Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 14:05


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Desanka Maksimović  |  Poslato: 25 Feb 2014, 23:00
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Desanka Maksimović

Slika

Desanka Maksimović je bila pesnikinja, pripovedač, romansijer, pisac za decu, a povremeno se bavila i prevođenjem, mahom poezije, sa ruskog, slovenačkog, bugarskog i francuskog jezika. Objavila je oko pedeset knjiga poezije, pesama i proze za decu i omladinu, pripovedačke, romansijerske i putopisne proze. Svoje prve pesme je objavila 1920. godine u časopisu „Misao“. Njena poezija je i ljubavna i rodoljubiva, i poletna, i mladalačka, i ozbiljna i osećajna.

Desanka Maksimović je bila najstarije dete oca Mihaila, učitelja, i majke Draginje. Odmah posle njenog rođenja, Mihailo Maksimović je dobio premeštaj, te se porodica odselila u Brankovinu. U Brankovini je provela detinjstvo, a u Valjevu je završila gimnaziju. Početkom avgusta 1933. godine udala se za Sergeja Slastikova. Nije imala dece.

Studirala je na odeljenju za svetsku književnost, opštu istoriju i istoriju umetnosti Filozofskog fakulteta u Beogradu. Nakon diplomiranja, Desanka Maksimović je najpre radila u Obrenovačkoj gimnaziji, a zatim kao suplent u Trećoj ženskoj gimnaziji u Beogradu. U Parizu je provela godinu dana na usavršavanju kao stipendista francuske vlade. Nakon što je od 3. septembra 1925. godine radila oko godinu dana u učiteljskoj školi u Dubrovniku, prešla je ponovo u Beograd gde je radila u Prvoj ženskoj realnoj gimnaziji (a današnjoj Petoj beogradskoj gimnaziji). Jedna od njenih učenica bila je i Mira Alečković, koja je takođe postala pesnikinja i bliska prijateljica Desanke Maksimović. Početkom Drugog svetskog rata je otišla u penziju, ali se u službu vratila 1944. i u istoj školi ostala do konačnog penzionisanja, 1953.

Čuvši za streljanje đaka u Kragujevcu 21. oktobra 1941, pesnikinja je napisala jednu od svojih najpoznatijih pesama „Krvava bajka“ - pesmu koja svedoči o teroru okupatora nad nedužnim narodom u Drugom svetskom ratu. Pesma je objavljena tek posle rata. Putovala je širom tadašnje Jugoslavije i imala veliki broj prijatelja među piscima i pesnicima; u njih su spadali i Miloš Crnjanski, Ivo Andrić, Gustav Krklec, Isidora Sekulić, Branko Ćopić i mnogi drugi.

Dana 17. decembra 1959. izabrana je za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti, a 16. decembra 1965. za redovnog člana.

Najčešći motiv u poeziji Desanke Maksimović je bila ljubav, i njena reč, odnos prema svetu i filozofija su i sami bili pesničke prirode. Njena poezija je odlikovana čitavim obiljem novih aliteracija i rima. Njeno osnovno pesničko geslo je bilo da poezija treba da bude razumljiva, jasna, iskrena, otvorena prema čoveku i životu.

Mnoge njene pesme predstavljaju poziv ljudima da budu dobri, plemeniti, ponositi, postojani, da poštuju ljude drugačijih uverenja i načela, mišljenja, boja i vera, i da budu strogi prema svojim manama kao i prema tuđim. Od svih vrednosti u životu ona je kroz svoje pesme posebno isticala slobodu, odanost, hrabrost, dobrotu i nekoristoljublje.

U kasnijem periodu života, lirika Desanke Maksimović je dobila nešto smireniji i tiši duh. Njena poezija, pripovetke, romani, knjige za decu prevođeni su na mnoge jezike, a njene pojedine pesme nalaze se u antologijama poezije.Neke od njenih najpopularnijih pesama su: „Predosećanje“, „Strepnja“, „Prolećna pesma“, „Opomena“, „Na buri“, „Tražim pomilovanje“ itd...

U svojoj 95. godini, u Beogradu je preminula Desanka Maksimović. Sahranjena je u Brankovini kod Valjeva.


poezijanoci

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Desanka Maksimović  |  Poslato: 05 Jul 2014, 23:37
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine


Resized Image - Click For Actual Size

Desanka Maksimović je bila pesnik, pripovedač, romansijer, pisac za decu, a povremeno se bavila i prevođenjem, mahom poezije, sa ruskog, slovenačkog, bugarskog i francuskog jezika.

Objavila je oko pedeset knjiga poezije, pesama i proze za decu i omladinu, pripovedačke, romansijerske i putopisne proze. Svoje prve pesme je objavila 1920. godine u časopisu „Misao“.

Njena poezija je i ljubavna i rodoljubiva, i poletna, i mladalačka, i ozbiljna i osećajna. Neke od njenih najpopularnijih pesama su: „Predosećanje“, „Strepnja“, „Prolećna pesma“, „Opomena“, „Na buri“, „Tražim pomilovanje“ i „Pokošena livada“.

Čuvši za streljanje đaka u Kragujevcu 21. oktobra 1941, pesnikinja je napisala jednu od svojih najpoznatijih pesama „Krvava bajka“[1] – pesmu koja svedoči o teroru okupatora nad nedužnim narodom u Drugom svetskom ratu. Pesma je objavljena tek posle rata.

Najznačajnija dela Desanke Maksimović su:

Pesme (1924)
Vrt detinjstva, pesme (1927)
Zeleni vitez, pesme (1930)
Ludilo srca, pripovetke (1931)
Srce lutke spavaljke i druge priče za decu (1931, 1943)
Gozba na livadi, pesme (1932)
Kako oni žive, priče (1935)
Nove pesme (1936)
Raspevane priče (1938)
Zagonetke lake za prvake đake (sa Jovankom Hrvaćanin, 1942)
Šarena torbica, dečje pesme (1943)
Oslobođenje Cvete Andrić, poema (1945)
Pesnik i zavičaj, pesme (1945)
Otadžbina u prvomajskoj povorci, poema (1949)
Samoglasnici A, E, I, O, U (1949)
Otadžbino, tu sam (1951)
Strašna igra, priče (1950)
Vetrova uspavanka (1953)
Otvoren prozor, roman (1954)
Prolećni sastanak (1954)
Miris zemlje, izabrane pesme (1955)
Bajka o Kratkovečnoj (1957)
Ako je verovati mojoj baki, priče (1959)
Zarobljenik snova (1960)
Govori tiho, pesme (1961)
Prolećni sastanak (1961)
Patuljkova tajna, priče (1963)
Ptice na česmi, pesme (1963)
Tražim pomilovanje, lirska diskusija s Dušanovim zakonikom (1964)
Hoću da se radujem, priče (1965)
Đačko srce (1966)
Izvolite na izložbu dece slikara (1966)
Pradevojčica, roman (1970)
Na šesnaesti rođendan, pesme (1970)
Praznici putovanja, putopisi (1972)
Nemam više vremena, pesme (1973)
Letopis Perunovih potomaka, pesme (1976)
Pesme iz Norveške (1976)
Bajke za decu (1977)
Ničija zemlja (1979)
Vetrova uspavanka, pesme za decu (1983)
Međaši sećanja, pesme (1983)
Slovo o ljubavi, pesme (1983)
Pamtiću sve (1989)
Nebeski razboj (1991)
Ozon zavičaja (1991)
Zovina svirala (1992)
Poezija
Najčešći motiv u poeziji Desanke Maksimović je bila ljubav, i njena reč, odnos prema svetu i filozofija su i sami bili pesničke prirode. Njena poezija je odlikovana čitavim obiljem novih aliteracija i rima. Njeno osnovno pesničko geslo je bilo da poezija treba da bude razumljiva, jasna, iskrena, otvorena prema čoveku i životu.

Mnoge njene pesme predstavljaju poziv ljudima da budu dobri, plemeniti, ponositi, postojani, da poštuju ljude drugačijih uverenja i načela, mišljenja, boja i vera, i da budu strogi prema svojim manama kao i prema tuđim. Od svih vrednosti u životu ona je kroz svoje pesme posebno isticala slobodu, odanost, hrabrost, dobrotu i nekoristoljublje.

U kasnijem periodu života, lirika Desanke Maksimović je dobila nešto smireniji i tiši duh. Njena poezija, pripovetke, romani, knjige za decu prevođeni su na mnoge jezike, a njene pojedine pesme nalaze se u antologijama poezije.

Priznanja
Desanka Maksimović je dobila veliki broj književnih nagrada, a među njima i Vukovu (1974), Njegoševu (1984), nagradu AVNOJ-a (1970), Sedmojulska nagrada (1964), Zmajeva nagrada (1958 i 1973), nagrada „Mlado pokoljenje“ (1959). Izabrana je i za počasnog građanina Valjeva.

Prvo priznanje dobila je 1925. godine nagradom za pesmu „Strepnja“ na konkursu časopisa „Misao“.

Godine 1985. renovirana je osnovna škola u Brankovini, koju je pohađala Desanka Maksimović i gde je njen otac bio učitelj. Ova škola je nazvana „Desankina škola“, kako ju je narod tokom vremena prozvao.

Godine 1988. odlikovana je nagradom „Zlatni venac“ makedonskih Večeri poezije u Strugi u saradnji sa Uneskom[2]. Nagrada se dodeljuje jednom pesniku godišnje za celokupan životni rad.

U Valjevu je, još za njenog života, podignut spomenik Desanki Maksimović. Ovaj spomenik je otkrio Matija Bećković 27. oktobra 1990. godine. Pesnikinja je malo negodovala zbog ovog čina, ali su je ubedili da je to samo spomenik poeziji sa njenim likom.

Dana 12. februara 1993. Vlada Srbije je donela odluku da se njeno ime i delo trajno obeleži osnivanjem Zadužbine Desanke Maksimović koja dodeljuje nagradu „Desanka Maksimović“. Odluka Vlade je realizovana inicijativom Ministarstva za kulturu Srbije da Narodna biblioteka bude osnivač i nosilac te institucije[3]. Zadužbina je osnovana 19. marta 1993. Osnivačkim aktom i Statutom naznačava se da zadužbina treba da „stvori uslove za trajno očuvanje i negovanje uspomene na Desanku Maksimović, jednog od najvećih pesnika srpskog jezika 20. veka“.

Povodom stogodišnjice njenog rođenja, Uneskov slovenski projekat proglasio je Desanku Maksimović za ličnost kulture u 1998. godini[traži se izvor od 09. 2009.].

Dana 23. avgusta 2007. otkriven je spomenik Desanki Maksimović u Beogradu u Tašmajdanskom parku[4].

U selu Bogoštica kod Krupnja 2013. godine otvoren je Dom srpske poezije „Desanka Maskimović“ u sastavu novoizgrađenog Manastira Svete Trojeručice Hilandarske.


prelepapoezija

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Desanka Maksimović  |  Poslato: 05 Jul 2014, 23:38
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika

“Desanku Maksimović mnogi smatraju pesnikom ljubavi, mladosti i vedrine. Pesnikom zemaljskih lepota i plodova. U njoj, čini se, pre treba videti velikog pesnika velikih strahova i velikih sumnji. Ona je možda najautentičniji pesnik Srbije. Ali je ona još autentičnija kad opeva neku zemlju koja i jeste i nije; koja i postoji i ne postoji. I za koju se ne zna da li je pesnikov zavičaj ili zemlja njegovog progonstva. Prve svoje pesme Desanka je objavila 1920. godine u časopisu „Misao“ i od tada ona neprekidno stvara, tako da spada u nase najplodnije pesnike. Objavila je oko pedeset knjiga poezije, pesama i proze za decu i omladinu, pripovedačke, romansijerske i putopisne proze. „Kada su se stvarale ove pesme, izvirali su stihovi kao voda; kao da sam neku česmu otvorila. I sama sam se čudila kako su tekli glatko neprestano….Dogodilo se ono najpoželjnije, oblik i sadržaj su sliveni, jedno drugo ističu i dopunjuju.“ – kaže sama pesnikinja. „Po svojoj motivskoj raznovrsnosti i bogatoj lirskoj skali od najjednostavnijih tonova do dubokih i misaonih sazvučja, lirika Desanke Maksimović se ukazuje kao srećna mogućnost da poput večite pesničke senke prati svoga čitaoca od njegovih prvih koraka u život, pa nadalje…”

Stevan Raičković

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Desanka Maksimović  |  Poslato: 05 Jul 2014, 23:40
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
PREDOSEĆANJE

Poznala sam te kad sneg se topi,
topi, i duva vetar mlak.
Blizina proleća dušu mi opi,
opi, pa žudno udisah zrak.
S nežnošću gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom;
i znadoh da ćeš biti mi drag,
drag u životu celom.

Poznala sam te u zvonak dan,
dan pijan, svež i mek.
Činjaše mi se već davno znan,
znan kad te poznadoh tek.
S nežnošću gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom;
i znadoh da ćeš biti mi drag,
drag u životu celom.

Poznala sam te kad kopni led,
led, dok se budi proletnji dah;
kad dan je čas rumen, čas setan, bled,
kad sretno se i tužno u isti mah.
S nežnošću gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom;
i znadoh da ćeš biti mi drag,
drag u životu celom.

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Desanka Maksimović  |  Poslato: 05 Jul 2014, 23:42
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Desanka Maksimović kazuje svoje najlepše pesme


_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Desanka Maksimović  |  Poslato: 05 Jul 2014, 23:46
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika

Slika

Slika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Desanka Maksimović  |  Poslato: 05 Jul 2014, 23:48
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Na Buri

Svu večer na pustom bregu
neko stoji.
Pusti me, majko, da vidim,
da li je čovek ili bor.
Pusti me da vidim ko to
svu večer gleda
u naš beli, skromni dvor.
Pusti me, majko, neće me
umoriti hod,
breg je blizu našeg doma.
O, ja osećam da mi je rod
taj čovek ili bor
što svu večer blizu groma
stoji i gleda u naš dvor.

Vidiš li oblak crn,
ogroman, zlokoban brod
nad njim plovi
i smrt nosi?
O, majko, idi
ti ga bar zovi
neka se skloni u naš dom
taj čovek ili bor
što svu večer stoji i gleda
u naš beli skromni dvor.
Na pustom bregu on je sam
kao dete kad ruke skrsti
nad bolom nekim prvi put.
Pusti mi da tanki moji prsti
meta budu burama zlim.
Pusti me, majko, dobra majko,
tako je potmuo
i zao oblak
što vitla nad njim.

Desanka Maksimović


_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Desanka Maksimović  |  Poslato: 17 Feb 2017, 03:12
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika

BALKANAC

Ne stidim se što sam,
kako vi velite,
varvarin sa Balkana,
tla prljavštine i bure.
Čujte sad,
i kod nas ima neke
vama nepoznate kulture.

Vi prvo ispitujete i sumnjate,
daleki ste i od rođenih sinova,
za trpezu svoju
ne posadite svakog tuđina;
vi možete da pijete
a da svakom ne pružite
čašu vina.

A kod nas su još stari običaji grubi:
mi puštamo svakog pod svoje sleme,
kod nas se još i s namernikom ljubi,
kod nas se podvizi zbog gostoljublja čine;
kod nas svaki čovek ima
čitavo pleme
prijatelja i rodbine.

Vi, doista, imate
nekoliko miliona Hristovih kipova,
na svakog čoveka po jednoga,
imaju ga drumovi i polja, apsane i škole;
a kod nas, kad ljudi veruju u Boga,
u sebi ga nose,
i tiho mu se,
skoro u snu, mole.

Vi, istina, za svaki kut života
imate sprava i mašina,
sve ste sračunali i sve znate;
izumi su vaši za divljenje;
a mi još imamo starinske alate,
ali sve je kod nas još zdravo
i prirodno kao glina:
i umiranje, i rađanje, i življenje.

Vi imate čitave zbirke
pravila i nauka o slobodi,
o svemu se kod vas piše i pripoveda;
ali mi i po nepisanim zakonima
slobodno živimo
i nekog prirodnog držimo se reda,
slično ognju, vetru, i vodi.

Kod vas je, zbilja, sve tačno propisano,
kako se jede, govori, oblači;
a mi, kad govorimo, vičemo
i mašemo rukama,
i čorbu glasno srčemo,
i u rukavicama smo kao na mukama.

Sve je kod nas zaista prosto:
obuću nosimo od svinjske kože,
puno je kod nas seljačkih
navika i stvari;
i kraljevski preci naši
doista su bili govedari.

Narod naš, zbilja, u gnevu može da kolje,
ruši i pali;
ali mi nismo oni što smišljeno tlače,
mi ne smatramo da je svet celi
naše polje;
mi ne bismo podneli
ni urođenik prašumski da zbog nas plače;
duša nam je prostrana,
iako smo brojem mali.

Desanka Maksimović

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Desanka Maksimović  |  Poslato: 17 Feb 2017, 03:20
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
A I Tebe Molim

Ako prva odem, javiću ti
javiću ti šta biva kad se brat i sestra
i mati i prijatelj polako raziđu
i pljusak se kroz rastresitu humku sruči,
i treba li se bojati pauka savesti
i šta on među crvima i stonogama znači.

Javiću ti ima li razlike
između grumena zemlje i čoveka,
između suza i voda ponornica,
i treba li strepeti od izjednačenja
sa biljkom, kapljom i mineralom,
a i tebe to molim.

Javiću ti treba li se bojati časa
kad sve naše riznice pređu u nepoznate ruke
i da li se njihova vrednost tamo menja
i da li je život samo šahovska igra
jezgri i ćelija, a i tebe to molim.

Ako prva odem, javiću ti,
javiću ti sudbinu pesnika, srca,
i šta on u susedstvu večne ravnodušnosti znači,
i šta bude sa munjama i dugama naših ljubavi,
a i tebe to molim.

Ako prva odem, javiću ti
javiću ti šta bude iza velike oseke
koja posle smrti nastupa.
I da li postoje i tamo plime sećanja
i da li će te naneti kadgod na moje obale,
a i tebe to molim.

Desanka Maksimović

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Desanka Maksimović  |  Poslato: 10 Apr 2017, 21:09
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Ljubav na nemačkom

Silazeći sa voza u Minhenu opazi ženu na peronu i pomisli: „Čini mi se imam sreće: kako divnu ženu prvo jutro sretoh. Prava Nemica: ljupka, tiha, puna neke skrivene milošte. Naše žene ne znaju takve da budu

Slika
Трг Републике око 1890. године

Naš zemljak Petrović, potajni, tihi avanturista, snevaše još od prve mladosti da doživi ljubav na stranom jeziku. Voleti se na srpskom već mu se dosadilo. Hteo je da upozna ženu, devojku, koja ne zna ni da postoji na kugli zemljinoj Valjevo, ni da je Dušanov Zakonik važan kulturni spomenik na Balkanu.

Ženu sasvim novoga mozga i srca, pa da je ispituje kao tek pronađeni kontinent. I potom, mada je po srcu bio milostiv, snevao je da mu prvi sin bude vanbračan, i da to svoje polusrpsko dete samo po slici upozna i tek pokatkad za njim uzdahne. U noć bi izmišljao ljubavne fraze na francuskom, na nemačkom. I nemački mu se nekako zgodniji činio. „Kako li se smeši u zanosu Nemica, Bečlika, kako li ruku steže, da li ramena i nos koketno drži“, pitao se uzbuđeno on.

Najzad, kad bi odlučeno da ide u Nemačku, utonu sav nekoliko meseci u goticu. Ali svaku reč, svaki slog, gledaše da presadi ispod njegovog podneblja istorije, prava, literature, u svoju zbirku ljubavnih izjava. Sve što se nije dalo tako iskoristiti, nije mu onoga časa predstavljalo vrednost. I kao svako oduševljenje, i njemu njegova ljubavna čežnja za Nemicom, pomože, te naglo savlađivaše teškoće u jeziku. Uostalom Petrović je bio savestan i u radu kao u vezivanju mašne, brijanju, pisanju osmice, i stavljanju tačke. Ako tačka ne ispadne okrugla, on povrati pero da je preudesi.

Silazeći sa voza u Minhenu opazi ženu na peronu i pomisli: „Čini mi se imam sreće: kako divnu ženu prvo jutro sretoh. Prava Nemica: ljupka, tiha, puna neke skrivene milošte. Naše žene ne znaju takve da budu.“ Izvesna, unutrašnja užurbanost beše ga obuzela: činilo mu se u drugim ulicama i drugih jutara neće više sresti ni jednu ženu. Ali mogao ju je samo očima donekle pratiti, jer je trebalo tražiti stan i ostale poslove dovršavati.

Tri večeri uzamance sklapaše rečenicu kojom će nepoznatu ženu zaustaviti. Reći će joj (baš njoj, Nemici što ju je prvu u Minhenu sreo): „Roza, Roza, kuda žurite?“ A kada se ona okrene, napraviće se zbunjen, reći će joj da mu se učinilo, da je svoju prijateljicu sreo. I tako će početi ljubav na nemačkom. Samo Roza, po njegovom planu, nije smela bar prvih dana poznati da je stranac, te je morao najpre učiniti izgovor. Zato se reši da svoje domaće reči bar do Božića ne progovori. A taj dan već mora posvetiti svome jeziku. To će mu biti kao neka poslastica.

Sklapao je prijateljstvo i sa starim, besposlenim ženama u parku. Najrazgovornija je bila gospođa što je izvodila u šetnju svoga papagaja. Njenu je naklonost stekao raspitujući je koliko godina ima papagaj, čime se hrani, gde ga je nabavila
Međutim, brzo se na strani raščuje kad novi sunarodnik dođe, te svi pohrle da se naraspituju o dragim domaćim sitnicama. I tako nastade strašni boj između Petrovića i njegovih dobronamernih zemljaka. Njemu se činilo da mu svakom srpskom rečju, koju čuje, potkradaju malu nemačku tekovinu tako naporno sticanu. On pokušavaše da zapečati svest, da bi se reči koje je od detinjstva slušao odbile o nju kao lopta. Da bi se bolje uklopio, te da ne padne u iskušenje da srpski progovori, za vreme dok ga obasiplju pitanjima, on recitovaše u sebi nemačke stihove, kao neki protivotrov, i odgovaraše nasumice sa da ili ne.

– Ali što si ti tako rasejan – pitali bi ga zabrinuto – da nisi bolestan; izgledaš vrlo nervozan?

– Ne znam šta mi je, nekako mi svačije društvo smeta. Užasno. Zbogom.

– Ta pođi, prijatelju, da se razonodiš ovamo u kavani, gde i mi sedimo.

Ali Petrović je već bio u dalekoj uzanoj ulici još uvek šapućući nemačke stihove, iako je opasnost bila prošla.

Da bi se spasao sunarodnika, sutradan se preseli u zabačeni kraj varoši, gde je samim Nemcima bio okružen; ali kako nikoga od njih nije poznavao, nije mu ni to mnogo vredelo. Morao je vrebati razgovore prolaznika na ulici, ne bi li sluh nemačkom navikao, i slušati svakovečernju svađu dva krojača u susednoj sobi. Ali oni su govorili tako brzo, da ih ni sami Bog ne bi razumeo.

Petrović se tešio: „Opet su njih dvojica krojači, ne znaju ništa više od svog zapata i ovog jezika, kojim se ne služe u stvari ni koliko ja. Zar će oni čitati Ničea, Getea, Hajnea? Jedino, istina je, što se mogu voleti sa svojim Nemcima bez ikakve muke. Na tome im zavidim.“ U toj usamljenosti njegova čežnja za ženom, Nemicom, snažno poraste. Ali uzalud je njegova ljubavna izjava svake noći porasla sa po nekoliko rečenica, svoju staničnu poznanicu nije mogao nigde sresti, a sve mu se činilo da druge žene ne liče na Nemice.

Međutim, čekajući snevani susret, on pronađe da se lutajući od magacina do magacina može jezik prijatno učiti. Ulazio je svugde redom i smelo zapitkivao za cene, tražio da mu se sve pokaže. Neki put ga bude i strah, kad ustanu divne namirisane gospođe i stanu pitati šta želi: da li iglu punu bisera ili duvansku kutiju od pozlaćenog srebra. U odeljenjima za žensko odelo i rublje opkoljavale bi ga male nasmejane gospođice. On se činio da u šali raspituje kako se šta zove, čemu služi. A one su mu vrlo rado objašnjavale.

Najljubazniji su bivali starci što prodaju bojene figurice od zemlje; dečake žutorumenih obraza koji žure u školu sa torbom o ramenu; cvećarke sa korpama ljubičica; patuljke pokrivene pahuljom snega, sa kolicima punim božićnih igračaka; onda sitne bezbrojne Venuse od gipsa, bele miševe sa kockom šećera u zubima. Često je morao da kupi po nekoliko tih stvarčica, da bi zato smeo da dođe do nekoliko puta na razgovor.

Uostalom on je taj trošak stavljao na teret ljubavi: sve te sitnice već je unapred ispoklanjao Rozi i uza svaku već je unapred bio spremio odgovarajuću nežnost. Ali najslobodnije se kretao po stovarištima, za sobni nameštaj. Tu se moglo do mile volje razgovarati, ući u svaku od onih stotinu pregrada, gde su stajale duboke fotelje i kanabeta od kože, stolovi, ormari od najskupocenijeg drveta. Tu bi se obično raspitivao od kakvog je drveta građeno, gde se izrađuje, ima li ta fabrika svoju filijalu u Jugoslaviji.

Drugi majdan su bila deca po parkovima. Tako bi sa njima zapodevao igru. Skoro svako, koje bi kraj njega za loptom protrčalo, pozvao bi i upitao: „Kako se zoveš?“ „Voliš li me?“ Deca bi, skoro uvek, jedva čekala da se otrgnu, otrčala bi za loptom i po jednom se začuđeno okrenula. Sklapao je prijateljstvo i sa starim, besposlenim ženama u parku. Najrazgovornija je bila gospođa što je izvodila u šetnju svoga papagaja. Njenu je naklonost stekao raspitujući je koliko godina ima papagaj, čime se hrani, gde ga je nabavila. „Reci, dobar dan, Žako, reci gospodinu dobar dan.“ „Kako divno izgovara! Vi ste ga učili?“ U tom bi deca prolazila i bacala kamičke na papagaja.

Ona je padala u pravu prezrivu jarost: „Eto, oni, oni će ga ubiti, mog sirotog Žaka; oni su njegovi najveći neprijatelji. Vidite li ona, ona mala devojčica što ga sad onako kreštavo zadirkuje.“ Kreštava devojčica međutim bila je dečak, ali poluslepa žena nije dečake tako zlim smatrala. Sa papagaja ona je prelazila na priču o svom nekadašnjem bogatstvu.

Ipak je sve to bilo vrlo malo. Sve bi se dalo u šaku skupiti; nijedna vijužica na mozgu nije se mogla iz toga razviti, ni jedan pogled Nemice Roze nije se mogao time privući. A možda i preterana savesnost Petroviću smetaše da bude svojim uspehom zadovoljan. Uglavnom u časovima utučenosti on željaše da se bar opasno razboli. Tamo bi, u bolnici, bio po ceo dan okružen bolničarkama, Nemicama. Možda bi se u koju i zaljubio. Po celu noć bi možda tiho, nežno, nemački, šaputali. I nesmela nada ovoj bolničarki davaše izgled žene sa stanice.

I mada je ona na sve ovo odgovarala iznenađenim rumenilom, on se ni sad ne usudi da priđe: još nije bio zadovoljan svojim nemačkim izgovorom. Plašio se da je ne odstrani time što je stranac
Ali predveče kroz njegov park prođe Roza. On ne sasluša rečenicu Žakovu, ne stiže da ga pohvali, već skoči i pođe za njom po stazama. Ali se ne usudi ipak da je zaustavi svojom rečenicom: „Roza, Roza, kuda žurite?“ Uspe samo da ona primeti njegov zadivljeni pogled, i da je izdaleka dovede do kuće. Od tada njegove je oči uvek prvo ugledala otvarajući teška vrata na kući. U restoranu, kad bi ona digla čašu vina do usana i on bi je digao; kad bi ona zvala kelnera da plati i on bi ga zvao. I mada je ona na sve ovo odgovarala iznenađenim rumenilom, on se ni sad ne usudi da priđe: još nije bio zadovoljan svojim nemačkim izgovorom.

Plašio se da je ne odstrani time što je stranac, „jer, mislio je, Nemice su čudne žene, one znaju, verno i toplo da vole, ali sigurno ne žele avantura.“ I nastavi sa strašću svoje učenje. Muzeji ga privukoše, tek kad primeti da čuvari vole da pričaju, i rado provođaše celo popodne sa njima, ceneći često više njihov jezik, od divnih slika, pred kojima je stajao „pogledajte, gospodine...“ razveze čuvar svoje izbledele, davno naučene reči o vrednosti slike; a Petrović misli: „Čim se upoznam, vodiću je u muzej. Znaću bar koliko kakav lutalica Englez da joj o umetnosti govorim.“

I u noć zbilja naglas recitovaše svoje propovedi o slikarstvu, ne bi li se u izrazu osmelio. Uopšte on podeli svoje govore na nekoliko grupa: jedan put će joj, govoriti o umetnosti, drugi put će joj humoristično pružiti svoje opaske iz parka, treći put će joj pokazati kako se razume u ženskim ukrasima, odeći; onda će joj govoriti o ekonomskim prilikama u Jugoslaviji (kad joj već bude svejedno da li je Nemac ili što drugo). Za ovaj poslednji govor poslužili su mu razgovori sa vratarom, koga je zanimalo stanje rakije na Balkanu. Nije mogao da se nasluša, jer je njemu podjednako prijao gutljaj, miris ili bar reč o rakiji. Uzgredno je vratar, razume se, morao slušati i o uvozu i izvozu u našoj zemlji i o tome da Srpkinje ne znaju a vole kao Nemice. (Razume se vratar ipak nije nikako verovao u to, smatrao je da Petrović time hoće da se njemu kao Nemcu udvori.)

I, Bože moj, kad se jednom Petroviću u restoranu učini da mu se kelneri ne obraćaju onako naročito razgovetno i radoznalo kao u početku, on se odluči da otpočne ljubav. Uostalom možda je na ovu odluku uticao i pogled Nemice, koji se na njemu dugo i toplo pred samu tu odluku zadržao.

On je pričeka pred vratima restorana i pođe za njom:

– Roza, Roza – bojažljivo reče – kuda žurite?

Devojka se zbunjeno okrete, a on pokuša da objasni: „Oprostite, učinila mi se moja poznanica Roza“.

Nemica nestašno reče:

– Moje je ime sasvim drukčije od imena koje vi volite. Sumnjam da ćete ga moći izgovoriti. Pokušajte reći: Milica.

– Bože moj – uzviknu Petrović razočarano, na svom rođenom jeziku, i brzo nastavi nemački: – Vi dakle niste Nemica!

Devojka pogleda s prekorom i reče blago na maternjem jeziku:

– Vi meni niste manje simpatični, što niste Nemac. Sigurno nemate prijatelja?

Kroz nekoliko sati Petrović je sebi govorio: „Milica je graciozna, tiha, topla, prava Nemica. Ali ipak, zar sam toliki put prevalio, pred tolikim prodavnicama stajao, sa vratarevim psom šetao, hvalio izgovor papagaja Žako, bacio mozak na goticu, da se u Minhenu u Milicu zaljubim.“


Autor: Desanka Maksimović

(Politika 16. septembar 1928. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 61 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker