Duško Trifunović • Srbija Forum

PESNIK KOJI NIJE UMEO DA SE ZALJUBI

Još nisam odlučio kako da opišem svoj izlazak iz Sarajeva. Ne znam koliko da lažem, a koliko istinu da kažem.

Pojavilo se mnogo pisaca koji imaju svoj slučaj iz ovog rata. To je sramota, da čekaš rat da bi napisao roman. Čim prodje rat, to više niko ne čita. Tako su prošli i takozvani pisci iz Drugog svetskog rata. Naročito oni, tipa „krv je moje svijetlo i moja tama“. Tvrdim da je „Jama“ Ivana Gorana Kovačicća služila kao udžbenik, onima koji su, nakon izvjesnog vremena, vadili oči na isti način kao sto je Goran opisivao.

Još 1986. godine, napisao sam stih: „Lako je umrijeti, nama prostacima, teško je ostati živ, okružen mrtvacima.“ E, to je moj slučaj. Živ sam, a oko mene devedeset odsto ljudi su mrtvi ili čekaju da to postanu. Stalno pričaju o nesreći, vole je, trljaju ruke i nadaju joj se. Evo je, samo što nije evo sad će…

U Novi Sad sam došao 1992. godine jer mi je ovdje u „Prometeju“ izašla knjiga. Zvao me je Zoran Kolundžija da pita puca li se kod nas. Ja mu kazem: „Pucaju, jebeš im mater, samo promašuju“.

Imam šezdeset i pet godina i prije neki dan sam otišao u penziju.

Sad treba da sakupim još para da bih otplatio u Novom Sadu stan od trideset kvadrata, koji su mi prijatelji obezbijedili.

Onda ću sačekati da umrem, pa da daju moje ime nekom vrtiću. Kakva divna budućnost. Uživam u Vojvodini, u suncu, samo mi ovdje ništa ne sme ispasti iz ruke, jer bi odmah niklo.

U početku su piscu najveća inspiracija samoća i nesreća. Posle shvatiš da ne moraš robovati istoriji i teoriji književnosti. Nisam mogao ostati u pjesničkom jeziku koji se sastojao od vjetra, vode i magle. Nisu me interesovale te elementarne nepogode. Jedno vrijeme sam radio kao šumar, čuvao međede i gonio seljake.

To mi je izbilo iz glave potrebu za prirodom. Shvatio sam da je vjestačko bolje od prirodnog. Šumari najčešće umiru od tuberkuloze, a mi stalno ponavljamo: „Jao šuma, to je zdravlje, čist vazduh…“ Vraga! Priroda ubija sve drugo da bi ona živjela.

Neki su pokušavali da naprave karijeru pišući protiv betona, Novog Beograda. Nije mi jasno što onda ne zive u barakama, što ne kopaju zemunice po Zemunu. Ja volim tehnički napredak. Neki dan sam smislio pjesmicu: „Moja mala, ako ti ne smjeta, ljubiću te preko interneta.“ Jedino mi je žao što niko neće da baci atomsku bombu, pa da se čovečanstvo malo primiri.

Stalno me plaše nekim pričama kako postoje mikrobi, amebe, nešto nevidljivo što će da me pojede. Kažu da se mikrob može vidjeti samo kroz mikroskop. Gledao sam i mislio da su podmetnuli nešto pod ono staklo.

A umalo nisam ostao bez jedne ljubavi jer su počeli da lupaju kako su žene nosioci raznih zaraza. Izmislili su i one priče o prvoj ljubavi. Nije valjda da ti je prva ljubav ona koja ti je u neko doba dala ili neka nesretnica kojoj si ti uspio da otmeš, ili ove priče o sidi. Ovaj naš prostački čovjek nije cčestito ni triper dobio, a odmah hoće američku bolest i trči da se testira. To je neviđen prostakluk. Užasavam se kad vidim gdje i s kim živim.

Nikad nisam bio zaljubljen. Jedno vrijeme sam pokušavao, ali na kraju ispala velika nesreća. Švercovao sam dvjesta pedeset kilometara vozom, da bih joj dao cvijet i čuo je kako diše.

Odgovarala je na moja pisma i ja sam računao da je to ljubav. Pa kad su odgovori prestali da stižu, opet sam sjeo na voz, a njena gazdarica, sva vesela, mi je saopštila da se ona udala.

Sramota je kad ljubav ima veze sa udajom. Zaljubljenost je nenormalno stanje i zar u takvom stanju treba zasnivati porodicu. Poštujem ljude koji se vole, kažu da im je tad sve lakse. Šta ćes, ima svakakvih ljudi?!

Odnos izmedju muškarca i žene je čisti kič. A i država se tu umiješala, pa kad se vjenčaš — to ti je država udarila štambilj na švaleraciju. Imam lijepu djecu i ženu, ali su svi pobjegli u inostranstvo. Ne patimo što nismo zajedno, već što smo ekonomski propali.

Davno sam došao do tužnog zaključka da su ti prijatelji oni sa kojima imaš zajednički posao. Nisam porodični čovjek, za to nisam talentovan. Moja žena se, svojevremeno, družila sa ženom Marsada Berbera. Naša djeca deset godina nisu znala da ne pripadaju istoj familiji. Mersad je znao prekrasno da jede i pije, veliki je to slikar. Mene je trpio jer ga nikad nisam pitao pošto je slika. Inače, nikad nisam imao nezamjenljive drugare. Nisam volio da idem po slavama i svadbama. Morao sam otići na nekoliko svadbi, ali bih pobjegao čim počne muzika. Sa Mikom Antićem se nije moglo družiti, jer je bio fini, veseli monologističar. Godinu dana je bio stariji od mene, ali se ponašao zaštitnički, što mi nije naročito smetalo. Jednom smo gostovali u Herceg Novom i on krene da recituje, napravi vatromet, a onda me najavi riječima: „Slušajte njega, i on je dobar pjesnik“.

Šezdesetih godina sam dobio Brankovu nagradu i već tada su me priznali. Onda sam u Sarajevu izmislio „Sudbonosne dječake“. Bili su tu Rajko Petrov Nogo, Radovan Karadžić, Abdulah Sidran… Bio je to fantastičan pokret iz kog su izasli veliki ljudi. Sve ono što vrijedi u našoj literaturi su ti dječaci. Poslije 1968. godine, sve su nas zaposlili, a rad je veliko zlo.

Mi smo bili slobodni umjetnici, a to ne valja, smeta državi.

Tad sam dobio posao na TV Sarajevo, u muzičkoj redakciji. Zatekao sam razbarušene, prljave momke koje nisam htio da pozdravljam na ulici. Odjednom smo postali kolege. Oni su sebe zvali muzičari i da bi im svirka imala smisla sio sam i pisao im tekstove. Do tad su moje pjesme obavezno čitali u komitetu. Imam brata mlađeg sedam godina, koji je bravar i posvetio sam mu jednu finu pjesmu. O tome kako svako jutro ide na posao, ustaje u pet, uz put kašlje, uz put puši i uz put diše čisti zrak… „ide teška industrija na biciklu, nosi hljeb i veliko srce svoje“. Zovnu me na razgovor i kažu: „Kako ti to misliš, da naša teška industrija može stati na jedan bicikl?“

Onda sam vidio sa kakvim budalama imam posla. Tad sam počeo pisati šlagere.

Goran Bregović je pametan momak koji je uvijek radio tako da nas zajebe. Svoju muziku je zvao čobanski rok i htio je da se izdvoji iz mase. Rekli su mi da sve pjesme liče na nešto, a on je odgovarao: „Jebeš ono što ni na šta ne liči“. Imao je moć da nas zbuni, da povjerujemo kako je jako sposoban.

Nisam se obogatio od toga što je po sto hiljada ljudi pjevalo u glas moj tekst: „Šta bi dao da si na mom mjestu„, „Ima neka tajna veza„, „Glavo luda„, „Milicija trenira strogoću„, „Ti si mi u svemu bila naj, naj, naj„…

Drago mi je što se nisam obogatio, jer da sam tad zaradio velike pare, kao svaka budala bih kupio nešto i to bi ostalo u Sarajevu. Ovako su mi ostali samo rukopisi, knjige, slike… Za to me nije briga, jedino mi je žao Aninog pianina. Živjeli smo na jedanaestom spratu i taj pianino nismo mogli da unesemo u naš lift, već smo ga ubacili u onaj parni. Odvezli smo se na dvanaesti sprat i onda sam ga sa prijateljem jedva spustio u naš stan.

Ana je bila mala, spavala je i kad je ugledala poklon, samo je promrmljala: „Nemojte me buditi’, nemojte me budit’.“ Mislila je da sanja. Nedavno mi je iz inostranstva napisala: „Ponekad sanjam naše stvari i jedina mi je utjeha što niko neće moći da iznese moj pianino. Oni će se čudom čuditi otkud to na jedanaestom spratu. Tamo ga je mogla donijeti samo velika ljubav…“

Osim tih Aninih riječi, sve drugo mi je besmisleno. Moj sin Severin je luato Evropom pet godina i lutajući je sazrio.

Sa dvadeset i dvije godine sam počeo da pišem. Svoju prvu zbirku pjesama napisao sam na vratima vagona, jer sam dvanaest godina radio u fabrici kao majstor-bravar. Pravio sam vrata za vagone i nikada nisam zakasnio na posao.

Uvijek sam se ponašao po zakonu, nisam vikao: „Dajte mi slobodu“. Sam sam je obezbjedjivao tako što sam bio poslušan.

Bojao sam se škole jer su me tamo ispitivali. Profesor te pita, a ti znaš da on to zna. Mislio sam, kako su blesavi, pitaju te ono što već znaju. Onda sam došao do zakljucka da jedino ako budem pisao neću morati nikome da polažem račune. To što pišeš ne moraš nikome da pokažeš.

Vjerovatno sam jedini koji je upisao fakultet bez završene škole. Studirao sam dvije godine, i bio sam najbolji. Dođem na fakultet, a oni uče „ili grmi, il’ se zemlja trese“. Mislio sam da se zezaju, jer sam te pjesme od malena znao. Brzo mi se smučilo to studiranje. Volio sam da se bavim samo onim što mogu s lakoćom da prebrodim. Trud znači rad, a rad znači robot, a robot je robija. Nikad nisam htio da budem na robiji.

Pitam profesora na fakultetu: „Da li bi više volio da pročitaš sto osamdeset knjiga ili da napišeš jednu?“ On kaže da bi volio da napiše jednu. E, onda mu rekoh da ja idem da pišem tu jednu, a on neka nekom drugom da da čita onih sto osamdeset. Tako sam napustio studije. Čitati neke školske pisce korisno je jer možes da naučiš kako ne treba pisati. Jedino vrijedno što sam naučio bila je gramatika.

Sad vidim da se u Jugoslaviji skoro svi spremaju da nauče neki strani jezik, da mogu lakše prihvatiti neprijatelja kada im dođe po glavu. Ali, neka ih, neka se vježbaju, bolje će proći. Stranci će nam uzeti pruge, rude, žene, Pančićevu omoriku… Sve će to uzeti, samo ne mogu naš jezik. Njega će učiti njihovi špijuni da mogu da saznaju šta se mi domunđavamo između sebe.

Pjesnik sam već četrdeset godina i meni je jezik i osnovno i obrtno sredstvo. Napisao sam dosta lijepih rečenica, samo je pitanje hoće li postojati narod da ih razumije.

Moja pjesma kaže: „Već je došlo krajnje vrijeme, Bog da sredi, da bar jači, kad ne može pametniji, da pobijedi„.

Otac mi je umro u tridesettrećoj, kada sam imao dvanaest godina. Više mi je pomogao mrtav, nego živ. Kao mali stalno sam krao, sve što se jede, a i neke sitne stvari koje nisu za jelo. Krađa i prošenje su strasti. Kad bi nas uhvatili u krađi, tukli bi i Milana, i Savu, i Vladu, jedino mene nisu. Kad pitaju, čiji si, samo kažem pokojnog Vase. Taj pokojni Vasa mi je bio anđeo čuvar. Da je Vasa bio živ i mene bi tukli.

Majka je ostala mlada udovica, bila je stroga i smatrala je da treba pošteno živjeti. A to pošteno je značilo da se ne miješa sa muškarcima, ako joj nisu braća i rođaci. Ona je cijepala drva, pravila tarabe… Kuća nam je bila najurednija, samo da se ne bi reklo da je to udovička kuća. Kad je počeo ovaj posljedni rat, pozovem je iz Sarajeva u Bosanski Brod, gdje je živela, da pitam pucaju li tamo jer znam da na televiziji nema pravih informacija. Kaže da pucaju isto onako kao kad pobijedi „Zvijezda“. U osamdesetoj godini uzela je svoju tašnu, odsječak od tatine penzije na dvadeset i pet dinara i pobjegla u Srbiju.

Strašno se ljuti kad kažem da roditelji nisu potrebni djeci. Potrebni su im samo do desete godine, jer roditelji vaspitavaju djecu da liče na njih. Posebno se trude oko toga sve do faze kad postanu strašno dosadni i opasni po djecu. Onda djeca počnu da sanjaju kako su im roditelji umrli. Svijet nije pravilno poređan, više od polovine predstavlja nam opterećenja. To je priča potiv slobode. Škola služi da država zna gdje su djeca u određeno doba dana, da bi mogla da im iskorišćava roditelje. Studiranje ničemu ne služi, naročito kod nas. Jedino da studenti povremeno dignu svoj glas i naprave protest. Nauka koja se uči već je prevaziđena. A i ovi što uče to samo rade da bi mogli otići u inostranstvo. Zato je najbolje da mladi ljudi idu odmah, da država na njih ne bi trošila pare, a da oni ne bi bukačii i zbog toga dobijali batine.

Prvi put sam čuo da intelektualac i dostojanstvo idu zajedno na demonstracijama 1968. godine. Tad su na ulici izgovarane prekrasne rečenice. Jedan od mojih učenika je vikao: „Sačuvajmo dostojanstvo intelektualca“. Vidio sam neke koji su nosili Titovu sliku i milicija zbog toga nije smjela da ih tuče. Parodija je bila kad su na poleđini majice stavili sliku Šabana Šaulica. Sve u mom životu bila je jedna velika smijurija.

Pokušao sam da se prilagodim, ali kad sam vidio da ne mogu da pratim toliku količinu gluposti, nastojao sam da ih prevaziđem. Nikad se nisam trudio da učim druge.

Moja poruka je: „Slušaj mene, a radi po svome!“

Tanja Vujisić, Novi Sad, 1998.