Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 18:06


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: MOMO KAPOR - slikar i pisac  |  Poslato: 31 Jan 2015, 16:22
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
"Ako me voliš, započnji sutrašnje predavanje sa tri reči koje će imati početna slova mog imena..."
Ušao je u amfiteatar i kazao: "U našoj avangardi..."
Poslala mu je poljubac!

"UNA", Momo Kapor

Slika

_________________
Slika Slika


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: Re: MOMO KAPOR - slikar i pisac  |  Poslato: 28 Mar 2015, 01:31
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
AKO SE NESREĆNO ZALJUBITE


"Dakle, ako se nesrećno zaljubite, a vaša nesrećna ljubav vas ne šljivi, otkriću vam lek, kako da se izlečite. Stvar je u osnovi prosta: zamislite onog koga volite, a on ne voli vas, kako kopa nos. I kako umače prst u saft od pečenja, a mast mu curi niz bradu. Pa ga zamislite u prugastoj pidžami koja nema dva dugmeta. Pa onda, kako čita svoj horoskop u WC-u, i tako ga zamislite.
Kad laže.
Kada je kukavica.
Kada prođe pored prosjaka ne da mu ni kinte, kao nema sitno; kad pere zube i pena mu izbija na usta, kao da je besan.

Zamislite ga u svim onim situacijama i pozama koje mrzite kod sebe, pa ako se i onda ne odljubite - e, onda vam, bogami, neće pomoci ni transplatacija srca, ni klimatsko lečenje u Rogaškoj Slatini, ni nagradni izlet u Veneciju, ni boravak kod bake u Knjaževcu, onda vam neće pomoci ni psihijatar, pa ni najbolji specijalista za pitanje srca kao što sam ja, na primer."


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: Re: MOMO KAPOR - slikar i pisac  |  Poslato: 29 Mar 2015, 23:12
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
Hleb naš nasušni


Slika


Niko me neće uveriti da je iznenadna želja za crnim hlebom nastala usled toga što u njemu ima više vitamina E i kompleksa vitamina B – nisu valjda svi postali toliko medicinski obrazovani, tako osetljivi i zabrinuti za svoje zdravlje? Radije verujem da je reč o podsvesnom povratku korenima i skromnosti, o vraćanju suštini u čijem se samom srcu, na nožem izbrazdanoj dasci, nalazi vekna pošteno zarađenog crnog hleba. Ova želja dolazi na završetku jednog neurotičnog razdoblja u kome smo, gladni sveta i života, halapljivo probali ukuse belosvetskih hlebova, misleći da su ukusniji od našeg; grickali francuski baget, zasitili se bečkih kifli i pereca, italijanskih tostova što krckaju pod zubima, turskih đevreka, španskih patišpanja, bledih engleskih zemički u celofanu i švajcarskog bajatog hleba u kockama, sto se umače u fondi od sira. Eto nas, dakle, kako se na kraju vraćamo rodnom crnom hlebu koji je othranio nas i naše pretke.
Izgubiti smisao za hleb znaci izgubiti vezu sa suštinom. Jer, hleb nam je suština. U njega se kunemo (“Leba mi!”), njime proklinjemo (“Lebac mu se ogadio!”), u njemu je biblijsko pravilo (“Ko tebe kamenom – ti njega hlebom!”), a kada nas pritisnu nevolje i ucene, njime se branimo kao poslednjim utočištem govoreći: “E, neću vala pristati na to, pa makar suvog hleba jeo!” Kada ostanemo bez igde ičega, tražimo po kući komade bajatog hleba, lomimo ih i kuvamo poparu – danas već prilično zaboravljeno sirotinjsko jelo. Koliko je samo generacija u ovo zemlji othranjeno hlebom namazanim svinjskom mašću posutom alevom paprikom!
Evo, pred očima i na nepcima iskrsavaju mi ukusi i oblici svih hlebova kojim su me hranili dobri ljudi; tu su oni ražani, hercegovački, što imaju ukus zemlje i vode iz čatrnje, visoko narasli hlebovi Bačke i Banata hrskave kore, ispod koje se nežno nadima sredina zgodna da se umače u mast od pečenja; tvrdi vojnički hlebovi ispečeni u kasarnskoj pekari ( lome se otvdlim šakama na četiri dela), seljački hlebovi prekriveni šarenim maramama, uzbudljivi poput devojaka; domaći i kupovni, reš i vrući što se još topli nose pod miškom kući, a nikada čitavi ne stignu tamo jer ih usput grickamo gric – gric; vekne iz privatnih pekara po periferiji koje jedu majstori uz prugastu slaninu i sremske kobasice; štruce u vozu – one se nude saputnicima; hlebovi na stolu, gde se uvek bije bitka medju ukućanima ko ce dobiti okrajak: hlebovi, hlebovi, hlebovi…
Možda će naš povratak crnom hlebu povratiti i deo izgubljene skromnosti i dobrote, na koje smo odavno zaboravili. Ja u to verujem.
Leba mi!


Momo Kapor


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: MOMO KAPOR - slikar i pisac  |  Poslato: 26 Avg 2015, 16:23
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
NAŠE JE SAMO ONO ŠTO DAMO: Ova priča Mome Kapora će vas naterati da se zamislite!

Naši stari su nas učili da podignemo komad hleba koji je pao na zemlju, da dunemo u njega, poljubimo ga i prekrstimo se

Slika

Svako od nas može da pomogne da nečiji život postane makar malo lepši. Ako ovaj tekst Moma Kapora u tome uspe, onda je on ispunio svoju svrhu. Prenosimo ga bez izmena.

"Vidim, iz kontejnera izlazi tamnoputa devojčica duge kovrdžave kose. Ona liči na Botičelijevog anđela. Izranja iz đubreta kao mala Venera iz školjke i mutne morske pene koju je izbljuvao grad.

Devojčica kaže majci: "Nema…"
Ima li kraće i strašnije reči u našem jeziku od tog večnog „nema“? Ta reč predugo traje.
Majka kaže: „Pogledaj još malo…“ i dete ponovo iščezava u đubretu.

Stojim zapanjen tim prizorom. Moj prijatelj, i sam siromašan, nikada ne baca ostatke hleba u đubre. On ih stavlja u plastičnu kesu i polaže pokraj kontejnera. Hleb volšebno iščezava, čim ovaj uđe u kuću. Glad ima četvore oči.
Gladni stolećima, kupujemo više hleba nego što nam je potrebno. A, onda ga bacamo. Hleb u đubretu nije dobar prizor. On sluti na zlo. I zlo dolazi.

Naši stari su nas učili da podignemo komad hleba koji je pao na zemlju, da dunemo u njega, poljubimo ga i prekrstimo se. Jedanput sam video princezu Jelisavetu kako podiže komad hleba koji joj je pao, kako ga ljubi i krsti se. Dobar, zaboravljeni običaj, pun poštovanja prema hlebu. Zaboravljen, kao i stara reč – zadužbina.
Stari beogradski trgovci, proglašeni posle rata okorelim kapitalistima, ostavili su iza sebe zadužbine. Danas ima mnogo bogatijih od njih, pa opet, niko ništa ne ostavlja. Stisli se i ćute.

Slika
Foto: Profimedia

Naši, koji su uspeli u belom svetu: naftaši, bankari, industrijalci… niko da pokloni gradu česmu, javnu zgradu, skulpturu, stipendiju, topli obrok za sirotinju… Kome će sve to da ostave? Svojoj deci? Ali, zna se: uvek postoji generacija koja stiče, i ona druga, koja rasipa. Niko neće ništa poneti na onaj svet, kada jedanput bude odlazio.
Izgubljene su sve vere, sem religije sticanja.

Slika
Foto: AP

I ako su otimali, krali, eksploatisali, cicijašili, stari trgovci, tadašnji kontroverzni biznismeni, opet su sve to ostavljali otačestvu, da nekako iskupe grešnu dušu. Šta mi da ostavimo? Šta su naše zadužbine? Možda treba početi od nečeg malog, gotovo nevažnog? Svet se ne popravlja velikim gestama, već sitnicama. Možda, za početak, treba ostavljati stari hleb u plastičnu kesu pokraj kontejnera? Dve uvele viršle, dopola popijen jogurt? Dotrajale cipele? Kakvo vreme, takve zadužbine! Mogu sasvim lepo da stanu u plastičnu kesu.
Ostavljam je pokraj kontejnera i okrećem se posle par koraka. Nestala je! Ta naša mala zadužbina nekada se zvala sevap.

Šta je sevap? To je kad činiš dobro delo, a ostaješ nepoznat. Nečija zahvalnost hranila bi tvoju sujetu. Stara gospoda, u prevrnutim grombi-kaputima, obilaze pijace i skupljaju lišće kupusa, poneki otkotrljani krompir, zaboravljenu šargarepu, dva lista zelene salate… Prevrću po kontejnerima i izvlače novine i nedopušene cigarete. Zovu ih – đubroselektori!

Na kraju, setih se divne misli koju je voleo da ponavlja moj pokojni prijatelj, Hilandarac, otac Mitrofan: „Naše je samo ono što poklonimo drugima“.

A iz đubreta ponovo izlazi tamnoputa devojčica blistavih očiju i kaže majci: „Nema!“ I pored svega, lepa i nasmešena, ona izlazi poput zaštitnog znaka za nadu. U tom trenutku, nekome, ko zna zbog čega, zastaje zalogaj u grlu.”

Slika


Kurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: MOMO KAPOR - slikar i pisac  |  Poslato: 14 Feb 2017, 18:16
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Momo Kapor - Njujork I

Slika
Horia Damian - Brdo

Toliko sam puta čuo otrcanu sentencu da Njujork nije Amerika! - da sam gotovo poverovao u nju. Izgovaraju je podjednako često i Evropljani i Amerikanci, potvrđujući staro pravilo da nema ničeg otužnijeg i netačnijeg od generalnih zaključaka o jednom narodu ili gradu. Ipak, usudiću se da i pored toga napišem: primetio sam, Amerikanci ne vole Njujork, baš kao što naši palančani sa strahom ostavljaju svoja kola na prilazima Beogradu, plašeći se gužve.

Prizemna Amerika što vredno radi na beskonačnoj životnoj traci od devet do pet po podne, putuje vozom kući, ispija svoj večernji koktel i odvrće slavinu televizora; plavokosa i čedna Amerika nedeljnih crkvenih službi, golfa, bejzbola, pevačkih društava, kredita i minijutarnih travnjaka, prezire, mrzi, gadi se, a u isto vreme potajno zavidi Njujorku i Njujorčanima - toj Sodomi i Gomori kontinenta, punoj bluda, perverzije, pornografije, nerazumljive umetnosti i sumanutih tipova koji imaju nastrane ideje u gradu nasilja, gde čovek nikada nije siguran hoće li se i pored sedam brava na vratima probuditi živ.

Čak se i asfalt Njujorka razlikuje od ulica drugih američkih gradova; izrovašen, istrošen, podbuo i zakrpljen na milion mesta, on kao da jedva izdržava teret sveopšteg rasula na svojim ulicama.

Ima li išta lažnije od uobičajenih reportertskih opservacija o tom nehumanom gradu? Šetajući Manhatanom, pitao sam se sve vreme zašto bi plemeniti ljudski napor da se dosegne nebo (pokušaj star koliko i biblijska legenda o zidanju Vavilonske kule) bio nehuman? Svaki slučajno bačeni pogled na spletove betona, čelika i stakla u kome se ogledaju oblaci, ispunjava, pre svega, divljenjem zbog građevinskog podviga, zatim, spiritualnošću (prateći vertikale, misao se gubi u nebu) i, na kraju, očišćenjem. Kao da se iz osinjaka naroda, boja i vera, truleži i ljudske nemoći, poput pomirenja i nade uzdigla umetnost nove gotike, bez druge religije, sem vere u uspeh - očišćena, plemenita i zanosna u svojoj želji da se vine u visine iznad privremenosti i tavorenja.

Iz putopisnog dnevnika Skitam i pričam


artnit

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: MOMO KAPOR - slikar i pisac  |  Poslato: 14 Feb 2017, 18:23
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
OVO JE HIT PRIČA MOMA KAPORA KOJU VEROVATNO NISTE ČULI: Kako je nepismeni policajac postao bogataš u Americi!

Ova priča Mome Kapora je na duhovit način pokazala kako je završio jedan Hercegovac koji je bio vredan, a nije učio. Pročitajte do kraja, zasmejaćete se i zamisliti. Sledi kratka, poučna i zabavna priča

Slika

“Obrad Milićević, rodom iz sela Zvjerine u Hercegovini, gde ne uspeva ništa drugo sem Hercegovaca, odluči da se 1922. prijavi za žandara u Bileći. Prođe sve ispite. Bio je zdrav ko dren, pametan, pošten i hrabar, pogađao je u metu, trčao brže od ostalih, rukovao sabljom i bajonetom, bacao najdalje kamena s ramena, nije pušio ni pio, a bio je, kao što se zna, iz dobre familije… Na kraju, pošto ga primiše u žandare, trebalo je da potpiše rešenje, ali on odbi da to učini.

‘Zašto nećeš da potpišeš?’, upitaše ga.

‘Ne umijem’, odgovori. ‘Nijesam pismen’.

‘Kako, jadan, nijesi… pismen? Pa kako ćeš pisati prijave i zapisnike kad se što desi?’

I tako ga i pored svega ne primiše u žandare, te se on iseli u Ameriku, kuda otputova italijanskim šipom ‘San Đovani di Mesina’ iz luke Kotor, gde je neki Dubrovčanin, po imenu Baltazar Gradi, sakupljao Hercegovce za rad u rudnicima Bjut Montane.

Kao što kaže stara poslovica: ‘Hercegovina sav svijet naseli, a sebe opet ne raseli.’

Posle mnogih potucanja, Obrad, kojem su u Njujorku upisali novo ime O’Brajen, tražeći mesto slično rodnoj Zvjerini, naseli se na severozapadu države Arizone, prema granici Kalifornije, ispod planine Krosman. Živeo je siromašno baveći se onim čim se bavio i na Zvjerini – uzgajao ovce čije je meso prodavao u obližnjem gradu Havasa Sitiju. Država Arizona mu je dala sto jutara potpuno neplodne zemlje za simboličnu cenu od pet dolara.

Jednoga dana dok je kopao veliku rupu da napravi čatrnju, istu onakvu kao što je imao u Hercegovini (u tom kraju nije bilo druge vode sem kišnice), iznenada poteče nafta. Postao je tako bogat preko noći. Sagradio je prostranu kuću u kolonijalnom stilu, a za svoju dušu podigao jednu sasvim malu, kamenu, kao što je bila ona u kojoj se rodio, sa ognjištem, gredama i ovnujskim kožama na kojima je spavao sanjajući Zvjerinu.
I tako, dođe i dan da se njegova kompanija spoji sa Standard ojl kompanijom, koja je iz Feniksa poslala čuvenog advokata da se potpišu ugovori. Ali on odbi da stavi svoj potpis!

‘Zbog čega nećete da potpišete ugovor?’, upita ga zapanjeni advokat.

‘Nijesam pismen’, odgovori on.

‘Gospodine O’Brajen’, reče advokat, ‘vi ste jedan od najbogatijih ljudi u Arizoni. Šta biste tek postali da ste znali da pišete!’

‘Postao bih žandar u Bileći’, odgovori Obrad.”


telegraf

_________________
Slika Slika


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: MOMO KAPOR - slikar i pisac  |  Poslato: 17 Apr 2017, 21:17
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
USKRŠNJA PRIČA



Slika




Posle pet godina vratili ste se u svoje rodno dvorište na Čuburi.
Oko njega iznikle nove građevine, pa vam kućica iz Ivice i Marice, stara lipa, šupe, golubarnik u dnu i česma na sredini izgledaju još manji nego kad ste ih ostavili.

- A gde je Elza? - pita vas majka dok vas grli. - Što nije došla?
Kako da joj objasnite da Elza baš ne obožava ovo dvorište i to da spava u vašoj staroj dečjoj sobi na prekratkom ležaju.
- A Robert? - nastavlja sa pitanjima majka. - Što nisi poveo Roberta?
- Znaš, kevo - pokušavate da objasnite - ovo nije njihov Uskrs nego naš, pa Robi nema raspust.
- I nas će da ruše! - kaže keva. - Onomad dolazili i merili... Žao mi lipe.

Luda je ovo zemlja!
Svakog jutra radio obaveštava ko je na redu da bude srušen: "Nažalost, vaša kuća u Cerskoj 23 u dogledno vreme neće biti srušena."
Zamislite da londonski spiker ujutru kaže "Nažalost, vaša kuća u Karnabi stritu broj 16 neće biti srušena..."
Ali ovde je, izgleda, sve moguće.
Izašli ste da malo protegnete noge po starom kraju.
Ne možete da ga prepoznate.
Nema poljančeta na kome ste igrali klikere.
Sada je tu neka banka.
A, uostalom, ko danas uopšte igra klikere? Nestale stare kafane u kojima ste se po prvi put napili u životu.
Nije bilo ničeg drugog sem ruma i piva.
Beton.
Sada su tu neki kafići iz kojih trešti i grmi muzika.
Srbi su, izgleda, oboleli od previše decibela.
To je zbog toga da se ne bi pričalo.
Čubura umire na vaše oči.
U dvorištu pod rascvetalom lipom penzionisani poštar i dimničar igraju šah u pivo.
Gde si, bre, ovoliko dugo, što te nema, pitaju i grle vas. Sa Tošom, bivšim policajcem, još uvek niko ne govori.
Stara mržnja još traje, a vi biste je prekinuli da smete, prišli biste i zagrlili ga.
Nema veze, šta je bilo, bilo je.

Nakon pet godina sve se smanjilo; i ljudi, i ulica u senci procvetalih lipa, i kuće i grad, sve...

Poslednji dan je Velikog posta, pa je majka skuvala čorbu od koprive na vodi i prebranac zapečen u rerni.
Posle svih čuda koja ste jeli u životu, ponovo pronalazite prave ukuse.
Kao da vam ta posna i škrta manastirska čorba spira iznutra sve gađenje nataloženo godinama u dnu stomaka, srednje pečene bifteke,
šatobrijane za više osoba, špargle sa ukusom acetona za nokte, pečene prepelice, ne veće od šake, koje imaju ukus viršli i kobasice sa ukusom ničega, sem mutard-senfa.
I posle svih čuvenih mineralnih voda, Višija, San Pelegrina i ostalih, najzad ste utolili dugu žeđ čašom beogradske otočene vode sa česme.
Primetili ste da vam je majka postavila tanjir na ono isto, neprikosnoveno mesto na kome je sedeo vaš otac godinama.
Sada ste vi nasledili taj počasni komad karirane mušeme i tanjir pokraj koga su posebnim, pažljivim redom bili postavljeni cigarete,
šibica, muštikla, naočare u izlizanoj futroli... Sedite i gledate u kredenac premazan bezbroj puta raznim bojama,
koje prekriva mreža pukotina baš kao portret Mona Lize. Na vrhu još stoje vaga i mesingani avan s tučkom,
a za njegovo staklo zataknuta je poslednja razglednica, od pre tri godine, koju ste majci poslali iz Pariza - Notr Dam.
Ovde se uspomene čuvaju.
I tako, vi i ne shvatajući zbog čega, raspoređujete pokraj tanjira svoje cigarete, upaljač, muštiklu i naočare, baš kao vaš otac.
Zanimljivo, napisano je sijaset poema o majkama, a još nijedna o ocu, tom večitom gostu u sopstvenoj kući.
Ko je bio taj ćutljivi, suvonjavi čitač novina, najsitniji činovnik u moru sitnih riba, onaj što vas je vodio na pet ćevapčića sa lukom i malinu sa sodom u "Sokolac", onaj koji je dostojanstvenom kretnjom vadio izlizani buđelar da bi vam izbrojao novac za bioskop?
Onaj na čiju sahranu niste stigli.
Palite sveću za njega u majušnoj crkvi Svetog Save na Vračaru u koju vas je dovela majka.
Stoji i krsti se pokraj vas taj mali zavežljaj crnine i patnje, sićušniji više nego ikad.
Otac vas nikada nije poljubio niti potapšao po ramenu niti pohvalio za bilo šta što ste učinili, a tek kad je umro slušali ste od njegovih drugara u bifeu "Morava" kako se hvalio svojim sinom inženjerom koji pravi čuda po Evropi.
Ostali ste mu dužni izvinjenje, a takođe i mnoge stvari koje ste mogli da mu učinite, a niste, misleći - biće uvek vremena za starog.
E, pa nije ga bilo.
Posle mnogo godina proveli ste najzad jednu mirnu noć u svojoj staroj dečjoj sobi, uspavani lavežom čuburskih pasa.
Ujutru, na kuhinjskom stolu, dočekala vas je zdela obojenih uskršnjih jaja. Uzeli ste crveno, majka plavo.

- Razvodim se... - kazali ste.
- Hristos vaskrse! - rekla je starica kucnuvši se jajetom.
- Vaistinu vaskrse! - kazali ste iznad svog napuklog jajeta.



Momo Kapor


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: MOMO KAPOR - slikar i pisac  |  Poslato: 21 Apr 2017, 18:54
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ISTOK - ZAPAD




Slika


Na Istoku, sluzbenici rade od sedam do tri. Na Zapadu, od devet do pet Sluzbenicki Istok se budi u pola sest. Cinovnicki Zapad u sedam. Mamurni Istok baulja kroz maglovito zimsko jutro, psujuci posao, drzavu, zivot, sudbinu? Istok je poluobrijan. To je zbog toga sto se brijao sinoc, da bi ujutru mogao duze da spava..

Glatko izbrijani Zapad vozi se cutke metroom. Istok prica politicke viceve u pretrpanom autobusu. Zapad cita novine. Potpuna tisina. Niko ni sa kim ne razgovara.. Istok se zaljubljuje u nepoznatu sluzbenicu sa zelenim ocima izmedju tri autobuske stanice. Naravno, on stize u pola osam na posao i kaze ljutito sefu: Sta je ? Pa nismo, valjda, na Zapadu. Zapad pocinje da radi u devet. U to vreme Istok vec polako pocinje da dolazi sebi. Popio je tri kafe i procitao u novinama sta se dogadja na Zapadu.

Do pola deset, Istok razgovara o tome sta je sinoc bilo na televiziji? Zapad vec uveliko radi. On ne moze da preprica sta se sve dogadjalo na dvadeset i sedam televizijskih kanala, jer niko nije gledao isti program.
U pola jedanaest, Istok koji je imao dva sata prednosti nad Zapadom, odlazi na zasluzeni dorucak, koji se placa bonovima.. Kao da je celoga jutra kopao, on doruckuje glavu u skembetu, gulase, pljeskavice, bureke, tripice, corbaste pasulje, jagnjetinu sa kupusom, podvarke i ostala laksa jela. Posle zvace cackalicu i popije tri piva, odlikovana na svetskoj izlozbi. Zapad ima pauzu za rucak izmedju dvanaest i trinaest casova.. On stojeci pojede sendvic sa hladnom piletinom (belo meso) i popije 7 UP . Zatim se vrati na posao. U hodniku kuce u kojoj radi popio je prvu instant-kafu iz kartonske solje. Istok vec ima prednost od tri piva i dva vinjaka. Usput, cuo je za neku rasprodaju, pa je skoknuo da vidi o cemu se radi i vratio se posle dva sata u kancelariju.

Zapad se dogovorio da sastanak Sindikata bude odrzan u subotu, kada se ne radi. Odlucivace se o mogucem strajku. Istok je preko Sindikata dobio zaledjenu junecu polutku, koju\par ce strpati u zamrzivac. Okrvavljeno odelo odneo je na hemijsko ciscenje. U tri po podne Istok se vraca kuci. Pre toga svraca na pihtije i jos jedno pivo.

Zapad i dalje radi. Istok ruca. Porodica ide na prstima, jer se tata premorio na poslu. Zapad i dalje radi? Istok je prilegao na divan i uskoro hrce, posto je prethodno novinama prekrio lice zbog muva. Bude ga u 19h30 da gleda televizijski dnevnik. Istok ima hiljadu primedbi na ekonomsku situaciju. Zapad i dalje radi? Posto je odgledao vesti, Istok se baca na laksu veceru : kuvana svinjska kolenica sa renom i crnjak od tasta sa sela. Sest sati : Zapad se vraca kuci. Nema snage da cita novine u podzemnoj zeleznici. Zapad je iscedio sve iz Zapada. Istok je sveziji uvece, nego ujutru!

On vec igra karte sa kumovima i otvara trecu bocu crnjaka. Na smrt umorni Zapad zbacuje mokasine sa nogu i pije viski da dodje sebi. Rusi se u fotelju i gleda treperave televizijske slike ne shvatajuci, uopste, sadrzaj. Pita se, ima li zivot bilo kakvog smisla ? Kuda sve to vodi? Zatim bezvoljno vecera : bleda atlantska riba bez ukusa i bareno povrce. Casa belog vina. U tom trenutku, Istok je vec u prednosti za pet boca crnjaka. Zapad odlazi rano na spavanje. Sutra je radni dan. Zapad ce ziveti samo preko vikenda. Od petka u pet po podne, do nedelje uvece. Istoku je svaki dan praznik.

Ne bih ziveo na Zapadu, kaze zeni, da mi daju million dnevno! Zapad uzima pilulu za spavanje. Istok lakomisleno pozajmljuje novac od Zapada. Zapad odobrava kredite, da bi ziveo od kamata sa Istoka. I Istok i Zapad spavaju kao bebe i sanjaju u bojicama?

Momo Kapor (Halo Beograd, Druga knjiga)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: MOMO KAPOR - slikar i pisac  |  Poslato: 08 Jul 2020, 17:46
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Momo Kapor - To je život u kome se nigde ne žuri

Slika

U ovoj letnjoj seobi Srba u Tursku, čini se, ima nečeg mnogo dubljeg, ne usuđujem se reći - mazohistički nostalgičnog - ali, svakako, neka neodoljiva privlačnost, jača od novca i razuma. Da li Srbi u Turskoj pronalaze neku duboku zapretenu tajnu dugu pet stoleća, način života, ukuse, mirise, hranu i spokojstvo stare carevine? Ne znam, ali i sam ploveći pet godina duž turskih obala Mediterana, pokušavam da odgonetnem tu tajnu.

Umesto da rešim misteriju, sve me više obuzima sažaljenje prema sirotim zapadnim i severnim narodima, koji, izgleda, uopšte ne umeju da žive. Prva lekcija u Turskoj dobija se iz načina i stila života, koji je satkan po ljudskoj meri. To je život u kome se nigde ne žuri. U Bosni bi rekli "život po istilahu". Dovoljno je samo baciti pogled na astal na krmi starog jedrenjaka "Džafer oglu", na kojem kapetan Sulejman gosta podučava kulinarskim lekcijama; pet različitih salata od plavog patlidžana sa pet najrazličitijih pikantnih ukusa, oljušteni paradajz sa maslinkama i kozijim sirom, pirinač, kome čudni začini poklanjaju najneobičniji ukus, salata rikula u ovčijem kiselom mleku i riba dinstana na povrću - trpeza iz koje se preko dolmi i šiš-kevaba mogu pročitati najstariji uticaji persijske i vizantijske kulture.


Iz knjige Putopis kroz biografiju

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 67 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker