Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 22:47


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: LAZA KOSTIĆ - među javom i med snom  |  Poslato: 24 Maj 2012, 18:34
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Džoging šajkaške dike

Još kao momak bio "čudan svetac", uvek genijalno neuredan. Verovao da posle smrti počinje bolji život duše

Slika
Vojvoda Lale u "Balkanskoj carici" kralja Nikole

ŠAJKAŠKA dika, kako su Lazu zvali, nije bio samo rođeni pesnik, nego i pravo čuđenje u svetu običnih trošarinaca, skorojevića i novopečenih malograđana. Priroda ga je obdarila izuzetnim stasom, tako da je njegova pojava, još u mladićkim danima, uvek bila primećena, ali i meta raznih, pa i zluradih komentara.

Doktor Simonović ovako opisuje Lazino "prisustvo" u svetu:

- Još kao golobrado momče za omladinsko doba u Novom Sadu bio je Laza "čudan svetac" koji je u društvu sve olako uzimao i u svačem bio ležeran, i u odelu i u ponašanju. Izgledao je genijalno neuredan, imao je dugu razbarušenu kosu koju nije mnogo mazio ni češljao; kravata na vratu, ako je malo krivo stojala, ili cipela uprljana bila, to njemu nije mnogo smetalo. Kaput ili dušanku često nije zakopčao po propisu, a rukavice je nosio samo kad je baš morao. Šešir je kupovao uvek što tanji i lakši pa ga je zgužvao i nosio u džepu na kaputu spolja na grudima, a išao gologlav. Matavulj spominje kako su Crnogorci zvali Lazu "oni čupavi vilosov te vazda ide gologlav".

Iako je rano počeo da gimnasticira i trči, stalno pazeći na sklad duha i tela, izgledalo je da Laza uporno negde beži, da se od nekoga skriva i tako pronalazi paralelni svet u kome se bolje snalazi. Može se slobodno reći da je Kostić anticipirao ono što se danas naziva džoging, što je bila novost na Balkanu, posebno u Crnoj Gori.

Sve se moglo reći, a i govorilo se za Lazu, osim da je bio nepristojan i prostak. Svima se učtivo javljao, a posebno gospođicama, koje su ga gledale ljubopitljivo, pa i izazivački. Posebno je pažnju privlačila njegova razbarušena kosa koja je uvek ostajala poduža, ali i za to postoji objašnjenje. Za vreme bune 1848. Laza je zapamtio šta je sloboda, ali i šta je slava pobede.


NEKA KNJAZ SAČEKA

Od mladosti je imao običaj da se ujutru go svuče i po celom telu ispljuska hladnom vodom, pa kad se obriše, uzeo je gvozdene kugle u ruke i njima mlatarajući vežbao ruke i grudi, a čučanjem i ustajanjem vežbao noge. To je radio i u Crnoj Gori. Knjaz Nikola zamerio je jedared zbog te gimnastike, jer je knjaz poslao perjanika u 10 časova da Laza odmah dođe, a Laza tek bio ustao i svukao se go kad je došao perjanik. Laza je svoju gimnastiku prvo svršio, pa tek onda otišao na audijenciju. Knjaz je morao strpljivo da čeka! Bio je dobar plivač, u Novom Sadu se leti rado kupao i više puta preplivao Dunav - beleži dr Simonović.

Pao je u kanal kod Vrbasa slaveći i srbujući kada su Šajkaši zauzeli Sombor, u kome će kasnije njegov otac postati zapovednik. Izvukli su ga zahvaljujući dugim vlasima koje su virile iz duboke vode. Od tada je još više poverovao u mit o moći Samsonove duge kose. Otuda i poznata njegova poema Samson i Dalila, za koju je, uzgred, M. Kašanin napisao 1962. da "ima više poezije nego u svim stihovima koje je Zmaj Jovan Jovanović sročio za deklamovanje po školama i za narodne čitanke".

Na primeru vezanog kapetana Laza je, kao i mnogo šta ostalo, učio iz viđenog i doživljenog.

- GraniČari su vezali kapetana koji nije hteo s njima na Mađare. Odveli su ga u Karlovce da mu sudi narodni odbor. Nikada više u životu nije mi bilo jasno šta je sloboda. Vezali kapetana...

U tim sudbonosnim godinama Lazu ne fasciniraju ni car, ni Bog, koliko sloboda. O njegovoj religioznosti ponajviše je znao i svedočio dr Simonović:

- Verovao je da postoji duša i da posle smrti ima neki bolji, srećniji, spokojniji život duše, pun blaženstva. Ja sam s njim o tome više puta razgovarao i kad mu nisam protivrečio, bio je poverljiviji. Laza nije bio nimalo sujeveran, ali je mislio da mogu postojati nevidljivi zraci svetlosti koji kemijske promene mogu stvoriti. Kad znamo da postoji privlačna snaga, elektricitet i magnetizam, telegraf, telefon i drugo, isto tako može postojati i duša.

- Lazina vera u Boga nije bio strah od pakla kao u srednjem veku, nego čisto ubeđenje da ima Boga koji vlada celim svetom. Njegova vera nije bila osnovana ni na teoriji o večitim, nepromenjivim, prirodnim zakonima, koji sve vežu i stežu i u celoj vaseljeni vladaju, nego prava, čista vera u Boga, bez dubljeg razmišljanja o onome što niko ne može pojmiti ni razumeti! Zato je i upotrebljavao onako rezignirano svoje uzrečice: "Ako Bog da! - Kako Bog da! - E, pa fala Bogu".

Ponekad bi Laza samo rekao, ili napisao abd. To je bila njegova omiljena skraćenica. Prijatelju, slikaru i književniku iz Mola Novaku Radoniću (1826 - 1890), koga je od milja zvao Sokratom, poveriće svoju veliku dilemu: "Jelte da mi ne znamo ima li posle smrti kakvog života"?

Isti taj Sokrat, o svom Alkivijadu, u "Molskim mudrovanjima" (1878) ostavlja ovakav zapis:

- Pripoveda se za Alkivijada, atinskog vojvodu, da je imao to nepojamno svojstvo u svakome društvu biti prvi. Ako je trebalo biti umeren, pa je kadar bio od sviju najoskudnije živeti, ili ako je baš nužda sa sobom ništa ne jesti i ne piti, to u gladovanju i žedovanju, takođe nikome na svetu ustupio nije. U veselju je bio najveseliji, u šali najšaljiviji, a u piću natpio je svakoga koji se s njime desio u društvu.

- Lep je bio, a izdašan je bio - idol ženski, jer koja ga je samo jedared videla, valjala se i premetala se kao god otrovana muva. U ozbiljnim stvarima bio je ozbiljan, u ratu drzak i strašan, a kao vojvoda bio je najveći svoga veka; jednim slovom, svoje je savremenike u svačemu nadvisivao, i u svakoj struci življenja pripadalo mu je prvenstvo...

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: LAZA KOSTIĆ - među javom i med snom  |  Poslato: 24 Maj 2012, 21:46
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Laza sedi na šeširu

Prošao je pun vek od smrti Laze Kostića, začetnika naše moderne poezije, novinara, filozofa, diplomate, prevodioca Laze Kostića

Slika
Manastir Kovilj na litografiji Mihaela Troha

PROŠAO je pun vek od smrti Laze Kostića, začetnika naše moderne poezije, novinara, filozofa, diplomate, prevodioca... Bio je član Srpskog učenog društva i Srpske kraljevske akademije, buntovnik i narodni tribun, zaljubljen u Vojvodinu i srpsku državu. Narednih dana objavićemo bar deo priče o znamenitom pesniku, čija Santa Maria della Salute traje kao vrh srpskog pesništva.

Prva slika koju je budući pesnik ugledao posle rođenja 31.januara 1841. u kući na glavnom sokaku u Kovilju, pod sadašnjim brojem 82, morala je biti omeđena svodovima hrama Vaznesenja Gospodnjeg, a prvi zvuk melodija gornjokoviljskih zvona. Nedaleko je i čuveni manastir Kovilj iz 13. veka, koji je, po predanju,osnovao sveti Sava.

Sa širokih dvorišnih vrata, crkva i danas gotovo ulazi u bivšu Lazinu kuću, sadašnji parohijalni dom, u kojoj ništa nije bilo Lazino, niti je tamo sačuvano. Možda je to jedino poveća tamnobraon kaljeva peć, za koju se jedino misli da je ostala i da je autentična. Hroničaru ostaje da zamišlja da je upravo ona grejala Lazu dečaka, u knjizi krštenja zavedenog pod brojem 13, brojkom koju Kostić nikada nije voleo i od koje je celog života zazirao. Sve ostalo je preoblikovano do te mere da od svega nije ostao kamen na kamenu.

Majku Hristinu Jovanović i starijeg brata Andriju, Laza gotovo neće ni zapamtiti, jer rano umiru, dok otac Petar Kostić, lepi Pera, vojnikuje po koviljskim ritovima u činu kapetana, da bi kasnije bio i zapovednik Sombora. Umro je u Novom Sadu 1877. i sahranjen na Uspenskog groblju. Vrlo brzo starateljstvo o Kostiću preuzimaju ujak Pavle Jovanović i tetka Katarina, udova.

Nepouzdani glasovi spominjaće iz koviljskih dana još i učešće u demonstracijama za vreme bune 1848. u kojima Laza trči, sa strane, i maše srpskom trobojkom. No tu je i pričica koju je sam Laza zapisao sećajući se ranog detinjstva:

"Otac mi je bio u drugom selu "u staciji", no pogdjekad bi dolazio da nas vidi i onda bi se sa mnom pozabavio. Tako jednom prilikom bjehu se svi domaći okupili oko njega, uzme me na krilo i zapodene razgovor, više u šali, šta će biti od mene. No ja počnem ozbiljno misliti o tome i stanem ih zapitkivati.

- Kad ću ja biti oficir?

- To može brzo biti, tek što narasteš.

- A kad ću ja biti kapetan?

- Malo ćeš pričekati, al neće ni to biti dugo.


POPIO JULINIH 50 JUTARA

Od nezaborava je otrgnuta priča Nevene Ivanišević Tete kako je Laza pio vina u trošnoj koviljskoj kolibi, uz vodu. U čašu mu je s plafona upao grumenčić zemlje i hteli su da mu dodaju drugo vino. - Natrag s vinom! - zagrmeo je pesnik. - Kad sam popio Julinih 50 jutara mogu i ovu moju zemljicu...

I ja tako izređam svu vojničku jerarhiju... Napošljedak dođoh do đenerala. Svi se složiše u tome da s vremenom i to može biti.... Lakoća kojom dođoh do đeneralskog patenta osmeli me da mislim i na više...

- A kad ću ja biti car?

Svi se nasmijaše, no kako ja ne popuštah, dopustiše mi da se i to može zamisliti... No meni se učini zgodna prilika da postignem najviše do čega dopiraše moja dječja mašta. Još oni u riječi, a ja upadoh s pitanjem:

- A kad ću ja biti Bog?

Još kao da čujem onaj grohotni smijeh što ga izazva to pitanje u mojih starijih; no kao da ne dobih odgovora".

O duhovnosti podneblja, njegovoj inspirativnosti, bogatoj tradiciji, danas ponešto kazuje koviljski manastir u kojem je znameniti kaluđer, arhimandrit Jovan Rajić, najumniji Srbin svog vremena, pisao svoj ”Boj zmajeva s orlovi”, ali i, kod nas, prvu ”Istoriju slovenskih naroda” (Beč, 1794).

Po predanju, manastir Kovilj je nastao u 13. veku, a osnovao ga je, niko drugi, do Sveti Sava, Nemanjić (oko 1174 - 1235). Kao vešt diplomata, arhiepiskop Sava je upravo na tom mestu gde se danas nalazi manastir izmirio ugarskog kralja Andriju i svog brata kralja Stefana Prvovenčanog. Na mestu izmirenja dve vojske i dva naroda podignuta je bogomolja, a ubrzo zatim u nju su ušli monasi iz manastira Žiče, tako da je manastir Kovilj postao metoh.

Istorija beleži da su u Kovilju bosanski franjevci 1421. tražili, i dobili, dozvolu od pape Martina V da osnuju katolički manastir kako bi pokatoličili pravoslavne Srbe koji su se u ove krajeve u većem broju, bežeći od Turaka, doseljavali posle Kosovske bitke 1389. Ipak, početkom 16. veka Turci dolaze i u Kovilj i on pripada Titelskoj nahiji.

Iz tog grma izlazi Laza Kostić i započinje svoj kros životu uz nos. Vraća mu se ogroman i u pelerini, da sedne na svoj panj i projezdi fijakerom, samo sa upregnutim čilašima. U sećanjima ostaje priča Nevene Ivanišević Tete:

"On je dolazio u Kovilj kod doktora Dunđerskog u kuću, a tim slavljima prisustvovao je i moj otac, pa i mi deca. Uvek čupav, a kada je trebalo da pođu, po dva sata stoje konji upregnuti u fijaker i čekaju. Onda on kaže: neće te konje, nego čilaše. Prežu čilaše, a za to vreme, Laza se dubokim glasom obraća deci. Daće krajceru ko mu nađe šešir. Mi se polomimo tražeći šešir, šešira nigde. Utom javljaju da su čilaši upregnuti. Laza ustaje, vidimo da je sedeo na šeširu. Seda sam, nazad u fijaker, a izgužvan šešir i štap stavlja pored sebe".

Danas pored kuće, spomen-ploče, jedne ulice i biste ispred osnovne škole, koja nosi njegovo ime, malo šta podseća na Lazu Kostića. Neki bi rekli: kakav je bio, što će reći boem, možda mu je i to odveć i dosta.

Koviljčani su svome Lazi, na spomeniku ispod biste vajara Paje Radovanovića - uklesali stihove iz Santa Maria della Salute:



Zvezdama ćemo

pomeriti skute

suncima zasut

seljenske stude,

da u sve kute

zore zarude.



(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Nina
Post  Tema posta: LAZA KOSTIĆ - među javom i med snom  |  Poslato: 25 Maj 2012, 08:31
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Na popravnom i Vuk

Vukov rečnik poznavao tako dobro da je znao i zapisane a neunete reči. Živeo od pozajmica, iako je ujak slao 200 forinti mesečno

Slika


Laza kao student u Budimpešti

BUDUĆI pesnik, dramski pisac, esejist, filozof, novinar, prevodilac, poslanik, diplomata, narodni tribun, politički zatvorenik, pozorišni kritičar, i šta sve ne, Kostić je široko i vanserijsko obrazovanje dobio u klasičnim gimnazijama - nemačkim u Pančevu i Budimu, srpskoj u Novom Sadu. Pored nemačkog i latinskog jezika učio je francuski i engleski. U Pešti je studirao prava (1859 - 1864) i doktorirao 1866. radom pod nazivom Theses e scientis judicis et politicis, koji je pred komisijom branio na latinskom jeziku.

O vanrednoj darovitosti, možda ponajbolje svedoči dr R. Simonović u svojim Uspomenama na dr Lazu Kostića:

"Kad je došao iz pančevačke realke u novosadsku gimnaziju, zato što nije učio latinski, nije mogao preći u viši razred. Za tri meseca toliko je stigao druge đake u latinskom da su ga sami profesori pustili u viši razred. U Budimu je u V razredu gimnazije napisao zadatak u nemačkim heksametrima, a profesori su ga starijim razredima pokazivali. Kad je bio u VIII razredu gimnazije, doneo je "Letopis" jednu njegovu pesmu, i prevod Omerove "Ilijade"...

PamĆenje je imao vanredno oštro. Posle toliko godina sećao se sitnice iz razgovora i života. Vukov rečnik tako je dobro poznavao da je pronalazio reči koje je Vuk napisao, a zaboravio metnuti u rečnik.

Učeći gimnaziju u Budimu upoznao je Laza klasičnu književnost, grčku, latinsku i nemačku. Kad je posle mature 1859. postao akademski građanin, našao se u Pešti gde je bio centrum vojvođanske inteligencije, u doba kad se mislilo da se književnim i političkim radom može srpstvu u Vojvodini osigurati opstanak i kulturni napredak".

Sva imovina bogatog ujaka Pavla Jovanovića, salaš u Đurđevu, sa preko 100 jutara najbolje zemlje, kasnije će pripasti Lazi Kostiću, kao univerzalnom nasledniku. Laza u mladosti nije naučio šta znači nemati, a o štednji, svake vrste, nije bilo ni govora. Živeo je sasvim slobodno i idealistički, sa pomislima na prve ljubavi, a to su pored poezije, bile i lepe devojke i ideal cele generacije - pomoć svom nesrećnom narodu - "oružjem protiv Turaka, a ustavnom borbom protiv Mađara".

"Dok je bio gimnazista, nije se morao brinuti, a posle mature, kao jurista, dobijao je od ujaka 200 forinti mesečno. Đak treba da dobije taman toliko da može skromno da živi, a da je ipak svega željan" - veli dr Simonović.

Kod Laze je sve drugačije:

"U ono doba 200 forinti bilo je užasno mnogo za đaka jer su onda činovnici dobro plaćeni sa 100 forinti mesečno lepo živeli sa celom porodicom, a đaci su se morali zadovoljiti sa 30-40 forinti. To nije bilo njemu dosta, jer sam Laza kaže da je na kraju svakog meseca morao uzajmljivati od Koste Ruvarca, koji je imao samo 40 forinti mesečno.

To je onaj Kosta Ruvarac (1837 - 1864), daroviti kritičar, koji rano umire i kome će Kostić posvetiti jednu od svojih ponajboljih pesama Spomen na Ruvarca, sa pominjanjem pozajmica.

Među Lazinim profesorima posebno mesto imaju Jovan Đorđević (1826 - 1900) i Đorđe Natošević (1821 - 1887). Đorđević, osim što je bio književnik i prevodilac, osnovao je i Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu (1861), a Natošević je bio lekar, školski reformator i prvi pisac udžbenika po Vukovom pravopisu. Upravo svom omiljenom profesoru Đorđeviću, 1857. Laza će na nemačkom ispevati prigodnu pesmu, a umesto pohvala dobiće ukor što ne peva na svom maternjem jeziku. Ostaće pismo u kome, između ostalog, profesor veli:

"Pored drugih jezika nemoj da na maternji jezik zaboraviš. Lepo je znati tuđe jezike, ali svoj zanemariti, to je sramota i grehota. Čuvaj se toga. U stranom ste svetu, pa je sva prilika tu. Čitaj narodne pesme".


ČUDO OD DETETA

Talentovan i bistar, pravi vunderkind, Kostić je maturirao, na mađarskom, položivši "ispit kakova potonja pokolenja ne pamte". Jedno vreme je stanovao u Tekelijanumu, u Budimpešti, u kome su srpski đaci 1861. osnovali umetničku družinu "Preodnica", čiji je Kostić bio istaknuti član. Počinje da objavljuje priloge u almanahu te družine, a ispevao je i Himnu srpskom dobrotvoru Savi Tekeliji (1761 - 1842) koju je nagradila Matica srpska.

Laza je tada napisao dve pesme, podražavajući Getea, od kojih se jedna zvala Bauk. Odneo ih je na ogled Đorđu Popoviću Daničaru (1823 - 1914), tadašnjem uredniku novosadske "Sedmice" i potonjem prvom prevodiocu Servantesovog ”Don Kihota”, ali je ovaj presudio gotovo brutalno:

"Okanite se vi toga, moj ljubezni, nije to za vas!"

Kostićev inat je proradio kao nikada do tada. Ne samo da nije odustao nego je istom uredniku, ali sada u drugom listu - "Danici", po kojem je Popović i dobio nadimak, odneo nove pokušaje. Sada je išao sa svojim ispisnikom Jovanom Jovanovićem Zmajem (1833 - 1904), koji je bolje poznavao strogog urednika. Mladog pesnika je predstavio kao Gospodin Bauk, aludirajući na neuspelu pesmu. Razume se da su se Daničar i Zmaj smejali, Lazi nije bilo svejedno. Tako će ostati zabeleženo da je Laza Kostić prvu pesmu, Pitač i slepac, objavio u "Sedmici", 6. aprila 1858. Tada mu je bilo tek 17 godina.

Nakon neslavnog upoznavanja, Laza će sa Daničarem postati prijatelj, jer ovaj ubrzo uviđa da literata pokazuje izuzetnu pesničku invenciju i širom mu otvara vrata u svom poznatom novosadskom časopisu. U njemu će Laza, u kratkom vremenu, objaviti čak 30 pesama. Zanimljivo je da prve pesme Kostić nikada više nije štampao u knjigama, pa ni onim koje je sam priređivao, i među preko 200 pesama, više nikada nije bilo Bauka.

Kasnije Će i sam Kostić, početnicima govoriti, pomalo u šali: "Svaka strofa katastrofa". I: "E! Svako srpsko dete misli da je Gete".

(Nastaviće se)


Novosti


Vrh
Astra
Post  Tema posta: LAZA KOSTIĆ - među javom i med snom  |  Poslato: 25 Maj 2012, 18:31
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Pun sjaj srpske Atine

Novi Sad u vreme velikih previranja preuzeo ulogu Beča i Pešte. Pesnik u svom krugu prkosio svetu i bogovima

Slika
Petrovaradinska tvrđava početkom 19. veka

LAZA Kostić je verovao u načelo lepote kao osnovno načelo. No, sa lepotom, povezana je i tragika, a tragični su i svi vrhunski dometi čovečanstva. Konačno, i sam čovek je jedna tragedija. O tome je Laza ostavio potresno svedočanstvo, jer među njegovim pesmama najmanje je radovanki a ponajviše tugovanki.

Golubije ćudi i dobrog srca, Laza je bio altruista koji je malo mario za stvari materijalne, posebno za nasleđeno imanje, o čemu su se starali njegovi drugovi. Čak je ustupao i svoj poslanički mandat prijateljima. Dobro se nije uvek dobrim vraćalo. Laza će ubrzo osetiti najgoru vrstu izdaje, potiskivanja, do stavljanja u zapećak i potpunog bojkota i izolacije.

Blistavo obrazovan, sa znanjem sedam-osam jezika, pravi Evropljanin, Laza je bio u svakom smislu daleko od tvrdoglavog tradicionaliste, a ipak snažno naslonjen na njen vitalni deo, na mogućnost novih kalema. Sam je govorio da guslari nemaju više šta da kažu, da je njihovo pevanje jednosmerno, te da gusle treba malo okačiti o klin da se "odmore". O tom misaonom krugu u kome se našao začarani pesnik, najobrazovaniji eksperimentator i novator, onaj koji nije izabrao nijedan od dotadašnjih puteva, Stanislav Vinaver (1891 - 1955) kaže:

- Rekli smo: narodna pesma (lepota, pravda, moralna svetlost); narodni jezik (dubine, pradubine); srpsko junaštvo; ukrštaj. Sad dodasmo sudbonosnu reč: genije. Recite, ako hoćete podrugljivo, i "đenije". Donekle smo ocrtali čarobni krug u koji je upisan veliki srpski omladinski pesnik Laza Kostić. Krug je potpuno zatvoren. On se bunio protiv svih oveštalih pojmova, hoteći da shvati i one druge, i one treće. Da shvati celokupno čovečanstvo, kao njegov nenadmašni uzor - Šekspir. A ipak, na kraju krajeva, bio je primoran od sopstvenoga nadahnuća i sopstvene budne svesti da pokuša zasužnjiti čak i Šekspira - u svoje rođeno Srpstvo. Srpstvo je Lazin krug.

Uistinu, Srpstvo je Lazina suština i vrlina, ali i kob. U svemu tome on ide toliko daleko da ponekad i inadžijski prkosi svetu i bogovima, a mučeniku i nosiocu vatre, mitskom Prometeju, Laza će posvetiti čak dve pesme. Njegov Jadranski Prometej je od te gore list, od te "pesmine", kako bi rekao sam pesnik:

Na hladne grudi

stene prikovan

Prometej srpski,

prigrlivši kam,

na raspetiju mre vekovitu.

Kakav je greh te večno

s njega mre?

Nek reče Sila,

neka kaže Vlast;

"Kakav je greh?

- Što htede sve da sme!

Slobodu htede,

htede sunčev žar:

a svu slobodu

za se treba car!"

I Laza je hteo "sve da sme" i onda kada je znao da svako preterivanje, poznati grčki hibris, vodi direktno u tragediju. Od hibrisa pate i mnogi Lazini dramski junaci, a nedostatak uzdržavanja i bezobrazluk, slobodnije rečeno, biće uzrok njihove brze tragedije i propasti svake vrste.

No, iako je o hibrisu učio od velikih grčkih klasika, Laza za sve to nije mnogo mario. Ne samo što je hteo da "nadmudri bogove" nego je pokušao da "nadšekspiri Šekspira".

Posle peštanskog doktorata odbranjenog 15. maja 1866, Laza je početkom septembra iste godine izabran za profesora Novosadske gimnazije gde je predavao latinski, nemački i botaniku. Bio je prilično nemaran kao svugde i u svemu. U Godišnjaku Matice srpske iz 1936. zapisano je i ovo:


ZDRAVICA ZA ZATVOR

JEDNA Lazina zdravica, održana u Beogradu 9. avgusta 1872. na svečanom proglašenju maloletnog Milana Obrenovića za kneza, stajala je Kostića istražnog zatvora u Budimpešti u trajanju od pet meseci. Neumorni špijuni su javili da je pesnik zanosno nazdravio ujedinjenju svih Srba, optužen je za veleizdaju, a na robiji je ispevao poznatu pesmu Među zvezdama (Vilovanka). Zbog nedostatka dokaza sve se završilo u januaru 1873.

"Laza Kostić kao nastavnik nije bio dovoljno sređen. Kako je od učenika tražio više nego što je propisano, oni su pribegavali sufliranju, a Kostić, zamišljen, ne bi to opazio."

Treba znati da je Kostić, posebno na nagovor bliskih prijatelja, već bio dobro uplivao u književne vode i da je upravo 1866. u Novom Sadu objavljena njegova mladalačka tragedija ”Maksim Crnojević”, iako je napisana još 1863. godine. Te godine je štampao i raspravu ”Romeo i Julija” - jedna glava iz Šekspirove biblije. Nije zato teško pretpostaviti razlog profesorove ostavke i definitivan odlazak iz prosvete. Već 1867. Kostić više nije profesor, "odao se sasvim drugom burnom pozivu: političkog radenika, patetičnog novinara, omladinskog agitatora, ostajući, naravno, prvenstveno pesnik koji veruje u najveću misiju poezije za buđenje narodne svesti, za stvaranje duhovne osnove narodnom jedinstvu i oslobođenju" (S. Vinaver).

Bilo je to vreme velikih političkih previranja, prestanak perioda "gluvog doba", od 1848. do 1860, pregrupisavanja na političkoj sceni. Izigrani od bečkog dvora, više puta, i brojnim povodima, Srbi se silom prilika "okreću" Pešti i Mađarima. Odlukom cara Franje Josipa od 27. decembra 1860. ukinuti su Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat. Oni su prisajedinjeni Ugarskoj "na osnovu državnopravnih pretenzija ove kraljevine na spomenute oblasti".

Ova nova strujanja i zaokreti na političkoj pozornici doneli su i sasvim (ne)očekivana pomeranja u teritorijalno-kulturnom pogledu. Ono što su nekad bili Beč i Pešta, pa i Sremski Karlovci, sada postaje Novi Sad. Ako je ikada bio "srpska Atina", Novi Sad je to bio upravo u tom periodu.

Okosnica svega bila je Ujedinjena omladina srpska, osnovana u Novom Sadu na skupštini održanoj od 27. do 29, avgusta 1866. Njoj je svom dušom i srcem pripadao i Laza Kostić, kao njen istaknuti član i, kasnije, lider.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: LAZA KOSTIĆ - među javom i med snom  |  Poslato: 30 Maj 2013, 23:24
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Prst u ugarsko oko


Govor na srpskom jeziku šajkaškog poslanika izazvao buru u Ugarskom saboru. Traju rasprave u kafanama uz dežurno uvo špijuna


Slika


U JESEN 1873. Laza Kostić je u Titelu izabran za poslanika Miletićeve stranke u Ugarski državni sabor. Svoj prvi govor, iz inata Mađarima, počeo je na srpskom jeziku. O tom događaju Stanislav Vinaver kazuje svoju domišljatu reč:

"Prvi poslanik razvojačene Šajkaške na Ugarskom saboru postao je njen veliki i slavni sin Laza Kostić. Kandidat Miletićeve Narodne stranke, Laza Kostić, dobio je 1.180 glasova, a kandidat ugarske vlade i srpske jerarhije, Đorđe Popović Daničar, nakrmio je, uz sve pritiske, samo 97 glasova. Tadašnje novine pune su trijumfa Miletićevog, trijumfa narodne svesti, trijumfa Laze Kostića. Iz tih požutelih listova dopire do nas i danas gromoglasno i prkosno. 'Živeo Miletić! Živeo Laza Kostić!'

'Ja sam bio uvek uveren da one koji su posvetili svoj život narodu, narod nikad zaboraviti neće' - govorio je Šajkašanima Laza Kostić. Tim rečima on je potpuno i do kraja obeležio svoj stav; on služi narodu, i to kao pesnik, dramatičar, kao pisac, kao novinar i javni radnik. To mu je sva služba."

Prkos u Pešti Vinaver, pak, objašnjava:

"Prvi govor u Zemaljskom saboru u Pešti Laza je počeo prkosno na srpskom jeziku; nemir, bura negodovanja, predsednik odgađa sednicu. Treba zamisliti taj Peštanski sabor, te Mađare pijane od čudne lingvističke megalomanije koja je mađarski jezik proglasila za veličanstveno kulturan, a racko (srpsko) narečje za nazadno i zastarelo, varvarsko. Po idejama tih neizlečivih šovinista, koje nam nije tako lako čak ni razumeti, kad se uzme u obzir skromna uloga mađarskog jezika u evropskoj kulturi (jezika koji ne pripada indoevropskoj porodici): "narodnosti" ugarske krune imale su samo da se raduju što im se daje prilika da se potčine, višem, lepšem, kulturnijem i slađem jeziku mađarskom, jeziku države i državnosti. Mađarski ideolozi te vrste zbilja su verovali u neko himalajsko preimućstvo njihova jezika nad jezikom srpskim, rumunskim, pa čak i nemačkim!
Posle pauze u saboru, Laza opet otpoče srpski: 'Slavni sabore'. Opet graja - i tek onda nastavi na mađarskom, koji nikad nije potpuno savladao. U debati o narodnostima Laza je tražio 'amerikanski ustav'. U tom slučaju - reče on - narodnosti neće ni tražiti da im se zakonom jemči sloboda jezika, kao što to ne pada na um ni Amerikancima kada upotrebljavaju engleski državni jezik, da im se zakonom garantuje i njihov rođeni. Veliki Lazin govor o mađarskoj ustavnosti (6. juna 1874) kipti od ironije na mađarske pretenzije, da Mađari maltene nisu pretekli i same Engleze u parlamentarizaciji."

U senci tih burnih previranja, koja su se odvijala i po poznatim novosadskim kafanama ("Bela lađa", "Kod kamile"), gde su Miletić, Kostić i omladinski prvaci bili trn u oku aktuelnoj vlasti, odvijale su se zakulisne igre, uz neizbežne tajne i javne žbire. Uprkos svemu, Laza je u Novom Sadu 1873. izdao prvu zbirku pesama Pesme I, a već sledeće godine i Pesme II. Uz sve to Kostić će, igrom slučaja, postati i naš prvi pravi pozorišni kritičar. Ostaje kao kuriozitet prve vrste činjenica da se za njegovog „Maksima Crnojevića“ ni u jednom od tri izvođenja nisu našli kritičari, da je sam Kostić, na nagovor samog upravnika Antonija Hadžića (1831-1916), sam sebi pisao recenziju!! I to je pozorišni život tadašnjeg Novog Sada! I to je odnos prema Lazi Kostiću!

Još jednom će Novi Sad, "Atina srpska", pokazati svoje pravo lice u odnosu prema pesniku kome duguje mnogo i onda kada toga nije uopšte svesna. Kada je, bežeći iz crnogorskog krša, posle sedam godina, stigao ni iz čega - "povratak u Novi Sad nije rešavao ništa; sa lošeg, dospeo je u stanje još gore".

Mladen Leskovac, u nedostatku pouzdane i precizne Kostićeve biografije, taj period ovako rezimira:

"Posmatran iz sitne i niske perspektive i prostakluka istinitih i još pre apokrifnih anegdota, savremenici su stvorili o njemu potpuno iskrivljenu i lažnu predstavu, bezmalo grotesknu i karikaturalnu, kao da bi zbilja bio malo i ćaknut. I deca su trčala za njim i izrugivala se. Svi su videli da se oblači drukčije no sav normalan svet (voli neke šarene, od vunice pletene, široke kravate labavo vezane oko niskog okovratnika, koji razgolićuje vrat, a nosi velurni prsluk boje trule višnje, zgužvani šešir u džepu); juri gologlav sa ogromnom kosom, oretku bradu i brkove čas pušta čas brije; zapanjuje svojim sportaškim podvizima a sablažnjava dobrim apetitom; dugove pravi lako a vraća teško; ima tri ili četiri državljanstva, a ne zna koje mu je pravo i da li ga uopšte ima; čovek izdvojenog mišljenja, u potajnom je i prećutnom neslaganju sa svima - sve tako nekakve trivijalne trice, ali takođe i uznemirujuće nedoumice.

O pravoj prirodi i složenom karakteru toga darovitog čoveka znalo se malo, a bio je očigledno drugačiji no što je izgledalo na rastojanju. Danas je nemoguće sve to videti jasno."

DAO MANDAT PRIJATELJU

Nevolje po Lazu su počele onoga trenutka kada je Miletić, njegov lider sa kojim se neće uvek slagati, neočekivano doživeo poraz u svom bašaidskog okrugu. Tada je u "Zastavi" osvanula Lazina molba:
"Vi ste mene, braćo, i po drugi put namenili za poslanika za zemaljski sabor. Ja sam onda primio te vaše časne namene. No međutim je naš rodoljub i vođa srpske narodne stranke dr Svetozar Miletić protiv svakog našeg očekivanja u Bašaidu napušten. Prema tome ne mogu a da vas ne zamolim da me oprostite ponuđene mi namene, ne sumnjajući se nimalo da ćete svi jednodušno prionuti uz našeg prvaka, a moga prijatelja dra Svetozara Miletića."
Miletić je na izborima 11. 8. 1875. sigurno pobedio svog protivkandidata.


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: LAZA KOSTIĆ - među javom i med snom  |  Poslato: 16 Sep 2013, 13:14
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
LAZA KOSTIĆ Prometej koji je razbio okove


Iako su ga okivali pravilima i propisima već u njegovo vreme zastarelih poetika i književnih teorija, nisu uspeli da mu onemoguće maštu i sputaju prkosne zanose i pesničke uzlete: razbio je okove u koje su ga bacili. Vreme posle smrti skinulo je okove i definitivno donelo priznanje njegovom velikom delu.


Slika


Na svim područjima na kojima se pojavljivao kao stvaralac, Lazu Kostića pratili su nesporazumi i nerazumevanja. Veliki pesnik, autor stihova koje danas jednodušno svrstavamo među najlepše na srpskom jeziku – dovoljno je setiti se njegovih epskih pesama „Minadir“, „Đurđevi stubovi“, „Samson i Dalila“, „Dužde se ženi“, „Preljubnica“, ili, pak, lirskih poema „Poslednja ruža“ i „Santa Maria della Salute“, bisera njegove lirike („Moja zvezda“, „Spomen na Ruvarca“, „Prometej“, „Među javom i med snom“, „Na ponoćnoj lađi“, „Pevačka himna Jovanu Damaskinu“), tragedija „Maksim Crnojević“ i „Pera Segedinac“ – Kostić je bio briljantan književni i pozorišni kritičar, esejista, filozof i prevodilac sa više jezika. Kada se sve to uzme u obzir, neminovno se mora postaviti pitanje zašto su ga za života zaobilazila priznanja, sustizale negativne, pa čak i podsmešljive kritike, kao i osporavanja njegovog prevodilaštva.
ŽENIJALNI PESNIK
Književni kritičari njegovog vremena – Svetislav Vulović, Ljubomir Nedić i, naročito, Bogdan Popović, Pavle Popović i Jovan Skerlić – nisu ga pozitivno ocenjivali. O tome je karakteristično sećanje Miloša Crnjanskog koje je izneo u jednom komentaru, u knjizi „Itaka i komentari“. Prema Crnjanskom, Bogdan Popović je smatrao da je Kostić sam bio kriv što se njegova karijera u literaturi tako tragično završila. Kada je Crnjanski od Popovića zatražio da mu pobliže objasni tu krivicu – ovaj je to i učinio.
„Veli, Skerlić i braća Popovići, vraćali su se jednom iz Novog Sada, a u taj isti vagon ušao je jedan krupan, razbarušen čovek, iz Karlovaca. Ušao je u kupe braće Popovića. Pogledao ih je, pričao je Bogdan Popović, svojim krupnim očima ludaka, okrenuo glavu, sve do Beograda, i nije ih udostojio ni pozdrava. Bogdan je onda – pričao je on sam – kad je idući put pisao o prevodima Kostića, rešio ’da pritisne pero’, pišući o Šekspiru Kostića. Tog neuljudnog čoveka.“
Ali Bogdan Popović nije samo povodom Kostićevog prevoda „pritisnuo pero“. Bio je neraspoložen i prema Kostiću kao pesniku, i to kada je sastavljao svoju čuvenu „Antologiju novije srpske lirike“ (1911). U tom izboru, Lazu Kostića zastupio je samo sa tri pesme, izostavivši čuvenu i jednu od najlepših – Santa Maria della Salute. Prema svedočanstvu Koste Milutinovića, Bogdan Popović na jednom času 1932. godine, pred odlazak u penziju, rekao o „Spomenu na Ruvarca“ da je to jedna od najsmislenijih pesama ispevana na srpskom jeziku, i jedna od retkih misaonih pesama uopšte. Potom ga je jedan student upitao zašto u njegovu „Antologiju“ nije ušla jedna od najlepših pesama „Santa Maria della Salute“? Popović je iscrpno odgovorio. Prema Milutinovićevom svedočanstvu, priznavši najpre da je to veoma lepa pesma, ali je posle dugog razmišljanja odlučio da je ne uvrsti u „Antologiju“ zbog jedne strofe koja nije u skladu sa spiritualnim tonom cele pesme. Početak te strofe glasi: „U nas je sve ko u muža i žene, samo što nije briga i rad“. Podsetićemo ovom prilikom da je Bogdan Popović u predgovoru „Antologije“ naveo tri svoja merila po kojima je odabirao pesme: „Pesma mora imati emocije – mora biti jasna – i mora biti c e l a lepa.“ Kako se vidi, zbog trećeg merila pesma ili tačnije rečeno poema Santa Maria della Salute nije ispunjavala poslednje, treće merilo Popovićevo – nije bila lepa u celini.
Neslavno prošavši u „Antologiji“ Bogdana Popovića, Laza Kostić još lošije je prošao u „Istoriji nove srpske književnosti“ Jovana Skerlića (iz 1914), što je samo logičan nastavak onoga što je ovaj ugledni kritičar i istoričar književnosti napisao u studiji „Omladina i njena književnost“ (1906), gde je pesnika Maksima Crnojevića uporedio sa glumcem koji je u svom životu „toliko igrao ulogu romantičnog ’ženija’ da mu se maska najzad slepila na lice.“ To će, samo još oštrije i određenije, ponoviti i u „Istoriji“: „U književnosti on je odveć slobodno shvatio i odveć samovoljno primenjivao opako načelo da romantizam znači neograničenu slobodu u umetnosti. U poeziji ’bogodani’, ’ženijalni pesnik’, kako se tada govorilo, treba da bude što razuzdaniji, da baci pod noge zdrav razum i logiku običnih, smrtnih ljudi, da objavi rat sintaksi i rečniku, da sebi prisvoji pravo da kao bog stvara što mu ćud zahte. To je sve bilo na romantičarskoj devizi épater le bon bourgeois, ’opsniti prostotu’, i od toga bacanja praha u oči, od toga izigravanja genija, Laza Kostić je načinio sebi program i u životu i u književnosti.“ Skerlićeva ocena u „Istoriji“ daće intonaciju vrednovanju Kostićevog dela u mnogim potonjim istorijama književnosti, među kojima se u razdoblju do Drugog svetskog rata izrazitije izdvaja pozitivnim odnosom Miloš Savković u svom delu „Jugoslovenska književnost“.


Slika


Tek u razdoblju između dva svetska rata, a naročito posle Drugog svetskog rata, i to od početka pedesetih godina prošloga veka, istoričari književnosti, književni kritičari i esejisti (Milan Bogdanović, Isidora Sekulić, Zoran Mišić, Živomir Mladenović, Mladen Leskovac, Milan Kašanin, Miodrag Popović, Jovan Deretić) i nekoliko antologičara naše poezije, izmeniće vrednosni stav o stvaralaštvu Laze Kostića i svrstaće ga među velikane srpskog romantizma. Kao što se vidi, trebalo je da prođe skoro čitavo stoleće posle smrti Laze Kostića pa da mu definitivno bude priznato mesto u našoj književnosti koje mu po vrednosti njegovog dela pripada.

ČITLJIVE ALI NEGLEDLJIVE DRAME

Pozorište je područje na kojem će se Laza Kostić ogledati kao dramski autor, ali i kao pozorišni esejista i kritičar. „U očima svojih savremenika i dugo posle, Laza Kostić je najviše značio kao dramski pisac“ – tačno opaža Milan Kašanin, dodajući kako je u srpskoj književnosti bilo podosta pisaca drama i tragedija, „ali nijedan od njih nije stvorio dela u kojem bi se govorilo tako smelo, tako zvonko, s toliko munjevitih osvetljenja kao u ‘Maksimu Crnojeviću’ Laze Kostića.“ Prema motivima narodne pesme „Ženidba Maksima Crnojevića“, nadahnuto i u istinski šekspirovskom zamahu ispevao je Laza Kostić tragediju Maksim Crnojević u kojoj preovlađuju tragični patos i na pojedinim mestima iskreni lirski zanosi. Iako je omladina sa odobravanjem i burno pozdravila Lazino čitanje Maksima Crnojevića u društvu „Preodnica“ u Pešti 1863. godine, mišljenje ocenjivača Matice srpske nije bilo jedinstveno. Jedan od njih, pesnik i dramatičar Jovan Subotić, bio je protiv toga da se delo nagradi. Delo je prvi put prikazano u Novom Sadu, u Srpskom narodnom pozorištu 1869. godine. Nikakvog odziva pozorišne kritike nije bilo, pa je Antonije Hadžić, upravnik pozorišta zatražio da Laza Kostić napiše prikaz. On zato piše anonimnu kritiku gde naglašava da je Maksim nošen „srpskim patosom“ i ukazuje: „Za golemu borbu pobratimstva i ljubavi čini nam se da je odveć trošna građa taj Maksim, sa svojim izbiračkim ćudima, sa svojom mletačkom izbiračkom osetljivošću, a crnogorskom naprasitošću (…) Pesnik kao da se upinjao da iz pobratimstva isteše neki srpski patos (…) Što ima više lepih pojava u ovoj tragediji, to je više zasluga sretnog izbora predmeta nego samog obrađivanja.“ Međutim, zanimljivo je kako je nekih desetak godina potom, Đorđe Maletić, ne znajući da je Laza Kostić autor te kritike, prihvatio ovu Lazinu mistifikatorsku igrariju kao ozbiljan i zreo kritički sud.
Uopšte, ako se uzme u obzir čitavo Kostićevo delo, za života je on možda najviše priznanja stekao za Maksima Crnojevića zato što je kritika stare škole smatrala da je tragedija najuzvišeniji i najteži dramski žanr. Milan Kašanin ipak ističe: „Krilati stihovi Kostićevi, nabijeni sentencijama i zasuti figurama, ne mogu se pratiti na pozornici bez krajnje napregnute pažnje. Maksim Crnojević je više za čitanje nego za gledanje.“ Međutim, naši poznati glumci koji su tumačili naslovnu ulogu opovrgli su ovo mišljenje: plemenita patetika Dobrice Milutinovića dala je pravi smisao Maksimovim postupcima, dok je Petar Kralj imao zanosne uzlete u tumačenju ovog lika.
Druga Kostićeva tragedija, „Pera Segedinac“, napisana kao i prva – u jambu, u osnovi je politička drama, zasnovana na antiaustrijskoj i antiklerikalnoj intonaciji. U delu pesnik veliča junaštvo i osuđuje izdaju, ali tek peti čin izdiže ovu tragediju i približuje je visinama Maksima Crnojevića. U istoriji srpskog pozorišta Milivoje Živanović ostaje kao vrhunski tumač naslovne uloge. Prema narodnoj pesmi Ljuba Hajduk-Vukosava, Kostić je u prozi napisao herojsku komediju Gordana, gde je želeo da potvrdi svoje teorije prema kojima je najbolje pozorište ono koje je, kao i grčko, poteklo iz živoga folklora. Imao je velikih ambicija da se ta drama prikaže u Parizu. Žil Lemetr, tada vodeći pariski kritičar, napisao je 1891. godine povoljnu kritiku o tekstu u listu „Žurnal de deba“, preporučivši ga za izvođenje, ali do toga nije došlo. Za ovo delo Laza je zainteresovao i Nikolu Teslu, u nadi da će uz njegovu podršku i pomoć uspeti u nastojanju da se Gordana izvede u Americi. Iako zasad nema pouzdanih podataka da je do izvođenja u Americi došlo, Stanislav Vinaver opravdano smatra „da se Tesli u Gordani dopalo ono što je u njoj ’neprevodljivo’ – jedar jezik i paratakse.“ Dodajmo da je Laza Kostić preko jednog svog prijatelja „pripremao teren“ da se Gordana prikaže u Braziliji, ali ni u tome nije uspeo.
Četvrto Kostićevo dramsko delo je komedija „Okupacija“, napisano na nemačkom jeziku u Beču, posle Berlinskog kongresa. Želeo je da to delo predstavi bečkoj publici i pomišljao o mogućnosti da ga Burgteatar uvrsti u svoj repertoar. Međutim, ni u tome nije uspeo. Ovu komediju pronašao je i preveo sa nemačkog Živomir Mladenović i sa opsežnom studijom „Nepoznata drama“ Laze Kostića objavio u izdanju Srpske akademije nauka i umetnosti, 1977. godine. Otad se nijedno naše pozorište nije latilo da prikaže komediju „Okupacija“: tek pre desetak dana, povodom obeležavanja stogodišnjice pesnikove smrti, Narodno pozorište prvo je prikazalo ovo delo.


ZANOSI I PRKOSI

Biografi Laze Kostića opravdano skreću pažnju na njegova nastojanja da se bavi naukom. Ako znamo da je Laza, pošto je 1864. diplomirao, dve godine potom doktorirao pravo u Pešti, moglo se očekivati da će se i dalje baviti pravnim naukama, ali se on posvetio filozofiji umetnosti. Obimnije teorijske radove počeo je objavljivati u godinama pune zrelosti, kada je napisao delo „Osnovi lepote“ u svetu s osobitim obzirom na srpske narodne pesme. Potom je napisao jedan kritički uvod u opštu filozofiju i opsežnu „Knjigu o Zmaju“ (1902). Međutim, ni Kostićeve filozofske i estetske studije, eseji o teatru i monografski radovi nisu naišli na pozitivne ocene i veći odjek. Jovan Skerlić konstatovao je u „Istoriji nove srpske književnosti“ kako Kostiću njegovi zavidljivi napadi na Branka Radičevića (objavljeni u Zeti i Crnogorci, 1885) i „Knjiga o Zmaju“ „ne služe ni malo na čast“, dok „za umetničku filozofiju i književnu kritiku nije imao dovoljno ravnoteže u glavi i objektivnosti u duhu.“
Kostićevu „Knjigu o Zmaju“, kako ispravno uočava Milan Kašanin, napadali su stoga što je on dokazivao da su u Zmajevoj poeziji najgore upravo one pesme kojima se sav svet divio, a najbolje, zapravo jedino dobre, one koje niko nije primetio. U toj knjizi Kostić je sa ironijom govorio o književnom životu svog vremena, o pristrasnosti urednika časopisa, o Književnoj zadruzi, o demokratskim idejama, o radikalima i jakobincima, što je već bilo dovoljno da bude dočekana sa velikim nezadovoljstvom i golemom srdžbom. „Svirep i sarkastičan, Kostić je u knjizi o Zmaju dao najoriginalniju i najprodorniju analizu jedne poezije i najživlji portret jednog pisca koji su kod nas napisani (…) Njegova monografija je remek-delo kritičarske proze, uzbudljiva kao drama i pisana dramski…“ – zaključuje Kašanin zamerivši delu preopširnost i surovost kritičkog postupka.
Poliglota, u srpskoj književnosti najveći posle Dositeja, budući da je znao grčki, latinski, nemački, francuski, engleski, ruski i mađarski, s tim što je sa gotovo svih od tih jezika prevodio, dok je na nemačkom, francuskom i latinskom pisao, Laza Kostić, nesumnjivo najobrazovaniji pesnik našeg romantizma i jedan od najučenijih Srba u XIX veku, zaslužio je drugačiji odnos prema svojim filozofsko-estetičkim spisima, književnim i pozorišnim studijama i kritikama, kao i prema svome prevodilaštvu, posebno kada je reč o Šekspirovim delima. Ali ta područja Kostićevog rada prošla su kod kritičara i istoričara književnosti slično kao i njegova poezija.
Pomišljao je Laza Kostić da će posle objavljivanja nekih od navedenih studija moći da sa uspehom konkuriše za katedre na Velikoj školi u Beogradu. No, to mu nije pošlo za rukom. U zrelim godinama nadao se da dobije kakvo mesto u srpskoj diplomatiji ili konzularnoj službi, raspitivao se i o mogućnostima da dobije katedru u Zagrebu, ali ni u tim pokušajima nije uspeo. Zato je tokom znatnog dela svog života morao da se bavi novinarstvom. O toj njegovoj aktivnosti već smo pisali ove godine („Pečat“, br. 103). Ovom prilikom podvlačimo da je i kao novinar imao dosta nesporazuma i da je izazivao gnev političkih protivnika, što je za posledicu imalo više konflikata koji su se završavali kaznama, zatvorom ili progonstvima. Kao borbeni zatočnik istine, Laza Kostić bio je 1882/1883. godine prvi predsednik Srpskog novinarskog društva. Doživeo je, istina godinu dana pred smrt, da bude proglašen za redovnoga člana Srpske kraljevske akademije nauka. I to je bilo jedno od retkih, ali i najviše priznanje koje je stekao u životu.
Živeći svoj život uistinu „među javom i med snom“, Laza Kostić imao je sudbinu Prometeja o kome je i pevao. Iako su ga okivali pravilima i propisima već u njegovo vreme zastarelih poetika i književnih teorija, nisu uspeli da mu onemoguće maštu i sputaju prkosne zanose i pesničke uzlete: razbio je okove u koje su ga bacili. Vreme posle smrti skinulo je okove i definitivno donelo priznanje njegovom velikom delu. Ali, ostalo je još dovoljno prostora za nova procenjivanja i analize njegovog književnog rada, pri čemu svakako polazna osnova mora biti studija „Zanosi i prkosi Laze Kostića“, autora sličnog mu po stvaralaštvu, pesnika i novinara Stanislava Vinavera.


preuzeto sa pecat.co.rs


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: Re: LAZA KOSTIĆ - među javom i med snom  |  Poslato: 22 Feb 2014, 16:14
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
Бајрон и Лаза Костић


Готово је устаљено у историји европске књижевности мишљење како је Бајрон (1788—1824) имао кључан утицај на целокупно романтичарско песничко стваралаштво. Ипак у појединим националним књижевностима, међу којима су и многе словенске књижевности (међу њима и српска) постојао је снажан отпор бајроновским утицајима. Дух бајроновске поезије у српској књижевности имао је достојног песничког носиоца тек крајем 19. и почетком 20. века, у стваралаштву Лазе Костића, кога историчар књижевности Драгиша Живковић означава за најеминентнијег ствараоца бајроновског типа код Срба.


Slika


У француској књижевности (Иго, Мисе, Ламартин, Готје) Бајроново песничко стваралаштво је брзо задобило велики значај док се у немачкој и руској књижевности бајронистичким песницима супростављао читав низ писаца (у Русији су носиоци тог отпора били славенофили и класицисти). Бајронов утицај у српској књижевности прве половине 19. века био је врло слаб, пре свега јер његова дела нису била преведена, а када је и спомињан то је чињено више из разлога књижевног помодарства него што је стварно познаван и књижевно интерпретиран. Српски романтизам, како истиче Драгиша Живковић, имао је особени развој. Он се прво развијао под утицајем немачке постромантичарске књижевности (бидермајерска књижевност) да би романтичарске карактеристике до изражаја дошле тек у другој половини века са стваралаштвом Јована Јовановића Змаја, Ђуре Јакшића, Лазе Костића и Војислава Илића. Спомени Бајрона и његовог песништва у ово доба су врло ретки а често их прате и негативне квалификације. Само је Петар Демелић у Летопису Матице српске у 19. веку објављивао преводе Бајронове поезије (1831. и 1838). У првим белешкама о Пушкину и Бајрону у Летопису (1828) истиче се њихов иморалитет док у једном чланку о Бајроновим имитаторима у Русији Милош Светић (Србска новина А. Арнота, 1838, бр. 80) износи читав низ погрда о овим песницима (Погледајте одступници од здравог разума, жертвоносци преузвишене мудрости […] како је опасно носити се трагом Бајрона).

Словачки идеолог панславизма Људевит Штур (1815—1856) је био најоштрији критичар бајроновске чулности, песимизма, иморалности и других карактеристика Бајроновог песништва. Штур је између осталог утицао и на српске омладинце који су се школовали у Пожуну. Предвођени Светозаром Милетићем они су објавили у Српском народном листу Теодора Павловића 1848. (број 6 од 15. фебруара) Ограду од Песама Бранка Радичевића. Они су у Радичевићевој збирци коју им је посветио критиковали пре свих песму Пут а истицали су да Бранко Радичевић није решио задатак песника славјанског, који на песме своје ударити мора печат духа и живота славјанскога, у ког је тканици основна жица: моралност. Иако се Бајрон нигде изричито не спомиње то што је критика настала под Штуровим утицајем између осталог указује да је њена мета била бајроновска чулност, једна од кључних карактеристика европског романтизма. Штур је бајронизм називао естетском колером и истицао да за разлику од Бајрона словенски песник треба да служи уздизању човека ка идеалима и да буде народни светионик. У јеку омладинског покрета, шездесетих и седамдесетих година 19. века, критикује се са словенских и националних позиција запостављање народне поезије и прихватање туђих узора при чему се Бајрон опет спомиње у негативном контексту. У то доба долази и до првог знатнијег продора Бајронових утицаја, пре свега оних песама где он слави слободарску и прометејску побуну против угњетавања. Како у књизи Омладина и њена књижевност (1905) запажа Јован Скерлић око 1870. године почео је читав крсташки рат не само против поезије тога доба већ против поезије уопште. Пад интересовања за поезију неумитно је водио и паду интересовања за Бајрона.

И поред све одбојности према Бајроновој поезији, и посебно његовом животу, у српској књижевности је несумњиво јачао интерес за Бајроново песништво. Две су кључне карактеристике Бајроновог песништва које су у српској књижевности наишле на плодно тле: песимистичко доживљавање човекове судбине и прометејска побуна против свих врста поробљавања, посебно националног. Драгиша Живковић напомиње да је тешко пратити утицај неког страног песника у појединим националним књижевностима искључиво бележењем броја и каквоће превода његових и дела и критичких написа о њима већ је боље пажњу усмерити ка контакту страних песника са оригиналним песничким текстом, односно трагати за сазвучјем које постоји између два талентована песника. Такво сазвучје, како Живковић даље запажа, постојало је између Бајрона и Лазе Костића. Лаза Костић (1841—1910) спадао је у ретко образоване песнике српског романтизма. У његовим песмама приметан је одјек десетина најистакнутијих песничких стваралаца од Хомера, Софокла и Еурипида преко Петрарке и Дантеа до Бајрона, Хајнеа, Гетеа и Шилера. Костић је читао Бајрона на оригиналу али се такође упознавао са овим песником преко рецепције Бајрона у немачкој књижевности, пре свега код Гетеа и Хајнеа.

За Хајнеа (1797—1856) се може рећи да је био најуспелији пропагатор Бајронове поезије у немачкој књижевности. Преко Хајнеа до Лазе Костића су допирали и Бајронови утицаји. Како Костић сам бележи шездесетих година су он и Змај били ватрени хајнеовци: Хајне је заиста у нашој младости био неки идеал и Змајови и мени. То се морало опазити и на нашем певању[…] Наше је хајнејство тада било у цвату. У песми Спомен на Руварца до изражаја је дошла романтичарска иронија прожета инвентивним парадоксима проистекла из идеја које дубоко прожимају Бајронову поезију. Бајронова иронија која иде готово до сарказма пронашла је пут до Костићеве Песме поводом смрти Војислава Илића:

Тако ти треба! Жељан си неба
похито тако, веле прерано
а ниси чеко, мирно, смерано,
бројећи овде часове горке,
да лепо сазреш, ко грозд за чворке;
ил док те снага не прође мушка,
да с гране паднеш ко гњила крушка,
па да те дерлад ногама ћушка!
каква красота, каква дивота!
Ал' ти се ''прерано'' лиши живота!

Бајроновско је и Костићев отпор и неспоразуми са средином, друштвеним, националном и књижевном. То осећање све више је нарастало при крају Костићевог живота. У књижевном смислу овај сукоб са околином најбоље одсликава Књига о Змају написана и објављена 1902. године. Костићев песимизам ублажавала је тежња његовог песништва ка измирењу супротности а младалачки национални полет индуковао је његову везу са народном поезијом. Ипак, са годинама је Костићева иронија постајала све горча а незадовољство друштвеним окружењем све приметније. Инспирисан овим осећањима Костић је испевао неколико песама са мотивом титанизма (Прометеј, Јадрански Прометеј, Еј, ропски свете, Разговор са увученом српском заставом у мађистрату новосадском). Много директнија је Костићева везе са Бајроном у његовим романтичним песмама Ђурђеви ступови, Прељубница и Самсон и Далила). Слика космичког судара у Костићевим песмама Моја звезда или Santa Maria della Salute пандан је Бајроновој Тами, Самсон и Далила Бајроновим Јеврејским мелодијама а слика Међу јавом и мед сном саткана је од инвентивних метафора попут Бајронове песме О једном разбијеном срцу од аметиста. Између двојице песника било је много сличности како у песничком сензибилитету и животној ситуацији (обојица су били несхваћени, па и одбачени од своје средине, обојица су за мотивима свога песништва трагали у егзотичним крајевима и романтичним песничким причама, обијица су се својим песништвом супростављали угњетавању) тако и у техници стиха и строфе (Спенсерова строфа, станце, јампски стихови). За Лазу Костића се тако може рећи да је најталентованији и најоригиналнији бајрониста српске књижевности који је певањем о светском болу и романтичарској иронији умногоме обогатио песнички израз српске поезије.



istorijskabiblioteka


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: LAZA KOSTIĆ - među javom i med snom  |  Poslato: 20 Dec 2016, 04:15
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Pesnik čudo neviđeno

Na Cetinju bio predmet opšte pažnje, čest gost i knjaževe porodice. Doživotna plata samo za "pjevanje i pisanje"

Slika

O sedam crnogorskih Lazinih godina postoje najoprečnija mišljenja. Od naglog dolaska do misterioznog odlaska, od književnog rada do političkog delovanja, od uređivanja novina do novinarskog argatovanja. Jedno je jasno: Laza se našao u potpunoj besparici i političkoj nemilosti, i to sa najvišeg vrha, te mu je poziv sa Cetinja bio sudbonosni zov, ali i egzistencijalni spas.

Šturi podaci govore da je Laza na Cetinje stigao krajem juna 1884. godine. Ponuda za uređivanje "Glasa Crnogorca" potekla je od samog knjaza Nikole I Petrovića (1841 - 1921), a do Laze stigla preko prijatelja, "propalog pesnika" Jovana Popovića.

Kako je izgledao taj prvi susret, u znamenitoj "Lokandi", kafani i hotelu, Sima Matavulj (1852 - 1908) zapisuje:

"Sjeđaše gologlav, glavom okrenut prema prozoru, sa jednim okom zažmurenim, drugim izbačenim, kao gađač koji je svu dušu i svu snagu prikupio u jedno oko. Doručkovasmo zajedno. Ispričah mu potonje znatnije događaje, koje je uglavnom znao i koji ga zanimahu - svadbu kneza Petra, književna posijela na dvoru, prikaz Balkanske, Maksima, osnivanje Crnogorke, Pavlovićeva i moja obajanija, po štogod iz dvorske i prijestoničke hronike, a najposlije i što se o njemu govorilo".

Na Cetinju, se tada počela skupljati diplomatska elita i graditi poslanstva. Za Lazina vremena sve je to još bilo po kućama, a domaćinstava nije bilo više od 200 i stanovnika više od 1.500.

O tom prvom periodu aklimatizacije Matavulj pomno beleži:

"Za duže vremena Laza je bio prijedmet opće pažnje. Knez i kneginjice često ga pozivahu; mlađi Petrovići, Pige, diplomate, sva ostala inteligencija, kupljaju se oko njega. Stanovao je i hranio se u Lokandi. Lijegao je dockan, ustajao dockan. Gotovo cijelo vrijeme do podne prolazilo mu je u toaleti i doručku; poslije podne u kartanju; pred veče u vratolomiji, jer njegove šetnje bjehu prava vratolomija po brdima cetinjskim".

Sam knjaz je bio ambiciozan državnik i još samouvereniji pesnik i dramski pisac koji ne samo da je hteo da "nadnjegoši Njegoša" nego i svu dramsku klasiku. Njegova okolina, odani dvorski službenici i sveštenici (pop Jovo Sundečić) potpuno su ga uveravali u tu opasnu zabludu.

Laza ne samo da je bio vršnjak knjažev nego i njegov "pobratim po peru" kome je ovaj dugo vagao ulogu koju će mu dati kao svom gostu, ali i činovniku. Iako je Kostić bio zadovoljan prijemom, o čemu je odmah pisao prijatelju Miši Dimitrijeviću, nade su se brzo izjalovile. Tek posle skoro godinu dana, sredinom jula 1895. Laza je obavešten da je postavljen za urednika "Glasa Crnogorca", zvaničnog organa Knjaževine, sa platom od 100 fjorina mesečno i sa dodatkom od obezbeđenih pretplatnika.


KANDIDAT ZA KOČIJAŠA
PRE puta u Crnu Goru lista Kostićevih zanosa i "nizbrdica" postala je povelika. Išlo je dotle da ogorčeni Laza januara 1879. piše iz Beča prijatelju Jovanu Boškoviću: "... ako za koji dan ne dobijem druge prilike gledaću da se dokopam kočijaške službe kod bečkog tramvaja, no kako ni to ne ide bez protekcije, a ja nisam u sostojaniju iskazati kočijašku prošlost, ne verujem da će me ta buva ujesti".

Prvu gorku pilulu Laza je popio kada je, po nalogu i o trošku knjaza, morao da napiše prikaz na njegovu dramu Balkanska carica i objavi ga 1885. godine, doduše pod pseudonimom Rienzi, u bečkoj "Novoj slobodnoj presi". Specijalno zbog tog delikatnog zadatka, do koga je knjazu bilo izuzetno stalo, Laza je dobio plaćeno odsustvo, usput obavljajući i neke mutne političke poslove o kojima su referisali bečki i srpski žbiri, pokazujući time da Kostiću nikada do kraja nisu verovali.

Za dramsko delo svog poslodavca Kostić nije, svakako, mogao da kaže da je genijalno. A upravo to se očekivalo, tim pre što su drugi to govorili na sva usta i pisali gde su stigli.

Uprkos pohvalama, knjaz Nikola nije bio zadovoljan, kao da je odmah prozreo i Kostić je dobio prvi minus, ali i doživeo pad na lestvici očekivanih dužnosti. Na stranu to što je i sam Laza igrao ulogu vojvode Lala i u specijalno šivenoj crnogorskoj nošnji izgovarao dva tri stiha i doživljavao aplauze na otvorenoj sceni na Cetinju, ali i na gostovanjima:

"Kad se Lazo pojavi u gomili figuranata, knez jako zakuca sabljom, svi članovi kneževog doma zapljeskaše, gomila u dvornici stade vikati: 'Živio Lazo!' Stasiti, čupavi, nemarni Lazo, u novo-novcatom, zlatom vezenom vojvodskom ruhu, sa sabljom o bedrima, čkiljaše jednim okom na publiku, kao da je broji i da joj se čudi. Pavlović se naljuti i vikne mu iza kulisa: - 'Ta pokloni se, čoveče!' Lazo mrdnu glavom i u najvećoj tišini izreče, kao preko volje, ono njekoliko riječi".

Sam knjaz je bio vrlo delikatan i nikada direktno nije govorio o onome što je predmet spora. Ne samo da je bio glavni urednik nego i oprezni cenzor lista za koji je Laza jednom priznao, ali u pismu, "da ne vredi ni po lule duvana".

Kako je došlo do Lazinog imenovanja, svedočio je Sima Popović:

"Jednom u dvoru...reče Knjaz Lazu: šteta bi bilo i za tebe i za srpsku književnost, da te vežem u kancelariju. Bolje ovako: da ti ja dam godišnje, dokle si živ, 3-4000 florina, ako ti je malo ne žalim i pet i šest hiljada, i ne tražim ništa od tebe, nego samo da pjevaš i pišeš. Je li ti pravo? Lazo ga je hladnokrvno slušao, nije riječi odgovorio, onako sjedeći, samo mu se glavom poklonio. Knjaz nije više ni riječi progovorio o tome ni tada, ni docnije..."

(Nastaviće se)


vecernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: LAZA KOSTIĆ - među javom i med snom  |  Poslato: 20 Dec 2016, 04:28
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Tašta ugasila svetlo

Sukob sa taštom drugi put oterao pesnika u manastir Krušedol. Julijana nije znala šta Lenka znači Lazi

Slika
Julijana Palanački

SA monaškom mirnoćom Laza je primio sve ono što su mu slučaj i zavičaj ponudili kao jedino rešenje. Posle odlaska sa Cetinja, sve je bilo nedostižno - od službe u srpskom poslanstvu u Parizu, mesta u Beogradu, katedre u Zagrebu što je želeo. Laza Kostić je odlučio da se izvesno vreme povuče u sremske manastire, tačnije u znameniti Krušedol, i tamo, neplanirano, ostane najpre četiri godine, a posle ženidbe, još skoro godinu dana.

U senci tadašnjih društvenih previranja odvijala se i lična pesnikova ljubavna drama. Naime, u toku beskućništva 1891. godine, tokom meseca jula i avgusta, Laza je boravio u dvorcu kuma i dobrotvora Lazara Dunđerskog u Čebu (Čelarevu), mestu u kome će se odigrati fatalni susret pesnika i nedostižne Jelene Lenke Dunđerski (1870 - 1895), obrazovane i najdarovitije ćerke veleposednika. Njoj je bilo tek dvadeset godina, a poeti trideset više.

Na prijemu, na koji je bio pozvan, uz jedan klavir na kome je Lenka zanosno svirala, odvijao se flert posle koga Kostić nikada neće biti onaj stari, onaj isti. Na nekoliko jezika, pre svega nemačkom i francuskom, koji lepoj i tankostrukoj Lenki nisu bili strani, odvijala se konverzacija koja je zapalila iskru zabranjene ljubavi.


MATAVULJ MEĐU GOSTIMA

NATEZANJA oko Kostićevog povratka u Sombor nastavila su se sve do sredine ili početka druge polovine 1896. godine. „Do pravoga i potpunoga njegova preseljenja u Sombor došlo je tek posle smrti Julčine matere, a to se desilo 17. januara 1897. Od tada počeće Kostiću dolaziti u goste u Sombor i njegov najintimniji prijatelj Matavulj“.

U toku tog leta Laza Kostić je u šetnjama oko dvorca bolje upoznao svoju kumicu, kao i prilike koje su se odvijale oko miljenice Lenke, dragulja porodice Dunđerskih. Doprli su do pesnika i glasovi o mogućim mladoženjama kojima je on, bezrezervno, pridružio i svog prijatelja Nikolu Teslu. Kada je to saopštio Lenki, dobio je odgovor koji ga je ošinuo kao munja. I sama Lenka, opčinjena pesnikom, odgovara da bi mogla da se uda jedino za čoveka kao što je on a da takvog nije upoznala niti za njega čula.

KostiĆ je bio svestan ne samo razlike u godinama, patrijarhalne sredine, stroge ličnosti Lazara Dunđerskog, nego i svog šekspirovsko-antičkog etičkog kova. Bira povlačenje, najpre u sebe, a onda, kao neku vrstu samokažnjavanja, beg u manastir i čuvanje tajne iza debelih zidova konaka. A da se tu nešto veliko desilo, govore i kasniji događaji: Lazina ženidba, po nagovoru samog Lazara Dunđerskog, za Julijanu Palanački (Sombor 1849 - Sombor 1909) i Lenkina naprasna smrt, na rođendan 1895. godine.

Laza Kostić dobija novu adresu: poslednja pošta Maradik, stanica Beška, za telegrame Beška - Krušedol.

Boraveći u srcu manastirske tišine, u mrkloj tami tolikih noći Kostić snuje svoju labudovu pesmu. U Krušedolu treba tražiti klicu budućeg Dnevnika i srž ritma i muzike Santa Maria della Salute.

Posle silnih peripetija i poznanstva koje je trajalo 15 godina venčavaju se u Somboru Julijana Julča Palanački i dr Laza Kostić. Za sve je trebalo privoleti taštu Anu Mariju koja je petnaestak godina bila protiv pesničkog zeta. Na venčanju decenije svedoci su bili, sa mladoženjine strane, Lazar Dunđerski, veleposednik novosadski, a sa devojačke Jovan Lalošević, veleposednik somborski. Venčao ih je Jovan Momirović, paroh somborski, u hramu Sv. Velikomučenika Georgija, nedaleko od budućeg Kostićevog doma.

Mladenci su, zbirno, imali tačno sto godina, a propao je svaki pokušaj zabašurivanja ovog nesumnjivog podatka. Uprkos svemu, bračni par kreće na medeni mesec i to preko Trsta u Veneciju. No, samo za tri meseca u „devojačkoj kući“ Lazin položaj postaje nepodnošljiv:

„Sa svojim aristokratsko nemirnim manirima Laza nije pasovao u običnu građansku kuću gde žive prozaični ljudi kao što je bila njegova punica. Ovoj nije bilo pravo što Laza svaku noć posle ponoći čita pa onda ujutru prespava doručak i kasno ustane. Kad mu je punica jedared oko ponoći ljutita ustala pa uzela lampu ispred Laze i u mraku ga ostavila, Laza sutradan ostavi i punicu i ženu i otide opet u Krušedol“ - svedoči iz prve ruke dr Simonović.

Ubrzo je stigla najstrašnija vest: u sredu, 8. novembra po starom, a 20. po novom kalendaru 1895, na svetog Aranđela Mihaila, na svoj rođendan, u Beču je preminula Lenka Dunđerska. Tih dana mu o tome piše i sama Julča:

„Sad je baš bila M. Konjović kod nas pa nam donela (ne znam da li je istina) žalosnu vest da je naša, tvoja pametna kumica Lenka Dunđerska u tifusu umrla“.

O tome šta je Lenka Lazi, dobrodušna Julča nije ništa znala, čak ni naslućivala, a duboko potreseni Laza je iz Krušedola otišao na sahranu u Sentomaš - Srbobran o čemu će, kasnije, pisati supruzi:

„Ja sam već nedelju dana u Novom Sadu.

Bio sam na pogrebu Lenkinu.

Ni rođena sestra jedinica nije mi milija bila od nje.

Možeš misliti kako mi je. Crn mi je ceo svet.

Sutra idem u Krušedol i mislim tamo ostati do Božića, pa onda ću morati u Zagreb. Zbogom! Tvoj Laza.“

Manastir Krušedol ostaće i u Lazinom testamentu, pisanom u Beču, 10. novembra 1910. Tu je ovekovečeno da je Kostić ostavio „manastiru Krušedol i Vrdnik - Ravanici legat, svakome po 1.000 kruna da se svake godine čita molitva za spas duše onima za koje je on želeo“. Tako su se ustanovila zvona za Lenku i Julijanu. O tome se starao Gedeon Dunđerski kao glavni naslednik pokojnog dr Laze Kostića i dr Radivoj Simonović.

Da li su, i dokle, zvonila zvona za spas duša Lenke i Julijane, pouzdano se ne zna. Danas bi mogla da zvone za dušu i Laze Kostića! Bar u Krušedolu, i bar na godišnjice njegove smrti. Bio bi to jedan od načina vraćanja zaboravljenog duga...

(Nastaviće se)


vecernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: LAZA KOSTIĆ - među javom i med snom  |  Poslato: 20 Dec 2016, 04:33
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Julijana Palanački

Slika

Julijana Palanački (1849-1909) ćerka somborskog trgovca Dimitrija i majke Marije, jedna od najbogatijih Somborki svoga vremena, je svoje bogatstvo oporukom namenila: nepokretnu imovinu i novac u Gradskoj štedionici Lazi Kostiću, opskrbila je i tetku Mariju Palanački, a po njihovoj smrti najveći deo nepokretne imovine je pripao somborskoj Srpskoj pravoslavnoj crkvenoj opštini i zadužbini Julijane Palanački-Kostić.

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 67 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker