Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 18:51


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: IVO ANDRIĆ  |  Poslato: 07 Dec 2012, 16:04
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Životna priča - Ivo Andrić: Od prave ljubavi ne može se pobeći

Veština pera jedinog nobelovca s ovih prostora, Ive Andrića, koji to nedostižno priznanje ima već pola veka, skrivala je čoveka spremnog da živi za svoje ideale i čak tri decenije čeka ženu kojoj je poklonio svu ljubav. ivo Andrić rođen je na današnji dan, pre 120 godina.

Slika

Prvom i za sada jedinom dobitniku Nobelove nagrade za književnost sa prostora bivše Jugoslavije koju tradicionalno uručuje Švedska akademija nauka, Ivi Andriću, ovo prestižno priznanje dodeljeno je pre tačno pola veka, 1961. godine. Svojim predanim pisanjem učinio je da buduće generacije formiraju svoj pogled na svet na osnovu skica iz njegovih dela, ali i shvate vreme u kojem su živeli njihovi preci. A njegovo delo je, pored svih proticanja i osipanja koje vreme sa sobom nosi, stameni temelj srpske književnosti. Tih, povučen, skroman i obavijen fasadom ozbiljnog čoveka koji se retko smejao, što je smatrao svojom najvećom životnom manom, skrivao je romantičarsko srce skoro dečačkog emotivca koji je bio u stanju da čak trideset godina strpljivo čeka trenutak da se oženi s jedinom ženom koju je voleo.

Slika

U Matici rođenih crkve Svetog Ivana Krstitelja u Travniku, pod rednim brojem 70, stoji da je 9. oktobra 1892. godine rođen Ivan, sin Antuna- Antonija Andrića, podvornika u pravosuđu i Katarine-Kate Andrić, rođene Pejić. Budući veliki srpski pisac na svet je sticajem okolnosti došao u malom mestu Dolac nedaleko od Travnika, dok mu je majka bila u gostima kod rodbine. Andrićevi roditelji bili su Sarajlije, očeva porodica decenijama je bila vezana za ovaj grad u kojem se tradicionalno bavila kujundžijskim zanatom. Osim bavljenja istim poslom, članove porodice Andrić vezivala je i zla kob tuberkuloze. Mnogi piščevi preci, uključujući i sve njegove stričeve, podlegli su joj u mladosti, a sam Andrić ostao je bez oca kao dvogodišnji dečak. Suočavajući se sa besparicom, Katarina je bila primorana da svog jedinca da na čuvanje muževljevoj sestri Ani i njenom mužu Ivanu Matkovšiku u Višegrad. Bio je to grad koji će više nego ijedno drugo mesto obeležiti Ivino stvaralaštvo. Gledajući svakodnevno vitke stubove mosta na Drini, Andrić je završio osnovnu školu, a potom se vratio majci u Sarajevo, gde je 1903. godine upisao Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu.

Slika

- Od ranih nogu povlačio sam se u sebe. Majka mi je često govorila: Ne znam sine u koji je sat po te dobro?! Da bi me nekako oraspoložila savetovala bi mi: Kad te neko pita kako si, ti reci - dobro, pa će ti i biti dobro! Bio sam jedinac u siromašnoj porodici, što je teško za roditelje, a još teže za dete. Nije mi bilo žao da umrem, ali sam strahovao nad majčinim bolom. Često sam, kao jedinac, pomišljao da mi se, ne daj Bože, štogod desi. Nesreća bi najgore pala na majku. Ja sam joj bio sve i mojom smrću izgubila bi i poslednju utehu. Tek kad izgubi majku, čovek postaje svestan onoga što je imao – govorio je Andrić nadograđujući tezu svog vršnjaka, francuskog glumca i šansonjera Morisa Ševalijea: Čovek je mlad dok mu je majka živa.

Slika

Za vreme gimnazijskih dana, Andrić je počeo da piše poeziju i 1911. u Bosanskoj vili objavio je svoju prvu pesmu U sumrak. U tom periodu bio je vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva i pripadnik pokreta Mlada Bosna, ali i strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda Austrougarske monarhije. Dobijanjem stipendije hrvatskog kulturno-prosvetnog društva Napredak, Ivo je 1912. započeo studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. U gradu na Savi, on je pomalo učio, a pomalo posećivao salone družeći se sa zagrebačkom inteligencijom. Naredne godine prešao je u Beč gde je slušao predavanja iz istorije, filozofije i književnosti. Pošto mu nije prijala tamošnja klima, Ivo je bio primoran da zatraži pomoć od svog gimnazijskog profesora i dobrotvora Tugomira Alaupovića, pa je već sledeće godine prešao je na Filozofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakovu. Na Vidovdan, 28. juna 1914. godine, posle vesti o sarajevskom atentatu i pogibiji nadvojvode Franca Ferdinanda, Andrić je spakovao svoje oskudne studentske kofere i napustio Krakov. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, uhapsila ga je austrijska policija i odvela prvo u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj je, kao politički zatvorenik, ostao do marta 1915. godine. Među zidovima, u mraku samice, ponižen do skota kako je svojoj prijateljici Evgeniji Gojmerac opisao u jednom pismu, Andrić je intenzivno pisao pesme u prozi. Na adresu mlade Zagrepčanke zarobljenik je uputio gomilu pisama praveći se važan, kao iskusniji i pametniji, a jedva da je bio dve godine stariji od nje. Suptilni Bosanac upoznao ju je u njenoj kući, tadašnjem stecištu umetničkih duša Zagreba. Tu je sreo i lepu Jelenu, devojku koja mu nije uzvratila ustreptalu ljubav, ali ga je inspirisala i motivisala na pisanje. Ropski odanoj prijateljici Evgeniji usled borbe sa smrtonosnom bolešću koja ju je i uzela u dvadesetoj godini, na šarlatanski i duhovit način predlagao je smirenost i bezuslovno podnošenje tegoba.

Slika

- Ja ću postati sentimentalan. A ti nećeš, valjda, počiniti nespretnost i umreti. U svakom slučaju, javi se, to jest, ako umreš biće malo poteško, ali ti gledaj, ipak, da se javiš. Pa seti me se u testamentu – uputio joj je poslednje pismo na koje nikada nije dobio odgovor jer je Evgenija preminula. Nikada joj nije obećao ljubav, ali je prijateljski i sa naklonošću gledao na nju. Međutim, ona ga je bezuslovno volela do poslednjeg daha, čime je započela niz sačinjen od odanih dama koje su mu beznaknadno služile i potajno čeznule za njegovom naklonošću.

Slika

Po izlasku sa robije, Andrić je ponovo oboleo od upale pluća zbog čega je odmah otišao na lečenje u čuvenu zagrebačku Bolnicu milosrdnih sestara, u to vreme stecište hrvatske inteligencije koja se klonila učešća u ratu na strani Austrije. Tu je zajedno sa piscem Ivom Vojnovićem dočekao opštu amnestiju i aktivno se uključio u pripreme prvog broja časopisa Književni jug. Istovremeno, pažljivo je dovršio knjigu stihova u prozi koja je pod nazivom Ex Ponto objavljena u Zagrebu 1918. godine. Tu je dočekao slom Austrougarske monarhije, a potom ujedinjenje i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Nezadovoljan zbog atmosfere koja je vladala u Hrvatskoj, Andrić je opet zatražio pomoć dr Tugomira Alaupovića i već početkom oktobra 1919. godine počeo je da radi kao činovnik u Ministarstvu vera u Beogradu. Sudeći prema pismima koja je slao prijateljima, Beograd ga je srdačno prihvatio i on je intenzivno učestvovao u književnom životu prestonice, družeći se sa Milošem Crnjanskim, Stanislavom Vinaverom, Simom Pandurovićem, Sibetom Miličićem i drugim piscima koji su se okupljali oko kafane Moskva. U tom periodu upoznao je i Veru Stojić koja mu je do smrti ostala blizak prijatelji i saradnik. Bez ikakve pompe i isticanja, Vera je našla najbolji način da, kako bi to rekla Isidora Sekulić, služi delu jednog pisca za koga je bila uverena da je velik.

Istraživači tvrde da je Vera Stojić jednako tretirala Andrića i u mladosti i u poznoj starosti, a oni najupućeniji ističu da ga je do smrti volela na najnesebičniji način, ali da ga nikada do kraja nije imala samo za sebe. Već početkom 1920. godine Andrić je započeo svoju vrlo uspešnu diplomatsku karijeru postavljenjem u Poslanstvu pri Vatikanu. Kao veoma nadaren, sposoban i svestran mladić ubrzo je postavljen za vicekonzula u Gracu, a budući da nije završio fakultet, zaprećeno mu je otkazom u Ministarstvu spoljnih poslova. U jesen 1923. godine upisao je Filozofski fakultet u Gracu, a već u junu sledeće godine tamo je odbranio doktorsku tezu Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Time je stekao pravo da se vrati u diplomatsku službu, a pojavila se i njegova prva zbirka priča u izdanju Srpske književne zadruge. Nedugo posle poslovnog uspeha suočio se s ogromnim gubitkom, kada je krajem 1925. godine saznao da mu je preminula njegova voljena majka. Ljubav i odanost koju je gajio prema njoj, opisao je i u delu Ex Ponto.

Slika

- Tebe boli moja patnja i daljina, a mene tvoja neizvesnost, dok sediš kraj male svetiljke, veže nas krv i bol i svaki me udarac boli dvostruko jer pada i po tvom srcu. U sobi u kojoj sam se rodio, u kobni čas. Ti bdiš i moliš i u pokornosti srca svoga pitaš: Isuse, zar su nama za suze data deca naša... – ipak na njenom grobu prema njegovim uputstvima uklesane su škrte reči: Svojoj dobroj majci, njezin Ivan! dok je na spomeniku poočima iz Višegrada, kojem je takođe podigao grobni kamen, bio izričito jasan: On beše dobar, plemenit i voljen. Sad se raduje u večnom miru. I živi svetao u uspomeni. Svom dragom poočimu, Ivan i Ana! U pismu svome životnom mentoru i spasitelju, profesoru Tugomiru Alaupoviću, 1927. javio je za tetkinu smrt i opisao stanje u kome se zbog toga našao:

- Preboleo sam grip i anginu i upravo sam počeo da se oporavljam kad mi stiže vest da mi je umrla tetka u Višegradu. Nisam joj mogao ni na sahranu otići. A to je poslednji član naše porodice, to jest poslednji sam ja. Više nemam nikoga od svojih. Ni kuda, ni kome.

Slika

Protivteža porodične tragedije bio je napredak u profesiji. Na predlog Bogdana Popovića i Slobodana Jovanovića, primljen je za člana Srpske akademije nauka i umetnosti, a postavljen je i za vicekonzula Generalnog konzulata Kraljevine Jugoslavije u Marseju. Potom je karijeru nastavio u Generalnom konzulatu u Parizu, a zatim otišao u Brisel, pa u Ženevu. U Beogradu 1932. objavljena je i njegova druga knjiga pripovedaka kod Srpske književne zadruge u kojoj su se, pored priča ranije objavljenih u časopisima, prvi put u celini štampala Anikina vremena. U martu 1933, vratio se u Beograd kao savetnik u Ministarstvu inostranih poslova, a 14. novembra pismom odgovara dr Mihovilu Kombolu i odbija da njegove pesme budu uvršćene u Antologiju novije hrvatske lirike.

- Ne bih nikada mogao učestvovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pesnici samo zato što su ili druge vere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje verovanje od juče nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne menjaju – objasnio je Andrić.

Slika

U Beogradu je u kontinuitetu proveo četiri godine tokom kojih je živeo u hotelu Ekscelzior, intezivno pišući i objavljujući pripovetke Olujaci, esej Razgovor s Gojom, jedan od svojih značajnijih književno-istorijskih tekstova Njegoš kao tragični junak kosovske misli i prvi deo triptiha Jelena, žena koje nema. Ovo delo je godinama stvaralo misteriozno pitanje ko je ona koje nema? Andrić je voleo devojke kao igračke sa nedugim rokom trajanja. Njegovo iskustvo, vrlo bogato i sadržajno, teklo je od višegradsko-sarajevsko-zagrebačkih lepotica i razbuktavalo se sa svetskim damama u njegovim diplomatskim destinacijama Rima, Madrida, Bukurešta, Marselja, Graca, Trsta, Ženeve. Uprkos tome, veoma često se žalio na usamljenost, na zdravstvene tegobe i probleme vezane za svoju diplomatsku karijeru. U njegovoj zaostavštini nisu pronađena pisma koja su mogla da otkriju da li su neke dame gajile nežna osećanja prema njemu. Kao pravi džentlmen, postarao se da ona odmah po prispeću budu uništena. Međutim, dame s kojima se Andrić družio pomno su čuvale njegova pisma, od drugarice iz rane mladosti Zdenke Marković do Vere Stojić koja mu je bila saradnik i prijatelj do smrtnoga časa. Među njima je bila i prva školovana srpska kostimografkinja Milica Babić, udata Jovanović. Ona je sačuvala Andrićeva pisma koja joj je slao, dok je još bila u braku sa Nenadom Jovanovićem.

Ponovo je nestabilnost na polju intimnosti rezultirala uspehom na poslu pa je njegova diplomatska karijera tokom 1939. godine doživela vrhunac. Postavljen je za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Baš tu se 19. aprila susreo sa, radi predaje akreditive, kancelarom Rajha - Adolfom Hitlerom. Nakon što su Nemci okupirali Poljsku i mnoge naučnike i pisce odveli u logore, Andrić je intervenisao kod tamošnjih vlasti i tako spasio mnoge zarobljenike. Ipak, u rano proleće 1941. on je, zbog neslaganja sa nadležnima u Beogradu, ponudio svoju ostavku: Danas mi u prvom redu službeni a zatim i lični mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem ove dužnosti oslobođen i što pre povučen sa sadašnjeg položaja. Njegov predlog nije prihvaćen zbog čega je 25. marta u Beču, kao zvanični predstavnik Jugoslavije, prisustvovao potpisivanju protokola o pristupanju Trojnom paktu, ali je on poništen dva dana kasnije zbog vojnog puča i demonstracija u Beogradu čija je parola bila: Bolje rat, nego pakt. Bolje grob, nego rob. Andrić je navodno sa svih fotografija koje svedoče o ovom događaju retuširan u vreme komunizma. Dan posle bombardovanja Beograda, 7. aprila, on je sa osobljem poslanstva napustio Berlin, ali za razliku od ostalih odbio je ponudu nemačkih vlasti da ide u bezbednu Švajcarsku, već je izabrao povratak u okupirani Beograd. Po dolasku je penzionisan, ali odbio je da prima penziju. Živeo je povučeno u Prizrenskoj ulici, kao podstanar kod advokata Brane Milenkovića. U tišini svoje iznajmljene sobe, pisao je prvo Travničku hroniku, a krajem 1944. godine okončao je i roman Na Drini ćupriju. Oba dela objavio je u Beogradu nekoliko meseci po završetku rata. Materijalno ga nikada nije opterećivalo.

Slika

- Pošto tetak i tetka nisu imali dece, odlučili su da me posine. Oni su mi bili drugi roditelji. Ostavili su mi u nasledstvo kuću u Višegradu i to je, verujte, jedino dobro koje sam od nekoga nasledio u toku svog dugog života. Posle rata, kuću u Višegradu poklonio sam tamošnjoj opštini u korist izgradnje Doma kulture. A kućicu za odmor u Herceg Novom, koju je, u stvari, moja Milica gradila, poklonio sam ženinoj sestri. Pa i stan u kojem živim Miličin je, a ne moj. U poslednje vreme nude mi da pređem u veći stan ili da uzmem posebnu kućicu, ali ja sam to tvrdo odbio. Rekao sam: bolje je meni ovde, a to sa zasebnom vilom bilo bi u skladu sa onom narodnom: Nova štala, a stara stoka, napisao je slavni književnik po čijim se rečima, ponašanju ili delima nikada nije moglo naslutiti o kakvom je geniju reč.

Prve posleratne godine postao je predsednik Saveza književnika Jugoslavije, a u narednom periodu vrlo aktivno bavio se javnim poslovima, držao je predavanja, govorio na javnim skupovima, a kao član različitih delegacija često je putovao. Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije, a tada je štampano i njegovo delo Prokleta avlija.

Slika

Uprkos činjenici da je tokom tri decenije poznanstva sa grešnom ljubavi, kako je mahala opisivala njegov odnos sa Milicom, Ivo čestim putovanjima bežao od nje, još češće joj se vraćao na druženje s njom i njenim suprugom. Njih dvoje su se najverovatnije upoznali pre nego što je njen muž Nenad Jovanović dobio postavljenje u jugoslovenskom poslanstvu u Berlinu na zahtev Andrića koji je tada bio ambasador. Inače, prema tvrdnjama njegovih prijatelja, on nije skrivao svoju opčinjenost prelepom ženom, sedamnaest godina mlađom od njega, koju je postavio da bude domaćica na njegovim prijemima pošto je bio neoženjen. Takav prijateljski odnos njih dvoje su zadržati od 1939, pa sve do Nenadove smrti 1957. godine. Andrić je i svoje kapitalno delo Na Drini ćuprija, kada je objavljeno u martu 1945, poklonio bračnom paru Jovanović sa posvetom u kojoj izražava nadu da će se Nenad uskoro vratiti kući iz logora, što se i dogodilo krajem 1945. Po povratku iz zarobljeništva, Nenad je dobio posao prevodioca u novinskoj agenciji Tanjug i druženje utroje se nastavilo. Nikada se nije saznalo kada su Milica i Andrić shvatili da pisac od početka na nju ne gleda kao na prijatelja. Od časa kada je postala udovica, Ivo joj se javljao sa svih putovanja telefonom, iako su i pre toga stalno razmenjivali pisma. Nekada su se trudili da na razne destinacije i hotele u kojima bi odsedali pošalju pismo onom drugom da ga sačeka i tako obraduje. Punih trideset godina čekao je Ivo da njegova voljena Milica bude slobodna kako bi se oženio s njom. Imao je šezdeset šest godina kada se to desilo, a ona mu je bila prva i jedina žena. Svojim iskustvom kao da je potvrdio svoju čuvenu rečenicu Ništa ne biva pre nego što treba da bude. Odluku da se uda za Andrića, Milica je prvo saopštila Luli Vučo, supruzi njegovog druga po peru Aleksandra Vuča, i oni su im bili i kumovi 7. septembra 1958. kada su sklopili brak intimnim činom kao potvrdom velike, mada grešne ljubavi, ali i čaršijskih tračarenja. Nakon venčanja, Andrić više nije krio da je pišući priču Jelena žena koje nema imao na umu baš Milicu i s njom je svio i svoj prvi pravi dom u stanu u kome je danas njegov spomen muzej u Ulici Proleterskih brigada 2a. Za razliku od Jelene, Milica Babić nije našem piscu bila ništa više nego ljubav. Tačnije, nije mu, kao Jelena, bila književna inspiracija, niti junakinja nekog njegovog dela. Doduše, bila mu je najdraži - prvi i najdobronamerniji saradnik na književnim tekstovima. Mnogo vremena Andrić je proveo u pozorištu i zbog svoje žene - pozorišne slikarke, a i kao član umetničkih saveta beogradskih teatara. Ali, nije cenio pozorište i poziv glumca smatrajući da je reč o velikim imitatorima, plodno uživljenim u tuđe živote. U tom značenju svoju Milicu nikad nije pominjao kao pozorišnu umetnicu, nego kao slikarku u pozorištu. Zajedno s njom proslavio je i vest da je dobio Nobelovu nagradu 26. oktobra 1961, a za nju je saznao vraćajući se iz uobičajene šetnje Kalemegdanom od novinara koji su ga sačekali na ulici ispred stana. Tom prilikom kamere su za večnost zabeležile trenutak kada je sa Milicom prvi put nazdravio. U raskošnoj kraljevski plavoj balskoj haljini sa velikom crnom mašnom u srebrnoj kosi, Milica mu je bila pratnja kada je kročio u svečanu salu u Stokholmu gde se održala ceremonija uručenja nagrade.

Slika

Posle ovog trijumfa započela je njihova duga borba sa Miličinom bolešću, teškim oblikom artritisa koji će je indirektno i usmrtiti jer su lekovi oslabili srce koje ju je izdalo. Do poslednjeg dana on joj se javljao sa svih svojih putovanja oslovljavajući je sa Drago Lepo, a potpisivao sa Grli te nežno tvoj Ivo Mandarin odajući na taj način bliskost koju su njih dvoje delili. Nakon Miličine smrti, Andrić je nastojao da svoje društvene aktivnosti svede na minimum, mnogo je čitao i malo je pisao. Zdravlje ga je polako izdavalo zbog čega je često boravio u bolnicama i banjama na lečenju. Trinaestog marta 1975. godine svet je napustio jedan od najvećih stvaralaca na srpskom jeziku, pisac mirotvorne snage i mudri hroničar balkanskog karakazana.

Slika

U Aleji zaslužnih građana, na Novom groblju u Beogradu, 24. aprila 1975. godine, nedaleko od groba supruge Milice, položena je urna s pepelom Ive Andrića, napravljena od zemlje donesene iz piščevog bosanskog zavičaja. Na predviđeno Miličino grobno mesto položeni su posmrtni ostaci Rodoljuba Čolakovića u skladu s narodnom mudrošću Čovek snuje, a Bog određuje!


Story

_________________
Slika


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: IVO ANDRIĆ  |  Poslato: 14 Dec 2012, 02:47
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Jelena žena koje nema




U tišini i nepomicnom vazduhu letnjeg dana javi se odnekud neocekivan i nevidljiv pokret, kao zalutao i usamljen talas. I moj napola otvoren prozor kucnu nekoliko puta o zid. Tak- tak- tak!
Ne dižuci oci sa posla, samo se nasmeših kao covek koji zna dobro sve oko sebe i živi mirno u sreci koja je iznad iznenadenja. Bez reci i bez glasa, samo jednim pokretom glave dadoh znak da je šala uspela, da može uci, da je cekam sa radošcu. Tako ona dolazi uvek, sa ljupkom šalom, sa muzikom ili mirisom. (Muzikom slucajnog, usamljenog zvuka koji izgleda neobican i znacajan, mirisom celog jednog predela ili severca koji nagoveštava prvi sneg.) Ponekad cujem posve nejasan razgovor, kao da pita nekoga pred kapijom za moj stan. Ponekad vidim samo kako pored moga prozora mine njena senka, vitka, necujna, i opet ne okrecem glave niti dižem pogleda, toliko sam siguran da je to ona i da ce sada uci. Samo neopisivo i neizrecivo uživam u tom delicu sekunde.
Naravno da posle nikad ne ude niti je ugledaju moje oci koje je nikad nisu videle. Ali ja sam vec navikao da je i ne ocekujem i da sav utonem u slast koju daje beskrajni trenutak njenog javljanja. A to što se ne pojavljuje, što ne postoji, to sam prežalio i preboleo kao bolest koja se boluje samo jednom u životu.

Opažajuci i pamteci danima i godinama njeno javljanje u najrazlicitijim oblicima, uvek cudno i neocekivano, uspeo sam da nadem u tome izvesnu pravilnost, kao neki red. Pre svega, prividenje je u vezi sa suncem i njegovim putem. (Ja to zovem prividenjem zbog vas kojima ovo pricam, za mene licno bilo bi i smešno i uvredljivo da svoju najvecu stvarnost nazivam tim imenom, koje u stvari ne znaci ništa.) Da, ona se javlja gotovo iskljucivo u vremenu od kraja aprila pa do pocetka novembra. Preko zime vrlo retko, a i tada opet u vezi sa suncem i svetlošcu. I to, kako sunce raste, tako njena javljanja bivaju cešca i živilja. U maju retka i neredovita. U julu, avgustu gotovo svakodnevno. A u oktobru, kad je popodnevno sunce žitko i kad ga covek pije bez kraja i zamora kao da pije samu žed, ona se gotovo ne odmice od mene dok sedim na terasi, pokriven pletivom sunca i senki od lišca. Osecam je u sebi po jedva cujnom šuštanju listova u knjizi ili po neprimetnom pucketanju parketa. Ali najcešce stoji, nevidljiva i necujna, negde iza moje senke. A ja satima živim u svesti o njenom prisustvu, što je mnogo više od svega što mogu da daju oci i uši i sva sirota cula.

Ali kad pocne da se skracuje sunceva staza i lišce da biva rede, a na jasnoj kori drveta ukaže se munjevita veverica koja vec menja dlaku, prividenje pocinje da se gubi i bledi. Sve su redi oni sitni šumovi koje sam navikao da cujem iza sebe u sobi, potpuno nestanu šale za koje znaju samo bezbrižnost mladosti i veciti svet snova. Nevidljiva žena pocinje da se utkiva u moju senku. Nestaje i umire kao što nestaju aveti i priseni, bez znaka i oproštaja. Nikad nije postojala. Sad je nema. Poucen svojim dugim iskustvom, ja znam da ona spava u mojoj senci kao u cudesnom logu iz kojeg ustaje i javlja mi se neredovno i neocekivano, po zakonima kojima je teško uhvatiti kraj. Cudljivo i nepredvidljivo, kako se samo može ocekivati od stvorenja koje je i žena i avet. I potpuno isto kao sa ženom od krvi i mesa, i sa njom dolaze na mahove u moj život sumnja i nemir i tuga, bez leka i objašnjenja.
Tako prošle jeseni. Nastupio je kraj oktobra. Cini mi se da je bio poslednji dan toga meseca. Vec drugi dan kako duvaju neki vetrovi. Ne smiruju se ni nocu, kao dželati koji imaju da se obracunaju sa cvecem, lišcem, grancicama. Prate ih neke stroge kiše kao njihovi pomagaci. Na zapadnom nebu neko mracno crvenilo, koje ne sluti na dobro, stoji hladno i nepomicno kao svedok da ce sva ta krvnicka rabota uništavanja, razvejavanja i sapiranja biti tacno izvršena. Sa brega na kom sam živeo sišao sam u pokislu alpsku varošicu da zadržim mesto u sutrašnjem vozu i uredim sve što je potrebno za putovanje. Dok sam se vracao kuci, pored mene su prolazili ogromni modri autokari, puni sveta. Turisti su u panicnom bekstvu napuštali planine. Zdrava boja koju su stekli na visini i na suncu stoji im na licu kao maska kroz koju gledaju nemirne oci i ispod koje se naslucuje ustrašeno bledilo.

Kad sam ušao u predsoblje, vladao je u njemu vec polumrak sa kojim se nemocno borio jedini prozor, još crven od vecernjeg neba. Na podu je ležao moj prtljag vec spremljen za put. Medu koferima, sa glavom na najvecem od njih, sa licem okrenutim zemlji, ležala je Jelena. U polutami nisam mogao da razaberem pojedinosti, ali ceo stav, u to nije moglo biti sumnje, odavao je ženu koju su velika žalost i neodoljiv plac oborili na zemlju, i koja rida nad stvanma spremnim za put.
Pretrnuo sam i u istom trenutku nesvesno posegnuo za prekidacem pored vrata. Planula je bela svetlost i trenutno ugasivši crven prozor obasjala predsoblje i sve što je u njemu. Na podu su ležali koferi, dva mala i jedan veliki, i po njima popreko bacena moja planinska pelerina od tamnozelenog sukna. Ocevidno, ona je spuznula sa civiluka i pala po koferima, koji su bili ispod njega. Osetih kako se svlaci s mene jeza koja me je bila ogrnula. Udoh u sobu, zapalih sve sijalice i poceh da rasporedujem poslednje sitnice. Usiljavajuci se da idem mirno, vratih se, kao poslom, u predsoblje.
Na pragu, ponovo me ogrnuše trnci. Ali sve je bilo na svome mestu, pod belom svetlošcu, koferi i ogrtac na njima. Sve je bilo prirodno, razumljivo i lako objašnjivo. Radavo sam vecerao i nemirno spavao, a vec u rano jutro sedeo sam u vozu koji me je vozio u nizinu, pa zatim u grad.
Došli su decembarski dani, oni sivi dani pred kraj godine, kad samci ljudi otkazuju pozive za vece i rone sve dublje u svoju nepodnošljivu samocu, kao u hladnu vodu ili strašnu šumu, nadajuci se da ce je tako, ako joj se potpuno predaju, što pre pregaziti, i spasti se i izici na neku radosnu cistinu.

Jedne noci sedeo sam u svojoj sobi i radio. Velika soba sa mnogo prozora bila je nedovoljno grejana, i kako je noc odmicala, hladila se sve više. Da bih se zgrejao, pomaknuo sam jedan mali sto do u dno sobe, gde je bio škrti kalorifer. Odatle mi je pogled padao na jedno udubljenje u kom su bili naslagani moji koferi. Mala stolna lampa bacala je nevelik krug svetlosti koji je samo delimicno osvetljavao nišu sa prtljagom. Zastajkujuci u poslu, gledao sam rasejano gornji, osvetljeni kofer, metalni pokov na njemu, hotelske etikete jarkih boja i, kao modrice na telu, tragove nosacke nestrpfjivosti i dana i noci provedenih u furgonima. Odjednom mi se ucini da na niklovanom zatvaracu vidim plavu žensku vlas. Skocih. Upletena cvrsto u bravu, to je bila jedna jedina vlas, plava, i tvrda kao otkinuta žica. Nisam smeo da pridјem i da je se dotaknem, jer u tom trenutku protrnuh istom onom jezom od pre dva meseca, u predsoblju alpskog hotela. Dakle, ipak je neko morao ležati na tim koferima, sa prosutom kosom i licem u dlanovima! Kružio sam oko svoga otkrica nekoliko trenutaka, a zatim, kao po naredbi, prenesoh opet sto na staro mesto, zajedno sa lampom i hartijama. Iza mene ostade niša u polumraku. Nagonski sam se povlacio iz te mucne igre koju nisam tražio i u kojoj nisam gospodar.
Bilo mi je još hladnije. Usiljavao sam se da ne mislim na malopredašnje otkrice. I kad sam u tom uspeo, morao sam uvideti da nisam sposoban da mislim ni na šta drugo. Nikad nisam voleo preteranu osecajnost ni ta polujasna, sumnjiva stanja duha u kojima nas uobrazilja tako lako odvodi na svoje pogrešne i jalove puteve. Zato me je cela ova igra srdila i mucila. Da bih joj se osvetio, hteo sam da je kaznim prezirom, da se ne bavim njome i da je ne proveravam više. U stvari, morao sam neprestano da mislim na taj svoj prezir, i mucio sam se i dalje. Ništa nije pomagalo. Ostajala je postelja, koja kao grob pokriva zaboravom i leci svaku muku, iako manje savršeno. Ah, kad bi leci bilo isto što i zaspati, život ne bi bio ovo što jeste: smrt bez mira I izvesnosti. Dalji i nedostižniji od najveceg blaga i najsmelijeg svetskog rekorda, san je ležao negde u daljini, okean sna, a ja sam ginuo za jednom jedinom kapi njegovom. Zaspati, spavati snom bez snova, mrtvim snom, u kom nema ni kofera, ni placa, ni ženske kose, ni žena, stvarnih ni avetinjskih!

Tama i uzaludan napor da zaspim zamoriše i zaludeše moju svest do te mere da sam poceo da gubim predstave o dimenzijama sopstvenog tela. Moja rodena podlanica, na kojoj je pocivao moj levi obraz, dolazila mi je kao vrela pustinja bez granica, bez travke i vode. U zamorenoj svesti cinilo mi se da od nezapamcenih vremena ležim ovako i da je misao na vlas plave ženske kose samo jedan od bezbrojnih snova koje snivam, ležeci budan. Ta misao mi dade snage da se otrgnem i da upalim elektriku.
Kako je malen i zbrkan svet opipljivih stvari prema vrelim, nedoglednim regionima nesanice!
Kako je mutno i ruzno ono što otvorene oci mogu da vide! Vrtlog koji je bolna zemna svetlost naglo otvorila preda mnom kružio je sve sporije. Najposle, sve se stvari zaustaviše, svaka na svome mestu: vrata, veliko ogledalo, divan, pisaci sto, telefon.

Ustadoh. Nesigurnim korakom deteta koje zna imena predmeta oko sebe, ali ne i sve njihove osobine, prodoh kroz tu stvarnost nižeg reda. U dnu sobe zapalih još jednu, zidnu, lampu. U niši je ležao prtljag, nepomican i obasjan. Pogled mi je pao na dve niklovane brave najveceg kofera, prelecuci s jedne na drugu. Ni traga od neke ženske kose. Zapalio sam i stolnu lampu i seo na stolicu na kojoj sam sedeo pre spavanja, kad sam ugledao vlas kose kako podrhtava. Sa toga mesta video se na levoj bravi savijen i tanak refleks svetlosti i licio je na vlas plave kose. I to je bilo sve.
Pogasio sam, ponovo, redom, svetlosti i prišao postelji, koja je pod sjajem male lampe na nocnom ormaricu izgledala kao ratište ili tragicni predeo velikih geoloških poremecaja. Ispravio sam jastuke i poravnao caršav, kao arenu za nocne borbe, ugasio i poslednju lampu, i legao. U takvom jednom trenutku mora da se prvi put javila coveku misao o uskrsnucu iz mrtvih. Osecao sam se satrven i malen, bedni ostatak onoga coveka koji je sinoc oko deset sati ušao u ovu sobu i seo da radi, prevaren i unižen, i to dva puta, jedan put od prisena, drugi put od jave. To što je, posle svega, još ostalo od mene moglo je da leži mirno, kao ljuštura pojedene školjke, koju niko ne dira. I zaspao sam brzo i tvrdo, ali to nije bio onaj san koji sam toliko žudeo pre moga ustajanja. To je bila nesvest nepotrebnog i odbacenog tela.
Sva iskušenja, sva ispaštanja i sve patnje u životu mogu se meriti snagom i dužinom nesanica koje ih prate. Jer dan nije njihovo pravo podrucje. Dan je samo bela hartija na kojoj se sve beleži i ispisuje, a racun se placa nocu, na velikim, mracnim i vrelim poljima nesanice. Ali tu se i sve rešava I briše, konacno i nepovratno. Svaka preboljena patnja nestaje tu kao reka ponornica, ili sagori bez traga i spomena.
Zima je odmicala. Cudna i mucna stvar sa placem nad koferima i kosom u bravi od nikla bila je srecno zaboravljena. Prividenje se javljalo retko.
Jednog svetlog jutra stajao sam pred ogledalom i cešljao se. Tada mi se ucini da izmedu mojih prstiju i pramenova kose, kao iza rešetaka, spazih Jelenu kako prolazi kroz sobu iza mene. Minu kao nejasna senka duž celog ogledala. I pre nego što sam mogao da je dobro sagledam, izgubi se u onim brušenim krajevima stakla gde se lome zlatni i modri refleksi zimskog jutra.
Neki dan sam odšetao izvan varoši. Zaustavio sam se na obali reke i sišao niz kamenito korito do same vode, koja je tekla mutnozelena i žustra. Zimska voda, jalovica, bez ribe, bez insekta, bez pruta i lista, bez nagrizene vocke koju su ispustila negde deca pri kupanju, oštra I nemilosrdna kao oružje. Šiprag go i rakite prozeble. Na drugoj obali, nepristupacnoj i kamenitoj, razasuti borovi. Zimsko poslepodne, koje je uvek krace i hladnije nego što covek misli da ce biti, odjednom postade hladno i sivo. Diže se izdaleka vetar, glasnik sutona. Videh lepo kako se redom povijaju pod njim borovi na protivnoj obali. Vetar koji mi se primicao dizao je sa borova, s krša i s vode tanku senku, kao prašinu, i nosio je, kao sve gušci i tamniji talas, sve vecom brzinom. Najposle je, zgusnutu u lik i ispravljenu, snese pored mene. Kad bih samo neosetno pomaknuo oboren pogled ulevo, uveren sam da bih ugledao Jeleninu ruku i kraj njenog sivog rukava. Ali ja to necu nikad uciniti. Stojim oborenih ociju i ne micem se, sav obuzet njenim neocekivanim prisustvom.

Eto, tako se javljala zimus.
Tako se javila malopre, na prozoru, sa prolecnim vetricem. Pod kakvim vidom cu je još sresti? Kuda ce me odvesti ovo prividenje, draže od svega i opasnije od svake opasnosti stvarnog života?
Hoce li, kad to vreme dodјe, i nju položiti zajedno sa mnom u grob? Ovog trenutka mislim da ce ona tada, kad ja i moja senka postanemo zanavek jedno, izleteti iz nje, kao leptir iz caure, i otici svetom da obilazi prozore živih. Tako sada mislim.


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: IVO ANDRIĆ  |  Poslato: 15 Dec 2012, 19:41
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
ИВО АНДРИЋ У БЕРЛИНУ

Slika

„Јер шта су друго данашње победе него сутрашњи порази?... Све је то само кратак ружан сан тај говор о победама. Нема пораза ни победа него увек и свуда, код поражених једнако као и код победника напаћен и понижен човек.”
(Иво Андрић, у „Немирима”)


Slika

Mрак је већ постајао густ те вечери 1. јуна 1941. године у тренутку када су зашкрипале кочнице специјалног воза који је ушао у Београдску железничку станицу. Наоколо су се назирали обриси рушевина преосталих од априлског бомбардовања. Кроз пару коју је испуштала још задихана локомотива промаљале су се тамне прилике путника с пуним рукама кофера, породице с децом, носачи са завежљајима. Вагоне који су довезли депортоване југословенске дипломате одмах су окружили војници са знаком свастике. Припадници Гестапоа већ на перону раздвајали су и одводили неке путнике.
Андрић, вођа групе интернираних југословенских дипломата, донедавно посланик у Берлину, дипломата земље које више није било, и даље није могао да се помери из купеа. Са спуштањем мрака као да му је терет на грудима и на души постајао толико тежак да је једва дисао.
„У најгорим својим часовима налазио сам необичну и неочекивану утеху у томе што сам замишљао један други живот, исти као мој... али прав, светао, чист... живот који почиње са благословом и губи се у висинама и гаси у светлости...”
За тренутак му би лакше. Руке му се померише и ноге почеше да следе његове наредбе. Бивши посланик Андрић сиђе из воза. Распитивао се о колегама које је одвео Гестапо. Неке од њих више никада неће видети.

Отмен и честит

„Немци и Немачка! То је највећа мука мога живота, слом који може значити у човековој судбини или прекретницу или смрт... што сам ја лично пропатио од Немаца и због Немаца!”, написаће једном, много година касније Андрић сећајући се дана који су били истовремено врхунац, најдраматичније раздобље и крај његове дипломатске каријере.
Од фебруара 1921. године, када је упућен у Рим, у посланство Краљевине Срба, Хрвата и Словенаца у Ватикану, па до априла 1941. године, скоро тачно две деценије трајаће Андрићева дипломатска каријера, од положаја до положаја, у скоро сталном напредовању. Био је вицеконзул у Риму, Букурешту (1921), Трсту (1922), Грацу (1923), Марсеју (1924), Паризу (1928), затим секретар посланства у Мадриду (1928), Бриселу (1929), Женеви (1930). На сваком месту шефови су га похваљивали и препоручивали.

Slika
Иво Андрић након предаје акредитива Адолфу Хитлеру, 19. априла 1939. године

„Марљив у служби, примеран... ретка интелигенција, отмено васпитање, честит карактер... племенит и осетљив човек... самодисциплинован, уздржљив, дистанциран... затворен у себе, суздржаних реакција...”, само су неке од особина које су шефови и колеге давали том младом дипломати чији је стил писања освајао а проницљивост пред људима и догађајима пленила.
У марту 1933. године Андрић је из Женеве премештен у Министарство иностраних послова где је добио звање саветника. Две године касније постављен је на један од најважнијих положаја у министарству – за начелника Политичког одељења. Била је то одлука председника Владе и министра иностраних послова Милана Стојадиновића који је одиграо одлучујућу улогу у Андрићевом напредовању. Новембра 1937. године, на предлог Стојадиновића, Андрић је постављен за његовог заменика, то јест помоћника министра иностраних послова. У мемоарима „Ни рат ни пакт” Стојадиновић је записао: „Андрића сам веома ценио и полагао на његово мишљење у свим важнијим питањима. Он је био Србин католичке вере из Босне, књижевник, паметан и одмерен у мишљењу. Дипломатске ноте које би он по мојим упутствима обликовао, било је право задовољство читати.”

Течан немачки

Средином тридесетих година 20. века, након доласка Хитлера на власт, нагло се мењала европска политичка сцена. Југославија је под управом кнеза Павла Карађорђевића настојала да се прилагоди новим условима прокламујући неутралност. „Немачка аждаја се устремила на нас”, рекао је једном приликом Стојадиновић своме помоћнику, „морамо настојати да је отклонимо од наше земље. Нека иде на другу страну... Немци су тешки као пријатељи а опасни као противници...”

Slika

Андрић је био дискретни и делотворни извршилац замисли југословенског намесника кнеза Павла и његовог министра иностраних послова. Један бивши колега записао је да се Андрић као други човек министарства показао као „тихи, меки, прилагодљив чиновник” обузет белетристиком и коме је „најважније било да се не замери колегама”.
Како је једном Андрић записао у својим размишљањима, „у дипломатској служби прилике присиле већину људи да морају пре или после да иступе самостално и да покажу какви су и шта умеју”. Он је као помоћник министра играо значајну улогу у закључењу „уговора о вечном пријатељству” са Бугарском (јануар 1937) и у преговорима са Мусолинијевом Италијом који су довели до закључења Београдског уговора о пријатељству (март 1937) којим је за одређено време отклоњена опасност од напада Италије. Андрићева улога „сиве еминенције” Министарства иностраних послова завршила се онда када је пала Стојадиновићева влада (фебруар 1939) и када је на место министра био постављен дотадашњи посланик у Берлину – Александар Цинцар-Марковић.
Да би донекле ублажила неповољан утисак на Немачку због смене пронемачког премијера, нова влада је његовог сарадника Андрића поставила за „опуномоћеног министра и изванредног посланика” у Берлину. У својој препоруци да се одобри дипломатски агреман за југословенског посланика, Фон Херен, немачки посланик у Београду написао је:
„Говори течно немачки... увек је сматран једним од политички најспособнијих руководилаца у дипломатској служби Југославије. За време свог дугог деловања у министарству Андрић је... у свим преговорима показивао темељно разумевање... немачке политике...”

Мир у промилима

Нови посланик ступио је на дужност у Берлину 10. априла 1939. године. Посланство је била једна од највећих југословенских мисија. Бројало је 15 службеника. Већ након неколико дана нови посланик нашао се пред фирером. Тешко је замислити два различитија карактера него што су били немачки вођа и београдски посланик и писац.

Slika
На паради у Берлину, Андрић иза Хитлера и принца Павла, у јуну 1939. године

„Још од раног јутра припремао сам се за овај изузетан доживљај. Остани присебан, покушавао сам сам себе да смирим, али када сам се у пратњи шефа протокола нашао пред Хитлером, почео сам да губим присебност и готово панично зажелео да се овај строго протоколарни чин што пре заврши. Запазио сам да је Хитлер био можда нешто нижи од мене... Да сте ме тада запитали какве има очи, не бих могао са сигурношћу да вам кажем: откривао сам у њима неку хладну радозналост, хладан сјај човека који више верује у своје идеје и предрасуде него у самог себе.”
Током првих месеци свог мандата, приређује низ важних посета Берлину током којих су југословенски државници покушавали да нађу модус вивенди са Хитлером али да истовремено остану изван великог сукоба, односно да одрже неутралност земље. Министар Цинцар-Марковић је априла 1939. године посетио Берлин. Нешто касније са Хитлером је разговарао и кнез Павле (јуна 1939. године). У тим разговорима у предвечерје Другог светског рата, Немци су настојали без већег успеха да Југословене наведу на неки поступак којим би потврдили приближавање Силама осовине, попут изласка Југославије из Друштва народа или напуштања Балканског пакта. Хитлер је био разочаран, па и бесан након тадашњег разговора са кнезом Павлом од кога је могао да извуче тек неодређена обећања.

Судари помућених светова

Развојем ратних дејстава у Европи након септембра 1939. године маневарски простор југословенске дипломатије бивао је све ужи. Европа је горела. Немачка је брзо разорила Пољску. Наредне године (априла 1940) заузела је Данску и Норвешку. Јуна 1940. године у блицкригу победила је и покорила Француску. Италија је са своје стране октобра 1939. године напала Грчку која јој је пружила јак отпор. Немци су почели дуготрајно бомбардовање Британије којој је претио општи напад. Земље југоисточне Европе, једна по једна, сврставале су се уз силе које су у том тренутку изгледале непобедиве.
У извештајима Андрић је дао тачну оцену стања у Немачкој: „Већина Немаца спремна је да прими највеће жртве и да постане добровољни саучесник у најстрашнијим насиљима и најрискантнијим међународним авантурама... Немачке масе су и овога пута савршено и послушно оруђе у рукама вођства и цео немачки заиста огромни напор оставља утисак елементарне силе која... настоји да помери све остале народе са места које они заузимају.” Југословенски посланик налазио се у тешким приликама покушавајући да остане неутралан између на смрт зараћених непријатеља. Тихи, умерени дипломата нашао се у оку олује. Сваки његов корак и реч пратили су немачки шпијуни. Сваки његов извештај Београду британски доушници су достављали Лондону.
„То су били дани колективног људског лудила”, записао је Андрић, „када су се у свести сваког човека сударали помућени светови. Зло је ишло у ширину и даљ, тако да је претило да затрпа сваку светлост и утеху.”
У Тројни пакт којим се стварао нови нацистички поредак у Европи и свету и који су потписале Силе осовине (Немачка, Италија и Јапан) укључиле су се, новембра 1940, Мађарска, Румунија и Словачка, а 1. марта 1941. године и Бугарска. У новим условима положај Југославије и њене спољне политике морао је да се мења: од политике „неутралности”, Југославија је прогласила „благонаклону неутралност” према Немачкој. Југословенски државници покушавају да увере Немце да ће се супротставити могућем енглеском присуству на Балкану, нуде и нове уговоре о ненападању с Немачком и Италијом, али и даље настоје да избегну потпуно сврставање уз нацистичку силу...
Међутим, сваким новим догађајем и новим ратним успехом Хитлер је повећавао преговарачки улог и притисак на Југославију. Комбиновањем обећања и скривених претњи хтео је да земљу Јужних Словена у потпуности уклопи у свој „нови поредак” како би се обезбедио од могућих изненађења уочи рата на истоку. Јуна 1940. године Југославија је обновила дипломатске односе са Совјетским Савезом надајући се да ће тиме ојачати међународни положај. Али у новембру 1940. године фирер је поручио Београду: „Ваша проста неутралност више није довољна гаранција.” Југославија се нашла у ситуацији „човека који је упао у кавез са тигром и нада се најбољем, иако се време вечере приближава”, како је то сликовито описао један тадашњи британски посматрач.

Тајни разговори

У једној Андрићевој песми из тог доба песник је записао: „Окужан ваздух груди стеже, Одмора нема будно око, Спутан живим и тешко дишем, Све ме је мање, све сам ниже, Све је мрачније и све је теже...” Везе између владе у Београду и Немачке током 1940. године и почетком 1941. године биле су појачане. Међутим, за југословенског посланика у Берлину већина најважнијих сусрета и разговора била је обавијена тајновитошћу.

Slika
Зграда нашег посланства у Берлину

Андрић је био врло мало обавештаван о дешавањима. Нашао се у неугодном положају од кога стрепи сваки званични дипломатски представник: важне поруке размењивале су се путем неформалних веза, сусрети на високом нивоу договарали су се заобилажењем службених канала, врло важни преговори дешавали су се без укључивања званичног посланика... Југословенски премијер Драгиша Цветковић крајем 1940. године и почетком 1941. године слао је поруке користећи приватну особу која је уживала немачко поверење. Био је то уредник листа „Време” и профашистички настројени новинар (једно време и члан Љотићевог покрета „Збор”) Данило Грегорић. Он је новембра 1940. године лично пренео поруке Цветковића немачком министру Фон Рибентропу у којима су изнесени услови под којим би Југославија пришла Силама осовине. Грегорић је у фебруару 1941. године уговорио тајни састанак Цветковића и Цинцар-Марковића са Хитлером и Фон Рибентропом. Посланик у Берлину је овакво деловање своје владе тешко примио:
„У последњих неколико месеци”, писао је министру, „десило се у два маха да приватне личности из Београда долазе у Берлин и воде разговоре са министром иностраних послова Рајха... Овакав начин разговора са овдашњом владом отежава односно онемогућује положај овдашњег краљевског посланика...”

Последњи посланички дани

У исто то време Андрић доживљава још јаче ударце на свој углед. Новембра 1940. југословенски министар спољних послова Цинцар-Марковић тајно посећује Хитлера и Фон Рибентропа у Баварској (Берхтесгаден). О овом важном сусрету на коме Хитлер износи своје услове будућих односа Андрић сазнаје тек накнадно и то од немачке стране. И док се немачки притисак на Југославију стално појачавао, Андрић је заобиђен и приликом одржавања наредних сусрета на највишем нивоу.
Фебруара 1941. године у Салцбург на ноге Хитлеру долазе Цветковић и Цинцар-Марковић. Фирерове поруке и претње су све конкретније: „Југославија од сада мора заузети јасан став према новом поретку.” У свом извештају влади, Цветковић закључује: „Нама су мисли и непосредне намере Хитлера непознате... али једна ствар је ван сумње: силазак Немаца на југ преко Бугарске значи за нас смртну опасност.”

Slika
Андрић са Цинцар-Марковићем после пријема код Хитлера, у априлу 1939. године

Уласком немачких трупа у Бугарску почетком марта 1941. године Југославија је практично била опкољена. Кнез Павле је после дугог оклевања решио да прихвати Хитлеров позив да га посети. И овај кључни тајни сусрет у Хитлеровој планинској резиденцији Бергхоф одржан 4. и 5. марта 1941. године протекао је без присуства и учешћа југословенског посланика. Павлов тешки разговор са Хитлером трајао је пет сати. Хитлер је указивао да жели да има јасну ситуацију на Балкану и наваљивао да се Југославија коначно прикључи Тројном пакту. Истицао је да Немачка нема територијалних жеља на Балкану, да не тражи да Југославија преузме војне обавезе нити да немачке трупе прелазе преко југословенске земље.
Кнез Павле је, ипак, избегао коначан одговор. Рекао је да мора претходно да се консултује се осталим југословенским политичарима и вратио се неодлучан у Београд. Добио је извештај југословенског Генералштаба о томе да би војска могла да пружа отпор вероватно само неколико недеља у случају немачког напада.
И док су се смењивале седнице Крунског савета на којима се доносила коначна одлука и немачки ултиматуми Београду, југословенски посланик у Берлину, пун незадовољства и горчине, слао је писма у којима је нудио оставку. У писму од 26. фебруара 1941 он пише: „...Не желим да заузимам један положај под условима који су у противности како са мојим погледима на службу тако и са мојим схватањем личног достојанства.” У новој понуди оставке од 20. марта 1941. године Андрић истиче: „...Данас ми у првом реду службени а затим и лични многобројни и императивни разлози налажу да замолим да будем ове дужности ослобођен и што пре повучем са садашњег положаја...”

Као на спроводу

Тако је највиши успон у дипломатској каријери Иве Андрића био на неки начин и његов највећи лични неуспех. Али, показаће се брзо да ће игром судбине и великих историјских збивања овај лични „пораз” ретроспективно на неки начин постати срећна околност по нашег великог писца. Наиме, у каснијим временима након државног удара и рата нико неће моћи да му пребаци да је пружио допринос или имао неку личну улогу у одлуци о приступању Југославије нацистичкој коалицији. Историчар Андреј Митровић Андрићеву мисију у Берлину тумачи на следећи начин: он био тамо не да би преговарао, већ да би „замајавао обавештајне службе”, док се права спољна политика водила у Београду преко министра Цинцар-Марковића. Андрићево заступање интереса земље сводило се на „фингирање противника”.

Slika

Андрић је ипак био позван у Беч да у службеном својству присуствује историјском чину потписивања уговора о приступању Југославије Тројном пакту. Тог 25. марта 1941. године атмосфера у југословенској седмочланој делегацији била је „као на спроводу”, навео је немачки министар Рибентроп. „Андрић је изгледао врло нерасположен у Бечу”, записао је један савременик. „Главни, готово једини циљ спољне политике Југославије био је и остаје да се југословенском народу обезбеди мир...”, изјавио је у свом говору председник владе Драгиша Цветковић приликом потписивања Пакта. Када се вратио у Београд, Цветковић је рекао: „Сада је све у реду.” Али ништа више неће бити у реду – и то веома дуго. Неомиљена и слаба Цветковићева влада оборена је већ следећег дана.
Шта је сам Андрић о целом том драматичном раздобљу за Југославију и за њене народе, располућене између пакта, пуча и рата размишљао? Можда је најбољи одговор дат у овој његовој мисли:
„Потпуно је погрешно схватање које нам је остало као рђаво наслеђе прошлости да између силе и покоравања сили нема средњег пута и да у односу са иностранством ваља изабрати једно од то двоје. У односу са иностранством извесно је да ни једно ни друго не ваља и да између силе и покорности воде многи путеви, и управо то су путеви достојанства и успеха.”


Зло у ширину и удаљ

Након војног удара од 27. марта у Београду наступили су драматични дани. Андрић је 2. априла отпутовао у Београд да би добио упутства од новопостављеног министра иностраних послова, искусног Момчила Нинчића. Вратио се одмах у Берлин с нотом којом би обавестио немачко руководство да је нова Влада „спремна да понуди било какав уступак који се не коси с националном чашћу”. Али више ни Фон Рибентроп ни његов заменик нису хтели да га приме. Разбеснели Хитлер донео је неопозиву одлуку: Југославију треба уништити и раскомадати.

Slika

Андрићев сарадник, војни аташе у Берлину Владимир Ваухник већ 28. марта добио је обавештење да је одлука донета. Дан касније сазнао је и тачан датум напада. Југословенски генералштаб, међутим, сумњао је у поузданост ових података. Андрић је 4. априла 1941. године послао последњу депешу за Београд у којој је најављивао драматичне догађаје:
„У овдашњем дипломатском кору чује се мишљење да Немци... убрзано спремају повод за евентуални напад против Југославије...” Следећег дана позван је у протокол како би му био враћен дипломатски пасош. Његова мисија била је завршена.
После напада 6. априла 1941. Андрић је са двеста и једним чланом југословенских дипломатских мисија и њихових породица из Немачке, Француске, Холандије и Белгије депортован у Констанц, а онда у Бед Шахен, на немачко-швајцарској граници, уз најаву да ће бити пребачени у Швајцарску. Међутим, дипломате никада нису стигле на неутралну територију. Немци су, кршећи међународне уговоре и упркос Андрићевим протестима, целу групу вратиле у окупирани Београд.
Једино је самом посланику било понуђено да пређе у Швајцарску, али он је то одбио изјављујући да ће поделити судбину својих колега. Након доласка у Београд, Гестапо је ухапсио једанаест дипломата из ове групе од којих је шест послато у концентрационе логоре из којих се неки неће вратити. Андрић се пензионисао одмах након повратка у Београд.
Током рата живео је повучено. Није одобравао објављивање својих дела. Више никада неће писати дипломатске депеше. Уместо тога, писаће романе.


zabavnik

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: IVO ANDRIĆ  |  Poslato: 18 Dec 2012, 18:13
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
VRIJEME JE!

Slika

Vrijeme je da se penje, da se napreduje za stepenicu više, iako ni prethodna stepenica nije još potpuno osvojena ni utvrđena kako treba. Govoriti malo, ne govoriti zlo, glupo, površno ni uzaludno, ili čak ne govoriti uopšte. Sve su to stepenice na putu ličnog napretka i usavršavanja koje u toku života, kao teren u ratu, osvajamo, gubimo i ponovo osvajamo. S godinama, tačnije rečeno sa starošću, koja nastupa polako i tiho kao sumrak na zemlju, krv hladni, nagoni odumiru, savlađujemo se i obuzdavamo lakše, tako da i bez svoje velike zasluge govorimo manje, možda razumnije i čovječnije. Ali to nije dovoljno. Vrijeme je da se pređe na postizavanje višeg stepena, a to je: unutarnje ćutanje. Šta vrijedi što mudro držimo jezik za zubima, ako u nama još sve vri od oštrih sudova i brzopletih replika koje ne pokreću naš jezik i ne prelaze preko usana, ali potresaju i paraju našu unutrašnjost? Često mogu da se vide takvi starci koji smireno i prepodobno ćute, ali im se u pogledu i podrhtavanju usnica javlja ponekad odraz unutarnjih kivnih i zloćudnih monologa i dijaloga. Bilo je vrijeme da već naučimo da u sebi ćutimo. Sve nas poziva na to. Priroda sama nam pomaže u tome. Vrijeme je, jer inače će nam se desiti da do kraja zlo živimo i, na kraju, ružno umremo. A to je strašno.

Ivo Andrić

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: IVO ANDRIĆ  |  Poslato: 19 Dec 2012, 22:39
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Ivo Andrić i Bosna pismo prijatelju iz 1920. godine o Bosni i Bosancima

Bosna - zemlja mržnje i straha, ljubavi i snage, vere i pravde

Slika

Dragi prijatelju,



Sarajevo Bosna Ivo Andrić pismo o Bosni i BosancimaDa predjem odmah na stvar. Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama ređe nalazi.

Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha.

Ali da ostavimo po strani strah koji je samo korelativ te mržnje, njen prirodan odjek, i da govorimo o mržnji. Da, o mržnji. I ti se instinktivno trzaš i buniš kad čuješ tu reč (to sam video one noći na stanici), kao što se svaki od vas opire da to čuje, shvati i uvidi. A stvar je baš u tome što bi to trebalo uočiti, utvrditi, analizirati. I nesreća je u tome što to niko neće i ne ume da učini. Jer, fatalna karakteristika te mržnje i jeste u tome što bosanski čovek nije svestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i mrzi svakoga ko pokuša da to učini.

Pa ipak, činjenica je: da u Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima nesvesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slovenskim i neslovenskim zemljama.

Ja znam da mržnja, kao i gnev, ima svoju funkciju u razvitku društva, jer mržnja daje snagu, a gnev izaziva pokret. Ima zastarelih i duboko ukorenjenih nepravdi i zloupotreba, koje samo bujice mržnje i gneva mogu da iščupaju i otplave. A kad te bujice splasnu i nestanu, ostaje mesto za slobodu, za stvaranje boljeg života. Savremenici vide mnogo bolje mržnju i gnev, jer pate od njih, ali potomstvo će videti samo plodove snage i pokreta. Znam ja to dobro. Ali ovo što sam gledao u Bosni, to je nešto drugo. To je mržnja, ali ne kao neki takav momenat u toku društvenog razvitka i neminovan deo jednog istorijskog procesa, nego mržnja koja nastupa kao samostalna snaga, koja sama u sebi nalazi svoju svrhu. Mržnja koja diže čoveka protiv čoveka i zatim podjednako baca u bedu i nesreću ili goni pod zemlju oba protivnika; mržnja koja kao rak u organizmu troši i izjeda sve oko sebe, da na kraju i sama ugine, jer takva mržnja kao plamen, nema stalnog lika ni sopstvenog života; ona je prosto oruđe nagona za uništenjem ili samouništenjem, samo kao takva i postoji, i samo dotle dok svoj zadatak potpunog uništenja ne izvrši.

Da, Bosna je zemlja mržnje. To je Bosna. I po čudnom kontrastu, koji u stvari i nije tako čudan, i možda bi se pažljivom analizom dao lako objasniti, može se isto tako kazati da je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vere, uzvišene čvrstine karaktera, toliko nežnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osećanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom. Ali ispod svega toga kriju se u neporoznim dubinama olujne mržnje, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrevaju i čekaju svoj čas. Između vaših ljubavi i vaše mržnje odnos je isti kao između vaših visokih planina i hiljadu puta većih i težih nevidljivih geoloških naslaga na kojima one počivaju. I tako, vi ste osuđeni da živite na dubokim slojevima eksploziva koji se s vremena na vreme pali upravo iskrama tih vaših ljubavi i vaše ognjene i svirepe osećajnosti.

Možda je vaša najveša nesreća baš u tome što i ne slutite koliko mržnje ima u vašim ljubavima i zanosima, tradicijama i pobožnostima. I kao što tle na kom živimo prelazi, pod uticajem atmosferske vlage i toplote, u naša tela i daje im boju i izgled, i određuje karakter i pravac našem načinu života i našim postupcima tako isto silna, podzemna i nevidljiva mržnja na kojoj živi bosanski čovek ulazi neprimetno i zaobilazno u sve njegove, i najbolje postupke. Poroci rađaju svuda na svetu mržnju, jer troše a ne stvaraju, ruše a ne grade, ali u zemljama kao što je Bosna i vrline govore i deluju često mržnjom. Kod vas asketi ne izvlače ljubav iz svoje askeze, nego mržnju na sladostrasnike; trezvenjaci mrze one koji piju, a u pijanicama se javlja ubilačka mržnja na ceo svet. Oni koji veruju i vole smrtno mrze one koji ne veruju ili one koji drugačije veruju i drugo vole. i, na žalost, često se glavni deo njihove vere i njihove ljubavi troši u toj mržnji. (Najviše zlih i mračnih lica može čovek sresti oko bogomolja, manastira i tekija.)

Oni koji tlače i eksploatišu ekonomski slabije, unose u to još i mržnju, koja tu eksploataciju čini stostruko težom i ružnijom, a oni koji te nepravde podnose, maštaju o pravdi i odmazdi, ali kao o nekoj osvetničkoj eksploziji koja bi, kad bi se ostvarila po njihovoj zamisli, morala da bude takva i tolika da bi raznela i tlačenog zajedno sa mrskim tlačiteljem. Vi ste, u većini, navikli da svu snagu mržnje ostavljate za ono što vam je blizu. Vaše su voljene svetinje redovno iza trista reka i planina, a predmeti vaše odvratnosti i mržnje tu su pored vas, u istoj varoši, često sa druge strane vašeg avlijskog zida. Tako vaša ljubav ne traži mnogo dela, a vaša mržnja prelazi vrlo lako na delo. I svoju rođenu zemlju vi volite, žarko volite, ali na tri-četiri razna načina koji se među sobom isključuju, smrtno mrze i često sudaraju.

U nekoj Mopasanovoj pripoveci ima jedan dionizijski opis proleća koji se završava rečima da bi u takve dane po svim uglovima trebalo izlepeti oglase: „Građanine francuski, proleće je, čuvaj se ljubavi.“ Možda bi u Bosni trebalo opominjati čoveka da se na svakom koraku, u svakoj misli i svakom, i najuzvišenijem, osećanju čuva mržnje, urođene, nesvesne, endemične mržnje. Jer toj zaostaloj i ubogoj zemlji, u kojoj žive zbijeno dve različite vere, trebalo bi četiri puta više ljubavi, međusobnog razumevanja i snošljivosti nego drugim zemljama. A u Bosni je, naprotiv, nerazumevanje, koje povremeno prelazi u otvorenu mržnju, gotovo opšta karakteristika stanovnika. Između raznih vera jazovi su tako duboki da samo mržnja uspeva ponekad da ih pređe. Znam da mi se na to može odgovoriti, i sa dosta prava, da se u tom pogledu ipak primećuje izvestan napredak, da su ideje XIX veka i ovde učinile svoje, a da će sada posle oslobođenja i ujedinjenja sve ići mnogo bolje i brže. Bojim se da nije sasvim tako. (Ja sam, čini mi se, za ovo nekoliko meseci dobro video strašne međusobne odnose medju ljudima raznih vera i raznih narodnosti u Sarajevu!)

Štampaće se i govoriće se svuda i svakom prilikom: „Brat je mio, koje vere bio“ ili „Ne pita se ko se kako krsti, neg čija mu krvca grije prsi“. „Tuđe poštuj, a svojim se diči“, „Integralno narodno jedinstvo ne poznaje verskih ni plemenskih razlika“. Ali oduvek je u bosanskim građanskim krugovima bila dosta lažne građanske učtivosti, mudrog varanja sebe i drugih zvučnim rečima i praznim ceremonijalom. To prikriva kako-tako mržnju, ali je uklanja i ne sprečava u rastenju. Bojim se da i pod pokrovom svih savremenih maksima mogu u tim krugovima da dremaju stari nagoni i kainovski planovi, i da će živeti dok god ne budu potpuno izmenjene osnove materjalnog i duhovnog života u Bosni. A kad će doći to vreme, i ko će imati snage da to? Jednom će doći, ja u to verujem, ali ovo što sam video u Bosni ne ukazuje na to da se tim putem već sada ide. Naprotiv.

Ja sam o tome razmišljao, naročito poslednjih meseci, kad sam se još borio sa odlukom da zauvek napustim Bosnu. Razumljivo je da ne spava dobro čovek koji se nosi takvim mislima. I ja sam ležao pored otvorenog prozora u sobi u kojoj sam se rodio, napolju je šumela Miljacka naizmenice sa vetrom rane jeseni u još obilnom lišću.

Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva posle ponoći. Prođe više od jednog minuta (tačno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sata posle ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat-kula kod Begove-džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i poste prema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvek slična mržnji, često potpuno istovetna sa njom.


baštabalkana

_________________
Slika


Vrh
Kalina
Post  Tema posta: Re: IVO ANDRIĆ  |  Poslato: 13 Mar 2013, 14:11
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 25 Feb 2013, 00:15
Postovi: 490

OffLine
PRELJUBNIK: Ivo Andrić vodio ljubav s kumom


Jedini srpski nobelovac, koji je na današnji dan pre 38 godina preminuo na VMA, imao aferu sa ženom svog kuma Gustava Krkleca

s

I on je bio čovek od krvi i mesa.
Ivo Andrić, jedini srpski nobelovac i književnik svetskog glasa, imao je ljubavnu aferu sa ženom svog kuma, takođe književnika Gustava Krkleca. O ovome je svojevremeno brujala beogradska čaršija, a kad je te 1925. godine i sam Krklec shvatio da je između Andrića i njegove Perside buknula strast, upitao je kuma šta se dešava, a on mu je odgovorio:
- E, moj Gustav, to ti je kao letnji pljusak: kako dođe, tako i ode!Krklec se posle toga razveo od supruge, a s kumom je kasnije uspeo da izgladi odnose. Zbog ove afere, srpski nobelovac je navodno izbačen i iz masonske lože Preporod, u kojoj se zadržao svega godinu dana.

Iako mu je život bio protkan burama i avanturama, Andrić je voleo da se predstavlja kao običan čovek, nezanimljiv i oslobođen boemskih skandala. Rođena je 9. oktobra 1892. u selu Dolac kraj Travnika, a umro je 13. marta 1975. na VMA u Beogradu u 82. godini.


Gustav Krklec
Dodela Nobelove nagrade Andricu
Josip Broz Tito

Ravnodušan prema Nobelu

Ivo Andrić je 10. decembra 1961. dobio Nobelovu nagradu za književnost za roman „Na Drini ćuprija“. Polovinu novčane nagrade darovao je za unapređenje biblioteka u BiH. Matija Bećković se u jednom intervjuu prisetio tih dana:


„Bio sam na ulici kad se pročula vest da je Andrić dobio Nobelovu nagradu i svi smo pohitali ka Francuskoj 7. Sjatili su se tamo pisci i domaći i strani novinari. Jedini koji nije bio uzbuđen bio je Ivo Andrić. Svi smo to shvatili kao priznanje svima nama, a Andrić je u svom starom mantilu i sa već izanđalom tašnom govorio kako bi želeo da sve to što pre prođe da bi se vratio za svoj pisaći sto.“

Tito hteo Nobela za Krležu

Tito nije bio zadovoljan govorom Ive Andrića na dodeli Nobelove nagrade i što nije nijednom spomenuo samoupravljanje. Komunisti su želeli da to priznanje pripadne Miroslavu Krleži, bliskom prijatelju Josipa Broza.


s


Kurir

_________________
Kad zaćutim, okrenem se i odem. To ne znači da si ti pobedio.
To znači da više nisi vredan mog vremena.
Čarls Bukovski


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: IVO ANDRIĆ  |  Poslato: 09 Apr 2013, 19:32
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Slika



Проклета авлија
(одломак)


Место и време радње: цариградски затвор Проклета авлија,


Зима је. Превладава само једна боја - бела. У тој белини постоји само једна стаза. Стаза којом је ишла погребна поворка на погребу фра Петра. У соби фра Петра налазе се фра Мијо Јосић, млади фра Растислав Пописује се имовина фра Петра. То је већином разноврстан алат. Још пре три дана он је лежао на том кревету, а сада га више нема. Највише недостаје младом фра Растиславу којему је често причао догађаје из свог Шивота. Највише је причао о цариградском затвору где је био затворен ни крив ни дужан. Због неких послова црква је фра Тадију Остојица и фра Петра послала у Цариград. Тамо је полиција ухватила неко писмо о прогону верника и свећеника из Албаније које је било упућено аустријском интернунцију у Цариград. Писмоноша је побегао, а пошто у Цариграду није било других свешеника из тих крајева ухватили су фра Петра. Два месеца био је под истрагом, а да га нико није ни саслушао.

Био је затворен у затвор познат као Депосито или Проклета авлија како је зове народ. Та Авлија увијек је била пуна, увијек се пунила и празнила. Ту је било ситних и крупних преступника. Од дечака који су са штанда украли смокву до вишеструких убица. Ту долазе и тзв. Пролазници који су упућени по казни као прогнаници из западних покрајина те из Авлије одлазе куши или у затвор у Африци или Малој Азији. Авлија се састоји из петнаест једокатница које повезане с високим зидом затварају неправилно, голо двориште, без траве. По дану затвореници се шетају по дворишту, а по ноћци одлазе у ћелије - петнаест до тридесет у једну. Али, ни по ноћи није мирно. Затвореници певају, свашта довикују и свађају се те често долазе и нови. По дану сви излазе из ћелија и стварају мале скупове где причају о разним стварима. Највише се људи окупља око малог ћовећуљка Заима који је увијек причао о женама и својим многобројним венчањима. Неки су га слушали, а други су одмахивали руком и одлазили Ĩим би он почео причати.

Сам положај Проклете авлије био је чудан јер се могло видети само небо, а град који је био близу није се могао видети. Обично је било лепо вриеме. Али, некад се небо наоблацило, почео је дувати јужни ветар доносећи задах трулежи смрад из пристаништа. Тада је лудило било заразно и сви, па и најмирнији, постајали су раздражени и љути. Чувари су покушавали избегавати сукобе јер су и они били раздражени, али било је немогуће успоставити ред. Када је подувао северни ветар, сунце гране, сви су поново изашли на двориште заборављајућци свађе и препирке. Управитељ тог затвора био је Латифага зван Карађоз. Отац му је био наставник у војној школи. Као дете Латифага је волио књигу и музику, али одједном се променуо, чак и физичцки. Напустио је школу и почео се дружити с разним варалицама и коцкарима. Неколико су га пута и ухватили, а увек га је избављао отац. Тада је управитељ полиције предложио Латифагином оцу да Латифага постане полицајац. Латифагин отац је на то пристао. Тако је Латифага постао полицајац, заменик управитеља Проклете авлије и управитељ. У хватању преступника помогла му је његова прошлост јер је познавао њихова окупљалишта. Латифага је имао кућу изнад Авлије и многим је стазама могао доћи од куће до Авлије и обрнуто тако да нитко није знао где ће се појавити. Нико никад није знао како ће се понашти и увек је из људи могао дознати оне податке које жели. Честе су биле и притужбе на Карађоза, али сви су знали да само он може управљати Авлијом.

Најгори су били први дани у Проклетој авлији. Да би се заштитио од тучњава фра Петар је изабрао један забачен кут и ту се склонио. Ту су била и два грађанина из Бугарске који су га примили без речи. Фра Петар је закључио да су то богати људи који су веројатно били жртве побуне у њиховој земљи. После неколико дана добили су госта. Када се сљедећи дан пробудио прво што је видео била је књига и није могао веровати. Лице новопридошлог младића било је бело, бледо. Око оћију је имао тамне колуте. Разговор је почео сам од себе. Младић се звао Ћамил. Цесто су разговарали, а онда су по њега дошли неки стражари. Без речи су се опростили, а празно је место брзо било попуњено. То је био мршав, танак човек. Био је Жидов из Смирне, Хаим. Фра Петар је сазнао да Хаим зна неке ствари о Ћамилу. Фра Петар га је питао о њему, а Хаим је почео причати. Цалим је био човек мешане крви. Отац му је био Турчин, а мајка Гркиња. Мајка му се у седамнаестој удала за богатог Грка. Имали су једно дете, девојчицу. Када је девојчица имала осам година, Грк је умро. Његови су рођаци хтели преварити младу удовицу и све јој отети, али она се бранила. Отишла је у Атену да бар тамо спаси наслеђе. Када се враћала назад, умрла јој је ћерка. Морнари су леш хтели бацити у море јер доноси несрећу, али мајка није дала. Тада је први официр дао направити још један леш у који је стављен неки терет. Леш с девојчицом бачен је у море, а други је дат мами која га је покопала. Свакога је дана жена одлазила на гроб, али постепено бол се смањивала кад се догодило нешто неочекивано. Жена првог официра сазнала је тајну о девојчици и испричала је најбољој пријатељици. Оне су се тада посвађале и да би се осветила пријатељица је тајну испричала другима. Тако је прича доýла и до удовице која је тада хтела да се баци у море и требало јој је неколико година да преболи и ово. Многи Грци су просили лепу удовицу, али она се удала за неког Турчина, Тахир - пашу, са њим имала сина и ћерку. Син је био снажан, а ћерка је умрла у петој години од неке непознате болести. Мајка је умрла следеће године. Син који се звао Ћамил све се више предавао књизи и науци, а отац га је у том подржавао. Једне је зиме умро и Тахир - паша, а младиц је остао сам с великом имовином и без ближе родбине. Једног је дана угледао једну Гркињу и одмах се заљубио. Она је волела и њега, али њени родитељи нису допустили да се уда за Турчина па су је одвели и удали за неког Грка. После тога Ћамил је две године провео на студију, а касније је много и путовао и читао књиге. Тада су почеле гласине да су Ћамилу удариле књиге у главу и да се поистоветио с неким младим принцем. То се прочуло и Ћамила је ухватио валија измирског вилајета јер је добио писмо као и сви други валије да пазе на људе који блате султаново име. Када су заробили Ћамила многи су се побунили, али нису могли ништа направити па је Ћамил одведен у затвор. Карађоз није волео политичке затворенике, али овога је морао прихватити. Већ други дан човек којег је послао кадија израдио је код више власти да се Ћамил издвои и да му се да посебна соба што је и ушињено. Идућих је дана фра Петар ходао двориштем, али није видио Ћамила, а онда се једног дана крај њега створио Ћамил. Обоје су осетили да се њихово пријатељство повећало. Одједном Ћамил почне причати историју Џем - султана (онај с којим се поистовјетио).

То је била прича о два брата. Један је био мудрији и јачи, а други човек зле среће и погрешног првог корака. Та су два брата дошла у сукоб када им је 1481. Г. На бојном пољу погинуо отац. Старији брат Бајазит (34 године) који је био гувернер Амасије и млађи Џем гувернер Караманије полагали су право на престоље. Џем је на свом двору створио круг песника, знанственика и глазбеника, био је добар пливачц и ловац. Бајазит је био хладнокрван и храбар. Обоје су имали доказе за своје право на престоље. Нису се могли договорити и на крају су се сукобили. Џем је изгубио и побегао у Египат и поново организовао напад, али поново је изгубио. Тада је побегао на оток Род где је било седиште неког католицког реда и где је затражио уточиште. Примио га је Пиерре д'Аубуссон и дочекао с царским почастима те предложио да оде у Француску. Џем је на то пристао, али када је дошао нису га пустили на слободу него држанли заточеног у тврдим градовима. Око Џема створиле су се разне сплетке. Бајазит је д'Аубуссону дао новце да Џем остане у заточеништву, а папа му је понудио место кардинала. Након осам година Џем је дан папи, а д'Аубуссон је постао кардинал. Тада умире папа и долази нови. Шпањолски краљ продире у Италију и заузима Рим. Папа му је морао дати Џема. Папа је то учинио, али Џем се брзо разболио и умро. Његово је тело послано Бајазиту који га је покопао с краљевским почастима. Док је Ћамил то причао фра Петар га често није могао слушати и пратити, али Ћамил то није ни примећивао. Једног се дана Ћамил није појавио. Хаим је фра Петру рекао да су код Ћамила дошли неки чиновници, да је дошло до свађе и обрачуна. Не зна се да ли је Ћамил мртав или само премештен у други затвор. Касније је фра Петар често размишљао о Ћамилу. Једном док је тако размишљао неко му је у руку ставио поруку да це за два дана бити ослободен. То се и догодило. Одвели су га у Акру где је живио осам месеци, а онда је пуштен и отишао је у Босну.

И ту је крај. Од њега је остао само гроб. Нема више причања. Младић чује како из суседне собе допиру гласови: Даље!
"Пиши: једна тестера од челика, мала."


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: IVO ANDRIĆ  |  Poslato: 23 Apr 2013, 15:51
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Жеђ



Slika



Причу „Жеђ“ Андрић је први пут објавио 1936. године. Исприповедана је, већ према Андрићевом обичају, у трећем лицу, из перспективе потпуно објективног приповедача који прича оно што види својим свевидећим оком. Временски, прича се одвија одмах после аустријске окупације Босне, почеком XX века, када се у високом и равном селу Сокоцу отвара жандармеријска касарна. Командир те касарне довео је са собом у тај далеки и забачени крај и младу жену, европских манира који потпуно одударају од околине. Убрзо по њиховом доласку у тој области појави се хајдучија и њен муж крене у даноноћне хајке. Ненавикла на нове услове живота, и на стално одсуство мужа, жена не може ни да спава ни да једе. Не бива ништа друкчије ни када се муж, разочаран неуспехом потера, после дугих избивања наврати кући. Жена се моли господу да њен муж коначно успе и да тако учини крај њеној патњи. И молитве буду услишене. Једног дана жандарми некако успеју да ухвате главног хајдука, Лазара Зеленовића. Хајдук је ухваћен случајно. Био се склонио у логу коју је начинио у обали крај горског потока, где је мировао и стално испирао рану од метка. Али, наишле су врућине и рана му се дала на зло. У потери, командир некако набаса на то добро заклоњено склониште. Не би га ни открио да није осетио задах хајдукове ране. Окупио је жандарме па су лако савладали рањеног Лазара, везали га ланцима и спровели га до касарне. Како нису имали затвор Лазара су, под стражом, закључали у подрум испод командировог стана. Хајдук, као у народној причи, ни по коју цену неће да ода ни другове ни јатаке. Да би га присило на признање комаднир строго нареди да се хајдуку не да ниједна једина кап воде, ма колико он тражио и запомагао. И збиља, хајдук, кога чува његов познаник и земљак Живан, очајнички запомаже у ноћи, кунећи, преклињући и молећи за воду. Док њен муж оловним сном спава крај ње, расањена млада жена слуша то запомагање, које не престаје, али постаје све слабије, да би пред зору прешло у тешки, неразговетни уздах. Жена, која је слушала о хајдуковој свирепости, пробди ноћ, осећајући њен страховити притисак, појачан хајдуковим предсмртним молбама. Размишља, не могавши никако да заспи, о кривици и освети, бесконачном низу кривица и освета које творе људски живот. Ноћ јој се чини као велика пустиња од мрака. У тој пустињи она нема снаге ни за шта, чак ни да пробуди мужа. Па ипак је свануло. Хајдуков јецај постаје све слабији, једва чујан. Млади, разуђени комадир привлачи жену к себи, она се испрва кратко отима али потом брзо потоне у „познату а увек нову страст“. У вртлогу те страсти ишчезавају слике ужасне, пробдевене ноћи. Соба се пуни „живом светлошћу дана“.



Жеђ
(одломак из приповетке)


(...)

О овоме Лазару се одавно много говорило на Сокоцу. Она је слушала приче о његовој свирепости. Како мучи на најстрашнији начин сељаке који му се не покоравају, како убија жандарме из заседе, свлачи их до коже и оставља голе на путу. А сад, ево, види како њему жандарми враћају дуг. Али, може ли тако вечно ићи? Њој се чини да тако срљају у неки понор и да ће сви заједно пропасти у оваквој ноћи без свитања, у крви, у жедји, и у непознатим страхотама.

На махове је помишљала да буди човека, да га моли да једном речју својом, једним осмејком, распрши све ово као грозовит сан. Али се није мицала с места, нити је будила човека, него је седела и даље непомична, исто као да је мртвац поред ње, ослушкујући глас из подрума, сама, са својим страхом и својим питањима. Помишљала је и на молитве којима су је научили у детињству, али то су биле молитве за неки други, заборављени и потонули живот, и нису давале кључа ни помоћи. Као са сопственом смрћу, мирила се са мишљу да ће онај што јауче вечно молити и јаукати, а овај што спава и дише поред ње, вечно тако спавати и ћутати.

А ноћ је притискивала, све гушћа и све тежа. То више није била обична ноћ, једна од безбројних у низу дана и ноћи, него једна једина вечита и бескрајна пустиња од мрака у којој последњи живи човек јауче и запомаже, и без наде и помоћи богоради кап воде. Али од целог великог божјег света, са водама, кишама и росама, нема више ни једне сузе воде, и од свих живих бића, ни једне руке. Све су воде усахле и сви људи пресвисли. Живи још само слаби жижак њене свести, као једини сведок свега тога.

Па ипак је свануло. Са неверицом је гледала жена како почиње да се бели зид, на истом месту као и за ранијих свитања, и како зора, прво сива па румена, осваја собу и издваја и оживљава предмете у њој.

Напрегнутим слухом могла је да разабере још увек хајдуков глас, али као да долази из далека. Ни псовке ни проклињања.

- Ух, ух, ууух!

И то је више погађало него чула.

Иако је свитање освајало, жена није имала снаге да се макне. Сва укрућена, савијена, са главом у длановима, седела је накрај постеље и није ни приметила кад се командир пробудио.

Човек је отворио испаване очи и поглед му је пао на повијена плећа женина и њен бледи потиљак. Тада га, после прве недоумице, као млак и заносан талас, свега прође и проже свест о радосној стварности. Хтеде да зовне жену, да кликне њено име, али се предомисли. Насмејан, подиже се малко, нечујно, одупирући се на леви лакат, а десном слободном руком, без речи, изненада обухвати њена рамена и привуче је и сави пода се.

Жена се отимала кратко и узалудно. Учини јој се ужасан тај ненадани и неодољив загрљај. Чинило јој се немогућно и светогрдно да се тако брзо и лако, без речи и објашњења, изневери ноћном свету у ком је до тог тренутка живела и страдала, сама са својом муком. Хтела је да му се одупре и и увери га да то не може бити, да има тешких и болних ствари које мора да му каже и преко којих се не може тако лако прећи на свагдашњи живот. Огорчене речи су јој навирале, али није могао да изговори ни једне. Само се загрцну. Али човек није ни приметио тај знак њеног отпора, тај звук који није доспео да постане ни једна цигла реч. Хтела је да га одгурне од себе, али њени покрети нису имали ни приближну снагу њеног огорчења ни брзину њене мисли. Већ сама врлина тога одморног и пробуђеног тела притисну је као терет. Попустише кости и мишићи у младом телу као послушна машина. Уста су јој била запечаћена његовим устима. Осећала га је на себи као огроман камен за који је привезана и са којим заједно пада, стреловито и незауставно.

Губећи свест не само о прошлој ноћи него о целом животу, тонула је у глухом и сумрачном мору познате а увек нове сласти. Над њом су остајали последњи трагови њених ноћашних мисли и одлука и свега људског сажаљења, и редом ишчезавали, као водени мехурићи над дављеником.

Бела, искићена соба нагло се пунила живом светлошћу дана.


Vrh
*Twilight*
Post  Tema posta: Re: IVO ANDRIĆ  |  Poslato: 30 Apr 2013, 17:46
Korisnikov avatar
Laprdalo i tuturutka

Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07
Postovi: 11750

OffLine
Ponekad je svet oko mene beskrajan, savršeno lep i trajan, sav u skladu sa mojim snagama i mojim željama, ili odsustvom želja.Samo postojanje po sebi znači i sreću bez prekida.
A ponekad se sav svet ispreči preda mnom kao nedogledan mračan tesnac, ne širi od iglenih ušiju, kroz koji mi valja proći, ili tu pred njim jadno propasti...
A znam dobro da proći ne mogu,ali da propasti ne smem!!!"


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: IVO ANDRIĆ  |  Poslato: 30 Jul 2013, 18:27
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Sirotinja


Slika


Sirotinja. Ne ona vesela, slikovita, puna života i pokreta, sirotinja Cigana čergara ili mladih ljudi koji svoju nemaštinu ulepšavaju pesmom i nestašnim podvizima, nego teška sirotinja koja rađa bedu kao trajno stanje i endemičnu bolest čitavih ljudskih grupa, naselja i zemalja.

O toj bedi mislim ovih dana. O bedi koja savija kičmu, usporava korak, gasi glas, hvata se čoveku za oči kao nevidljiva, lepljiva paučina, nepovratno i nepopravljivo mesi čoveka i doteruje ga sve prema nekom svom nepoznatom modelu, steže oko njega svoje granice kao nevidljivu omču, odvaja ga zauvek od blagostanja i radosti, tako da mu docnije ništa ne može pomoći, ni novac ni najpovoljnija promena životnih uslova, jer nije više sposoban da ih primi.

Kada ljudi jednog kraja ili jedne klase ogreznu u toj bedi, životni sokovi prestaju da pritiču do njihovih tela, i tada i ono što je ostalo od snage i života u njima počinje da sahne i čili u neosetnom, sporom procesu od kojeg se ipak ne umire, nego traje iz naraštaja u naraštaj, u postojanju koje je naličje života. (Jer ono što je najbolnije u sudbini čoveka za koga se kaže da ga je beda ubila, to je činjenica da on takav, ubijen, dugo živi i jako se množi.) Kad beda prodre u misli, u govor, u shvatanja i običaje, i svak se pomiri sa njom kao sa stalnim i pravim oblikom postojanja, i zavoli ga kao što se inače život voli, kad postane navika, ponos i neka vrsta jadne i naopake religije, kad rastoči i prožme čoveka do poslednje ćelije i tako osvoji i porobi ne samo njega nego i one koji se još nisu rodili.

Tada se može reći da je beda potpuno i zauvek osvojila jedan kraj, sa ljudstvom i svim živim stvorovima i mrtvim stvarima na njemu, i pretvorila ga u svoje carstvo koje joj nikad više niko ne može oteti i koje ne živi ljudskim životom nego bedom i njenim mrtvim i dugim, dugim trajanjem.

Iz tog kraja nema bežanja ni spasa. I kad pojedinac uspe da pobegne na drugi kraj sveta, u život koji za bedu ne zna, to mu ne pomaže mnogo, jer u sebi ponese celo to carstvo bede u malom.

Tako se priča o onom mladiću koji je uspeo da iz bednog kraja Bosne ode u Stambol i s vremenom postane vezir, moćan i bogat, toliko bogat da nije znao gde šta ima. Plivao je u blesku i raskoši odela i nameštaja, a svemu se činilo malo i uvek mu je bilo hladno. Priređivao je bučne i sjajne gozbe, sa kojih su stotine ljudi odlazili siti i pijani, i stekao glas bogata i darežljiva domaćina, ali svoju skrivenu, unutrašnju bedu nije mogao zaseniti ni zaglušiti. I kao čudo se kazuje da je kriomice, kad bi se svi gosti razišli, i sam sit i pijan do nesvesti, još sakupljao preostale komade kolača i kore od voća, i parčetom hleba čistio sahane u kojima je ostalo nešto jela iza presitih gostiju. I umro je od suvišnog i preteranog jela i pića, ali se nije mogao najesti ni zajaziti, jer je beda njegovog porekla jela i pila iz njega.

iz Znakova pored puta


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 94 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker