Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 23:54


Autoru Poruka
Nina
Post  Tema posta: SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE  |  Poslato: 23 Okt 2012, 04:11
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Srpske narodne pripovijetke

Skupio ih i na svijet izdao
Vuk Stefanović Karadžić
(1821, 1853, 1870)


Slika

Predgovor

Ja sam prije nekolike godine dana ćeo da izdam malu knjižicu narodni Srpski pripovijetki i zagonetki, i bio sam im ovaj predgovor napisao: Neka rodoljubivi Mušicki leti za Pindarom i za Oracijem, neka se druži i poredi s Ramlerom, s Klopštokom, s Deržavinom i s Dmitrijevim; neka duboko zamišljeni Solarić istražuje i dokazuje, kakim su jezikom govorili zemljaci i vrsnici Rema i Romula; kome Srbinu Srpski jezik ne valja, neka ga popravlja po svome vkusu, i novi neka gradi; "Ne zavidim, na čast svakom svoje"; a ja ću samo gotovo da skupljam ono, što je narod Srpski već izmislio.

Koliko se ovaj posao čini lasan, toliko je, i još više, širok i dugačak. Čitav čovečij vijek trebao bi jednome bezbrižnom čoveku, da skupi sve naše narodne pjesme, pripovijetke, pripovijesti, zagonetke, običaje, i riječi.)I kad bi se mislilo na svršetak, ne bi još ni čemu tome bilo ni početka; ali počinjač misli: samo neka se počne, pa će svagda biti lakše dodati i nastaviti, nego li što iz nova početi i načiniti. A ovake narodnosti treba kupiti, dok se nijesu prosvještenijem i novim modama zagušile i iskorijenile.

Pjesme, zagonetke, i pripovijesti, to je gotovo narodno knjižestvo, kome ništa više ne treba, nego ga vjerno, čisto i nepokvareno skupiti; ali u pisanju pripovijetki već treba misliti i riječi namještati (ali opet ne po svome vkusu, nego po svojstvu Srpskoga jezika), da ne bi ni s jedne strane bilo prećerano, nego da bi mogao n učen čitati, i prost slušati; a ja sam kazao u predgovoru k Srpskom rječniku, kako je to za mene teško! Pa još vidim, da i pored sve muke i truda, opet ostaju pogrješke! U tom neka me pravda Dositije, koji je u ovakoj struci pisanja, gotovo poslije trideset godina, popravio svoju jednu pogrješku, pa još nije pogodio, kako bi trebalo.


Rastko


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE  |  Poslato: 23 Okt 2012, 04:13
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Zla žena

Putovao nekud čovek sa ženom, pa udare preko livade skoro pokošene, onda čovek reče: "Ala ženo! lijepo ti je ova livada pokošena!" A žena: "Zar ti je napalo na oči, te ne vidiš, da to nije košeno, nego striženo!" A čovek opet: "Bog s tobom, ženo! kako će se livada strići? to je košeno, eto vidiš otkosa." – I tako čovek dokazujući da je košeno, a žena, da je striženo, svade se, i čovek udari ženu, pa joj stane vikati da ućuti; a žena pristane pored puta uz čoveka, pa mu unese dva prsta pod oči, i njima strižući kao nožicama, stane vikati: "Striženo! striženo! striženo!" Idući ona tako pored puta, a ne gledajući preda se, nego čoveku u oči i u svoje strickanje, nagazi na nekakvu rupu, koja je od ozgo bila pokrivena otkosima, i u nju upadne. Kad vidi čovek, đe se ona strovali i zamakne u rupu, a on reče: "A! tako tebi valja!" Pa otide svojim putem i ne nadvirujući se nad rupu. Poslije nekolika dana ražali se čoveku, pa stane u sebi govoriti: "Ajde da je izvadim, ako još bude živa! kaka je taka je; a može biti, da će se u napredak što i popraviti;" pa uzme uže i otide nad rupu, pa pusti uže u rupu i stane vikati, da se uvati za uže, da je izvuče na polje. Kad već opazi da je uže zateglo, a on onda povuci! – Kad već uže prikupi blizu kraja, ali ima šta viđeti: mjesto žene, uvatio se za njega đavo, s jedne strane bijel kao ovca, a s druge crn kao što i jest. Čovek se uplaši, i pođe da upusti uže, a đavo poviče: "Drži, da si mi po Bogu brat! izvuci me na polje, pa me ubij, ako mi nećeš: život pokloniti; samo me izbavi. odavde." Čovek primi za Boga, i izvuče đavola na polje. Đavo odma zapita čoveka, kakva ga je sreća tu donijela, da ga izbavi; i šta je tražio u toj rupi; a kad mu čovek kaže, da mu je tu prije nekolika dana upala žena, i da je došao sad, da je izvadi: onda đavo poviče: "Šta pobratime, ako Boga znaš! Pa to tvoja žena! i ti mogao s njom živiti! I opet došao da je izvadiš! Ta ja sam u tu rupu upao prije toliko vremena, pa mi je iz najprije istina bilo teško; a poslije sam se bio kojekako navikao; ali kako ta prokleta žena dođe k meni, malo za ova nekolika dana ne crko od njezina zla: saćerala me bila u kraj, pa vidiš kako mi je ova strana, što je bila od nje, osijedila, sve od njezina zla!! – Prođi je se, ako Boga znaš! Ostavi je tu, đe je; a evo ja ću tebe učiniti čestita, što si me od nje izbavio (pa iščupa iz zemlje jednu travku, i pruži je čoveku): na ti ovu travu, te je ostavi; a ja idem, pa ću ući u kćer toga i toga cara; iz svega će carstva doći ljekari, i popovi i kaluđeri, da je liječe i da mene ćeraju, ali ja neću izići, dokle gođ ti ne dođeš; a ti se načini ljekar, pa i ti dođi da je liječiš, i samo je okadi ovom travom, a ja ću odma izići, po tom će tebi car dati svoju kćer, i uzeće te da caruješ s njime." Čovek uzme travu, te ostavi u torbu, pa se oprosti s pobratimom, i rastanu se. – Poslije nekoliko dana pukne glas, da je bolesna careva kći, ušao đavo u nju. Skupe se iz cijeloga carstva ljekari, i popovi i kaluđeri, ali zaludu, ne može niko ništa da učini. Onda čovek uzme torbu s travom, te objesi o vratu, i uzme štap. u šake, pa zapali pješice u carsku stolicu, i upravo u careve dvore. Kad se prikuči sobama, đe boluje careva kći, vidi đe lete ljekari i ljekarice; popovi, kaluđeri i vladike, čate molitve, svještavaju masla, drže denija, i zovu đavola da iziđe, a đavo jednako viče iz đevojke i ruga im se; pođe i on tamo sa svojom torbom, ali ga ne puštaju unutra; onda on otide u kuću upravo carici, pa joj kaže, daje i on ljekar, i da ima travu, kojom je on do sad išćerao nekoliko đavola. Carica, kao svaka mati, skoči brže bolje, i odvede ga đevojci u sobu. Kako ga đavo opazi, on mu progovori: "Tu si, pobratime!" – "Tu sam". "E dobro! a ti čini svoje, pa ću ja izići; ali ti više da ne ideš za mnom, đe se ja oglasim, zašto ne će dobro biti (ovo su oni tako govorili, da niko drugi nije mogao čuti ni razumjeti, osim nji dvojice)." Čovek izvadi svoju travu iz torbe, te okadi đevojku, a đavo iziđe, i đevojka ostane zdrava kao od majke rođena. Svi ostali ljekari kao posramljeni raziđu se kud koji, a ovoga zagrle car i carica, kao svoga sina, pa ga uvedu u riznicu, te ga preobuku i dadu za njega svoju jedinu kćer, i pokloni mu car pola carstva svoga! Poslije nekoga vremena otide onaj isti đavo, te uđe u kćer drugoga većeg cara, koji je bio komšija s ovim. Udare svud po carstvu tražiti joj lijeka, a kad ne nađu, onda razberu, kako je i ovoga cara kći bila tako bolesna, pa je izliječio nekakav ljekar, koji je sad njegov zet. Tada onaj car napiše knjigu svome komšiji, i moli ga, da mu pošalje onog ljekara, što mu je kćer izliječio, da izliječi i njegovu kćer od onake bolesti, pa će mu dati štogođ ište. Kad to car kaže svome zetu, a zet se opomene, što mu je najposlije kazao pobratim na rastanku, pa ne smije da ide, nego se stane odgovarati, da je on već pobacio ljekarinu, i da više ne zna liječiti. Kad to odgovore onome caru, a on pošlje drugu knjigu, i kaže, da će dignuti vojsku i zametnuti krajinu, ako mu car ne pošlje svoga ljekara. Kad ovom caru dođe takovi glas, onda kaže svom zetu, da drukčije biti ne može, nego da treba ići. Kad se carev zet vidi na nevolji, spremi se i otide. Kad dođe carevoj kćeri, a đavo se začudi, pa poviče: "A! pobratime, šta ćeš ti ovđe? Nijesam li ja tebi kazao, da ti više ne ideš za mnom?" – "E! moj pobratime! (progovori carev zet) ne idem ja da tebe ćeram iz careve kćeri, već te tražim, da te pitam, šta ćemo sad? izišla moja žena iz rupe, pa što traži mene, kojekako; ali tebe! što mi je nijesi dao izvaditi iz rupe." – "Šta naopako! izišla tvoja žena!" poviče đavo, pa skoči iz careve kćeri, i uteče čak u sinje more, i više se nikad ne vrati među ljude.


Rastko


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE  |  Poslato: 14 Dec 2012, 18:16
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Вилина гора



Имао Некакав богати човјек јединка сина, па отхранивши га до оружја пошље га по свијету да тече, али не тече да аспри стече него да стече памети, и да види идући по свијету како се трудио живи и како се ваља мучити да се овога краткога. вијека поштено живи, и даде му неколико аспри што ће му доста за пут бити. Кад га опреми, многе му ствари препоручи а највише да чува новац, пак га с благословом отпусти. Идући овај младић по свијету дође у некакав град гдје види да једнога човјека воде на вјешало. Он се зачуди пак притрчавши запита шта је скривио ови сиромах човјек те га на смрт осудише, а неки му одговори: "Ови је човјек дужан мнозињи, и не имајући откуда да све свакоме исплати, по законима овога мјеста заслужио је смрт."

Он чувши ово запита суднике: "Господо! јели могуће да ја тога човјека од смрти откупим, и да платим што је дужан?" Они му одговоре: "За што не! плати толико и толико па ево ти човјека да од њега чиниш што хоћеш." Он извади све оно новаца што имаше па најпослије све хаљине до кошуље, и кад намири колико је требало, судници му дадоше човјека, те он с њим по свијету просећи од врата до врата. Једну вечер лежећи заједно ова двојица, рече откупљеник: "Мени се додијало већ овако живјети, а још ми је жалост виша тебе гледајући ђе с мене страдаш, него хајдемо у вилину гору, тамо ћемо наћи једну моју посестриму и она ће нам казати начин како ћемо обојица обогатити."

Младић пристане на ово и упуте се к вилиној гори све странпутицама некијем, калаузећи откупљеник а младић сустопице за њим, док тако дођу у некаку гору, којој врх до мјесеца дотицаше, а листови јој златни бјеху а стабла сребрна, а усред ње виђаше се велики плам и дим од огња. Младић видећи то препадне се и упита свога друга: "Шта је ово? каково је ово чудо." А он му одговори: "Не бој се, ово је све моје посестриме и њезине матере, па и наше, само теке знади да се ми двојица не можемо њима на један пут изненада јавити, него ја отидох к њима да им се јавим и да им кажем да смо дошли к њима да с њима живимо, а ти ме причекај овђен под оно дријево, те је од сухога злата а перја су му бисерна; ма пази, без великога свога чуда немој писнути ријечи једне доклен се вратим опет к тебе, јер је ово дрво свију вила, испод њега се купе љети те на ђерђеве везу, пак ако каква младића опазе у ову гору у они час очима га затраве и у каку гођ хоће живину обрну."

Ово изрекавши нестаде га као да га земља прождрије. Младић стојећи онђе досади му се чекати те почне там амо кроз гору шетати се док набаса на некакво коло крилатијех ђевојака, па се прикри да их гледа и слуша како пјевају, али његовом несрећом опази га коловођица те га очима затрави и у они час остаде нијем и слијеп. Тада се препаде те од страха и велике жалости стаде викати и плакати, док ево ти однекуд долеће на крилима предањ они човјек, ухвати га за руку и рече: "Не бој се, што ти је?" А он му рукама покаже да је ослијепио и онијемио.

Тада они човјек кад то виђе, извади иза паса некаку малу златну свиралицу, па се припе на једно дрво и поче у њу звижђети, док ево ти са свију страна вила и виленика, овога човјека браће и сестара, побратима и посестрима, толико да им броја не бјеше, те почеше по гори брата некаке љековите траве, па дадоше младићу да пије, а другом му опет намазаше очи, те у они исти час стече вид очињи и разговор десет пута љепши и бољи него ли је пријед имао.

По том га примише у своје друштво, и оженише га, те стече силно благо и има лијеп пород. Али кад већ остари, покаја се господу Богу, поврати се своме дому, и једва жива затече свога родитеља, те се с њим опрости и укопа га, те до а смрти живје као прави хришћанин, али опет доклен је гођ живио свакога је љета по један пут у ону гору ходио те се с дружином састајао и поздрављао.


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: Re: SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE  |  Poslato: 09 Apr 2013, 20:20
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
Међедовић




У некакоме селу пођу жене у планину да траже дивљега броћа, и тако врљајући по планини једна од њих зађе и дође пред једну пећину из које изиђе међед те је ухвати и одведе унутра; и онђе живећи с њоме, жена затрудни и роди мушко дијете. Пошто дијете мало поодрасте, жена се некако украде и утече у село кући својој. Међед је једнако којешта доносио и дијете хранио, као му прије и матер. Кад дијете нарасте повелико, оно навали да иде из пећине у свијет. Међед га стане од тога одвраћати говорећи му да је он још млад и нејак, а у свијету има злијех звјерова који се зову људи, пак ће га убити. И тако се дијете мало поумири и остане у пећини. Послије некога времена дијете опет навали да иде у свијет, и кад га међед друкчије није могао одвратити, а он га изведе пред пећину под једну букву, па му рече: "Ако ту букву можеш ишчупати из земље, онда ћу те пустити да идеш у свијет, ако ли не можеш, још ваља да сједиш код мене." Дијете спопадне букву, па повуци тамо повуци амо, али не може да је ишчупа; онда се опет врати с оцем у пећину. Кад послије некога времена дијете опет навали да иде у свијет, међед га изведе пред пећину и каже му да огледа може ли сад ишчупати букву из земље. Дијете букву спопадне и ишчупа. Међед му онда рече да јој окреше гране, па заметнувши је на раме као кијачу да иде у свијет. Дијете послуша оца, и идући тако по свијету, дође у једно поље ђе су се неколике стотине плугова биле састале те орали спахији. Кад дође к ратарима, запита их еда би имали што да му даду за јело. Они му одговоре да причека мало, сад ће се њима донијети ручак, па ђе ручају они онолики, ручаће и он. Док су они још то говорили, а то се помоле кола и коњи и мазге и магарци с ручком. Кад се ручак донесе, Међедовић рече да ће он то све сам појести. Ратари се зачуде и реку му како ће он појести толико јело што је донесено за толико стотина људи! Он опет рече да хоће, и оклади се с њима: ако не поједе да им да своју кијачу. Ако ли поједе да они њему даду све што је гвоздено на њиховијем плуговима. Ручак се постави, и Међедовић се наклопи те поједе све, и још да је било. Онда му они скупе с плугова све што је гвоздено на једну гомилу, а он усуче неколике брезе, па све повеже и натакне на своју кијачу па заметнувши је на раме отиде к некакоме ковачу и рече му да му од онога гвожђа скује буздован на ону кијачу. Ковач се прими тога посла, али му се учини да је гвожђа много, па га сакрије готово пола, а од осталога буздован слупа којекако. Међедовићу се учини буздован мали према оноликоме гвожђу, а и оно што га је да није начињен као што би требало. За то кад буздован насаде на кијачу, Међедовић да би га огледао јели добар, баци га у небо пак се подањ начетвороножи, те га дочека у леђа. Буздован несрећом ковачевом прсне, онда Међедовић размахне кијачом те ковача убије, па отиде у његову кућу и нађе све сакривено гвожђе; и однесе га са онијем комадима од буздована другоме ковачу, и каже му да му скује буздован на кијачу, али му рече да се не шали него од свега гвожђа добар буздован да скује, ако није рад проћи као и онај прије што га је ковао. Ковач чувши још прије шта је било од онога ковача, скупи све своје момке, па оно све гвожђе саставе уједно и скују буздован врло добар колико се игда могло. Кад насаде буздован на кијачу, Међедовић опет да би га огледао, баци га у небо, и начетвороножи се подањ, али се буздован не разбије него одскочи од леђа..... Исправивши се Међедовић рекне: "Сад је буздован добар, " па га заметне на раме и пође даље. Идући тако нађе у пољу једнога чоека ђе је упрегао у ралицу два вола те оре, и дошавши к њему запита га еда ли има што зајело. Човек му одговори: "Сад ће моја кћи донијети мени ручак, пак ћемо подијелити што је Бог дао." Међедовић му стане казивати како је он појео све што је било приправљено за неколико стотима ратара, "а шта ће сад у једноме ручку бити мени, шта ли ће теби?" У томе ето ти ђевојке с ручком. Како ђевојка ручак постави, Међедовић се одмах руком хвати да једе, а човек му не дадне него му рече: "Не! Док се не прекрстиш овако као и ја." Међедовић гладан не имајући куд камо прекрсти се, па онда почну јести, и наједу се обојица и још им претече. Међедовић гледајући у ручконошу, која је била крупна и здрава и лијепа ђевојка омили му, и рече оцу њезину: "Хоћеш ли ми дати ову своју кћер да се женим њоме?" Чоек му одговори: "Ја бих ти је радо дао, али сам је обрекао Брку." Међедовић на то рекне: "Бре шта марим ја за Брка? Ја ћу Брка овијем буздованом." А чоек му рекне: "Бе и Брко је неки; сад ћеш га виђети." У томе стане хука сједне стране, док се иза брда помоли један брк и у њему триста и шездесет и пет тичијих гнијезда. Мало по мало помоли се и други брк; ето и Брка. Како дође к њима а он легне ничице ђевојци главом на крило, и рече јој да га побиште. Ђевојка га стане бискати, а Међедовић уставши полагано, распали својијем буздованом Брка у главу; а Брко прстом на оно мјесто говорећи ђевојци:,. Ето овђе ме нешто уједе"; а Међедовић опет буздованом на друго мјесто, а Брко опет прстом на оно мјесто: "Ево овђе ме опет нешто уједе." Кад га удари трећи пут, Брко се опет пипне онђе и срдито повиче: "Та зар си слијепа? Ево овђе ме нешто коље." Онда му ђевојка каже: "Не коље тебе ту ништа, него те ево чоек бије." Кад Брко то чује, он се тргне и скочи на ноге, а Међедовић већ бацио свој буздован па бјежи преко поља, а Брко се натури за њим. Међедовић полакши поизмакне пред Брком, али Брко никако не ће да га се махне. Међедовић бјежећи тако дође на једну воду, и нађе код ње људе на гумну ђе вију шемшу, и повиче им: "Помагајте, браћо, за Бога! Ево ме ћера Брко. Шта ћу сад? Како ћу пријећи преко ове воде?" А један од онијех људи пружи му лопату говорећи: "Сједи на лопату да те пребацим." Међедовић сједне на лопату, а чоек размахне њоме и пребаци га на другу страну, а он бјежи даље. Мало за тијем ето ти па гумно и Брка, па запита људе: "Прође ли овуда таки и таки чоек?" А они му кажу да прође. Брко их запита: "Како пријеђе преко ове воде?" А они му одговоре: "Прескочи." Онда се Брко залети, па хоп! Преко воде на другу страну, па поћерај за Међедовићем. Међедовић бјежећи уз једно брдо врло сустане, а кад изиђе на брдо, нађе чоека на узораној њиви који је у торби о врату имао сјеме, па по један пут заграби шаком те сије, а по други у уста те једе; овоме човеку повиче он: "Помагај, брате, за Бога! Ћера ме Брко, и ево га сад ће ме стићи! Него што ћу чинити? Сакриј ме ђе!" А чоек одговори: "Богме Брко није шала. Али не знам ђе ћу ге сакрити; него ходи овђе у моју торбу у сјеме." И тако га узме у торбу. Кад Брко по том дође, и запита га за Међедовића, он му каже да је он одавно онуда прошао, и до сад Бог зна куд је отишао. Онда се Брко врати натраг. Чоек онај сијући жито заборави за Међедовића, и узме га један пут са житом у шаку, те метне у уста. Међедовић се поплаши да га не прогута, те по устима овамо онамо док срећом нађе Један крњав зуб, те се у њему устави и прићути. Кад сијач у вече дође кући, он повиче на снахе: "Дајдете, ђецо, оне моје зубне чачкалице, нешто ме жуља у ономе моме поквареном зубу." Снахе донесу два велика гвоздена ражња, па пошто он зине, подувре једна с једне друга с друге стране, док Међедовић искочи из зуба. Онда га се сијач тек опомене, и рекне му: "А жље те сакрио! Умало те нијесам прождерао!" Иза тога пошто вечерају и стану се о свачему разговарати, запита Међедовић домаћина шта му је било ономе зубу, те је онако мимо све остале покварен. А домаћин му стане овако приповиједати: "Једном пођемо нас десетак су тридесет коња у Дубровник по со. Идући тако нађемо једну ђевојку код оваца, па нас запита куда ћемо, а ми јој кажемо да идемо у Дубровник по со; а она рече: ""Шта да се мучите тако далеко? Ево има у мојој плетавачи нешто соли што је претекло кад сам мрсила овце, мислим да ће вам свима бити доста."" И тако онђе погодивши се с њоме, она скине с руке своју плетивачу, а ми с коња своје вреће, па пуни и мјери, док напунимо вреће за све тридесет коња. Пошто се онђе с њоме намиримо, вратимо се натраг. Ово бијаше у јесен, и вријеме бјеше доста лијепо; али један дан пред ноћ кад бијасмо наврх Чемерна, нешто се наоблачи па окрене снијег са сјевером да се пометемо и ми и коњи. У том се још на већу нашу несрећу смркне са свијем, и тако тумарајући овамо онамо, док један од нас срећом набаса на једну пећину и повиче: ""Овамоте браћо! Ево сухоте!"" Онда ми један по један овамо, док сви уђемо и уведемо све тридесетеро коња, па коње растоваримо и наложимо ватру, те преноћимо као у кући. Кад сјутрадан сване, а то имаш шта виђети: ми сви у једној људској глави која стајаше између некакијех винограда. Док се ми томе још чуђасмо и коње товарасмо, не лези враже! Ето ти пудара од онијех винограда, па узме ону главу с нама те метне у праћу, па окренувши је неколика пута себи изнад главе, баци је преко винограда да плаши чворке, и кад паднемо на једноме брду онда ја покварим овај зуб." – И на част вам лаж.


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE  |  Poslato: 22 Apr 2013, 20:28
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Зла маћеха



Био некакав чоек врло богат и имао злу и преопаку жену с којом се други пут вјенчао, а имао је од прве жене само једну шћер благу као андио, добру као крух, да јој у ономе мјесту није друге било, а при том бијаше и лијепа као вила од горе, висока као јела, а танка као шибика, а румена као јабука и у лицу бијела као горски лијер. Али враг који вазда о злу настоји, потакне ову маћеху да није могла своју пасторку колико крв на очима виђети, и много би је пута шћела убити или ђе обестрвити да је од свога мужа смјела. Једном дође заповијест од цара да сваки ко пушку носи иде на војску, те пође и ови чоек, и кад је хтио кренути дозове своју жену и закуне је свакијем клетвама да му чува шћер да јој се не би што догодило доклен се он с војске врати; и она му се кучка закуне и обећа да ће је љубити и чувати као своје два ока у глави. Кад муж њезин отиде, она ти богме у та исти час дозове слуге и нареди им да сјутра зором одведу ову сироту ђевојку као у прошетњу у једну оближњу гору, и кад је у гору уведу, да је заведу стрампутицама и збанде од пута нека је убију и њезине двије руке осјечене до иза шака и срце да јој донесу, а ако ово не донесу, рече им и запријети да ће она то од њих мјесто пасторке урадити. Ујутро у просвитање устану слуге и приправе се на пут, и отиду те пробуде ђевојку казујући јој да им је госпођа њезина маћеха наредила да је воде у прошетњу, на које она сирота не знајући шта јој се приправља добровољно пристане и шњима се упути. Кад дођу у некаку густу шуму заведу је како им је она бездушница наредила, свежу је за једно дрво и хоћаху је убити, али је стаде писка и видећи да је преварена почне молити, плакати и заклињати да је не убију, али кад јој они казаше како им је заповједила госпођа и да друкчије не смију вако да обадва главом плате, онда им она опет рече: "Ах немојте ме убити, а просте вам моје руке, ево их посијеците, а и срце бих вам своје дала кад бих знала да бих без њега могла живљети." Ражали се слугама те јој само руке осјекоше а за срце договорише се да одговоре госпођи да су га путем изгубили, и тако се натраг врате а њу несретњицу онако оставе саму у пустињи без рука и без и чесове помоћи. Кад дома дођу, јаве госпођи као што су се договорили и она их обдари. Али Бог као Бог – хвала њему и слава! – у они час у који су њојзи руке осјечене, учини те оцу њезину дође у сну некакав чоек и рече му: "Врати се дома овај час, јер је твоја шћер живот изгубила по заповијести твоје безбожне жене, него тражи у војсци црна коња без биљега, бијелу бедевију без биљега, ата врана пријед нејахана и ждребну кобилу, и од свакога узми по три длаке репне, изгори на огањ, па онијем прахом поспи ране својој шћери, те ће одмах бити као што је пријед била." Кад се пробуди несретњи отац, вас забуњен нађе све како је снио и трчи трком дома. Кад дома упита жену за шћер, она му одговори да је негђе одбјегла и да не зна ђе је, но он скочи на њу и на слуге говорећи ако му не кажу ђе му је шћер да ће их све сабљом искомадати. Жена аша те аша, а слуге богме препану се и све једно по једно кажу што је и како је било, те он запучи пред собом двије своје слуге с голом сабљом у руци, а они пред њим казујући му пут дођу у ону гору, кад ли нађу ђевојку више мртву него живу, нешто од муке без рука, нешто од глади и самотиње а нешто од страха. Пошто је отац виђе заплака се па паде над њом, и видећи је без рука посу је онијем прахом од репова коњскијех, те она оживље у они час и друге јој руке изникоше – не од меса, него од сухога злата. Тада он своју златноруку шћер одведе дома, а жену привеже коњма за репове и нареди својијем слугама те је тако одвуку до онога мјеста ђе су му шћери руке осјекли и онђе је коњи раскину, те пасју душу испусти.


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE  |  Poslato: 30 Jul 2013, 18:04
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Чардак ни на небу ни на земљи


Slika


Био један цар, па имао три сина и једну кћер, коју је у кафезу хранио и чувао као очи у глави. Кад ђевојка одрасте, једно вече замоли се оцу своме да јој допусти да изиђе с браћом мало пред двор у шетњу, и отац јој допусти. Али тек што изиђе пред двор, у један мах долети из неба змај шчепа ђевојку између браће и однесе је у облаке. Браћа отрче брже боље к оцу и кажу му шта је било, и реку да би они ради своју сестру потражити. Отац им допусти да иду да је траже, и да им свакоме по коња и остало што треба за пут, и тако они отиду. По дугоме путовању наиђу на један чардак, који нити је на небу ни на земљи. Дошавши онђе, помисле да не ће у ономе чардаку бити њихова сестра, па се одмах стану договарати како би се уњ попели, и послије дугога промишљавања и договора, договоре се да један од њих свога коња закоље, и од коже коњске да окроје опуту, па притврдивши један крај од ње за стријелу, да пусте одоздо стријелу из лука да се добро за чардак прихвати, како би се уз њу пети могли. Млађа два брата реку најстаријему да он свога коња закоље, али он не шћедне, па ни средњи не шћедне, онда најмлађи закоље свога, од коже његове окроји опуту, један крај од ње веже за стријелу, пак је пусти из лука у чардак. Кад дође да се пењу уз опуту, опет најстарији и средњи не шћедну се пети, него се попне најмлађи. Попевши се горе, стане ићи из једне собе у другу, и тако наиђе па једну собу у којој види своју сестру ђе сједи а змај јој метнуо главу на крило па спава а она га биште. Она кад види брата својега, уплаши се и дочне га тихо молити да бјежи док се није змај пробудио, али он не шћедне, већ узме буздован, па размахне њиме и удари змаја у главу, а змај иза сна маши се руком на оно мјесто ђе га је он ударио па рече ђевојци: "Баш овђе ме нешто уједе." Кад он то рекне, а царев га син још једном удари у главу, а змај опет рече ђевојци: "Опет ме нешто овђе уједе." Кад он и трећи пут замахне да га удари, онда му сестра руком покаже да га удари у живот, и он га удари онамо, и како га удари, змај остане на мјесту мртав, а царева га кћи стури с крила, па притрчи брату своме, те се с њиме пољуби, па онда узевши га за руку стане га водити кроз све собе. Најприје га уведе у једну собу у којој је био један вран коњ за јаслима привезан с цијелијем такумом од чистога сребра. По том га одведе у другу собу, у којој је за јаслима стајао бијел коњ с такумом од сухога злата. Најпослије га одведе и у трећу собу ђе је за јаслима био кулатаст коњ и на њему такум драгијем камењем искићен. Кад прође те собе, онда га сестра одведе у једну собу у којој је ђевојка једна сједила за златнијем ђерђефом и златном жицом везла. Из те собе одведе га у другу у којој је друга ђевојка златне жице испредала. А најпослије уведе га у једну собу у којој је трећа ђевојка бисер низала, и: пред њом на златној тепсији од злата квочка с пилићима бисер кљуцала. Све ово обишавши и виђевши врати се натраг у ону собу ђе је змај мртав лежао, па га извуче на поље и баци на земљу а браћа кад га виде, умало их грозница не ухвати. По том најмлађи брат спусти најприје сестру своју браћи, иа онда све три ђевојке сваку с њезинијем радом, једну за другом; спуштајући ђевојке браћи, сваку је намјењивао чија ће која бити а кад спусти трећу, и то ону с квочком и пилићима, он њу за себе намијени. Браћа његова завидећи му што је он био јунак те је сестру нашао и избавио, пресјеку опуту да он не би могао сићи, па онда нађу у пољу једно чобанче код оваца, и преобуку га и мјесто брата свога оцу поведу, а сестри својој и ђевојкама оштро запријете да никоме не казују шта су они учинили. Послије некога времена дозна најмлађи брат на чардаку да се браћа његова и оно чобанче онијем ђевојкама жене. Онај исти дан у који се најстарији брат вјенчавао, он узјаше на вранца, па баш кад су сватови из цркве излазили долети међу њих, те свога брата, младожењу, удари мало буздованом у леђа да се одмах с коња преметнуо, па онда одлети опет натраг у чардак. Кад дозна да му се средњи брат жени а он у оно исто вријеме кад су сватови из цркве ишли, долети на ђогату, те и средњега брата онако удари да се одмах с коња преметнуо, па између сватова опет одлети. На пошљетку дознавши да се чобанче његовом ђевојком жени, узјаше на кулаша, и долети у сватове баш кад су из цркве излазили, те младожењу буздованом удари у главу да је на мјесто мртав пао, а сватови онда ђипе да га ухвате, али он не шћедне ни бјежати, него остане међу њима, па се покаже да је он најмлађи царев син а не оно чобанче, и да су га браћа из зависти оставила на ономе чардаку у коме је он сестру нашао и змаја убио, а то све засвједочи и сестра и оне ђевојке. Кад цар то чује, он се наљути на своја два старија сина и оћера их одмах од себе, а њега ожени ђевојком коју је себи изабрао и остави га наком себе да царује.


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE  |  Poslato: 16 Sep 2013, 12:27
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Djevojka brža od konja


Slika


Bila je nekaka djevojka koja nije rodjena od oca i majke, nego je nacinile vile od snijega izvadjena iz jame bezdanje prema suncu ilijnskome, vjetar je ozivio, rosa je podojila, a gora liscem obukla i livada cvijecem nakitila i narijesila. Ona je bila bjelja od snijega, rumenija od ruzice, sjajnija od sunca, da se take na svijetu radjalo nije niti ce se radjati. Ona pusti glas po svijetu da ce u taj i taj dan, na tome i na tome mjestu biti trkija, pa koji je mladic na konju pretece da ce biti njeova. Ovo se u malo dana razglasi po svemu svijetu, te se prosaca skupi hiljade na konjima da ne znas koji je od kojega bolji.
I sam carev sin dodje na trkiju. Djevojka stane na biljegu i svi prosci narede se na konjima, a ona izmedju njih bez konja nego na svojim nogama, pa im onda rece:
Ja sam onamo postavila zlatnu jabuku, koji najprije do nje dodje i uzme je, ja cu biti njegova, a ako ja prva k njoj dodjem i uzmem je prije vas, znadite da cete vi svi mrtvi na ono mjesto ostati, nego pazite dobro sto cinite.
Konjanici svi se pogledaju i svaki se u sebe uzdase da ce zadobiti djevojku, pa rekose izmedju sebe:
- Znamo odista da nece ona nijednome od nas na nogama odbjeci, nego neko od nas, a ko, toga j ce i bog i sreca danas pomoci.
Te tako kad djevojka rukom o ruku pljasnu, svi potekose u jedan trem. Kad je bilo na po puta, bogme djevojka odvojila bjese, jer pusti nekakva mala krila ispod pazuha. U to ukori jedan drugoga, te priosinuse i obodose konje, i pristigose djevojku. Kad ona vidje, izvadi jednu dlaku iz glave, te baci i oni cas uzraste strasna gora da ne znadose prosci dje ce ni kuda ce, no tamo amo te za njom, a ona opet daleko odvojila, a oni obodi konje i opet je stigose. A kad djevojka vidje zlu i goru, pusti jednu suzu, - dok buknuse strasne rijeke, te se zamalo svi ne potopise, za djevojkom niko vise ne pristajase do samoga careva sina, te on plij na konju te za njom, ali posto vidje da mu je djevojka odmakla, zakle je tri puta imenom bozjim te stane i ona stade na onom mjestu na kojem se nadje; onda je on uhvati, te za se na konja vrze i prepliva na suho, pa se uputi jednom planinom doma, ali kad dodje u najvisociju planinu, obazre se, kad li mu djevojke nema.


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE  |  Poslato: 14 Feb 2017, 16:45
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Stojša i Mladen

Slika

Bio jedan car pa imao tri kćeri, i jednako ih držao u potaji da nisu nikad na polje izlazile. Kad narastu za udaju, pusti ih otac prvi put u kolo. Ali tek što se uhvate u kolo, dune nekakav vihar i sve tri odnese. Car se prepadne kad vidi da ih nestade, pa brže pošlje sluge na sve strane da ih traže, a pošto se sluge vrate i kažu da ih nigde nisu mogle naći, car se razboli i od žalosti umre. Iza cara ostane carica trudna, i kad dode vreme da se breme ima, ona rodi muško čedo, i nadene mu ime Stojša. Kad Stojša malo poodraste, on nastane junak da je malo onakih bilo. Kad mu bude osamnaest; godina, zapita mater svoju: "Za Boga, majko, kako ti nisi više dece rodila do samo mene?" A ona uzdahne i zaplače se, ali mu ne smedne kazati da je imala tri kćeri pa da ih je nestalo, bojeći se da ne bi Stojša tumario u svet da ih traži; i tako da ne bi i njega izgubila. Ali on kad vidi majku gde plače, navali još većma i stane je zaklinjati da mu kaže što je. Onda mu mata pripovedi sve po redu kako je imala tri kćeri kao tri ruže, i kako ih je nestalo, i kako su ih tražili uzalud na sve strane. Stojša kad sasluša mater svoju, reče joj: "Nemoj plakati, majko. Idem ja da ih tražim." Mati kad to čuje, udari se rukama u prsi: "Kuku mene kukavici! zar da majka ostane i bez sina!" pa ga stane odvraćati i moliti da ne ide, kazujući mu kako je to bilo davno i Bog zna jesu li već i žive. Ali se on nije dao odvratiti, nego joj reče: "Kaži mi, kad je moj otac bio car, gde mu je oružje što je pasao, gde li mu je konj što ga je jahao." Onda mati videći da se Stojša okaniti neće, reče mu da mu je otac kad je video toliku žalost, pustio konja u ergelu a oružje na tavan bacio. Stojša odmah nađe na tavanu oružje sve prašno i zarđalo, ali ga on lepo očisti i uredi te sine kao novo kovano; pa onda otide u ergelu i nađe očina konja, pa ga dovede kući i uvede u podrume i stane ga hraniti i timariti, te za mesec dana opravi se konj kao kaka tica, a i onako je bio krilat i zmajevit. Kad se Stojša već spremi da ide, reče materi: "Imaš li, majko, kakav znak od mojih sestara da ponesem: ako da Bog te ih nađem, da bi mi verovale da sam im brat?" Mati mu plačući odgovori: "Ima, hrano moja, tri marame što su one svojim rukama vezle," pa mu iznese marame i da. Onda on poljubi majku u ruku, pa usedne na konja i otide u svet da traži svoje sestre. Idući tako po svetu dugo vremena, dođe jedan put pod jedan veliki grad. Pred onim gradom bila je jedna česma s koje je sav grad nosio vodu. Stojša kad dođe na onu česmu, napije se vode pa legne malo u hlad da se odmori pokrivši se po licu jednom od one tri marame da ga muhe ne bi klale. U tome dođe jedna gospa po vodu i opazi Stojšu kraj česme u hladu. Kako opazi njega i maramu, a ona uzdahne, po tom točeci vodu jednako je unj gledala, i pošto natoči vodu nikako nije mogla da se odande otrgne nego je sve unj gledala. Stojša to opazi pa je zapita: "Što je, snaho, što me tako glediš? Ili davno nisi videla čoveka ili se u što upoznaješ?" A ona mu odgovori: "Brate, poznajem u tebe maramu što sam je svojom rukom vezla." Onda Stojša ustane pa je zapita otkuda je i koga je roda, a ona mu kaže da je carska kći iz toga i iz toga grada i da su bile njih tri sestre pa ih vihar odneo sve tri. Kad to čuje Stojša odmah joj se pokaže: "Ja sam tvoj brat. Možeš li se setiti da je mati bila trudna kad je vas vihor odneo?" A ona se odmah seti i brizne plakati pa njemu oko vrata: "Slatki brate! mi smo sve tri u zmajevskim rukama. Ima njih tri brata zmaja, oni su nas odneli pa nas drže svaki u svome dvoru." Onda se uzmu za ruke, pa u zmajev dvor; u dvoru sestra brata lepo dočeka i ugosti, a kad bude pred noć, ona mu reče: "Brate, sad će doći ljutit zmaj ognjeviti, sve vatra iz njega sila, rada bih te zakloniti da te ona sila ne opali, hodi sakrij se." A Stojša joj odgovori: "Sestro moja, kaži ti meni šta je njegov obrok." Onda ga sestra odvede u drugu sobu, kad tamo, ali vo pečen, pećka hleba i akov vina," eto to mu je obrok" reče sestra, a Stojša kad to vidi, prekrsti noge pa sve opucka do mrve, pa onda skoči na noge i reče: "Aha, sestro, da bijaše još!" Kad Stojša tako večera, reče mu sestra: "Sad će zmaj baciti buzdovan pred kuću da se zna da ide kuci." Tek što ona to reče, a buzdovan zauji više kuće, a Stojša brže istrči pred kucu pa mu ne dadne ni na zemlju pasti nego ga dočeka u ruke pa ga zavitla preko zmaja čak na drugi hatar. Kad zmaj to vidi, začudi se: "Kakva to sila goni od mojega dvora!" pa se vrati natrag i uzme buzdovan pa s njim kući. Kad dođe pred dvor, iziđe careva kči predanj, a on se prodere na nju: "Ko ti je u dvoru?" A ona mu odgovori: "Moj brat". Zmaj je opet zapita: "A šta je došao?" A ona mu odgovori: "Došao da me vidi." Onda zmaj srdito reče: "Bre nije on došao da te vidi, nego da te vodi." Čujući Stojša iz dvora ovaj razgovor izide i on pred zmaja, a zmaj kako ga vidi stisne se na njega, a Stojša ga dočeka te se uhvate u koštac pa se ponesi. Jedan put Stojša obori zmaja i pripuši ga, pa mu reče: "Šta ćeš sad?" A zmaj mu odgovori: "Da si ti meni pod kolenima kao ja tebi, ja bih znao šta bih." A Stojša mu reče: "Ja tebi neću ništa," pa ga pusti. Onda ga zmaj uzme za ruku, pa ga uvede u dvor i učini veselje za nedelju dana. Kad prođe nedelja dana, zapita Stojša zmaja za druga dva zeta, zmaja ognjevita, i zmaj ga uputi kuda će ići dok ne nađe grad, gde su dvori drugoga zmaja, a onde reče mu da će čuti za trećega. Posle toga opravi se Stojša na put, oprosti se sa sestrom i zetom, pa pode k drugome zmaju. Tako putujući dođe pod jedan grad, i pred gradom nađe jednu česmu, s koje je sav grad vodu nosio. Stojša se onde napije vode pa legne malo u hlad da se odmori pokrivši se po licu jednom od one tri marame da ga muhe ne bi klale. Malo vreme postoji, al eto ti jedne gospe po vodu; kako ugleda Stojšu i maramu, a ona uzdahne, po tom točeći vodu jednako je unj gledala, i pošto natoči vodu, nikako nije mogla da se otkine odande nego je sve unj gledala. Stojša to opazi pa je zapita: "Što je, snaho, što me tako glediš? Ili davno nisi videla čoveka ili se u što upoznaješ?" A ona mu odgovori: "Brate, poznajem u tebe maramu što sam je svojom rukom vezla." Onda Stojša skoči na noge pa joj se odmah pokaže da je njezin brat, i pripovedi joj kako je bio i u druge sestre. A ona kad vidi brata, brizne plakati, pa njemu oko vrata. Posle se uzmu za ruke pa u zmajev dvor; u dvoru sestra brata lepo dočeka i ugosti, a kad bude pred noć, ona mu rece: "Brate, sad ce doci ljutit zmaj ognjeviti, sve vatra iz njega sipa, rada bih te zakloniti da te onom silom ne opali, hodi sakrij se." A Stojša joj odgovori: "Sestro moja, kaži ti meni šta je njegov obrok?" Ona ga onda odvede u drugu sobu, kad tamo, a to dva vola pečena, dve pećke hleba i dva akova vina, "eto to mu je obrok" rece sestra Stojši, a on kad to vidi, prekrsti noge pa sve opucka do mrve, pa onda skoči na noge i reče: "Aha, sestro, da bijaše još!" Kad Stojša tako večera, reče mu sestra: "Sad će pasti buzdovan pred kuću čak iz drugoga hatara, da se zna da ide zmaj." Tek što ona to reče, a buzdovan zauji više kuće, a Stojša brže istrči pred kuću pa mu ne dadne ni na zemlju pasti, nego ga dočeka u ruke pa zavitla njim čak na treći hatar. Zmaj kad to vidi, začudi se: "Kakva to sila goni od mojega dvora!" pa se vrati natrag i uzme buzdovan pa s njim kući. Kad dode pred kuću, iziđe careva kći predanj, a on se prodere na nju: "Ko ti je u kući?" A ona mu odgovori: "Moj brat." Zmaj je opet zapita: "A šta je došao?" A ona odgovori: "Došao da me vidi." Onda zmaj srdito rece: "Nije on došao da te vidi, nego da te vodi. "Čujući Stojša iz dvora ovaj razgovor, iziđe i on pred zmaja, a zmaj kako ga vidi, stisne se na njega, a Stojša ga dočeka pa se uhvate u koštac te se ponesi. Najposle Stojša obori zmaja i pripuši ga, pa mu rece: "Šta ćeš sad?" A zmaj mu odgovori: "Da si ti meni pod kolenima kao što sam ja tebi, ja bih znao šta bih radio " A Stojša mu rece: "Ja tebi neću ništa", pa ga pusti, a zmaj ga onda uzme za ruku pa s njim u dvor, te se stanu veseliti za nedelju dana. Kad prođe nedelja dana, zapita Stojša zmaja i za trećega zeta, i zmaj ga uputi kud će ići dok ne nađe grad gde su dvori i trećega zeta. Posle toga opravi se Stojša na put, oprosti se sa sestrom i zetom, pa pode da traži trećega zmaja. Idući tako dugo vremena, dođe opet pod jedan grad i pred gradom nađe jednu česmu, s koje je sav grad vodu nosio. Stojša se onde napije vode pa legne u hlad da se malo odmori pokrivši se po licu jednom od one tri marame da ga muhe ne bi klale. Malo vremena za tim prođe, al eto ti jedne gospe po vodu. Kako ugleda Stojšu i maramu, a ona uzdahne, po tom točeći vodu jednako je unj gledala, i pošto natoči vodu, nikako nije mogla da se otkine odande nego je sve unj gledala. Stojša to opazi pak je zapita: "Što je, snaho, što me tako glediš? Ili davno nisi videla čoveka, ili se u što upoznaješ?" A ona mu odgovori: "Brate, poznajem u tebe maramu što sam je svojom rukom vezla." Stojša kad to čuje, skoči na noge, pa joj se odmah pokaže da je njezin brat, i pripovedi joj kako je već bio u drugih sestara. Ona kad vidi brata, brizne plakati pa njemu oko vrata. Posle se uzmu za ruke pa u dvor. U dvoru sestra brata lepo dočeka i ugosti, a kad bude pred noć, onda mu reče: "Brate, sad će doći ljutit zmaj ognjeviti, sve vatra iz njega sipa, rada bih te zakloniti, da te onom silom ne opali, hodi sakrij se." A Stojša joj odgovori: "Sestro moja, kaži ti meni šta je njegov obrok." Ona ga onda odvede u drugu sobu; kad tamo, a to tri vola pečena, tri pećke hleba i tri akova vina, "eto to mu je obrok" reče sestra Stojši, a on kad to vidi, prekrsti noge pa sve opucka do mrve, pa onda skoči na noge i reče: "Aha, sestro, da bijaše još!" Kad Stojša tako večera, reče mu sestra: "Sad će pasti buzdovan pred kuću čak iz trećega hatara, to je znak da ide zmaj." Tek što ona to reče, a buzdovan zauji više kuće, a Stojša brže istrči pred kuću pa mu ne dadne ni na zemlju pasti, nego ga dočeka u ruke pa zavitla njim čak na četvrti hatar. Kad zmaj to vidi, začudi se: "Kakva to sila goni od mojega dvora!" Pa se vrati natrag i uzme buzdovan pa s njim kući. Kad dode pred dvor, iziđe careva kći predanj, a on se prodere na nju: "Ko ti je u dvoru?" A ona mu odgovori: "Moj brat." Zmaj je opet zapita: "A šta je došao?" A ona mu odgovori: "Došao da me vidi." Onda zmaj srdito rece: "Nije on došao da te vidi, nego da te vodi." Čujući Stojša iz dvora ovaj razgovor, iziđe i on pred zmaja, a zmaj kako ga opazi, stisne se na njega, a Stojša ga dočeka te se uhvate u koštac pa se ponesi. Jedan put Stojša obori zmaja i pripuši na zemlju, pa mu reče: "Šta ćeš sad?" A zmaj mu odgovori: "Da si ti pod mojim kolenima kao ja što sam pod tvojim, ja bih znao šta bih radio." Onda mu Stojša reće: "Ja tebi neću ništa," pa ga pusti. Onda ga zmaj uzme za ruku pa ga uvede u dvor i stanu se veseliti za nedelju dana. Jedan put iziđu u šetnju, i šegajući se opazi Stojša u avliji jednu veliku jazbinu – otišla pod zemlju, pa onda reče: "A šta je to, zete? Kako možeš u svome dvoru trpeti toliku propast? Za što to ne zaroniš?" Zmaj mu odgovori: "E moj šura, ne mogu ti od sramote ni kazati šta je to. Ima ovamo jedan zmajevski car, pa s nama često ima rat, i sad skoro imamo rok da se udarimo; pa kad se god pobijemo, svu nas trojicu nadbije, i što uteče u ovu jazbinu ono ostane." Onda mu reče Stojša: "Hajde zete, da udarimo nanj, dok sam i ja ovde da vam pomognem, eda bismo ga kako satrli." A zmaj odgovori: "Ja ne smem ni po što pre roka." Kad Stojša vidi da oni ne smeju da udare, onda se on sam digne da traži cara zmajevskoga. Pošto jedva jedan put napita, dode pred dvore i opazi navrh dvora zeca gde stoji. Onda zapita dvorane šta onaj zec navrh dvora radi. A dvorani mu odgovore: "Da se ko nade da skine onoga zeca, zec bi se sam zaklao, sam oderao, sam isekao, sam pristavio, pa se sam skuvao; ali to ne sme niko učiniti za svoju glavu." Stojša kad to čuje, on uzleti na konju pa skine zeca, a zec se sam odmah zakolje, sam se odere, sam iseče i sam se pristavi k vatri. Onda Stojša iziđe na zmajev čardak pa legne u hlad, a dvorani kad vide šta učini, stanu mu govoriti da beži: "Beži, junače, kud te dvoje oči vode, dok nije došao zmaj, jer ćeš zlo proći ako te zateče." A Stojša im odgovori: "Šta ja marim za vašega zmaja, neka dođe nek se najede zeca." Kad malo čas, eto ti zmaja; kako dođe odmah opazi da zeca nema pa poviče na dvorane: "Ko je to uradio?" A oni mu kažu: "Došao jedan delija te skinuo zeca, i eno ga gore na cardaku." Onda im zmaj reče: "Idite i kažite mu nek mi ide iz dvora, jer ako mu dođem, neće mu ni kost s košcu ostati." Dvorani iziđu na čardak k Stojši pa mu kažu šta veli zmaj, a Stojša se oseče na njih: "Idite kažite zmaju, ako mu je žao zeca, neka mi iziđe na mejdan." Kad oni to kažu zmaju, a zmaj cikne, sve vatra sipa iz njega, pa poleti s na čardak, a Stojša ga dočeka, pa se ponesi: niti se Stojša daje oboriti, niti može zmaja da obori; najposle reče Stojša zmaju: "Kako ti je ime?" A zmaj mu odgovori: "Moje je ime Mladen." Onda mu Stojša rekne: "I ja sam najmlađi u oca i majke;" pa se onda puste i zbrate, i tvrdu veru dadu jedan drugome da će bratinski živeti. Posle nekoga vremena reče Stojša zmaju: "Šta čekaš one zmajeve što beže u onu jazbinu? Hajde ti da mi udarimo na njih i prije roka." Zmajevski car pristane, i tako podu njih dvojica, da udare na zmajeve. Kad ona tri brata zmaja čuju da se Stojša udružio i zbratio sa zmajevskim carem, i da sad obadvojica idu na njih, oni se uplaše pa skupe silnu vojsku, te izidu s vojskom preda njih, a ovi udare na celu vojsku, i sve razbiju i rasteraju, samo ona tri zmaja uteku u onu jazbinu. Onda ova dvojica brže vuci slamu, pa guraj u onu jazbinu, pa onda zapale, i tako sva tri zmaja onde propadnu. Posle toga Stojša opravi sve tri sestre, i krene sve blago iza sva tri zmaja, a zmaju pobratimu ostavi njihove dvore i svu njihovu državu, pa se digne sa svojim sestrama u svoje carstvo, i sretno dodu k materi, pa mu mati preda carstvo, te je carovao do svoga veka.


(Vuk Karadžić, 1853.)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE  |  Poslato: 14 Feb 2017, 16:58
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Zmija mladoženja

Slika

Bila jedna sirota žena koja nije imala od srca poroda pak se molila Bogu da joj da da zatrudni makar zmiju rodila. Bog joj da te zatrudni, i kad dođe vreme, rodi zmiju. Zmija kako se rodi od majke odmah uteče u travu i nestane je. Sirota žena jednako je žalila za zmijom i plakala gde joj Bog ispuni želju te rodi, pa joj porod pobeže neznano ni kud je ni kako je. Kad tako prođe dvadeset godina onda zmija dođe i progovori materi: "Ja sam ova tvoja zmijica što si me rodila pa sam od tebe u travu pobegla; sad sam, majko, došla k tebi da mi prosiš u cara devojku te da me ženiš." Mati se obraduje iznajpre kad vidi svoj porod, ali se odmah zabrine kako bi smela ona za zmiju i u svojoj sirotinji prositi u cara devojku! A zmija joj opet reče: "Idi mati, ne premišljaj ništa, jer znaš da su svakoj devojci vrata otvorena; a ako ti je baš car ne da, ne će ti glave uzeti. Makar ti šta car kazao, kad se vratiš ne osvrći se dok našoj kući ne dođeš." Na to se ona skloni pa pođe k caru. Kad dođe u carev dvor, sluge je ne htenu odmah pustiti pred cara, a ona se stane moliti i tako je jedva puste. Kad iziđe pred cara, reče mu: "Svetli care! Eto tvoje sablje, a evo moje glave. Ja nisam dugo vreme imala od srca poroda, pak sam se molila Bogu da mi da da zatrudnim makar zmiju rodila, i on mi da te zatrudnim, a kad dođe vreme, rodi se zmija, i kako se rodi, pobegne u travu i nestane je. Sad pošto je prošlo dvadeset godina, zmija dođe k meni i posla me k tebi da prosim u tebe za nju devojku." Car se na to nasmeja pa joj reče: "Daću ja za tvoga sina devojku, ako načini ćupriju od moga dvora do svoga od bisera i dragoga kamenja." Onda se mati vrati kući ne obzirući se, i kako je išla od careva dvora, sve se za njom ćuprija gradila od bisera i dragoga kamenja do pred njezinu kuću. Kad mati kaže zmiji šta joj je car rekao, onda joj ona opet rekne: "Idi mati sad da vidiš hoće li mi car dati devojku, tak šta ti god odgovori, kad se vratiš, opet se ne osvrći do naše kuće." Mati se opet podigne, i kad iziđe pred cara, zapita ga, eda li će joj sad za sina dati devojku, a car joj odgovori: "Ako tvoj sin načini dvore bolje od mojih, daću mu devojku." Onda se mati vrati kući i idući putem nije se osvrtala, a kad dođe svojoj kući, a to mesto njezine kuće dvori bolji od carevih. Kad mati kaže zmiji šta je car rekao, onda joj zmija opet rekne: "Idi mati da vidiš hoće li mi car sad dati devojku pa šta car rekao da rekao, kad od njega pođeš ne osvrći se do naše kuće." Kad mati dođe pred cara ona mu kaže da su u njena sina dvori bolji od carevih i zapita ga hoće li joj već dati devojku, a car joj odgovori: "Ako tvoj sin uzima u svome dvoru svašta bolje nego što je u mome, daću mu devojku." Onda mati pođe kući, i idući nije se osvrtala, a kad dođe kući, ali u njenoj kući triput bolje nego u carevom dvoru: sve zlatni jeleni, košute, tice, kvočke, pilići, zecovi, sve zlatno. Kad mati kaže zmiji šta je car rekao, zmija joj rekne: "Idi mati opet caru, te ga pitaj hoće li mi sad dati devojku." Kad mati otide k caru i kaže mu da u dvoru njena sina ima svašta bolje nego u njegovu, onda car rekne svojoj kćeri: "Kćeri moja! Tebi sad valja poći za ovu zmijicu, jer on svašta ima bolje od nas." Tako zmijica skupi svatove i odvede carevu kćer te se venča s njome. Posle nekoga vremena zmijina žena zatrudni. Onda je stane pitati mati, stanu je pitati sestre i svi njezini: "Kako ti sa zmijom ostade trudna?" A ona se nije htela izdati, nego je sve govorila: "Tako mi je Bog dao te sam trudna ostala." Najposle uzme je svekrva pitati: "Snaho moja, kako je to? Kako ti sa zmijom spavaš?" Ona se onda izda svekrvi govoreći: "Mati moja! on nije zmija, već je on momak da lepšega nema. Svako veče on izlazi iz one zmijinje košulje, a ujutru se opet u nju zavlači." Kad mati zmijina to čuje, vrlo se obraduje i zaželi videti svoga sina kad iziđe iz zmijinje košulje, pa zapita snahu kako bi ga mogla videti, a snaha joj reče: "Kad pođemo legati, ja ću izvaditi ključ iz vrata, pa kad se stane skidati, onda ćeš ga videti kroz rupu." Kad mati tako vidi svoga sina, onda stane misliti kako bi učinila da on onaki ostane do veka. Jednom reče snasi svojoj: "Hajde, snaho, da mi njegov svlak izgorimo: ja ću užariti peć i u vatru ga baciti neka izgori." A snaha joj odgovori:
"Bojim se, majko, da mu što ne bude." A mati reče: "Neće njemu biti ništa, nego kako ga vrućina obuzme, a ti uzmi hladne vode pa ga pomalo polivaj dok svlak ne izgori." I tako se dogovore, te mati užari peć, pa kad u veče iziđe momak iz zmijinje kože i legne spavati, one nekako ukradu onaj svlak pa ga bace u peć. Kako svlak stane goreti, odmah njega stane vrućina obuzimati, a one ga sve vodom polivaj i tako ostane živ. A kad ga popusti vrućina i prene se od sna, on oseti smrad od svlaka, pa skoči na noge i poviče: "Šta uradiste da od Boga nađete? Kuda ću ovaki?" A mati i žena salete ga: "Pa bolje da si taki, i bolje da si među ljudima. " I tako ga jedva utišaju. Kad to čuje tast njegov, odmah mu još za svoga života preda carstvo, i tako on postane car, te je carovao sretno do svoga veka.


(Vuk Karadžić, 1853.)

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 82 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker