Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 15:22


Autoru Poruka
Nina
Post  Tema posta: Borisav Bora Stanković  |  Poslato: 11 Okt 2012, 14:00
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Биографија

Slika

1876. 23. (31) март Борисав Станковић je рођен у занатлијској породици, у Врању, од оца Стојана и мајке Васке. Деда по оцу, Илија, био је обућар у Врању, ожењен Златом, из некад угледне трговачке породице Јовчића. Отац Борин, Стојан, био је обућар у Горњој махали и чувени певач.

1881. Када му је било пет година умире му отац, а са седам губи и мајку.

1883. Полази у основну школу у Врању.

1888. Уписује се у нижу гимназију у Врању.

1892. Завршио је четврти разред гимназије. Професори су му били Јаша Продановић, Дража Павловић, Миливоје Симић.

1894. Сомборски „Голуб“ објављује песме Жеља и Мајка на гробу свог јединца, са потписом Борко.

1896. Умире баба Злата. Последња душа која постојаше за ме. Последњи кут мога стана, последњи огранак моје родбине, баба моја умрла је! Ни оца ни мајке, ни брата, ни сестре, нигде никога. Сем ње. А она ме је од „мрву мрвку“ однеговала. Ње више нема. Осми разред гимназије је завршио у Нишу са добрим успехом. Исте јесени долази у Београд и уписује се на Правни факултет – економски одсек Велике школе.

1897. Ради као практикант Државне штампарије.

1898. У „Искри“ објављује своју прву приповетку Станоја. Касније ће у истом часопису објавити још две приче, Ђурђевдан и Прва суза, а у сарајевској „Нади“ – Тајни болови.

1899. Издаје прву збирку приповедака, Из старог јеванђеља.

1900. Прво извођење Коштане у београдском Народном позоришту. Од 1. маја 1900. постављен за практиканта Министарства просвете. Прелази на рад у Управу Народног позоришта у Београду као рачуноиспитач.

1901. Објављује седам приповедака.
Отпуштен је из службе „због неуредног доласка на дужност“; два дана касније постављен је за практиканта Министарства иностраних дела.
Прерађена Коштана, октобра 1901, на сцени Народног позоришта доживљава велики успех, нарочито после одушевљене критике Јована Скерлића.

1902. Излазе му три књиге: Стари дани, Божји људи и Коштана.
27. јануара оженио се Ангелином Милутиновић.

1903. У „Колу“ објављује и трећи роман – Газда Младен.
Почетком године прелази у Министарство финансија (остаје до 1913) као „контролор трошарине“ у Бајлонијевој пивари. Рађа му се кћи Десанка. Кум на крштењу је Бранислав Нушић.
Добија стипендију Министарства просвете и са платом писара Министарства финансија и додатком из „Финансијског прегледа“ одлази у Париз.

1904. После годину дана, укинута му је стипендија и „репатриран“ је у Србију. Револтиран, даје отказ на државну службу, а са групом писаца који су се осећали „сувишним у Србији“ учествује на протестним вечерима. У полемици је са Радојем Домановићем. У знак протеста пише писмо Николи Пашићу.
Рађа му се друга кћи, Станка. Кум је Јанко Веселиновић.

1905. Прерађује Коштану и штампа је у „Бранковом колу“.

1906. У часописима објављује приче Из мога краја. Ради као порезник треће класе Београдског пореског одељења.

1907. Нову верзију Нечисте крви објављује у „Делу“.

1909. Завршава Нечисту крв. Док безуспешно покушава да нађе издавача, роман ће објавити у наставцима у „Летопису Матице српске“.

1910. Будући да је одбијен и од Коларчеве задужбине, одлучује да свој први роман, Нечисту крв, објави сам. Зато објављује Књижевни оглас који ће Матош штампати у загребачком „Савременику“.

1911. Постављен је за контролора прве класе Државне трошарине.

1912. Са ансамблом Народног позоришта гостује са Коштаном у Софији.

1913. Премештен је у Министарство просвете и вера, на дужност референта црквеног одељења. Родила му се трећа ћерка, Ружица. Објављује друго, прерађено издање Божјих људи.

1915. Поштеђен „војништва и учешћа у ратним напорима“, налази се једно време у Врању, а затим у Нишу, где је прешла читава Влада са администрацијом. Као референт Црквеног одељења одређен је да службено прати вод који, у повлачењу, преноси мошти краља Стефана Првовенчаног из Студенице према Пећи.
Породицу оставља у Краљеву; у Пећи напушта војску која је кренула преко Албаније и одлази у Подгорицу, а затим на Цетиње.

1916. После капитулације Црне Горе пошао је преко Босне за Београд, али је на путу задржан у Дервенти. Сви рукописи остали су му у Нишу. Захваљујући Кости Херману, некадашњем уреднику сарајевске „Наде“, тада „заменику шефа војног Гувернемана за окупирану Србију“, Станковић се, поштеђен интернације, вратио у Београд.

1916–1918. Сарађује у „Београдским новинама“.

1918. Нечиста крв излази у Женеви као издање „Библиотеке jугословенске књижевности“.

1919. У листу „Дан“ објављује успомене Под окупацијом. „Политика“ у низу чланака напада Станковића због сарадње у „Београдским новинама“.

1920. Постављен је за референта Уметничког одељења Министарства просвете.

1922. „Новости“ објављују у наставцима успомене Под окупацијом и Забушанти. Постаје шеф Одсека за статистику Министарства просвете.

1924. Низом пригодних манифестација, обележена је двадесетпетогодишњица књижевног стваралаштва Б. Станковића. Излази треће, прерађено издање Коштане. Моји земљаци – последња објављена приповетка. Постављен је за референта Одељења за основну наставу Министарства просвете. Жали се Државном савету, који одбацује Станковићеву жалбу.

1927. Марика Јеминовић, звана Коштана, преко свог мужа Максута, тражи од писца део тантијеме од приказивања Коштане. Нападе и одбране објављују готово све новине. „Политика“ у свом коментару 13. марта доноси и ове редове: „Једно лице тражи писца! И од писца тражи паре! Тражи да писац плати зато што је писао!“
Решењем министарства просвете од 30. марта, Б. Станковић је стављен у пензију.
Премијера Ташане у Народном позоришту. Пред зградом Позоришта, 21. октобра око подне, позлило му је. Пренели су га његовој кући. Издахнуо је, истог дана, пред поноћ. Умро је у педесет другој години живота.


borisavstankovicrs


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Borisav Bora Stanković  |  Poslato: 22 Okt 2012, 01:43
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
БОРИСАВ БОРА СТАНКОВИЋ

Slika

(Врање, 31.03.1876 — Београд, 22.10.1927)

По тематици он је најизразитији регионалиста међу нашим реалистима, а по психологији ликова, поступку и стилу један од зачетника наше модерне прозе. У својим приповеткама, драмама и романима дао је слику родног града Врања на прекретници између турског времена и модерног доба, онако како су то раније учинили Ј. Игњатовић са Сент-Андрејом и С. Сремац с Нишом. Његова тематика је социјално одређена а у начину приказивања преовлађује унутрашња, психолошка перспектива. Највећу књижевну активност развио је у првој фази свог рада, на прелазу из 19. у 20. столеће, када једну за другом објављује три књиге приповедака, „Из старог јеванђеља“ (1899), „Стари дани“ (1902) и „Божји људи“ (1902), и драму „Коштана“ (1902), а започиње рад на романима „Нечиста крв“ (1910) и „Газда Младен“ (1927).

Slika

Станковић спада у оне писце код којих утисци и сећања из детињства имају пресудну улогу у књижевном раду. У више приповедака он је дао поезију младости и некадашњег живота у родном граду (Ђурђев-дан, У виноградима, Нушка). Слика стварности, светла, прозрачна, поетична, помућена је у другим делима откривањем друштвених сукоба и душевних потреса. Станковићев свет, иако временски и просторно удаљен, није идиличан и бесконфликтан. Сукоби су стални и разноврсни, између старог и новог, коленовића и скоројевића, богатих и сиромашних, појединца и друштва. У средишту свих збивања налази се појединац и његова судбина. Тежиште је приказивања на психичким ломовима и унутрашњим потресима, али се при томе никада не губи из вида дубља социолошка заснованост ликова и ситуација. Судбина Станковићевих јунака одиграва се у троуглу сила које чине новац, морал и ерос. Друштвени морал средине те материјални интерес и престиж породице супротстављају се еротском нагону појединца, намећу му своја ограничења и забране — на тој тачки почиње индивидуална драма безмало свих Станковићевих јунака. У више приповедака Станковић је приказао осујећену љубав услед тога што младић и девојка припадају разним сталежима (Стари дани, У ноћи, Они, Станоја, Увела ружа). Међу њима је најлепша „Увела ружа“, лирска, елегична приповетка, написана у првом и другом лицу, у ствари мали лирски роман. Љубавна прича, као и у Дисовим песмама, припада давним данима, сва је у знаку младости, лепоте, свежине летњих вечери и опојних мириса оријенталних башта. Она оживљава у сећању, у тренуцима када од свега тога ништа више није остало.

Slika

Станковић открива свет понижених и увређених. Читава његова збирка „Божји људи“, састављена од кратких приповедака и цртица, посвећена је онима који су одбачени од друштва, просјацима и поремећеним, од којих свако живи у неком свом нестварном свету. Више него и један други наш писац Станковић се бавио судбином жене. Жена је главна јунакиња у његовим најбољим делима, у приповеткама „Увела ружа“ и „Покојникова жена“, у драми „Коштана“ и роману „Нечиста крв“. У „Покојниковој жени“ јунакиња се немоћно батрга у мрежи патријархалних обичаја. Она је обезличена до анонимности: најпре сестра своје браће, затим жена свог мужа а после мужеве смрти његова удовица, покојникова жена, увек пред строгим испитивачким погледом родбине и света, као пред очима судија. Истинска љубав стално се потискује и на крају сасвим одбацује. Једина одлука коју је Аница самостално донела животу била је уперена против ње саме: одбила је руку човека кога је одувек волела и пошла за невољеног.

Slika

„Коштана“ је најзначајнија од три Станковићеве драме (друге две, Ташана и Јовча, настале су драматизацијом приповедака). То је „комад из врањског живота с певањем“. Полазећи од традиционалне схеме овог жанра, Станковић је написао потресну драму трагичних људских судбина. Две велике теме његовог света, туга за прохујалом младошћу, „жал за младост“ и чулна опсесија женском лепотом, сублимиране су овде у трећој, у теми песме. Народне песме које пева Коштана носе у себи чежњу за лепотом, у њима је живот слободан од свих стега, пун радости и пустоловине, оне су уточиште од сивила прозаичне свакодневнице. Све су личности испуњене том чежњом, песма у овој драми представља својеврсну колективну опсесију, сличну опсесији еросом у другим његовим делима, нарочито у роману „Нечиста крв“.

Slika

Тај роман доноси суму Станковићевог приповедачког искуства и његовог познавања човека и света. Заснована као друштвена хроника родног града, „Нечиста крв“ прерасла је у изразит роман личности, психолошки утемељен, а да при томе није изгубила битних обележја друштвеног романа. То је, можда, јединствен случај у нашој књижевности да је постигнут пун склад између социолошке и психолошке мотивације. Лик необичне лепотице Софке, као и ликови других јунака романа, међу којима се издваја снажна личност газда Марка, Софкина свекра, осветљени су изнутра, психолошки или, чак, психоаналитички, фројдовски, али све што се с њима догађа мотивисано је социолошким чињеницама: историјом двеју породица које припадају разним сталежима, сукобом између старог и новог, између старих богаташа, чорбаџија, који бескрупулозну борбу за самоодржање прикривају господским понашањем, и нових богаташа, обично сељака који се спуштају у град, носећи у себи свежу крв, неистрошену енергију и рушилачку агресивност.

Slika

Други Станковићев роман, недовршени и постхумно објављени „Газда Младен“, јесте повест о судбини човека који је постао добровољна жртва дужности; просперитету породице он је жртвовао све, па и вољену жену. Уметнички је остварен друкчијим поступком од Нечисте крви. Све је у њему сажето, усмерено на оно што је главно, нема епизода ни дигресија, исказ је најчешће лапидаран, скоро епиграматичан, реченице понекад личе на формуле. Газда Младен делује, пре свега, целином, а Нечиста крв и обиљем драматичних ситуација, у којима извесни детаљи често прерастају у вишезначне симболе. У оба та романа и у читавом свом невеликом опусу Станковић је стваралац необичне, елементарне снаге, који је с великом муком налазио језички израз. Под навалом осећања и слика као да му се перо повија, реченица се заплиће и посрће, глас му постаје загрцнут, муцав, али то је „муцавост генија“ који је више од других наших писаца проникнуо у понорне дубине људског бића.

Resized Image - Click For Actual Size

У свом књижевном дјелу Борисав Станковић (1876—1927) је елегично, али и реалистички вјерно насликао живот старог Врања с краја 19. вијека, када је оно почело да губи обиљежја источњацке касабе и да све више добија чарсијску грађанску физиономију. Станковић је у топлим поетским сликама евоцирао оне видове живота који су били специфицни за тај живописни градић и који су се неповратно повлачили пред налетима новог времена и нових друштвених односа.

До ослобођења од Турака Врање је било типична оријентална касаба, сва у живој и шароликој мјешавини нација, класа и вјера. Поред ага и бегова, који су представљали турску власт и били носиоци феудално-спахијског друштвеног система, својом моћи и богаством истицали су се и домаћи богаташи, такозване чорбаџије. Чорбаџије су у околини Врања имале велике земљишне посједе (читлуке), на којима су, као бесплатна радна снага, радили обесправљени кметови-чивчије. Читлуци и трговина били су извор њихове економске моћи и богаства, које су немилице расипали на уживање и задовољства сваке врсте. По свом друштвеном положају, економској моћи, личном господству и начину живота чорбаџије су биле сличне турској феудалној аристократији, са својим читлуцима или у беговским конацима.

Slika

Ниже друштвене слојеве у граду чинили су занатлије, ситни трговци, домаћа послуга, просјаци и Цигани, а на селу слободни сељаци и кметови-чивчије који су радили на богатаским имањима. А кад су 1875. године Турци протјерани и српска ослободилачка војска својим уласком у град обиљежила почетак нове ере у животу тог нашег града, моћ некада силних чорбаџија брзо је нестала. Њихова имања су разграбљена, феудална права угашена, а нова власт и нови друштвени односи брзо су измјенили дотадашњи начин живота старог Врања.

Борисав Станковић је одрастао у породици која је по свом поријеклу припадала чорбаџијско-спахијском реду, али која је у доба његова дјетињства материјално била сасвим посрнула. Родитељи су му рано умрли, па је брига о њему пала на старачка плећа његове бабе-Злате. Свом малом унуку, будућем пјеснику старог Врања, она је с поносом причала о негдашњој слави и величини чорбаџија, а у исто вријеме кришом шила туђе кошуље да би га прехранила. Тако је Станковић упознао и заволио старо Врање кроз бакине приче, и зато се тај неповратно нестали живот усадио у његову душу као „чаробна љепота из бајке“.

Slika

И кад се као писац једном приликом нашао пред мотивом из живота новог, грађанског Врања, он је са гађењем и огорчењем бацио перо: „Не, нећу то! Старо, старо ми дајте! Оно сто мирише на сух босиљак и сто тако слатко пада, пада и греје срце…“

Станковић је основну школу учио у Врању, гимназију у Нишу, а правне науке у Београду, гдје је потом и службовао. Кад је стекао књижевну славу и јавно признање, послат је у Париз да употпуни и прошири своје књижевно образовање. Међутим, он се као стваралац најприсније везао за старо Врање. Одуда су му и најбоља управо она дјела у којима је говорио о старим обичајима и патријахалним односима, а то су

приповјетке:
„Из старог јеванђеља“ (1899.),
„Стари дани“ (1902.),
„Божји људи“ (1902.),
„Покојникова жена“ (1907.),
„Наш Божић“ (1911.),
„Његова Белка“ (1921.);

романи:
„Нечиста крв“ (1911.),
„Газда Младен“ и
„Певци“ (недовршени роман);

драме:
„Коштана“,
„Ташана“ и
„Јовча“.

“У кафанама и крчмицама на Дунаву, Бора је налазио ситне људе са промашеним животним циљем. Сваки од њих је имао основну духовну озледу. Сваки је неговао своју рану, не да је исцели, него да је сачува, па тако и себе сачува.

Slika

Он је мислио са ужасом на савременог Европејца — као на биће лишено осећаја. Сматрао је да се Европа претворила у збирке оних баналних сличица што их деца купују и пресликавају. Сматрао је да су изгубили смисао доживљаја, смисао света, смисао за пролеће, небо, жубор врела и плавет небеса. Отужан му је био Рафаел — „зар свет и његове тајне, његове слутње и зебње – у глаткоме и празноме Рафаелу? — па бољи су и сами лицедерски колачи са срцем и огледалом“ — говорио је.“ (Станислав Винавер)


srpskoblago

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Borisav Bora Stanković  |  Poslato: 21 Dec 2012, 17:16
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Bibliografija

Slika
Poštanska marka s likom Borisava Stankovića, deo serije maraka pod imenom „Velikani srpske književnosti“ koju je izdala Srbijamarka, PTT Srbija, 2010. godine

Knjige

Majka na grobu svoga jedinca, prvi objavljeni rad, pesma. „Golub“, 1. XI 1894.
Iz starog jevanđelja, Beograd, 1899.
Koštana, „Komad iz vranjskog života u četiri čina s pevanjem“, Beograd, 1902.
Božji ljudi, Novi Sad, 1902.
Stari dani, Beograd, 1902.
Koštana, Dramske priče, Sremski Karlovci, 1905.
Pokojnikova žena, Beograd, 1907.
Nečista krv, Beograd, 1910.
Njegova Belka, Beograd, 1921.
Drame. (Koštana. — Tašana. — Jovča. — Dramatizacija Nečiste krvi), Beograd, 1928.
Pod okupacijom, Beograd, 1929.
Sabrana dela, I—II, Beograd, „Prosveta“, 1956.
Gazda Mladen, 1928.


Pripovetke

Baba Stana (1907)
Bekče (1901)
Biljarica (1902)
Copa (1902)
Č'a Mihailo (1902)
Đurđevdan (1898)
Jovan (1902)
Jovča (1901)
Jovo-to (1909)
Ludi Stevan (1902)
Ljuba i Naza (1902)
Mace (1902)
Manasije (1902)
Marko (1902)
Menko (1902)
Mitka (1902)
Moj zemljak (1909)
Naš Božić (1900)
Nuška (1899)
Njegova Belka (1920)
Oni (1901)
Paraputa (1902)
Pokojnikova žena (1902)
Rista krijumčar (1905)
Stanko „Čisto brašno“ (1902)
Stanoja (1898)
Stari dani (1900)
Stari Vasilije (1906)
Stevan Čuklja (1906)
Taja (1901)
Tetka Zlata (1909)
U noći (1899)
Uvela ruža (iz dnevnika) (1899)
U vinogradima (1899)
Zadušnica (1902)


wiki

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Borisav Bora Stanković  |  Poslato: 10 Apr 2017, 22:22
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Modernizam Borisava Stankovića

Slika



Sam kraj devetnaestog veka donosi nam pripovetke Borisava Stankovića koje svojom neobičnošću i novinom privlače pažnju ne samo aktuelnih kritičara, već i priznatih pisaca. Skerlić je zabeležio da se ovaj autor već sa prvom zbirkom pripovedaka pojavljuje kao zreo pisac. O Stankoviću sa oduševljenjem pišu Jovan Dučić, Sima Pandurović, Isidora Sekulić, Veljko Petrović, Stanislav Vinaver, Meša Selimović, Vidosav Stevanović i drugi kako savremeni, tako i moderni pisci današnjice. Kao začetnik moderne srpske proze bio je uzor i učitelj našim avangardnim piscima koji su prema njemu gajili duboko poštovanje. Ovaj pisac ostao je jedinstven u srpskom književnom životu ne samo svojim delom, već i pojavom. Privlačio je svojom neobičnošću, izrazitim antiintelektualnim stavom i stilom života uopšte, o čemu svedoče mnoge zabeležene anegdote i razgovori. Neprolazna akuelnost i permanentno interesovanje za njegovo stvaralaštvo idu u prilog činjenici da se Bora Stanković, na međi dva veka, pojavljuje kao moderan pisac. Simbolički i suštinski, njegovo pripovedačko delo pojavljuje se kao vrhunac i kraj jedne književne epohe ( epohe realizma) otvarajući vrata novom veku i novoj umetnosti. Borisav Stanković je začetnik moderne srpske proze.

Slika

Ono što čini konstantu celokupne proze Borisava Stankovića jeste njegov specifični junak. Da budemo precizniji (s obzirom na to da je junak uvek nosilac proznog dela) – čovekova duša, njegova unutrašnja, psihološka previranja, bure i sukobi, te neizlečive patnje i težak dert, večiti žal za nečim. To je, zapravo, epicentar celokupnog Stankovićevog stvaralaštva. Niko pre njega nije toliko i na takav način progovorio o strasti i stradanju. Niko pre ovog pisca nije u tolikoj meri i toliko duboko zaronio u psihologiju i osećanja žene. Borisav Stanković u našu prozu uvodi drugačije, intimno viđenje čovekove unutrašnjosti. Prodire u komplikovanu ljudsku psihologiju iznoseći na videlo podvojenost ličnosti, unutrašnju borbu, neizmernu patnju, stradanja i lomove. Sukob intimnog i javnog, ličnosti i društva, prirodnih i socijalnih zakonitosti. Taj sukob između pojedinca i sveta nije, međutim, jedino što proizvodi tragičan učinak. O tome su pevali i romantičari. Tragika ličnosti proističe iz činjenice da se u patrijarhalnom društvu starog Vranja, u kome su Stankovićevi likovi vaspitavani, spoljašnji okovi prenose na plan unutrašnjeg. Patrijarhalni moral više nije nešto spolja nametnuto, već je deo same ličnosti. Žestina i tragika doživljaja, stoga, proističe iz unutrašnje rascepljenosti i borbe. To je moderan čovek dvadesetog veka, nepomirljiv, neprilagođen, zbunjen, bez tla pod nogama, u večitom sukobu sa samim sobom.

Slika

Modernizam Stankovićeve proze ogleda se ne samo u sadržaju, već i u formi. Njegove pripovetke obiluju elementima moderne proze čija je glavna odlika žanrovski sinkretizam i prvenstveno poetizacija proznih struktura. Lirizacija proze ogleda se na više nivoa: ukidanje značaja fabule i razvijenosti motiva u korist subjektivnog i doživljajnog ispoljavanja psihologije junaka, subjektivizovan jezik neposrednog pričanja, ispovedni oblici naracije, lirski opisi pejzaža i enterijera, nostalgičan doživljaj mladosti, slavljenje strasti, prisustvo lirske poezije u proznom tekstu i dr. Novina Stankovićeve proze ne ogleda se, dakle, samo u novoj tematici i perspektivi prikazivanja čoveka, već u formi, jeziku i stilu. Sve ove odlike koje poetizuju i subjektivizuju prozu u skladu su sa nadolazećim novim vekom u kome dolazi do prevage individualnog nad kolektivnim, unutrašnji sukobi nad spoljašnjim. Zato je Stanković blizak savremenom čitaocu.
Uočili smo odlike realizma u njegovoj prozi koje vezujemo najviše za regionalizam pripovedanja. Tu su i naturalističke crte poremećenih ljudi koji trpe posledice preživljene traume iz prošlosti. Romantizam se prepoznaje na mnogim poljima, kao što je čovekov sukob sa svetom u kome živi, lirizacija iskaza i slično. Pored toga, vidljivi su i elementi simbolizma u njegovom delu. Ovaj višestruki sinkretizam koji se javlja na više planova, od književnostilskog do žanrovskog zapravo svedoči o jedinstvenosti i originalnosti modernog pisca. Dela vrhunskih stvaralaca opiru se svrstavanju u pravce, epohe i bilo koje druge kalupe. Delo Borisava Stankovića odupire se svakom klišeu i svakom ponavljanju. Ono je jedinstveno i neponovljivo, baš zato što je složeno, a istobremeno jednostavno i iskreno.


literatablogspot

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Borisav Bora Stanković  |  Poslato: 10 Apr 2017, 22:26
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Večiti poljubac

Dole, ispod ulice iza varoši, blještao bi razliven Dunav, ispresecan ostrvima od vrba. Iz izvikanih kuća i noćnih kavana odlazili bi poslednji gosti. Naročito tamburaši, svirači, koji tada, pijani, za svoj račun sviraju i pevaju

Slika
Млада жена - Милан Коњовић

Iznenada, bez ikakva povoda u godini dana, a nekada u dve i tri godine, tek morao bi jednom da sniva taj san.

U prizemnoj i širokoj sobi a zastrtoj već olinjalim ćilimovima i jastucima, leži. Ali ne kao dete, nekada, nego kao sada, u godinama, gotovo star. Samo kao nekada oseća kako su na nj nabacane stare kolije koje su mirisale na burmut i na masan zadah od dugog nošenja. U sobi je potpun mrak, a oseća kako je i tamo u kujni mračno i pusto. Pust je bio i gornji sprat; odaje, balkon; pusto dvorište, bašta. Isto onako pusto kao što je znao da su i sve okolne kuće odavno puste od izumrlih komšija.

Oseća kako mirišu ploče u tremu, kako suve, već crne grede jedva drže na sebi gornji napukli i truli sprat. Jedino sa usahle česme poslednja kap, mada nije zima, kao da se zamrzla i ostala na ustima cevi, sjajeći se i cakleći se kao suza.

A oko kuće sve isto tako stoji. Isto kao i nekada ulice se paralelno jedna do druge pružaju. Po baštama isto drveće. Samo suvo.

Kroz granje naziru se dužine komšijskih zidova. I sve se to čak iza varoši produžava, gubi po poljima i njivama, dok kao nekada isto tako ne bude presečeno rekom sa vodenicama, baštama, sa redovima vrba i topola. Ali i tamo sve prazno. Kroz stabla kao da oseća kako voda, ne kao nekada, bistra i sveža, žubori i prska, već kao zamrčena i zamrtvljena, a sva mračna, mili i preko brvna, jaza kao pri kraju svoga korita, valja se i nestaje je u kao neki ponor. I sve to kao skamenjeno, mračno i nemo. Jedino što oseća kako otuda, sa reke, a baš nad onim ponorom dopire šum, i to kao od krila. Kao treperenje goluba. Kao da se brani, otima od vode koja ga k sebi vuče i hoće sobom da svali u taj ponor.

A njemu ovamo sve teže. Kolije kojima je ogrnut sve ga jače i zagušljivije pritiskaju. Oseća kako ga oči bole i grlo steže. I nikako ne može da se načudi i dođe k sebi otkuda sada ovamo. Zna da je njegova to kuća, da se u njoj rodio, odrastao. Ali zna i da ju je odavna prodao. Više se nije ni vraćao, a kamoli da je dolazio.

A usta joj, što je eto opet došao, u mili osmeh u pola otvorena i tamna, a plave joj oči umorne i opervažene belim, ali malo podbuhlim obrvama, valjda usled dugoga čekanja i čežnje za njim.
Čak zna da ju je drugi kupac porušio, novu sazidao, tako su mu bar pričali dok je još bio mlad i još se interesovao za nju. Docnije u životu nije ni mislio o njoj, sasvim ju je zaboravio, niti mu je ikada ona na pamet padala. I sada otkuda ovde i baš u ovoj sobi i sve ovo oko njega? Dok, mu sve ne postade jasno. Na vrata ulazi ona. I to kao otuda sa tih vodenica i bašta gde taj golub treperi; čuvši za nj da je došao, otuda odmah ovamo k njemu dolazi.

Ulazi. Sva sija od radosti. I kao do sada da je bila s njima pa poslom naišla i vraća se – tako mu prilazi. Zauzima svoje mesto do njega, laktom se podbočuje i nadnosi se nad njime. Ali kad ga takvog, sa borom na čelu i skupljenim ustima, vidi, ona, preplašena, pita ga:

– Šta ti je?

A usta joj, što je eto opet došao, u mili osmeh u pola otvorena i tamna, a plave joj oči umorne i opervažene belim, ali malo podbuhlim obrvama, valjda usled dugoga čekanja i čežnje za njim.

– Teško mi je! Odgovara joj on.

A u tome „teško mi je“ oseća kako joj sve kazuje, otkada se sa njome rastao, odavde otišao: ceo život, sve nade, ljubav, po koji postignut cilj, dobiveni položaj, docnije razočaranje, zasićenost, otupelost; sve svedeno na jelo i piće; onda lečenje, mučenje samoga sebe da bi se moglo još da jede, još da živi; za sve vreme da je njemu jednako, uvek, svuda, ma gde bio, ma šta radio, ma šta mu se desilo dobro, zlo, njemu je jednako, jednako, bilo teško i da je zato što mu je toliko teško, eto, na kraju krajeva, opet došao ovamo, kod nje.

Ona, mada je boli što njemu nije dobro, ali ipak srećna što je njemu svuda bez nje teško, grca, diže svoju punu i meku ruku i počinje polako da ga grli. I da bi ga jače, bolje zagrlila, drži mu potiljak svojom ručicom. On oseća vrelinu njenog dlana i pritisak mekih prstiju po kosi.

Ona obezumljena od radosti i sreće, što je kod nje, što ga ima, što ga grli, jače ga grli, drži mu glavu svojom ručicom, mucajući: „Milo, milo moje“, i ljubi ga po očima, po čelu i kosi. A najviše u usta
Privlači ga k sebi, unosi mu glavu u svoja nedra, a sva se ona unosi u nj. On počinje da oseća miris njene kose. Onaj miris, za koji se celog života nadao da će ga, ljubeći, osetiti. Sa vrelih joj jagodica, obraza, i sasvim golog vrata počinje da ga potresa ona vrelina ljubljena tela. Nije znao zašta mu je slađa, milija. Da li što ga kao sestra, mati, toliko žali, bde nad njim, što ga toliko voli, ili kao žena, devojka.

Grleći je, i to ne rukama, nego celim sobom, ispod punih joj pleća, pod prstima svoje ruke, oseća kako joj je meso vrelo. I što je najglavnije, usled dodira njenog raskošnog tela, ne oseća, kao što je celog života osećao grleći druge žene, one bezumne strasti i požude, nego sa neiskazanim blaženstvom oseća, grleći nju, kako mu se duša čisti, a telo, snaga, izumire, nestaje je.

Ona obezumljena od radosti i sreće, što je kod nje, što ga ima, što ga grli, jače ga grli, drži mu glavu svojom ručicom, mucajući: „Milo, milo moje“, i ljubi ga po očima, po čelu i kosi. A najviše u usta. On ne zna da li su njena usta u njegovim ili njegova u njenim; samo zna da od svega jedino ta njena usta oseća. Topla, sa grčevitim trzajima. Oseća kako se sve dublje i dublje, u nj upijaju i ljube ga. Oseća onu njenu ručicu na svome potiljku. Drugo ništa. Tone, zavaljuje se, predajući se sasvim tom njenom dubokom poljupcu, koji kao da mu svu dušu vadi, upija je u sebe, opija i puni srećom i beskrajnim treperenjem. Drugo ništa ne oseća i ne misli. Kod nje je, kod nje, stvorenja njegovih nada, želja i vapaja; kod nje, prvo rođene zamilovane. Još kada je bio ovde i rastao, kada je još bašta cvetala, sa česme u mlazevima voda šikljala, gore po gornjem spratu vinova se loza širila, ovde u sobi mirisali opajani ćilimi i čisto rublje, u kujni gorela vatra, bio živ otac i mati a on već bio veliki. I onda prvi put kad je u nju osetio, prvi put kad je o njoj počeo da misli. Ona počela da mu se javlja, oko čela da mu, obleće, na uši da šapuće i, kao milujući, da ga budi. I kada u svakom cvetu nju poče da gleda, u svakoj pesmi nju da oseća, u svakoj komšinici, devojci nju da traži. Sa njom da leži, spava, sa njom da se budi i diže. I od razdraganosti i sreće što će docnije u životu sigurno na nju naići, što će ga voleti, ljubiti, tepati joj, nije mogao vazduha da se nadiše, neba da se nagleda, sunca da se nauživa.

Probudio bi se. Brzo bi video šta je i zbacivao bi jorgan sa sebe.

– Uh! I potresen do dna duše dizao bi se. Glava i kosa bila mu je vrela. Ali ne ona vrelina zbog neispavanosti i glavobolje već neka laka, prijatna vrelina. Jetko osmehnuvši se, počeo bi da se oblači. Izlazio bi u kujnu. Kao uvek tada bi bilo rano. Ni sluškinja, niti iko od njegovih ne bi bio ustao da počisti i raspremi. Na stolu stajali bi neoprani tanjiri od večere, kosti, koje parče mesa i ostaci od nepojedenih jela i sve to pomešano sa ugašenim cigarama, sa prevrnutim šoljama, sa iscurelim talogom.

Dole ispod stola, u uglu, do furune brektala bi sa zakrvavljenim očima kučka. Vazduh bi bio ustajan, težak i gorak. Izlazio bi u predsoblje. Ne bi hteo nikoga da budi. Uzimao bi sam vodu i lavor i umivao bi se. I sama voda bi mu izgledala nekako mlaka, kao ispunjena onim masnim mirisom od jela iz kujne. Ali bi se ipak zato, umivajući se, dugo i dugo pljuskao vodom po licu, koja bi ga koliko toliko osvežavala. I, što bi ga najviše potresalo, uvek dodirujući prstima ruke, lice i usta, osećao bi iz njih neki miris koji bi ga čisto varao, kao da sve to nije bio san, varka, već...

U sobi deca i žene još bi spavali jutarnjim snom, razbacani po postelji, sa mirnim i suvim izrazima lica. I žena, koju je celog života toliko voleo, i deca, sa kojom je toliko imao sreće, ponosa i muka, tada bi mu izgledali nekako drukčiji. Kroz staklena vrata gledajući u drugoj gostinskoj sobi nameštaj: fotelje, kanabeta, još sa otiscima tela od jučeranjeg sedenja, slike, knjige i ukrase što je on celog života skupljao i mislio da mu je to najveće blago – sve to, cela kuća dođe mu strano. I to ne oni njemu, nego on njima, kao da je neki gost, putnik... Češljajući se ispred ogledala jednako bi osećao kako su mu usta još uvek slatka, kako mu kroz grlo jednako klizi prijatna golicavost. Provlačeći prste kroz kosu osećao bi draži milinu.

Ispred kapija, sa mnogobrojnim stanovima unutra, stajale bi mlekadžijske čeze, sa malim sitnim i ugojenim konjićima i mlekadžijama obučenim pola maćedonski, pola varoški, koji su u masnim kantama raznosili mleko
Tiho, da se ne bi niko probudio, čisto bežeći, kao da bi sačuvao sve ovo čega je još pun, izlazio bi na ulicu.

Jutro bi tada već bilo u veliko. Sunce odavna izgrejalo. Sredinom ulice, kao obično tom njegovom ulicom, mirno bi ležala ustajala, zelenkasta voda. Ispred kapija, sa mnogobrojnim stanovima unutra, stajale bi mlekadžijske čeze, sa malim sitnim i ugojenim konjićima i mlekadžijama obučenim pola maćedonski, pola varoški, koji su u masnim kantama raznosili mleko. Na prozorima, gotovo svuda po kapijama, odudarale bi nagomilane objave, jedna preko druge, sa starim markama i izbledelim slovima: „Stan za samca“. Dole, ispod ulice iza varoši, blještao bi razliven Dunav, ispresecan ostrvima od vrba. Iz izvikanih kuća i noćnih kavana odlazili bi poslednji gosti. Naročito tamburaši, svirači, koji tada, pijani, za svoj račun sviraju i pevaju, i sa njima, večito pijan, star, bele brade a crnih očiju i obrva, bez kuće, bez igde ičega a uvek čisto obučen, „Maroš“. Išao bi on u sredi, teturao se, upinjao da peva. Nad njim bi se nadnosio kakav mlad tamburaš, visok ogrnut kaputom, sa nakrivljenim i cvećem zakićenim šeširom, svirajući mu i pevajući dubokim, toplim, ali već načetim, tuberkuloznim glasom.

Odozgo, gde su bile glave ulice, sredina varoši, velika pijaca, otuda bi već odavno dopirala huka tramvaja, tutanj i brujanje.

Videlo bi se kako se ljudi, sluge i sluškinje razilaze otuda sa kupljenim namirnicama.

Ali brzo bi on sve to ostavljao. I jednako grabeći i kao bežeći od svega toga, prelazio bi preko te svoje ulice – iz koje je odavno znao, da se treba iseliti, ali iz lenjosti i navike na nju jednako odlagao – i peo bi se na više, izlazio bi gore. Ali tamo, čisto kao uplašen, zastajkivao bi. Na raskrsnici od koje su polazile ostale ulice i kroz koju se moralo da prođe i uđe u njih, sve je, obasjano suncem, blještalo. I počišćena kaldrma, lepo oivičeni trotoari i redovi zbijenih, istesanih kuća. Jedino što su se gore, po krovovima, crnile i pravo štrčalo gvozdene motke sa snopovima električnih i telefonskih žica.

Svet bi vrveo, gotovo trčao. Glavna ulica, gde je bila pijaca, sva bi se crnila od sveta. Nad njom bi se izdizalo isečeno, modro parče neba, a sredinom njenom sjale bi se i blještale šine od kojih bi dopirao potmuli šum tramvajskih kola, koja bi se približavala.

Sve bi on to kao pretrčao, jednako žureći, grabeći, gledajući da sve to pređe i opet zađe u prostije, usamljenije ulice i što pre ode u svoju kancelariju, sedne sam u svojoj sobi, za svoj sto, jednako uzrujan, razdragan, jednako držeći prste i gladeći njima lice, čelo i kosu, osećajući jednako onaj miris, dah i potres.

*

I to bi trajalo po dva, tri i više dana. Ne bi mogao samoga sebe da pozna. Sve bi mu bilo strano kao i on sam sebi.

Kući, kod žene i dece, osećajući se kao kakav krivac, bežao bi od njih i krio se. Nikako ne bi smeo oči da zatvori a da ne bi odmah bilo ono. Njena usta i taj poljubac, i odmah još jače, dvogubo, da mu snaga i duša drhte i mirišu. U ušima jednako bi mu zujali, odavna zaboravljeni napevi. U ustima neke reči, čak i stihovi; dok na posletku, jedva jednom ne bi sve to iščezlo, i on se smirio. Pa da opet, ko zna kada, ali sigurno posle dve, tri i više godina isto tako odjednom ne zgrabi ga, potrese i odbaci od sebe taj san, taj poljubac, i da ga ponova, ma da bi mislio da je već nestalo, usahlo, obuzme ljubav, milje i sreća, i da opet ljude, svet, koji bi se morali mrzeti zbog svakidašnjice, ponova zavoli, ponovo oseti svu radost života.


Autor: Bora Stanković

(Politika 22. april 1907. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Borisav Bora Stanković  |  Poslato: 12 Apr 2017, 00:22
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Efendi Mita

Bio je kao tumač, kao neka veza između njih i naroda kome je trebalo da oni gospodare i zapovedaju, a iz čije je sredine on tako visoko odskočio, ispeo se, da eto sa tim gospodarima rame uz rame sedi

Slika
Девојка - Ристо Стијовић

Kao što je bio red i kao što je dolikovalo njihovoj kući, toliko bogatoj, slat je, da što više putuje i da tobož uči. On je pored Soluna čak i u Carigrad putovao i tamo učio. A svakada pri takvim njegovim putovanjima roditelji bi mu se, za sve to vreme, bavili na selu kod svojih čivčija, da bi se kod njih hranili i manje trošili. Momku, Tonetu, ostavljali su magazu u čaršiji, a kuću Magdi sluškinji, da bi samo mogao isti taj Tone što više novca njemu, efendi Miti da šalje, te da bi ovaj bezbrižnije živeo, učio, i mogao što više naučiti.

I zaista, kada se vratio, bio je pravi „efendi”, gospodin. Lepšega u varoši i nije bilo. Turski, grčki i arapski lepše je govorio nego svoj maternji jezik. Za sve je bio tuđin, a naročito za svoju toliku rodbinu. I sa njima bi po katkad govorio i zdravio se ali više što je morao, nego što je hteo. Čak i sa ocem i materom, tek po koji put. Sa njima dole u prizemnoj sobi, nije ni jeo. Gore, u gostinskoj, moralo je da mu se donosi i postavlja pa i naročito, osobito za njega da se kuva, toliko je bio probirač. Jedino što ga zagrejavalo i čime se ponosio, to je, što ga zbog te njegove učenosti a i otmenosti počeli prvi begovi i paše da sebi prizivaju. I to ne oni, prvi samo po bogatstvu begovi, već oni drugi, koji su i po bogatstvu bili begovi ali koji su isto tako kao on bili školovani i naučeni. A ti su u poslednje vreme počeli ovamo da dolaze i da bivaju postavljeni za medžlise i za sudove. Baš oni ga sebi prizivali i družili se s njime. Prilikom suđenja, na savetovanjima bivao i on. Bio je kao tumač, kao neka veza između njih i naroda kome je trebalo da oni gospodare i zapovedaju, a iz čije je sredine on tako visoko odskočio, ispeo se, da eto sa tim gospodarima rame uz rame sedi. Čak su ga na svoje gozbe zvali, u svoje kuće primali, kao što je i on njima vraćao te gozbe, ali koje su luksuznošću i naročitim retkostima prevazilazile njihove. I što ga je najviše u očima tih begova uzdizalo to je, što je on tako isto bio najbolji i najiskusniji ocenjivač ženskinja, njihove lepote. Po njegovim su savetima i uputstvima oni onda birali i dovodili za sebe.

Docnije, kada je trebalo da se ženi, pošto je znao da već nema u varoši onako bogatih devojaka iz prvih kuća, nego da ostaje ili da sa velikim mirazom uzme kakvu seljanku, jer jedino su još one pristajale da, donoseći sa sobom veliko imanje, dođu u ovakve stare kuće u varoši; ili da bez para, probira i uzme lepu.

I on je ovo drugo izabrao. Sofkina mati je bila najmlađa od svih sestara, i kuća joj je istina nekad bila malo bogata, ali tad već dosta oronula. Živeli su od kirija, od nekoliko oronulih dućančića pri kraju varoši. Njen otac, poznato bolešljiv, gotovo slep, jednako je sedeo kod kuće sa navučenom modrom hartijom nad oči, bojeći se sunčanice, večito raspasan, iznegovan i kao da se tek sada iz postelje digao. Njene sestre odavno to nekadašnje bogatstvo prežališe i izudavaše se za sitne trgovce, bakale, dok ova najmlađa, Todora, Sofkina mati, bila više muško nego žensko, vižljasta, suva i crnomanjasta. I niko se nije mogao nadati, da će iz nje kakva lepota izići. Ali ne prevari to njega, efendi Mitu. Čim je takvu video, odmah, znajući kakva će se docnije razviti, na iznenađenje i čudo cele varoši a najviše na uštrb dotadanje gordosti i gospostva njihove kuće baš nju uzeo. I zaista nije se prevario. Kao iz vode posle godinu dana udadbe, ona se zanosno razvi i prolepša.

Ali njega kao i to da je brzo zasitilo. Isto kao pre nastavio je svoj način života. Isto kao i pre njemu gore, odvojeno, morao da se nosi ručak i večera. Retko da je silazio dole, razgovarao se, hteo šta god da vidi i nadgleda. Čak docnije, kad mu je Sofku rodila, morala je da spava dole sa svekrom i svekrvom, u onoj prizemnom sobi, samo da bi on mogao što mirnije da bude. A najgore što je padalo i njoj i roditeljima bilo je što je uvek kad god bi se došlo do veće sume novaca od birićeta, gledao da ugrabi prilike, da opet ode na ta svoja putovanja. Istina tada nisu bila duga ali ipak česta i uvek u izvesna doba godišnja, kada je i kao mlad išao. I čak na tim putovanjima otac i mati mu umrli. Nije ih ni video mrtve. Kao da ga glasnik nije na vreme našao.

Sofka bi počela da oseća onaj miris njegovih prstiju, suvih, nežnih i pri krajevima malo smežuranih: miris njegovog odela a naročito rukava, iz kojih se ta njegova ruka pomaljala i nju grlila i k sebi privlačila
Ali pored sve te njegove odvojenosti i usamljenosti od kuće i rodbine, pa čak i od svoje žene, ipak sama kuća živela je isto onako raskošno i u izobilju kao uvek. Ona, Sofkina mati, večito zahvalna, što je on nju uzeo, uzvisio k sebi, pokaza se više nego što su se u rodbini nadali, kao da je iz prve i najbogatije kuće. Nameštanje soba, postavljenje jela, dočekivanje rodbine i gostiju bili su čuveniji nego pre. Opet i dalje cela se rodbina tu skupljala, dolazila. Ona gledala da prilikom svakog praznika, slave, imendana, bude uvek sve lepše i raskošnije. A na njegovu tu večitu odvojenost i usamljenost od svih pa i od nje svoje žene, nikada da je ni izrazom lica, pokretom, a kamo li rečju pokazala. Tek docnije, kada Sofka poodraste, on se malo veoma prema njima kao raznežio, naročito prema svome detetu, Sofki. Sam je on počeo učiti da čita i da piše. Dolazeći iz čaršije donosio bi joj uvek po štogod.

Uvek, kad god bi dolazio, a dole, među materom i žeđ ostalim ženama, i ona bila – Sofka bi mu odmah letela u susret. On, grleći je, od kapije dolazio bi sa njom ovamo. Sofka bi tada osećala po svojim obrazima njegove ruke, prsti, kako je šašolje oko vrata, do bradice i po grguravoj kosici. I docnije, kada se toga seti Sofka bi počela da oseća onaj miris njegovih prstiju, suvih, nežnih i pri krajevima malo smežuranih: miris njegovog odela a naročito rukava, iz kojih se ta njegova ruka pomaljala i nju grlila i k sebi privlačila.

– Pa kako si mi, Sofrice? Saginjući se ka njoj počeo bi da je pita. I jedino tada, tako raspoložen što bi zastao pri dnu stepenica ispred čujne da se ili sa materom razgovara ili sa ostalim ženama da se zdravi, a ne da kao uvek, i ne zastajkujući i ne gledajući, ide pravo gore, u svoju sobu.

Svi bi tada, a naročito mati joj, kao jedva dočekavši tu priliku, osobito radi ostalih žena da i ona štogod sa njime se razgovara i šali, počela tobož Sofku kod njega da panjka.

– Dobra! Celo jutro juri i trči kroz baštu. Ne mogu da je zadržim. Jednako kida i baca cveće.

Sofka, osećajući uvek na sebi njegovu ruku i grleći mu kolena i široke čohane čakšire i tada još, onako mala, pa je već znala da to materi čini radost i sreću i jednako mazeći se oko njega, počela bi da odriče i da se pravda.

– Nije, efendijine, nije, tatice! Nije, živ mi ti!

On uzimajući je u naručje nosio bi je sobom, gore, u onu njegovu sobu.

I ako bi posle toga uskoro počeo da pada mrak, veče da se spušta, dole kod matere niko od posetilaca ne ostao, on bi onda gore, u svojoj sobi, počeo sa njome da se igra. Sećala se toga Sofka i docnije. Sećala se njegove skoro obrijane brade, koja bi po obrazima počela da je grebe.

A najviše bi se sećala, kada bi on mećući je gore na minderluk, i klečeći ispred nje da ne bi pala, počeo njene ručice da obavija oko svoga vrata, svoju glavu u njen skut da meće i da je gleda nekim tako širokim, čudnim i dubokim pogledom. Kao da mu iz samih očiju suze idu, usta počnu da se povrću i drhte, jednako ne mogući da je se nagleda, jednako kao u Sofkinim očima i ustima nalazeći i sećajući se nečega. A ko zna čega? Da li nečega neprežaljenog i nenađenog? Da li što ovako lepa Sofka nije muško, njegov naslednik? Da li, što ga njene tanke usnice, detinje, ali već crne oči i malo tamno čelo sa dugom kosom podsećaju na mater, na onakvu, kakvu je prvi put video, prvi put se njom zaneo.

– Sofrice! Tatina Sofrice!

I sve bi je jače grlio.

I ako tada sve to njegovo iznenadno raspoloženje, bujnost i izliv ne bi bio prekinut kakvim slučajnim dolaskom nekoga ili ma čime, onda bi i nju, ženu svoju, k sebi gore zvao.

Ispod čela su gledale njegove uvek umorne, uvek u pola otvorene oči. Drukčije on nije ni gledao. Onom drugom rukom na kolenu držao bi k sebi prigrljenu Sofku, koja bi bila okićena i obučena kao već velika devojka
Zajedno bi onda večeravali, zajedno duboko u noć sedeli.

I Sofka ne pamti slađe od tih večeri. I sutra nastali bi tako isto srećni dani. Kolima bi odlazili na čivluk. Ali niko više sem nje, matere i oca. Magda bi sedela napred kod kočijaša u sred korpi i zavežljaja sa jelom, kolačima i pitama.

U kolima, gore, sedeo bi on, kao svakada izvaljen, sa jednom nogom opruženom i po njoj opuštenom rukom. Obučen u čohano odelo ali ne kao svi, već u nekom naročitom kroju, za njega. Osobito u malo uskim čakširama bez gajtana, jer su one lakše i skuplje staju zato što se teže šiju. Suva, duguljasta, mada koščata lica ali zato svagda stegnuta izraza očiju i usta, sa malo visokim čelom i jednom poprečnom borom. Ispod čela su gledale njegove uvek umorne, uvek u pola otvorene oči. Drukčije on nije ni gledao. Onom drugom rukom na kolenu držao bi k sebi prigrljenu Sofku, koja bi bila okićena i obučena kao već velika devojka. Povezana kosa, izvučenih zulufčića i pretrpana minđušama i nakitima. Sproću njih sedela bi ona, mati. I kao naročito za to sigurno se je bila okupala, jer tako bi joj bilo rumeno i svetlo lice. Njene oči, one njene čuvene krupne oči sa izvedenim obrvama i zrelim jagodicama, tako bi joj se sjale, a usta joj tako srećno igrala.

Kola bi silazila na niže, ulazila bi u onaj prolaz, uzan, pritešnjen od zasađenih vrba i od iskopanih jendeka (zato pun svežine). Onda bi izlazila i išla ka onoj širokoj ravnici podjednako ravnoj zbog zasađenog kukuruza i duvana. Čisto se modrila od zelenila i prostranstva. I tamo, u dnu, u potoku, gde su se videle kućice, već bi se video i njihov čivluk. Veliki četvorougao opasan zidom i visokim topolama, zasađenim svuda okolo njega. Seoske kuće nisu se videle. Sve su bile uvučene i trskom pokrivene, gubile se. Jedino sproću čivluka, gde je bila vodenica, sigurno kuća kmeta njihovih čivčija, što se od nje dizao jedan visok dimnjak i na njemu vio gust i mlak dim. Sve su se brže primicali i Magda, sluškinja, sedeći sa kočijašem, od radosti već nije mogla da izdrži, a da se sa seljacima, prolaznicima i radnicima ne zdravi i ne počne da se razgovara. Uostalom ona je jedina i odgovarala na pozdrave, pošto on, efendi Mita, sa Sofkom u krilu, zavaljen, nije gledao ni u koga već jedino u ono svoje opruženo koleno, naročito u svoje lakovane, plitke, i to duple, prave turske cipele. Ili je bar tako izgledalo da samo u to gleda, da ne valjda primećivao te pozdrave i morao na njih da odgovara.

I tu bi, u čivluku proveli nekoliko dana.

Otac bi ceo dan bio dole, u bašti, izvaljen na jastucima, opkoljen tacnama duvana i šoljama od ispijenih kafa. Mati gore, na kuli, srećna, jednako je bila na prozorima od soba koje tobož vetri i paje. Magda večito u svađi sa čivčijama i slugama, što joj ne donose kako treba iz sela maslo, sir i piliće, pa večera i ručkovi zadocnjavaju. Uveče večeravali bi uz hlađeno piće, koje bi se u reci hladilo, i uz ono noćno, izdvojenije i jače žuborenje reke, topot vodenica, a više njih toliko, kao izdaleka, šuštanje topola. Posle, dok bi im mati nameštala gore postelju u sobi, otac bi ostajao da pije, leškari. A često bi, isprva tiho, za sebe, a docnije jače i glasno pevušio. Onda se zanese, počne na sav glas. Žena ne sme da ga prekida. Samo ga otud, iz obasjane sobe, sluša. Po njenom se licu vidi da reči u pesmi ne razume, strane su joj, ali se vidi koliko oseća, kako od sreće, razdraganosti čisto treperi i otvorenih usta guta njegov glas, koji odozdo dolazi, razleva se po bašti, reci i topolama, tako čudno, strasno i toplo.

Docnije, kada bi mislio da im je Sofka već zaspala, dolazio bi gore kod njih u sobu, i sa još nepopijenim vinom u stakletu, produžavao pesmu. Nju, mater, metao je na krilo, rasplitavao joj kose, i jednako joj grlio i ljubio lice i usta.

Kroz nekoliko dana vraćali bi se natrag kući. On, već kao uvek što je: umoran, ćutljiv, povučen u sebe, ali zato ona, žena mu, presrećna. Ne bi mogla Sofke da se nagrli i da je se nagleda jer eto njoj, svome detetu, Sofkici, ima da zablagodari, što joj se opet vratio on, njen „efendi” Mita, i ljubav njegova.


Autor: Bora Stanković

Politika 24. decembar 1907. godine

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 61 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker