kuću moraju da napuste. Neko je kupio čitavo zemljište, izgleda da je u ovako skrojenom svetu i jedna kuća za decu pitanje vrednosti. Mislili smo da konačno imaju neko utočište i da to neće biti ulica, neka od njih su i teško bolesna, bolnice kažu da ne mogu da ih prime jer nisu registrovana, nemamo novca za lekove, jedva skupljamo i za hranu…



Dan se srušio poput najveće laži. Mislio je da ako vidi samo lepe stvari i udobnost koja ga okružuje, povremena nervoza je samo propratna cena a loše stvari ne postoje.



– Ne znam šta da kažem – izgovorio je jedva čujno – pokušaću da pomognem…

– Pomozite – uzvratila je tiho pokazujući na dečaka – popričajte sa njim, to je sve što želi, on je teško bolestan i iskreno…– nije stigla da završi, okrenula se kako bi sakrila suze i brzim hodom krenula ka vratima…



Talasi su odzvanjali. Dok se približavao klupi razmišljao je kako da se obrati dečaku. Teško je. I pesak nanosi određenu težinu zemlji. Zajedno sa našim stopalima deluje još teže. U svemu što postoji, određena težina predviđena je da se izdrži. Sve preko toga izaziva pucanje.

I zaista, sve je povezano, samo što mi to ne osećamo. Dečak je to uvideo pa se obratio prvi.



– Vaše ime sam slučajno pročitao nekoliko puta u novinama pa sam poželeo da vas upoznam. Ne poznajem ni jedno drugo ime. Nemam nikoga sa kime bih mogao da pričam…

– Shvatam...ali... – novinar je zastao a potom umorno prošaptao sebi u bradu – ja imam jako malo vremena, možda nekih pola sata da budem sa tobom, posle toga moram da idem – uhvatio se za glavu i nastavio – ne mogu da ti opišem koliko sam tužan zbog tvoje bolesti, nadam se da će sve biti u redu, pokušaću da pomognem…

– Ne brinite – uzvratio je dečak kroz osmeh – ni ja nemam puno vremena. Možda još nekih pola sata večnosti da budem sa vama. I nemojte biti tužni. U bolesnim okolnostima svi smo bolesni. Svako na svoj način.



Talasi tišine odjeknuli su prostorom. Pas je trčkarao okolo, povremeno bi prišao dečaku, tužno ga pogledao a potom odjurio dole ka vodi.



– Imate divnog psa – rekao je dečak pokušavajući da ga dozove umornom rukom.

– Da...ne znam šta bih bez njega – pas je ipak najbolji čovekov prijatelj. Puno ga volim. Nego, kaži mi – nastavio je vadeći mali diktafon – želeo si da pričaš sa mnom, zvučalo je kao jako važno. Ako želiš možemo i da te snimimo, uradićemo pravi intervju.



Na dečakovom licu pojavio se osmeh. Uzeo je diktafon pažljivo, sa obe ruke i ponovo vratio pogled ka okeanu.



– Želeo sam da vam ispričam nešto, znate, ja nisam oduvek bio sam ovde. Imao sam nekoga. Jedna devojčica, zvala se…– zastao je na trenutak uzdahnuvši duboko – zapravo, bila je lepa. Barem meni. Da li je vama neko nekada bio lep iz nekog potpuno nepoznatog razloga?



Zagledan u svoje ruke kako se tresu, novinar se okrenuo na stranu i otvorio bočicu lažnih namera. Prokletstvo. Prvi gutalj je bio gorak baš kao i čitav dan kroz koji je prolazio.



– Jeste – odgovorio je mučno trudeći se da dečak to ne primeti – jeste ali…bilo je to davno, ne znam gde je ona sada…a ta devojčica koju pominješ? Da li je još uvek ovde?

– Nije – odgovorio je dečak vadeći malu sliku iz džepa – otišla je pre nekoliko meseci, ali… ja u svakom trenutku znam gde je ona.

– Stvarno? – upitao novinar zaista primetivši okean – to je lepo, a kako ti uvek znaš gde je ona?

– Malo pre nego što je otišla, smislila je način da se sretnemo kada god poželimo. Još uvek pamtim njeno lice u tom trenutku, rekla je : “Kada zaspiš sanjaj da si delfin. Ja ću učiniti isto. Otići ćemo negde daleko odavde…” - I ja sam je poslušao. Odlazili smo na spavanje uvek u isto vreme. Kada bi neko ušao u sobu da proveri, naša tela bi zaista bila tu. Međutim, mi smo bili daleko, obilazili bi mora i okeane, pratili smo jedno drugo kroz te blistave plave površine. Sunce bi nam pričalo o svetlu, oblaci o kiši, naši pogledi o postojanju. Problemi nisu postojali. Bili smo zdravi. Imali smo sve, i sve je imalo nas.



– To je zaista lepa priča – uzvratio je novinar blago zbunjenim tonom – ta devojčica, voleo bih i nju da upoznam, jednom, ako to bude moguće...

– Nažalost, to više nije moguće – kao što rekoh, otišla je, meni je značila, nikome drigome nije bilo stalo do nje. Deca postaju sve manje važna. Da li ste vi nekada pomislili da mi postojimo?

– Iskreno...– zastao je novinar vidno zbunjen pitanjem – znam da postojite ali…postoje i obaveze, postoji mnogo drugih stvari…

– Postoje – prekinuo ga je dečak gledajući napred ka plavom – postoje da prikriju jednu tužnu istinu. Ljudi su izgubili osećaj za ljude. Često zatvaraju vrata jedni drugima. A ne znaju. Kada nekome zatvarate vrata, vi zatvarate vrata jednom biću, biću kojem možda u tom trenutku sve što treba jeste upravo to malo posvećenog vremena, poneka lepa reč, možda osmeh, par razmenjenih rečenica, radost za danas – ideja za sutra. Nemojte se pravdati sebi. Ne uklapamo se svi svojim trenutnim u svakoga. Barem ne u ovom veštačkom svetu koji smo stvorili. Otuđenost nam je nametnuta. Mi smo je nametnuli. Nemamo svi želje i strpljenja u svakom trenutku. Ponekad, teže je od samog kosmosa. A ipak, jedan trenutak našeg vremena, to malo posvećenosti, nekome može biti dovoljno za sve ono što nedostaje. Makar i za jedan deo. Međutim, vremenom sam razumeo - strpljenje se teško razvija u teškom, u lošem, čak i udobnost potajno nanosi rane. Udahnite trenutak ponekad. Lepo miriše ovaj dan. Ne želim više da vas zamaram, vidim, nemate strpljenja.



Novinar je nemo gledao u daljinu.



– Kada malo bolje razmislim – izgovorio je jedva čujno – mislim da ću odložiti sve obaveze i ostati ovde sa tobom…

– To bi bilo lepo – uzvratio je dečak vraćajući malu sliku u džep – ali kao što rekoh, ni ja nemam puno vremena…i ne mogu da odložim…



Talasi tišine udarili su u obalu. Kažu da razgovor nije još dugo potrajao do trenutka kada je dečaku naglo postalo loše. Put od klupe do nečega što se samo moglo nazvati domom bio je jako dugačak. Nosio je to malo telo u rukama dok su ostala deca gledala, nije ni primetio da je diktafon i dalje čvrsto u njegovoj ruci. Zrnca peska pod nogama postajala su još teža. Zvuci sirena kasne za siromašne. Zvuci plača isti su za sve. Neko vreme je sedeo na klupi plašeći se da uđe unutra. Kada su izašli, pogledali su ka njemu i to je bilo dovoljno. I zemlja je znala. Dečak se više neće vratiti.



Otišli su i odneli ga. Kao da nikada i nije postojao. Novinar je i dalje sedeo na klupi, bio je potpuno izgubljen u trenutku kada je ženska osoba prišla i pružila mu mali diktafon. Kroz suze jedva je uspela da izgovori :



– On...rekao je da poslušate...snimio je poslednje reči za vas...



Tada se dogodilo. Sa trake se još uvek čuo samo šum kada mu se učinilo da je video nešto u daljini mora. Milion bubnjeva počelo je da udara u njemu. Milion bubnjeva stalo je u istom trenutku. Negde u daljini, iz čiste potpune daljine, dva delfina iskočila su visoko i na trenutak, sunce ih je objasjalo, u trptaj oka stala je čitava slika koja je ličila na san.



Sa trake se začuo glas dečaka :



"Možda je to što vidite ono što mislite da jeste. A možda, samo dva delfina, baš u tom trenutku putuju nekuda zajedno. Neka vas ne zavara um, kao što je to uradio sa vašim psom. Pas nije čovekov najbolji prijatelj. To što smo jedni drugima neprijatelji pa nam jedno iskreno biće pokaže šta je ljubav - to je nešto drugo. Vreme je. Moram da krenem. Realnost koju sebi priređujemo isuviše je plitka za sve naše mogućnosti. Srešćemo se ponovo. Negde u dubini.”



Traka na diktafonu je stala.



Kažu da je novinar dugo ostao gledajući ka horizontu. Te večeri, i sunce je dugo zalazilo.

Činilo se, jako dugo.







Nakon ovog događaja, novinar je napustio svoju profesiju. Posvetio je život životu. Retko su ga viđali. Međutim, od svih stvari koje su mu se dogodile, jednu nikada nije zaboravio.

Gde god da je pošao, sa sobom je nosio priču o dečaku i devojčici iz dubine okeana.

Priču je nazvao “Negde daleko plivali su delfini.”









Mom drugu Borisu,

koji je na kratko posetio ovu realnost,

za naše prve korake na Kalemegdanu.



autor: Andrija Jonic

_________________
Ponovo imam potrebu da ćutim.
Jer ono što najlepše umem da kažem više me ne zanima.


Slika


Vrh
Nikita
Post  Tema posta: Re: NESTO MALO PAUCINE...  |  Poslato: 06 Avg 2014, 01:09
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:44
Postovi: 7811

OffLine
Kad te ne miluju sunčevi zraci , jer se Sunce umorno budi,
Kad se ne čuje violina cvrčkova a trava se bledo zeleni,
Odsviraj jednu pesmu, onako ,tiho samo sebi!
To pomaže da zaboravis , da negde nešto loše postoji ...

Kad više ni prijatelji ne zovu, jer se ohladile snovi ,
Kad te u krevetu hladna praznina grli,jer se želje ugasile u tebi ,
Odsviraj jednu pesmu, onako tiho, samo sebi !
To pomaže da zaboravis , da negde nešto loše postoji ...


Kada uzalud čekaš na iskrene reči, jer prašina se taloži na ljudskoj dobroti,
Kad se umoriš od svega oko sebe, jer samo dobijaš sve ono što je loše i boli,
Odsviraj jednu pesmu, onako tiho, samo sebi !
To pomaže da zaboravis , da negde nešto loše postoji ...

Kad od života ostane samo zaborav, jer nestali su pobunjenički snovi,
Kad sve postane drugačije, nego što misliš, a u duši nerazumevanje kao zver besni,
Odsviraj jednu pesmu, onako tiho, samo sebi !
To pomaže da zaboravis , da negde nešto loše postoji ...

Kad se više ne osvrćeš oko sebe , jer taj pogled boli, jer je postao umoran i siv krajolik,
Kad više ne staneš u taj krug, gde te gledaju s mržnjom i s mnogo pakosti,
Odsviraj jednu pesmu, onako tiho, samo sebi !
To pomaže da zaboravis , da negde nešto loše postoji ...

Kad osećaš da te nema a ipak postojiš, i već se budiš sa problemima prethodnog dana,
Kad se više ne sećaš ni toga ,kako si sve jednom stavio kao kockar na jednu prokletu kartu života,
Odsviraj jednu pesmu, onako tiho, samo sebi !
To pomaže da zaboravis , da negde nešto loše postoji ...

Kad istinu slika laž na svoje lice, od srama i Bog zažmuri,
Kad svež povetarac najavljuje oluju, i iz tela ti iscedi i zadnji osećaj i poslednju nadu,
Odsviraj jednu pesmu, onako tiho, samo sebi !
To pomaže da zaboravis , da negde nešto loše postoji ...

Kad besmislena pravila te udare po vratu, osude te ponosno i slepo
Kad ostaneš sam sa svojom istinom, kad više ne budeš znao gde je tvoja domovina a gde dom,
Odsviraj jednu pesmu, onako tiho, samo sebi !
To pomaže da zaboravis , da negde nešto loše postoji ...

Odsviraj jednu pesmu, onako tiho, samo sebi,sviraj kao da si i ti satkan u toj pesmi!
Sviraj pesmu s osmehom na licu, kao da ne treba više da brineš o ničemu ,
Sviraj da je ponos danas čovek biti!
Sviraj kao da si prosjak ili si princ , sviraj i pokaži da te Bog a ne Đavo vodi!
Sviraj, da crveno drvo sa belim lišćem zelene cvetove rodi,
Sviraj da se i Bog umorio, a ipak ima veru i nadu i da te nikad napustio ne bi!
Sviraj da će biti bolje, sviraj da će biti lepše, sviraj jer još uvek postojiš!
Odsviraj jednu pesmu, onako tiho, samo sebi !
Odsviraj da je sve u redu i da nikad odustao ne bi!

By.: Nikita


Slika

_________________
Ponovo imam potrebu da ćutim.
Jer ono što najlepše umem da kažem više me ne zanima.


Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 16 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker