Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 18:25


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Re: Ljubavi i inspiracije srpskih pisaca  |  Poslato: 03 Jan 2013, 02:52
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Ljubavi srpskih pisaca: Duško Radović

“Beograde, dobro jutro” dopirao je glas Dušana Duška Radovića sa radio prijemnika, aforizmi su se nizali iz “Beograđanke”, budio je uspavani prestonički duh ovom kultnom radio emisijom, terao ljude na smeh, a zamerke je kroz satiru plasirao u etar do najmoćnijih ljudi tog vremena.

- Govorite šta hoćete, ali pre nego što donesete odluku, pitajte one koji ćute. – mudrost se razlivala po okvirima stvaralaštva Duška Radovića.

Rođen je 29. novembra u Nišu, a živeo je i radio u Beogradu, kao novinar, urednik Programa za decu Televizije Beograd i Radio-Beograda, spadao je u red “modernih“ pesnika, pisanje mu je bilo vazduh, a aforizmi strast, navijao je za Parizan, bio je Milošev otac i suprug jedne lepojke. Imao je etiketu mrguda koji u pet sati dolazi na posao, uvek prepuna kanta zgužvanih papira pred početak emisije bila je znak sa koliko pažnje je pristupao radu i da je svaka reč bila dobro odmerena pre odlaska u program. Kada je emisija završena, namršteni Duško bio je rasložen za razgvor. Otuda je od kolega sa radija dobio nadimak Tmuša, “dolazio je sa mrakom i bio je namršten”. Gumicom mašte brisao je loše društvene kolotečine, vrcavi duh vezao je jasno profilisane pesme sa još jasnijom poukom.

Književno stvaralaštvo dotaknuto njegovim umećem bivalo je potpuno nesvakidašnje, viljuške su bile radoznale, dečiji svet kroz lupu njegovog talenta imao je svoje posebno mesto u pesmama Duška Radovića. Razumeo je dečiju dušu, te je u skadu s tim i stvarao najlepše pesme za decu.

Veština nizanja reči i igre sa njima činila je Duška Radovića neizbežnim štivom kako za male ljude, tako i za one velike.

Njegov talenat preti da zaseni njegov privatni život koji je takođe bogat, buran, šaljiv, pomalo začinjen nepravdom, nestašlucima jednog večitog dečaka zarobljenog u oklop naizgled ozbiljnog i strogog čoveka. “Niko nije manje ličio na dete, a više imao dušu deteta” – govorili su njegovi prijatelji. Njegov rad, posvećenost, pesme i aforizmi govorili su o njemu, nije voleo da ga zovu pesnikom, o svom malom životu, kako ga je nazivao nije mnogo govorio, kao ni o ljudima koji su ga činili. O njegovoj supruzi se jako malo zna, skrivao je dobro od očiju tog nakrivljenog, tmurnog, licemernog sveta. Nije govorio o svom ljubavnom životu, ali bio je sredstvo za izjavu ljubavi.

Slika
"Ko ume da voli, ne bi trebalo ništa drugo da radi."

Ako zanemarimo pesmice uz koje smo svi odrastali i kojima se i danas krišom vraćamo, pevušimo i lebdimo oblacima detinjstva, uz poneki povik koji se iskrade: “Najlepša mama na svetu, moja mama”, “Sve što raste htelo bi da raste, neka raste i treba da raste”, “Bio jednom jedan lav. Kakav lav? Narogušen i ljut sav. Strašno, strašno”, upoznaćemo oca, supruga, borca.

- Teško je biti sam.Od toga teže je jedino kad su dvoje sami.

O braku je napisao: “Savetujemo Vam da ne žurite, da štedljivo trošite i reči i osećanja. Nemojte odmah potrošiti sve. Rasporedite svoju ljubav i uzajamno poštovanje na svaki dan zajedničkog života. Zakon kaže da su muž i žena u bračnoj zajednici ravnopravni. A to može i lepše da se kaže: Povećajte svoje obaveze da ne biste ugrožavali prava drugih. U današnjem svečanom činu stekli su se ne samo obostrana ljubav već i vaši pojedinačni i zajednički interesi. Brak ne može biti cilj. On je samo mogućnost da se Vaši drugi interesi lakše i lepše ostvare. Zato stalno gradite svoju vezu, proširujte njene granice, ne dajte joj da se začauri, olenji, uspava, da prestane da živi i postoji.”

Zbog oštrog jezika, naivne iskrenosti, politički režim mu ukida emisiju i tu počinje kraj velikog Duška Radovića. Prema rečima najbližih iz dana u dan se topio, nestajao na njihove oči, čak su i lekari govorili da bi im lakše bilo da je rak kako bi mogli da uspore bolest, ovako se činilo kao da sam Duško želi da umre. Njegov rad bio mu je vazduh, otkucaj srca, krv u žilama, bez toga bio je biljka koja je čekala onaj dan i on je došao, taj 16. avgusta 1984. godine, zauvek je svetu ukrao Dušana Duška Radovića.

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Ljubavi i inspiracije srpskih pisaca  |  Poslato: 03 Jan 2013, 02:56
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Ljubavi srpskih pisaca: Borislav Pekić

Besnilo kreativnosti protutnji telom kada se spomene njegovo ime. Dramski pisac, scenarista, novinski urednik i jedan od najautentičnijih pisaca druge polovine 20. veka, Borislav Pekić, rođen 2. februara 1930. godine. Književna vrata skromno je odškrinuo 1965. godine romanom “Vreme čuda”, koji je nešto kasnije pretočen u film koji je bio na listi kandidata za Oskara.

Voleo je jednu Ljiljanu koja je dugo godina pratila sa balkona korake svoje buduće najveće ljubavi, živeli su nedaleko jedno od drugog, nisu bili poznanici, ali ljubavnici i prijatelji do onog sudnjeg momenta jesu. Osvojio je srce lepe studentkinje arhitekture svojom intelektualnom uzvišenošću.

Živeo je u burnoj borbi sa vetrenjačama, po završetku Treće muške gimnazije u Beogradu, Pekić 1948. godine, upisuje na Filozofskom fakultetu u Beogradu eksperimentalnu psihologiju. I tu počinje životna agonija koja decenijama traje. Svih nekoliko meseci studiranja proveo je kao pravi student, a onda je usledilo hapšenje zbog organizovanja Saveza demokratske omladine Jugoslavije, čiji je i bio politički sekretar.

Slika
Ljubav traje večno ili uopšte ne traje. To je njena izvesnost

Na sudu je izrečena kazna za ukidanje građanskih prava i prinudni rad u trajanju od deset godina.

Ljiljana Pekić u svojim sećanjima na ogromnu ljubav između nje i Pekića, uvek priznaje da se bojala da on nikada neće uspeti da objavi nijednu knjigu, s obzirom na njegovu prošlost, osude koje je vukao na leđima. Bila je pomirena sa činjenicom da će njena plata biti jedini izvor prihoda za mladi bračni par. Ali Pekićeva lukava mudrost pokazala se na delu. U početku se bavio scenarijima za filmove, onda su na red došle štampane verzije njegovih misli, stavova, nedoumica, idejnih konstrukcija. Ljiljana se osmehivala svom uverenju da veliki nikada ne mogu da propadnu, sa oduševljenjem je posmatrala Pekićevu radnu volju.

Njegov mehanizam koji ne poznaje odustajanje, najbolje je opisao u zbirci intervjua “Zlatno doba dijaloga” – Čovek, iako pada, mora mahati rukama. Uvek, naime, postoji mogućnost da će na vreme, pre konačnog pada, naučiti da leti.

Tek posthumno njegova velika ljubav, supruga Ljiljana Pekić, uspela je da dobije bitku za njegovu rehabilitaciju.

U intervjuu za jedan srpski časopis, Ljiljana Pekić, rekla je: “Stanovali smo blizu, imali zajedničke prijatelje. Pratila sam sve u vezi s njegovim hapšenjem, robijom, puštanjem na slobodu. Kada sam ga i lično upoznala, zaljubila sam se u njegovu inteligenciju, opčinio me je lucidnošću, dobrotom. Bio je veliki džentlmen, čovek visokih moralnih standarda i, iznad svega, lojalan i beskompromisni prijatelj. Živela sam samo za njega. Našla sam svoj cilj i nadam se da će me zdravlje još malo poslužiti, a kada odem, znam da će moja kćerka Aleksandra i unuka Mari-Luiz da nastave započeti rad, jer su i one u tome našle svoju budućnost.”

Dok je vazduha za njena pluća i otkucaja srca u životu, Pekić će za nju biti tu – na početku i kraju.

“Kontinuirano prodiranje u svoju ljubavnu istinu – izvesno vreme, a onda više nikad; da se nahrani jednom zauvek, da sanja jednom zauvek, da čuje muziku jednom zauvek, da mrzi, strahuje, čezne, prezire, da bude ravnodušan jednom zauvek.”

Daleko od Srbije, umire u Londonu, 2. jula 1992. godine i iza sebe ostavlja tragove dijaloga, besnila, demokratije, zlatnog runa, savršenog muža i oca. Ostavio je svoje zapise, neobjavljenje romane, drame, na trakama snimljene misli svojoj Ljilji u zaostavštinu – da se o njima brine kada već njega nema, da bude u svakom koraku do isteka ovozemaljskog života sa njom. Zauvek.


wannabe

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Ljubavi i inspiracije srpskih pisaca  |  Poslato: 03 Jan 2013, 03:03
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Ljubav srpskih pisaca: Meša Selimović

Meša Selimović i svi njegovi derviši i smrti, tvrđave, tišine, tuđe zemlje i jedno ostrvo ljubavi zvano Darka. Rođen je u Tuzli, 26. aprila davne 1910. godine, tu je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Za sebe je rekao: “Ja sam iz muslimanske porodice, iz Bosne, ali po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin.”

Filozofski fakultet u Beogradu, studijska grupa Srpsko-hrvatski jezik i književnost, završio je u roku kao jedan od boljih studenata, rat ga zatiče u Tuzli.

Ni ovog pisca nije zaobišla ruka vlasti, bio je uhapšen zbog saradnje sa Narodnooslobodilačkim pokretom, bio je politički veoma angažovan kao član Komunističke partije Jugoslavije. Ali ono po čemu je Meša Selimović najviše ostao urezan u sećanju ljudi svog vremena je vrstan profesorski rad. Neki kritičari su čak za njega govorili da je naročito pismen, ali bez talenta.

Srbija-forum
Ko promaši ljubav, promašio je i život

Mlađe kolege Mešu Selimovića doživljavali su kao uzora i sa divljenjem u očima posmatrali sve što je on radio.

- Nijedan profesor koga sam znao nije ni tako govorio, ni tako izgledao, ni tako istupao i suvereno vladao starim i najnovijim književnim izumima, znanjima i uvidima. Lakoća kojom se formulisao i održavao na paučini jezika, aforistika i logika koje je demonstrirao, svedočili su o jednom bogomdanom daru, bez drugih uverenja osim vere u umetnost – reči su Matije Bećkovića o svom starijem kolegi Meši Selimoviću.

Žena koja je Meši priuštila da ima najtopliju postelju, popeglane košulje, poljubac pred odlazak na put, koja je umela da jasno kaže da poštuje volju svog supruga i da sa njim ide ako treba i na kraj planete po njihov komad sreće, zvala se Daroslava-Darka Božić.

Darkin Meša svakodnevno je uplovljavao u mulj ljudskim smicalicama, zlobnih jezika koji su umeli jedino da ruže kako bi skrenuli pažnju sa svog manjka dara da bilo šta korisno učine. Naročito se nalazio na meti političkih hajki i poslednji jezičak na vagi bila je njegova bolest i ignorisanje sredine u kojoj je živeo. Bili su potpuno apatični ka stanju čoveka koji ih je toliko zadužio svojim kako književnim, tako i društvenim angažmanom.

Nakon toga, sa porodicom iz Sarajeva Meša Selimović seli se za Beograd gde je imao prijatelje koji bi mu se našli ako zatreba. U jednom pismu svom prijatelju pred odlazak napisao je:

“Bosna je teška, teretna zemlja i ovdje nije lako živjeti, ako je čovjek samo za santimetar viši od prosjeka. Meni je slučaj dao taj santimetar, i osudio me na ispaštanje.”

Darka i Meša rešili su da spakuju svoj život u par kofera, ponesu svoje krpice sa sobom i zauvek napuste Bosnu. Šetajući Baščaršijom Meša je jednom piscu rekao: “Ja danas odlazim i više se nikada neću vratiti.” Tako je i bilo. Sa svojom Darkom iz Sarajeva krenuo je put Beograda gde su ga čekali pouzdani prijatelji i novi život bez prekora, zlobe, sujetnih hitaca, političkih mišolovki.

Spokoj je pronašao u Beogradu, družio se sa Dobricom Ćosićem, Antonijem Isakovićem, igrao je svoj dragi preferans, uveče pisao dok je njegova Darka sedela kraj njega i heklala ili čitala. Kada bi Meša završio koje poglavlje, Darka se pretvarala u uvo i slušala pomno svaku reč.

Meša Selimović govorio je kako kroz svoja dela, tako i kroz svoje postupanje o čovekovoj promašenosti, naročito naglašavajući onu najbolniju.


“Ko promaši ljubav, promašio je život” – postulat maestralnog življenja koje ima svoj smisao i ušće sreće u koje se uliva je ljubav.

U noći kada je Meša preminuo Darka je njegovom kolegi Bećkoviću rekla: “Da sam znala da svu noć neće doći, ja bih ležala i spavala uz njega!”

Da je mogla s njim i u smrt da pođe učinila bi to, ali ostala je da poštuje njegovu volju do kraja da ne dozvoli da se poslednja volja njenog Meše ne oskrnavi sve dok i sama ne zaspi kao i on.


wannabe

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Ljubavi i inspiracije srpskih pisaca  |  Poslato: 03 Jan 2013, 03:44
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Ljubavi srpskih pisaca: Miroslav Mika Antić

Mokrin je tog marta 1932. godine dobio besmrtnog pesnika, Miroslava Miku Antića. Rođen u ravnici, gde zvezde rastu u žbunju, školske dane proveo je u rodnom mestu, a gimnazije Kikinde i Pančeva kriju Mikine momačke dane, studije upisuje u prestonici, a Novi Sad je njegovo mesto življenja. U par redova staje jedna vanvremenska biografija čoveka koji je od fizičkog radnika, koji ume da napravi krov, prošao put do pozorišnog reditelja, glumca u lutkarskom pozorištu, slikara, do jednog od najboljih pisaca srpske književnosti. Mrzeo je biografije, ličile su na kalupe u koje nikada nije mogao, a ni želeo da stane, bio je gromada za tako ograničene pojmove.

Danas ne pišemo o “Miki Antiću sa Facebook-a” koga svi znaju, daćemo prednost ovom pravom koji živi u sazvežđu, igra se svojim plavim čuperkom, piše svoje besmrtne pesme i daje nam “poslednju šansu” da ispijemo turu s njim u kafani sećanja. Nije imao svoju prvu pesmu, imao je drugu, to je i sam priznao. Brzinom munje po Mikinom selu proneo se glas kako će od njega biti veliki pesnik, zahvaljujući toj prekrasnoj pesmi, koju je ukrao od Desanke, još kao dete. Upakovanu knjigu Desanke Maksimović dobio je od svog učitelja, koji je od Mike Antića napravio pravog pesnika, koji je znao da je tuđe ipak tuđe – vreme se meri samo našim delima. Nije se dao propisima, merama upozorenja, uvek je bio na svoju ruku.

Slika
“Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo”

Pisanom carstvu Mike Antića gotovo se ne nazire kraj, za njega je bilo tesno panonsko nebo, poput broša na reveru nosio je slobodu, nije voleo rastanke, branio je da mu čak i u poslednjem trenu drže govore. “Ako ti jave umro sam, ne veruj, to ne umem.”

Svi su znali sve o njemu, kafanske priče se i dalje pričaju, ali istinsko biće Mike Antića nije se dalo detektivsko-radoznalim očima. Bio je potpuna nepoznanicama čaršijskim sveznalicama, kultni lik književne istorije koji još uvek “šašav leti i živi”. Ono što je voleo da čita više od knjiga, bili su ljudi, znao je da utone u njihove oči i da iz njih usisa sve tajne. Ako negde stoji potpis “Pesnik”, to je Mika Antić zavarao trag mastilom. Buntovnik, mekane duše, imao je u sebi neku slatku protivrečnost, pisao je najfinije pesme, a krišom bio zadivljen borilačkim veštinama.

O njegovom vrcavom duhu, pesničkom vragolanstvu, najlepše govori rečenica iz pesme “In Memoriam”:

“Postoji jedan neverovatan gad koji se zove Miroslav Antić.”

Učiniće se na tren, da sve što želimo da saznamo o Antiću, možemo naći među crnim redovima njegovih stihova, ljubav u njegovom životu nikada nije bila vidljiva na površini, samo uporni tragači znali su tek ponešto o ženi koju je voleo. A bio je “sav od pesme, sete i dobrote” i smrtno zaljubljen, ne u ženu, već u poeziju. Boem, posebne finoće, kasne sate pretvarao je u trenutke povratka kući, čašice na njegovom kafanskom stolu znale su da se zabroje, a majka Melanija, hrabra žena, noćima nije odustajala od potrage za sinom, lutalicom, čupala ga je iz kandži poroka. I jednog dana, po povratku iz vojske, sa par položenih ispita, Mika saopštava roditeljima da se ženi. Neukrotiv duh osvojila je jedna Ljubica, bila je to Mikina prva supruga sa kojom je imao jedno dete. Nakon nje, svoj potpis pored Mikinog stavljale su još dve žene. Razvodi mu nisu bili nepoznanica, jer svaki brak kome je kriza postala svakodnevnica, odmah je okončavao. Jedna posebnost ovog velikog čoveka, pesnika, slikara bila je vera u prvu ljubav, tako da nikada nije imao posla sa “drugom ljubavlju”. Druga supruga, Svetlana, podarila mu je troje deca, sina i dve kćerke, a treća, Smilja, u njegov životni karton upisala je imena još dva sina. Mika Antić bio je trostruki suprug i otac šestoro dece, kasnije i deda šest vragolana.

- Ja nemam svoju ženu, svoj tip žene. Sve žene na svetu su mi se dopadale i sve muzike na svetu. – rekao je Mika Antić.

“Ljubav je jedini vazduh

koji sam udisao

I osmeh jedini jezik

koji na svetu razumem”– definicija tajne Mike Antića.

Kada ga je ščepala bolest, nije se predavao, išao je mimo nje, pisao svoje pesme i igrao šah uz reči: “Još se ne spušta moja zastavica”. U junu 1986. otišao je da luta sam po svetu, uz pesmu tamburaša, a svojoj Dudi napisao je: “Dudo, kad me budu iznosili, neka pročitaju ‘Besmrtnu pesmu’.”


wannabe

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Ljubavi i inspiracije srpskih pisaca  |  Poslato: 03 Jan 2013, 04:01
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Ljubavi srpskih pisaca: Vojislav Ilić

Sin književnika Jovana Ilića, Vojislav, još od malena je dane provodio u društvu velikih pesnika. Večito im je kuća bila puna učenog sveta: Đura Jakšić, Zmaj, Laza Kostić, Stevan Sremac, Laza Lazarević… Mnogi od njih ostavili su pisane dokaze o gostoljubivosti i širokogrudosti ove pesničke porodice prepune muških glava. Od četvorice sinova, koliko ih je Jovan imao, Vojislav je bio najbolešljiviji, do petnaeste godine je jedva i u školu išao. Posle završene treće godine gimnazije, malo je išao i na Veliku školu, pa i to napustio. Poezija mu je bila milija, a s obzirom na to da je ceo život proveo upravo u gorenabrojanom društvu, imao je i te kako predispozicija da joj se posveti u potpunosti.

Sa objavljivanjem prvih pesama u “Otadžbini” počele su i prve ljubavi. U isto vreme kada je Vojislav u društvu svoje braće sticao boemski staž u poznatim beogradskim kafanama, u Pozorištu prekoputa stasavala je lepa Zora, ćerka glumačkog para Kolarović. Nekako baš u to vreme i ona počinje svojom lepotom da zapada za oko mnogobrojnoj publici. O njenoj zavodljivosti na pozornici zapisao je i kritičar Milan Grol: “Pošto je… brzo uskočila u ljubavnice, ona počinje da zavodi i širi krug obožavalaca od onih na pozornici. U nju se zaljubljuje čitavo kolo pozorišnih ljubitelja, između ostalih… i sam Vojislav Ilić.” A Vojislav – lep mladić, samo tri godine stariji, pesnik, iz poznate kuće, lepa prilika. Međutim, Zorinom ocu je glavni cilj tada bio da stiša tu pompu koja se podigla oko njegove kćerke i zato naprasno odlučuje da je uda za Milana Teodosijevića, blagajnika u Štedionici u Zemunu, inače pozorišnog čoveka, dosta starijeg od Zorke, a na sve to i bolešljivog udovca.

Mladi poeta je već sa prvom ljubavlju spoznao tugu i bol zbog izgubljene ljubavi, pa je utehu pronašao u stihovima jedne od prvih pesama “Uveo cvet”:

“Ja ljubljah lepu curicu,

Mirisnu, belu ružicu.

Još sinoć moja bejaše,

Jutros je svati uzbraše;

Svet mi je sreću odneo,

Zato sam bleđan, uveo.”

Slika
Naočiti poeta

Međutim, kao što to obično biva sa tim prvim ljubavima, brzo prođu. Zora je bledela iz Vojinog sećanja, a potpuno ju je izbrisao iz misli kada se pojavila nova ljubav. Nekoliko godina nakon smrti Đure Jakšića, njegova udovica i deca se useliše u kuću baš prekoputa čuvene kuće Jovana Ilića. S obzirom na to da su Jovan i Đura bili veliki prijatelji, ne čudi što su se njihove ćerke, Tijana i Milica, zbližile. Po ceo dan su provodile zajedno, malo u Jovanovoj kući, malo u kući Đurine udovice. I tu se mladi Vojislav zagledao u pesnikovu kćerku, sestrinu drugaricu, lepu Tijanu. Ni ona nije bila ravnodušna prema mladom pesniku, štaviše uzbuđivale su je pesme koje je pisao, a koje su se pojavljivale po raznim novinama i časopisima.

Nakon tri godine zajedničke sreće, Tijana i Vojislav su se venčali u nedelju 26. novembra 1883. godine. Ubrzo je njihov svet upotpunilo dvoje malenih bića, rodila se kćerka Zorka, a zatim i sinčić Momčilo. To dade snagu mladom pesniku da stvara, pa se malo po malo približio najvišem mestu u srpskoj poeziji. Međutim, sreća ne potraja dugo. Nakon dve godine umre im sin, a nedugo potom i osamnaestogodišnja Tijana, pa malena Zorka. Zadesila ga je sudbina nesrećnog Zmaja, pa osta Vojislav sam sa svojim pesmama da kroz njih olakšava dušu.

Kao da se sudbina poigrala sa dvoje mladih, i njegovu prvu ljubav Zorku snalazi slična sudbina – nakon teške bolesti, umre joj muž, a ona osta sama sa malenom devojčicom. Bilo joj je tek 23 godine, Vojislavu tri više, a već su mnoge nesreće i strahote preturili preko glave. Međutim, ako ste mislili da su nastavili tamo gde su nekoliko godina ranije stali, varate se. Vojislav je srce poklonio drugoj ženi, devojci koju je Nušić opisao kao “devojče žarkih očiju, tople krvi, bujno i lakomisleno”. To je bila rođena Tijanina sestra, Vojislavljeva svastika – Mileva, mlađa kćerka Đure Jakšića. Dvoje mladih obuzeti tugom zbližili su se a da nisu ni osetili. Mileva se zaljubila u zetovljevu poeziju, a Vojislav u njenu lepotu i ljubav je počela da cveta. Vojislav je svoja osećanja zabeležio u dobro poznatim stihovima:

“Veče je odavno prošlo… U šumarcima gustim

Bezorojnih, malenih tica zvučni je stao hor;

Ponoć je spustila veo. Po dolinama pustim

Umuko ljudski zbor.

A po obali cvetnoj mi sami bludimo dvoje,

Nežno ti stežem ruku, i slušam u noći toj

Isprekidani uzdah, i burno disanje tvoje,

I stidljiv šapat tvoj…”

Kao što se i dalo očekivati, rodbina je bila potpuno protiv, naročito Milevin brat Miloš. Iako su nakratko izbegli u Varadin i Kamenicu kraj Novog Sada, a potom se posećivali kada je Mileva postavljena za učiteljicu u Varvarinu, sreća dvoje mladih je prekinuta. Mileva se udala u Prokuplju, a nedugo zatim, u 21. godini, preminula.

Vojislav se tada potpuno okrenuo kafani. Tu pije jutarnju kafu, ručava, noći dočekuje, tu pesme piše, honorare prima, tu pokušava da ublaži tugu pregolemu. Otac Jovan je i te kako zabrinut za svog mezimca, pa uviđa da je jedino rešenje ponovna ženidba. U kući svojih prijatelja zapazi veselu i rumenu Zorku Filipović, još jedna Zorka u njegovom životu. Svideše se mladi jedno drugom, pa je ubrzo i venčanje bilo zakazano u Gospođincima. To venčanje je ostalo upamćeno kao veselo i neobično. Naime, mladoženja je završio u zatvoru nakon što je lupio šamar austrijskom žandarmu, jer mu ovaj nije verovao da se ženi. Međutim, to nije sprečilo Vojislava da se po drugi put oženi, te davne 1888. godine.

Pet godina bračnog života i velike književne slave prekinula je iznenadna Vojislavljeva smrt. Tuberkuloza ga je odnela u 34. godini života. Osta njegova Zora sa malenom Svetlanom, a Voja ode u neki drugi svet u kom je, nadamo se, našao sreću koja mu u ovom nije bila naklonjena.


wannabe

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Ljubavi i inspiracije srpskih pisaca  |  Poslato: 03 Jan 2013, 04:23
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Лаза и Ленка

МЕЂУ ЈАВОМ И МЕД СНОМ

Из „Дневника снова”, рукописа објављеног тек после песникове смрти, више је него очигледно да је Ленка за Лазу Костића била исто што и Беатриче Дантеу и Лаура Петрарки

Slika

Лаза Костић, велики, по некима чак и наш највећи песник, није оставио ни мемоаре ни дневник. О себи и својим ставовима писао је само посредно, бавећи се неком другом темом, или описујући неку другу личност. Па ипак, о скривеним мислима и невидљивим осећањима овог песника романтизма зна се много више него о онима који су исписали странице и странице о себи јер – Лаза Костић је писао „Дневник снова”. Њему је откривао доживљаје своје унутрашње, скривене, личности у којој је живела његова Ленка и у којој су настале све његове песме. Тако је, наравно ненамерно, свима који су истраживали посебност његове личности, оставио одгонетку о себи.

Slika

Међутим, могло је и да не буде тако, могло је да се деси да никад нико не сазна о Лазином „Дневнику снова”.
Годинама након смрти Лазе Костића, а умро је у Бечу 1910. године, његови необјављени рукописи били су код др Радивоја Симоновића, Лазиног пријатеља и лекара из Сомбора. Он је био једини који је имао тачан увид у садржај Лазине рукописне заоставштине, зато што попис никада није сачињен, и који је био у прилици да одлучује шта ће се сазнати о Лази и његовом делу, а шта – не.

Немојте га оцрнити

Двадесет година након песникове смрти, Радивој Симоновић је за сомборски „Глас народа” написао „Успомене на др Лазу Костића” и тек тада открио да је он записивао и поштовао снове, и да су снови били извор „Santa Maria della Salute”, његове најпознатије песме:
„Лаза је имао врло живу фантазију, па кад је у сну што снивао, то је било тако живо и јасно, да му је изгледало као неко привиђење. Често је у старости, кад се пробудио, записао датум и забележио привиђење.”
Мало даље, о песми „Santa Maria della Salute” написао је и ово:
„Што год је у тој песми речено, то му се све привиђало у сну ноћу. Кад се пробудио, забележио је то на француском, већином на папирићима и у једној књиги својој о Змају, на празним местима. Описује шта је у сну видио и говорио са привиђењем, па је онда на крају написао – На то се пробудим!”
Међутим, наставио је Симоновић, „пошто ситнице тих привиђења не спадају у књижевност, ја сам све те снохватице уништио, да не би когод још и о томе расправу писао”!
Неколико месеци пре него што ће умрети, Симоновић је одлучио да део рукописне заоставштине преда Милану Кашанину, историчару уметности и књижевности, и Младену Лесковцу, историчару књижевности. Испоставило се да су међу тим делима биле и белешке снова Лазе Костића. Међутим, ускоро након тог открића, установљено је да је то само део белешки, односно да је Симоновић неке ипак уништио као што је и написао.
Наиме, зна се за 32 сна Лазе Костића. Тридесет је превео с француског језика и објавио 1955. године Милан Кашанин, а пет година касније Младен Лесковац им је додао још два. Чак и да Симоновић није признао да је цензурисао Лазу Костића, јасно је да објављени снови нису и једини. Први, најраније записани сан, јесте онај од 11. октобра 1903. године. Уз годину 1903, Лаза Костић је римским цифрама написао број два. Ако је тиме хтео да означи да је то, на пример, друга свеска „Дневника”, где је прва? Тај први сачувани сан описан је без икаквог увода или белешке. Зар то није знак да је Лаза чувао снове и пре 11. октобра 1903. године? Ако јесте, где је тај уводни сан?
„Не треба се нипошто заваравати: Костићеве забелешке о сновиђењима нису ни приближно сачуване у потпуности”, упозорио је Младен Лесковац. „Ово мало што нам је преостало само су разбијени одломци, крхотине, како би рекао Лаза Костић, случајно заостале. Јер већину тих Костићевих бележака уништио је Радивој Симоновић, а ово што је остало само је ко зна који незнатан делић некадашње целине. Када сам старога Симоновића питао о томе, он ме је, већ тешко болестан али још с оним својим добрим осмејком, лукаво загледао преко наочара, и ћутао.” Нешто касније, Симоновић га је заветовао: „Немојте Лазу оцрнити, него Лазу обелите. Несрећнијег човека ја нисам срео у животу.”

На два колосека

Снови Лазе Костића су о његовој љубави према Ленки. Ленка Дунђерска била је лепа, плавих очију, висока и складна, знала је добро неколико језика, свирала је клавир, много је путовала, била је мезимица и понос богате и угледне породице, и изненада је умрла у двадесет петој години. У време кад је Лаза бележио своје снове, Ленка је већ осам година била мртва, а он исто толико година ожењен Јулијаном Јулчом Паланачком.

Slika

Ленка је за Лазу била слика идеалног женског бића, говорећи језиком дубинске психологије, била је његова Анима. Дубинска психологија полази од тога да се људска психа састоји од свесног и несвесног дела који чине целину, па је зато тако и анализира. Описујући снове Лазе Костића на тај начин, Иван Настовић, доктор психолошких наука, закључио је да је Ленка „поседовала таква својства личности без којих Анима Лазе Костића никада не би могла да буде покренута. Уосталом, било је толико жена које је Лаза Костић срео пре Ленке, а ниједна од њих није таквом снагом, дубином и квалитетом уоквирила његову Аниму, као што је то учинила Ленка Дунђерска.”
Лаза Костић је био свестан постојања тог идеалног женског бића у себи. „Није песников идеал о жени у живом створу од мајке рођеном, већ у његовој души, у његовој замисли о најлепшој, најбољој жени или девојци. Она је жива и пролазна, може је се човек сит нагледати и наљубити, може на њу огуглати. Али ова душевна самониклица остаје вечита”, написао је. Ленка је очигледно била Лази Костићу исто што и Беатриче Дантеу и Лаура Петрарки.
Лаза је своје снове доживљавао као место Ленкиног новог живота, као место на коме су заједно. На јави је био свестан да су то ипак само – снови, а у сновима да у стварности Ленке више нема. „Знао сам, нажалост, и сувише добро, да то није Она”, написао је Лаза Костић коментаришући сан 11. октобра 1903. године, а у сну прихвата истину стварности. „Тај профил ме сећа Њеног и чини ме тужним јер знам да ње више нема”, помислио је у сну кад је видео профил Ленкиног брата.
Стварно и нестварно се смењују и у наредним сновима, као да је Лаза био разапет између јаве и сна. Иван Настовић каже да то доказује „да је Лаза Костић и на јави и у сну живео на два колосека: колосеку спољашње и унутрашње реалности. Више на овом другом.” Резултати те двојности су његове песме, поменимо само најочигледније: „Међу јавом и мед сном” и, опет, „Santa Maria della Salute”.

Тифус или туга?

Лаза Костић и Ленка Дунђерска први пут су се срели кад је она имала 21 а он 50 година. „Што се мојих година тиче, уверавао сам себе да ће моја љубав и њена лепота успети да ме подмладе”, гласи Лазина последња реченица из сна од 4. августа 1905. године, и јасно открива да му није било свеједно због велике старосне разлике између њих двоје. Ово није први пут да се у сновима помињу Лазине године.
Другог фебруара 1908. године Лаза у сну објашњава Ленки: „Разумеш ли сада зашто сам се оженио? Хтедох додати: Од превелике љубави, да ме се ослободиш, да би могла изабрати младог човека, способнијег да ти пружи овоземаљске радости.” Осим Лазиног комплекса година, и свести да због разлике у годинама не би могао да јој пружи сексуалну енергију која би јој била потребна, овај део сна открива и присуство снажног несвесног осећања кривице због Ленкиног загонетног краја.
Кад је Ленка изненада умрла, по Сомбору се говоркало да је можда није убила тифусна грозница, како је званично речено, већ туга због Лазине женидбе с Јулчом Паланачком – Лаза се оженио 10. септембра, а Ленка је умрла 8. новембра 1895. године. Лаза јој се у овом сну наглашено правда зашто се оженио другом, што значи да је несвесно веровао да је он крив за Ленкину смрт. О томе је у песми „Santa Maria della Salute” рекао јавно, свима: „Памет ме стегну, ја срце стисну, / утекох мудро од среће, луд / утекох од ње – а она свисну.” Колико се зна, још нико није свиснуо од тифусне грознице. У неким његовим сновима такође има назнака да је она можда извршила самоубиство.

Slika

Поменути сан открива још један битан детаљ о личности Лазе Костића. У сну је, осим Ленке и Лазе, присутна и његова жена Јулча, што открива важан састојак њиховог односа. Јулчу је Лаза у сну „сместио” да лежи на дивану окренута леђима зиду, и ништа не говори. На Ленкино питање шта да се ради с његовом женом, Лаза одговара да она неће бити проблем, развешће се. „Она је одвише добра да би ме хтела спречити да будем најсрећнији међу смртницима.” Чињеница да Јулча у Лазином сну не види већ само чује љубавну сцену између свог мужа и Ленке, као и Лазине речи о њој, доказују да је он био свестан бескрајне трпељивости Јулче Паланачке према њему у њиховом стварном животу.

Поглед који обећава

Да ли снови откривају да је Лаза био заљубљен у Ленку или ју је волео? Био је заљубљен. Није било времена да је заволи: иако су се знали четири године, њихови сусрети били су ретки да би он могао да је упозна. Он ју је идеализовао кад Ленке више није било, судећи барем по сачуваним сновима. Иван Настовић сматра да „иако је Лаза Костић био заљубљен у Ленку Дунђерску, треба рећи, психолошки гледано, да је он није волео пошто дубинска психологија прави битну разлику између та два стања: у неког бити заљубљен, што иде из несвесног дела личности кад неког идеализујемо, и некога волети, што потиче из свесног дела личности кад неког прихватамо онаквог какав јесте, без идеализације”.
Шта је Ленка осећала према Лази готово да није познато. Сан од првог јуна 1905. године открива да га је волела. „Гледала ме је погледом који ме је сећао онога који ми је, некад, одао Њену љубав и учинио ме најсрећнијим међу смртницима, да ме после изнури најсвирепијом љубавном дилемом. Али то сад није био поглед кришом, већ искоса, кад јој се чинило да сам забављен на другој страни. Онај поглед који ју је одао ухватио сам случајно, изненадним окретањем главе. Али овај сад, то је био поглед лицем у лице, изблиза, мада је сто био широк, поглед који је изазивао, обећавао, поглед све ватренији, који ми је откривао сва небеска уживања која ме чекају код Ње.” Оно што је свесни део његове личности хтео да превиди, несвесни није. Уосталом, несвесно зна више од свести, никада не лаже, и не прећуткује истину.
Чини се да су и Ленкини најближи знали њену тајну, и да су настојали да она нестане заједно с њом: ако је веровати „Сећању на др Лазу Костића” Радивоја Симоновића, он и Ленкин брат Гедеон постарали су се да ниједна разгледница, нити било какав материјалан траг о вези Ленке и Лазе не остане након њене смрти. Ленкина мајка била благонаклона је према њиховим осећањима, отац није.
У сну 23. маја 1905. године Лаза из разговара с Ленкином мајком сазнаје да њени хоће да је удају. „Нисам смео да кажем отворено да би то била моја смрт – јер ја сам ожењен – али сам ставио сву своју душу у своје очи да ме мати разуме колико ја Њу волим и да Она мене воли, тако да је најзад разумела и одговорила погледом да саучествује са мном.”

Заувек с њом

Сан од 8. јула 1904. године јасно говори да Ленку отац никад не би дао Лази. Да је другачије, Лаза би смео да му открије своја осећања: „Било је то уочи свадбе Њеног брата Гедеона. И Лаза (Ленкин отац) ми је дао неколико фишека златника. Мећући их у џеп, хтео сам му и рећи да има ћерку коју сам волео и коју непрестано волим вечном и бескрајном љубављу. Али нисам рекао ништа, и био сам врло жалостан.”
Судећи по овом сну, златници су све што Лаза може да добије од свог имењака, Ленкиног оца. У стварности, он је чак посредовао у повезивању Лазе и Јулче Паланачке, био му је и венчани кум не би ли сачувао кћерку од везе коју је сматрао неприличном. У последњем сну, 22. октобра 1909. године, Ленка се „тужи матери на препреке које се стављају Њеној вољи”, очигледно на свог оца. Како јој је било док је гледала свог оца како, као кум, венчава Лазу за другу?
За Лазу Ленка никада није била „сасвим мртва”, како је говорио у својим сновима. „Јест, Она долази да ме види у сну. Али кад ми се јави Она, то није сан као други. То баш Она буде ту. Она удеси сан, Она уђе у моју памет, моју душу, за минут један и изађе из ње са сном.” Она је за њега била бесмртна, и он је заувек с њом. Барем у сну.
Да ли је Симоновић хтео да сакрије само то, чињеницу да су снови за Лазу били друга стварност како га неко не би прогласио чудаком, или и неке друге ствари које откривају Лазини снови? То је, очигледно, још једно од многих питања у вези са животом великог Лазе Костића.

Slika


забавник

_________________
Slika Slika


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Ljubavi i inspiracije srpskih pisaca  |  Poslato: 22 Apr 2013, 20:20
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Тајно са принцезом



Slika
Јован Дучић



Љубав је само истинска ако је слепа. Љубав је страдање, а све друго није љубав — писао је Јован Дучић. Згодни, високи Требињац био је познати освајач жена.
Сам је свом секретару Пеђи Милосављевићу говорио о неодољивој потреби да жену "осваја као тврђаву", а у једној песми каже да се стотинама жена истом (љубавном) речју клео.
Дучић је читавог живота био опседнут женом и љубављу. Из богате дипломатске каријере издвајамо римски период у времену од 1933. до 1937. када је био наш изванредни посланик. То је златно доба његове каријере. Последње године свог римског боравка доживео је још једну велику љубав са дона Анђелом, принцезом ди Сулмоне. Била је то веома богата дама, племићког рода, али, нажалост, туђа жена. Југословенски дипломата и италијанска принцеза морали су да се састају тајно, најчешће у околини Рима.

Његова драга била је удата за човека из највиших аристократских кругова, блиских италијанском двору, влади, Ватикану. Знајући да ће када се најмање буде надао остати без вољене, Дучић је одлучио да јој поклони за успомену мали златни сат у облику будилника, а у свом дневнику је записао: "Нема дражег поклона него што је сат који жени коју волите непрестано куца о вама, који је увече опомиње кад треба заспати и ујутро закуца нови дан. То је нешто живо и мудро, и одређено и мистично између две личности, два живота..."

Када је био на врхунцу среће, Дучић је морао да напусти Вечни град и своју дона Анђелу. Тадашњи председник владе и министар иностраних дела др Милан Стојадиновић јављао му је да је већ припремио агреман за његов премештај у Букурешт! Само годину дана касније, у писму Милану Кашанину из Рима (6. 7. 1938) Милош Црњански пише да се о Дучићу у Риму наслушао "божанствених ствари"!


преузето са riznicasrpska.net


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Ljubavi i inspiracije srpskih pisaca  |  Poslato: 02 Maj 2014, 02:46
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Santa Maria della Salute – Laza i Lenka

Slika

Ljubav između pesnika Laze Kostića i Lenke Dunđerski je u stvari jedna od najromantičnijih, a samim tim i natužnijih priča o ljubavi. Da bude još tužnije, ovo je istinita priča.

Po povratku iz Crne Gore, što dalje od nesrećnog službovanja knjazu Nikoli Petroviću, Laza Kostić se 1891. godine, ponovo, posle sedam godina obreo među svojima – sam i siromašan. Njegov prijatelj i dobrotvor Lazar Dunđerski, veleposednik sentomaški i građanin novosadski – najbogatiji Srbin u crno-žutoj monarhiji, pružio je pesniku gostoprimstvo i utočište. Tako je Laza upoznao u leto 1891. u letnjikovcu Dunđerskih u Čebu (današnje Čelarevo) najmlađu kćer Lazara Dunđerskog, Jelenu – Lenku, devojku od dvadeset godina. Lenka je plenila sve u svom okruženju. Bila je vitka i visoka, plavooka i plavokosa, obrazovana i vaspitavana na najbolji mogući način, a isticala se i dobrotom, srdačnošću, elegancijom, dostojanstvom.
Očaran dvadesetogodišnjom Lenkom, koja je plenila lepotom, šarmom i mladošću, trideset godina stariji pesnik nije mogao da savlada talas emocija koje su počele da ga ispunjavaju ali, kao prijatelj porodice Dunđerski i častan čovek, duboko je bio svestan razlike u godinama i nemogućnosti njihove veze.

Slika

Mnogo godina pre nego što je upoznala Lazu Kostića, Lenka je slušala priče o njemu i čitala njegovu poeziju sa nekim neobjašnjivim nemirom koji se pretvorio u bezgraničnu, toplu ljubav kada ga je upoznala. Odbijala je mnogobrojne prosce nadajući se da će je Laza uskoro zaprositi. Isprepletan burom osećanja, razapet između moralnog i emotivnog, penik je pokušao da pronađe način koji bi zauvek stavio tačku nemogućnosti njihove veze. Piše pismo svom dobrom prijatelju, Nikoli Tesli o devojci izuzetne lepote, koja ispunjava sve uslove idealne supruge velikog naučnika. Kako je Lenka bila bogata udavača, a Nikoli upravo izgorela laboratorija, Laza se nadao da će spojiti ova dva divna bića i time rešiti nemoguću situaciju u kojoj se našao. Ovaj pokušaj je doživeo dvostruki debakl. Tesla nije bio zainteresovan za bilo kakav “elektricitet” osim strujnog kola i nauke, a Lenka je izjavila da bi se udala samo za nekoga kao što je Laza Kostić.

lenka-dundjerskiLaza doslovce beži u manastir Krušedol, gde i nastaje još jedna njegova čuvena pesma „Gospođici L. D. u spomenicu” (1892). I ova pesma, kao uostalom i mnogo šta drugo, obavijena je, do danas, velom tajni. Naslovom i tonom prigodno-prijateljsku, ovu pesmu pesnik je smatrao ljubavnom i ona mu je, od svih dotadašnjih pesama, sve do one poslednje – Santa Maria della Salute – bila najmilija.Bežanje u manastir nije ništa rešilo. On čini očajnički korak – na predlog svog prijatelja i nesuđenog tasta , Lazara Dunđerskog, ženi se bogatom somborskom udavačom Julijanom Julčom Palanačkom, koja je „svog Lazu” verno čekala punih četrnaest godina i dočekala svadbu u Somboru 22. septembra 1895. godine. Jedan somborski hroničar ironično je zapazio da su mlada i mladoženja na venčanju imali ravno sto godina. Lazi je na venčanju kumovao Lenkin otac Lazar Dunđerski.

Nepuna dva meseca posle Lazine ženidbe s Julijanom, iznenada i tragično „licem na Arhanđela Mihajla, svoj rođendan” umrla je Jelena Lenka Dunđerska, 20. novembra 1895. u Beču „od tifusne groznice” – imala je dvadeset i pet godina. Uzrok Lenkine smrti ostao je do danas tajna. Neki su tvrdili da se ubila. Pouzdanih dokaza nema. Samo Bog zna!

Slika

lkosticZa ovaj tragičan događaj, Laza je saznao dok je tokom bračnog putovanja boravio u Veneciji. Obuzet tugom kakvu nije mogao ni da zamisli, otišao je u crkvu Gospe od Spasa (Santa Maria della Salute) i pod okriljem njene grandiozne lepote, dugo se molio, plakao u sebi, da niko suze ne vidi, tamo gde najviše boli, i potpuno nesvesno već tada počeo da piše stihove najlepše oproštajne ljubavne pesme kod nas.

Lenka nije imala priliku da pročita pesmu koja je nastajala punih 14 godina u pesniku, ali je pročitala pesmu “Gospođici L.D” koju je pesnik priložio dvorcu Dunđerski u njen spomenar, mali, drveni kovčeg sa ružama oslikanim na poklopcu, koji je nažalost nestao, a time i zauvek odneo sa sobom istinu o ovoj, večnoj ljubavi.


LAZA KOSTIĆ ZA SVA VREMENA

Slika
Steva Todorović, portret Lenke Dunđerski, 1887.

Bekstvo u Krušedol

Venecijansku crkvu Santa Maria della Salute Laza Kostić prvi put pominje u svojoj pesmi „Dužde se ženi”, objavljenoj 1879. godine. Trideset godina kasnije, barokni mletački hram – Gospe od spasa, obuzeo je Lazinu dušu i spleo sve njegove i njemu životno bitne „ukrštaje suprotnosti” – u veličanstvenu pesmu Santa Maria della Salute.

Ali priču koja pokušava da „objasni” i tumači pesmu Santa Maria della Salute i legendu o Lazi i Lenki nije nimalo jednostavno ispričati.

Po povratku iz Crne Gore, što dalje od nesrećnog službovanja knjazu Nikoli Petroviću, Laza Kostić se 1891. godine, ponovo, posle sedam godina obreo među svojima – sam i siromašan. Njegov prijatelj i dobrotvor Lazar Dunđerski, veleposednik sentomaški i građanin novosadski – najbogatiji Srbin u crno-žutoj monarhiji, pružio je pesniku gostoprimstvo i utočište. Tako je Laza upoznao u leto 1891. u letnjikovcu Dunđerskih u Čebu (današnje Čelarevo) najmlađu kćer Lazara Dunđerskog, Jelenu – Lenku, devojku od dvadeset godina. Lenka je plenila sve u svom okruženju. Bila je vitka i visoka, plavooka i plavokosa, obrazovana i vaspitavana na najbolji mogući način, a isticala se i dobrotom, srdačnošću, elegancijom, dostojanstvom.

Trideset godina stariji pesnik Laza Kostić, posle poznanstva sa mlađanom Lenkom i sudbinske fascinacije, vilom iz snova na javi, kao prijatelj porodice Dunđerski duboko svestan razlike u godinama i socijalnog statusa, kao i nemogućnosti svoje veze sa Lenkom, pokušava da joj pronađe pravog mladoženju. To bi po Lazi mogao biti samo čuveni srpski naučnik Nikola Tesla. Laza piše Tesli, pokušava da uda Lenku. Tesla nije zainteresovan. On se „venčao za nauku”. Lenka odbija sve prosce i izjavljuje da bi se udala za čoveka nalik na Lazu. To je bila poslednja kap u čaši.

Laza doslovce beži u manastir Krušedol, gde i nastaje još jedna njegova čuvena pesma „Gospođici L. D. u spomenicu” (1892). I ova pesma, kao uostalom i mnogo šta drugo, obavijena je, do danas, velom tajni. Naslovom i tonom prigodno-prijateljsku, ovu pesmu pesnik je smatrao ljubavnom i ona mu je, od svih dotadašnjih pesama, sve do one poslednje – Santa Maria della Salute – bila najmilija.

Bežanje Lazino u manastir nije ništa rešilo. On čini očajnički korak – ženi se bogatom somborskom udavačom Julijanom Julčom Palanačkom, koja je „svog Lazu” verno čekala punih četrnaest godina i dočekala svadbu u Somboru 22. septembra 1895. godine. Jedan somborski hroničar ironično je zapazio da su mlada i mladoženja na venčanju imali ravno sto godina. Lazi je na venčanju kumovao Lenkin otac Lazar Dunđerski.

Nepuna dva meseca posle Lazine ženidbe s Julijanom, iznenada i tragično „licem na Arhanđela Mihajla, svoj rođendan” umrla je Jelena Lenka Dunđerska, 20. novembra 1895. u Beču „od tifusne groznice” – imala je dvadeset i pet godina. Uzrok Lenkine smrti ostao je do danas tajna. Neki su tvrdili da se ubila. Pouzdanih dokaza nema. Samo Bog zna!

Slika
Marko Murat, portret Laze Kostića, 1898.

Četrnaest godina posle Lenkine smrti, živeo je Laza Kostić u snovima, živeo i sanjao i kovao svoju labudovu pesmu – Santa Maria della Salute. Pisao je i svoj tajni Dnevnik snova (na francuskom jeziku). Dnevnik nije sačuvan u celosti. Lazin prijatelj dr Simonović uništio je znatan deo, a ostatak je preveo Milan Kašanin.

Četrnaest godina „beznjenice” trebalo je pesniku da odsanja ceo svoj život pre Lenke, susret sa Lenkom, njenu tragičnu smrt, njegov život posle Lenkine smrti i konačno ponovni susret na onom svetu...

Četrnaest stihova Lazine poeme Santa Maria della Salute, pesme ljubavi, pesme večne lepote, jedan vek govore i ćute o Lenki i Lazi:

A kad mi dođe da prsne glava
o tog života hridovit kraj,
najlepši san mi postaće java,
moj ropac njeno: „Evo me, naj!”
Iz ništavila u slavu slava,
iz beznjenice u raj, u raj!
U raj, u raj, u njezin zagrljaj!
Sve će se želje tu da probude,
dušine žice sve da progude,
zadivićemo svetske kolute,
bogove silne, kamo li ljude,
zvezdama ćemo pomerit' pute,
suncima zasut' seljenske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute

-----------------------------------------------------------

Stihovi Jelene Lenke Dunđerske

Nada za nadom vodi u brodolom,
ali srce se nada uvek dalje,
kao što val za valom briše,
tako gorčina ne nestaje;
kao što valovi tonu i dižu se,
tako je i s gorčinom u životu;
i da se nada od dana do dana,
to pokazuju udari talasa srca.

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Ljubavi i inspiracije srpskih pisaca  |  Poslato: 02 Maj 2014, 02:48
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Ljubavi i inspiracije srpskih pisaca  |  Poslato: 27 Nov 2014, 21:33
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srpski književnici Nušić i Vojislav Ilić voleli istu Jagodinku

Srpski komediograf Branislav Nušić i pesnik Vojislav Ilić, posle primirja u srpsko-bugarskom ratu, deo vojevanja proveli su u Jagodini, objavio je u Knjizi "Nušić i Jagodina", istoričar Ninoslav Stanojlović.

Slika

Knjiga je izašla u izdanju Pozorišnog festivala "Dani komedije" u Jagodini.

Svaki na svoj način, opisali su jedan pogreb u ovom gradu, Nušić u kratkoj priči "Sprovod", a Ilić u pesmi "Sivo sumorno nebo", napominje Stanojlović.

Sećanje na zajedničko vojevanje, Nušić, kome Srbija ove godine obeležava 150 godina od rođenja, ovako opisuje:

"Provodili smo tada jedan buran bohemsko-vojnički život, delili sve što smo imali i novac i hleb i ćebe, pod kojim smo spavali, pa čak i ljubav. Zajednički smo se zaljubili u jednu lepu Jagodinku i izjavljivali da će nama samo tako draga biti ako nas bude obojicu podjednako volela.

"Nušić piše da su čak podelili i vlast - kaplarsku vlast: "Danju, za vreme obuke, ja sam bio pretpostavljeni njemu, ja sam komandovao, a on je slušao; noću on je bio pretpostavljeni meni, on je komandovao, a ja sam slušao".

Pogreb jednog promrzlog druga, možda suseda, koji je bio iz Beograda, ostavio je neizbrisiv trag u sećanju i Ilića i Nušića. Stanojlović konstatuje da je "slika tog sumornog sprovoda u Jagodini, po kiši i blatu, sa taljigama i umornim pokislim kljusetom, koje ih jedva vuče, ostavilo trag u njihovom delima".

Ubrzo posle rata, još iste godine, s jeseni 1886. godine, obojica su opisali taj prizor, svaki na svoj način, ali gotovo isto i skoro istim rečima.

Nušić u prozi, u kratkoj priči - sličice iz srpsko bugarskog rata "Sprovod", a Ilić u jednoj od svojih najboljih pesama "Sivo sumorno nebo". Obe stvari objavili su u novosadskom "Stražilovu", listu za zabavu, pouku i književnost, piše Stanojlović.

Ovaj poznati jagodinski istoričar i publicista, napominje da je posebno značajan istrojski pisani zvor, vezan za Nušića i Jagodinu, sećanje Petra Pere T. Aranđelovića, tadašnjeg apotekara koji je na gotovo literaran način predstavio Nušićeve jagodinske dane, odnosno ličnosti i dogadjaje, koji su čuvenog srpskog komediografa, naveli četvrt veka docnije da napiše glasovitu komediju "Put oko sveta. Čudnovati doživljaji Jovanče Micića Jagodinca, u 10 slika, sa pevanjem i igranjem".

"Sa sigurnošću možemo tvrditi da je Nušić, tada još Alkibijad Nuša, prvi put posetio Jagodinu 1883. godine", dolazeći u posetu bratu Konstantinu Đ. Nuši, magistru farmacije koji je imao apoteku u Ćupriji.

Posećujući svog brata Alko, kako su tada zvali Nušića, često je dolazio u posetu jagodinskom apotekaru Antoniju Šohaju.

Ličnost apotekara Šohaja poslužila je kasnije Nušiću za lik apotekara Zemljičke u "Putu oko sveta", napominje Stanojlović.

O vojevanju u Jagodini sam Nušić piše:
"Bilo je to još 1885. godine u srpsko-bugarskom ratu. Bio sam tada kaplar u sedmom puku i borio se na Slivnici. Po zaključenju primirja, naša vojska se povukla u gradove da tu kantuje i da se reorganiše i opremi za slučaj ponovljene akcije".

"Petnaesti puk, kojemu je komadant bio major Radomir Putnik, upucen je tada u Jagodinu na kantovanje", piše Nušić uz napomenu da je taj puk "u prošlim borbama imao velike gubitke i radi popune ljudstva, svi dobrovoljci koji su se tada upisivali u Beogradu upućeni su u 15. puk".
Za njihovu obuku nedostajao je podoficirki kadar, koji je naročito u velikom broju izginuo. Toga radi stiže jednog dana sedmom puku naredba da izebere 10 "otresitijih" kaplara koji će obučavati dobrovoljce i regrute. I mene su ubrojali u "otresitije" i ja sam tako sa ostalima upućen u Jagodinu u 15. puk, piše Nušić o svom vojevanju u Jagodini.

"Dobio sam vod od dvadesetak vojnika da ga obučavam i možete zamisliti moje iznenadjenje, kada sam na čelu tog voda, kao dobrovoljca, opazio Vojislava Ilića.

Slika


Tako sam ja morao da obučavam Vojislava Ilica, te je od mene naučio koja mu je leva, a koja desna noga i šta je to disciplina", piše Nušić.

On o tom susretu još piše, da je u "vodu bilo 10 do 15 Beograđana dobrovoljaca" od kojih je tadašnji komnadir čete obrazovao poseban vod "da mu ne kvari ostale vojnike".

Na Jagodinskom polju, kada sam primao vod, "podviknuh vodu 'Mirno!' Beograđani se ukrutili, pođoh strogim, kaplarskim pogledom da pregledam svoj vod. I možete zamisliti kako sam se zaprepastio kada na desnom krilu voda, u nekom starom, otrcanom šinjelu spazih Vojislava Ilića. Ukrutio se propisno i ne trepće očima već me gleda pravo u oči". Ja ne mogoh da se uzdržim od smeha, zabravih na svoj visoki položaj, pritrčah Vojislavu te se izljubismo, piše Nušić.

Srdačni kafedžija Jovanča Micić

Stanojlović napominje da je glavni junak u Nušićevom "Putu oko sveta" Jovanča Micić, sigurno je bio dobrodušni i srdačni kafedžija Jovanča Simić, vlasnik tada glasovitog lovačkog kafenčeta imenom "Dardaneli". Jagodinsko lovačko kafanče "Dardaneli", imenjak onovremene kultne "restoracije", odavno više ne postoji, napominje jagodinski istoričar i dodaje: "Ostalo je neizbrisivo saćanje da se u njemu 'rodio' i iz njega u beli svet otisnuo, vazda glasoviti Jagodinac, Jovanče Micić, trgovac i svetski putnik".

Zajedno i u zatvoru

Interesantno je da su zajedno odležali i tri dana u vojničkom zatvoru zbog neke vojničke tuče u kafani kod "Crvenog petla".
"Potukla se cela kafana među sobom, jedino Vojislav i ja nismo učestovali u toj tuči, niti nas se ticala, i kada je nišla patrola, našla je i da smo nas dvojica krivi. Tada smo iz hapsa pisali stihove onoj lepoj Jagodinki, a ja sam uvek ispod svojih stihova dodavao: 'Neka vas ne zavede to što su Vojislavljevi stihovi bolji i lepši; i u mojim rđavim stihovima ima toliko isto tople ljubavi koliko i u njegovim dobrim!'", kaže Nušić.


srbijuvolimo

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 76 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker