Svi smo stali na startnu crtu , pistol je opalio , i počela je trka . Svi smo na toj pravoj putanji bili jednaki , svako u svojoj trkačkoj stazi . Uhvatio sam tempo , i trčao , disao mada nejakim plućima, ali dosta više sa voljom . Mada niko od nas nije znao na koliko je metara trka, trčalo se bez rezerve , iskreno, i sa nadom , I trčali SMO ISPRED SVIH. I odjednom RAMPA. Neko ispred mene , nas , odjednom postavi rampu . Tu bas na toj nasoj stazi , u kojoj vodimo ispred drugih. A pravila igre su takva , dok traje trka nema preskakanja u druge staze , i odjednom ispred tebe RAMPA . Neprobojna , nesalomiva, i neko iza nje , već gleda u leđa, zadnjice slabijih trkača kako se udaljavaju u trci , kako trče istim tempom , ALI NJIMA NIKO nije postavio rampu. Uzalud , mozda bas dugo čekam neki novi start trke , pa laktaću se , ali šta ako se prebacim u neku drugu stazu i opet "meni" stave RAMPU. Sudija reče da čekam , čekam , dok se rampa ne spusti , dok se opet "prolazi" ne otvore ,,, ali kazem VAM , ne slusajte ga ,nije vredno čekati , to je lažna nada, to je možda i četvrti neprijatelj na trci življenja , pod opasnim imenom "starenje u čekanju". KO i ZASTO , uzalud se i danas pitam, da bas na nasoj stazi postavi rampu.
|