Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 10:16


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Milica Jakovljević MIR JAM - pero puno ljubavi  |  Poslato: 16 Avg 2022, 14:33
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Brak kao luksuz

Milica se nije udavala jer joj to nisu dozvoljavale profesionalne obaveze - svakog dana 60 kucanih strana. Sama je pisala da je “venčana za svoj posao”

Slika

Sada počinje konstrukcija onoga, da “moglo je da bude, da li je ili nije bilo ne zna se”. U jednoj od svojih knjiga, “Devojci zelenih očiju”, koja je takoreći autobiografija njenih učiteljskih dogodovština, lepih i ružnih, pominje se student, već smo ga pominjali, koji je “simpatija” mlade učiteljice. Da li je pisala o sebi, skrivajući se iza tuđeg imena i izmišljene ličnosti? Mladić je pisao i pisao nežna pisma, pa su se pisma proredila, posle više nisu stizala i učiteljica je saznala da se oženio bogatom miraždžikom.


Paničan strah

Mlada učiteljica je patila, takva izdaja se ne prašta i zbog nje se pati, naročito ako je u pitanju prva ljubav, prvo osećanje,prvi poljubac i možda i nešto više! Zaljubljena i uverena, ubeđena da će biti onako kako joj on govori, da će se venčati kad on diplomira, imati lepu decu, biti srećni, zaljubljena preterano,ubeđena da je on najčasniji čovek na svetu, kako zaljubljene devojke uvek misle, možda mu je “dala dokaz ljubavi”, svoju nevinost!? Učiteljica iz romana to nije uradila, možda Milica Jakovljević jeste, a nije imala hrabrosti da to napiše, plašila se prepoznavanja, sumnji koje bi usledile.
Zašto može da postoji sumnja da joj se nešto slično dogodilo? U romanima, a naročito u odgovorima čitateljkama, koje je u novinarskom vremenskom škripcu sigurno pisala na brzinu,često se pominju devojačke patnje zbog izgubljene nevinosti. Svoje čitateljke takoreći sestrinski opominje da čuvaju nevinost, da ne podležu laskanju i lažima muškaraca. Bila je dobar pisac, ali vrlo pažljiv čitalac može da razdvoji literarno i lično osećanje u opisu događaja, a ona piše kao da je to zaista doživela.
Strah od priznanja budućem mužu prvi i poslednji put je tema u romanu “Ranjeni orao”, sve dotadašnje njene ženske ličnosti, uprkos mnogim nevoljama i iskušenjima, uspevale su da nevinost sačuvaju do prve bračne noći. One koje nisu, morale su da prođu kroz velike patnje, kao što je bila patnja i nesrećni život pravnice, obrazovane devojke Anđelke, junakinje “Ranjenog orla”. Možda je i mlada Kragujevčanka osećala paničan strah od priznanja. Vaspitana da je počinila pravi greh, možda je smatrala da je bolje da se ne udaje, nego da prolazi kroz ono kroz šta će morati neminovno da prođe u braku, posle priznanja.
Možda joj se dogodilo i nešto strašnije, surovije. Sama u svojoj sobi u školi, udaljenoj od sela, verovato je bila predmet požude seoskih đilkoša. Možda je neki takav, jedne zimske noći, dok selo spava i glasovi se ne čuju od snažne mećave, ušao u njenu sobicu i silom dobio ono što je želeo. Ovakvo priznanje bilo bi teže od onog da je bila prevarena lažima podlog muškarca, za silovanu devojku nije postojalo opravdanje, već samo prezir, kao da je bila saučesnica, jer njeno je bilo da se brani, da mu ne dozvoli, makar po cenu života. Surovo realistični opisi snažnih muškaraca, izbezumljenih od seksualne strasti, takođe upućuju na pomisao da opisuje ličnu tragediju.
Onda je došao rat, vreme kad nema svadbi, osim u izuzetnim slučajevima. U njenom ratnom životu nije bilo izuzetnih slučajeva, a ni mladića za koje bi mogla da se uda, svi su bili u ratu, daleko, mnogi više nisu bili živi. Po završetku rata došla je u Beograd, takoreći pobegla iz Kragujevca, grada koji je toliko volela i u kome su živeli svi koje je volela. Da li je bila nevina kad je počela vezu sa glumcem Nikolićem? Oboje su bili u zrelim godinama i njemu, udovcu,verovatno je to bilo svejedno.
Njihova veza je bila polutajna? Zašto? U Beogradu su je delimično krili, ali na lepa putovanja išli su zajedno, sretali su ih poznanici, prijatelji, kolege.
Nisu se krili, ponašali su se kao ustaljen par, bračni ili prijateljski, teško je bilo odgonetnuti prema njihovom ponašanju.Pred drugima se nisu grlili i ljubili, ni razmenjivali nežne poglede ni nežne reči. Intimu su čuvali za krevet u hotelskoj sobi, boravili su uvek u dobrim hotelima i ponašali se gospodski. Zašto se nisu venčali? Smatrala je da ne može da bude supruga u tradicionalnom braku, ali ni on nije mogao da bude tradicionalni muž, bio je glumac, pa ipak je nekoliko puta zaprosio, nije prihvatila.

Božino pismo

MoŽda je strahovala da će se u braku opustiti, olenjiti u svojoj posvećenosti poslu, pa je odabrala povremene izlete u Božin zagrljaj, putovanja, samo njima znane nežnosti, ali ne i zajednički život. I jednog dana, prestale su da stižu crvene ruže posle njegovih premijera.
U ovoj priči, u kojoj se mnogo puta ponavljaju reči možda i zašto, sve je u pretpostavkama. Ono što nije, to je velika indiskrecija, kao što su današnje tabloidske, jedno pismo, početak pisma, nekoliko rečenica koje bacaju jasnu sliku na njihovu ljubav u vreme kad je buktala. U jednom feljtonu, prvom u kome se posle rata piše o Mir Jam, objavljenom u listu Bazar 1972. g. postoji faksimil početka privatnog pisma koje je Boža napisao posle nekog njihovog putovanja, zajedno provedenih dana i noći. Ovako je pisao svojoj dragoj:
“Jedina srećo!
Da ti pišem o mom duševnom raspoloženju mislim da nije potrebno, jer se nadam da ga i ti uživaš u jednoj meri. Posle oproštaja u Zidanom Mostu osećao sam neopisiv bol i radost, tugu i neko prijatno osećanje. Ali, ostavimo se toga, nego da te poljubim! Ali, već vidim tvoje lepe oči kako trepću i čujem: “Eh, sada moram da pišem, idi ako hoćeš, pa se malo prošetaj!” On je šetao, ona je pisala, bila je “venčana za svoj posao”, a ne samo u braku, već i u ljubavi postoje razne obaveze, za koje nije imala vremena.
Njen ilustrovani list izlazio je jednom nedeljno i za sedam dana trebalo je napisati po dva romana u nastavcima, zatim pisma čitateljkama, neku vrstu reportaže o novoj pozorišnoj predstavi, o publici, o haljinama kakve su imale gospođe u publici, ko je bio na predstavi. Pisala je svakodnevno po 60 šlajfni, kucanih stranica. Bila je majstor svog posla, romane u nastavcima je prekidala na najzanimljivijem mestu, pa su čitateljke sa nestrpljenjem čekale nastavak. Za takav posao potreban je veliki trud, smišljala je i izmišljala, i u tom poslu, u tom žanru, bila je sve bolja i bolja, dok nije postala najbolja. Boža je šetao i jednog dana zauvek odšetao, po svojoj ili njenoj želji.

(Nastaviće se)


vecernjenovosti
foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Milica Jakovljević MIR JAM - pero puno ljubavi  |  Poslato: 16 Avg 2022, 14:46
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Honorar kanta masti

U teškim godinama autorska prava su prodavana za kantu masti. Krajem tridesetih Mir Jam je bila najčitanija književnica

Slika

KRAJEM tridesetih godina prošlog veka Mir Jam je bila najčitanija i najpoznatija naša spisateljica. O literarnoj vrednosti njenih dela postoje različita mišljenja. Posle rata, za nju je postojao samo podsmeh i niko se analizom njenih romana nije bavio. Sada već ima ljudi ozbiljnih, umnih i obrazovanih koji ih ponovo čitaju, najčešće sa zadovoljstvom, otkrivajući da je, u ovom žanru, ona najbolja.
Kako je pisala Mir Jam? U feljtonu o radu i životu spisateljice Mir Jam, prvom posleratnom pominjanju njenog života i rada, koji je napisala 1972. i u listu „Bazar“ objavila tadašnja glavna urednica ovog lista gospođa Zorica Mutavdžić, sa punom odgovornošću svog postupka i očekivanjem da će biti kritikovana, što se i dogodilo, ona zanimljivo odgovara na ovo pitanje:

Niže romane

„Mir Jam raspreda ljubavnu priču bez kraja i konca, u nju upliće stare tetke sa tepelucima, mlade domaćice vešte u spravljanju turšije, raspusne dame iz visokog beogradskog društva, romantične poručnike koji sviraju na violini, nestašne studente, komšinice koje ogovaraju, zaljubljene gimnazistkinje, ucveljene činovnice... Taj čuveni kaleidoskop uvek je isti i uvek drukčiji. Među ogledalca svoje mašte Mir Jam stavlja komadiće šarenih spisateljskih staklića, ali od njih pravi čudesne cvetove. Pokrenete li, makar malo, taj njen kaleidoskop, stvara se nova slika i tako u nedogled...“
U vreme kad je pisala i objavljivala romane, bez obzira na kritičare i kritizere, mnoge njene čitateljke su želele da postanu spisateljice, pisale su joj, tražile savete, a ona im je ozbiljno odgovarala, savetovala im da čitaju, da beleže ono što vide, da zapisuju... Na pitanje jedne čitateljke ona odgovara, piše o sebi i svojoj želji da piše:
„Pitali ste me da li ću uvek pisati. Mislim da hoću!“
U jednom drugom odgovoru je opširnija i piše o sebi, što retko čini. Gimnazistkinja joj je pisala, hvalila se da na pismenim zadacima iz srpskog jezika uvek dobija petice, a profesorka joj je rekla: „Bićeš i ti jednog dana Mir Jam“. Gimnazistkinja zaista želi da jednog dana bude Mir Jam, a spisateljica je u tome ohrabruje:
„Ja se radujem da me nasledite, a imate uslove kao i ja. Odličan ste đak, znači bistra i vredna. I ja sam uvek bila odličan đak. Volite strane jezike, a to je vrlo dobro i korisno, jer sam zahvaljujući znanju francuskog prvi put stupila u redakciju kao prevodilac. Ne zanima vas dancing, već se koncentrišete na umni rad. Devojka i žena koja želi da se posveti umnom radu mora da se odrekne provoda i avantura. Uz to, volite i muziku. Vidite koliko smo slične!“
Najzad, u jednom od odgovora čitateljkama pominje detalj nepoznat javnosti, koji je vrlo značajan, a u ratu će morati da promeni svoju odluku:
„Slatka moja Crnka, kako bih i ja želela da mi je već štampan ’Samac u braku’ i ’Greh njene mame’. Ja mogu da štampam knjige samo u štampariji ’Nedeljnih ilustracija’, jer su druge mnogo skupe, a moj vlasnik je vrlo dobar, on meni čini a šteti na mojoj knjizi. Ako ja slučajno umrem - ne brinite ništa!Ostavila sam amanet mome bratu da sve moje knjige odštampa. Vi ćete mene nadživeti, draga moja Crnka i imaćete sve moje knjige.“
Mir Jam koketira, godina je 1939, u svakom broju „Ilustracija“ izlaze nastavci dva romana, a kad se roman u nastavcima završi, štampa se kao knjiga. Malo se i dodvorava vlasniku lista, njeni romani su štampani u visokim tiražima i dobro su se prodavali, vlasnik nije gubio nego dobijao, ali nije važno, važnije je ono što će se kasnije dogoditi.

Vreme rata

RATNE godine provela je u siromaštvu, a kad se približila bedi, kad je prodala sve što je moglo da se proda ili što je neko hteo da kupi, pred kraj rata morala je da proda ono što joj je najdragocenije i najdraže, a to su autorska prava za štampanje romana. Ostavila je bratu amanet, ali brat je bio daleko, u zarobljeništvu, a glad i beda su bili blizu, preterano blizu. Autorska prava za štampanje romana koje je napisala i objavila Mir Jam kupio je neki advokat, pričalo se da mu ih je prodala za kantu masti.
Verovatno nije bila samo kanta masti i to nije važno. Važno je da mu je prodala autorska prava samo na do tada objavljene i štampane romane, ali ne i na one koje će napisati i objaviti, bila je sigurna da će biti tako i da će pisati uvek, do kraja života.
Međutim, njena sudbina je imala druge namere.
Našoj književnosti, filmu i pozorištu nije bio zanimljiv period prvih posleratnih godina u kojem je do uništavanja stradala srpska građanska klasa. Tri ili četiri godine kasnije počeo je progon informbirovaca i teška robijanja na Golom otoku o čemu svedoče mnogi romani, priče, drame, feljtoni, filmovi,televizijske i radio-emisije, o svemu što se tamo događalo dobro smo obavešteni, sve što se događalo bilo je strašno. O prethodnom, takođe strašnom periodu, ima malo tragova u umetničkim delima, svedoka više nema među živima, prašina zaborava sve polako pokriva. Ostalo je dramsko delo „Mrešćenje šarana“ i romani Slobodana Selenića i Svete Lukića. Da, ostao je i zvanični podatak tadašnje Ozne da su u Srbiji u tom periodu, posle oslobođenja, partizani streljali oko 30.000 osoba, optuženih da su bili saradnici okupatora ili ratni dobitnici, najčešće i jedno i drugo.
Nismo bili jedini, u celoj Evropi zasluženo su hapšeni i osuđivani kvislinzi. Reč je bila nova, a ostaće pojam za izdajnika, sramotno vezan za Vidkuna Kvislinga, norveškog političara koji je za vreme nemačke okupacije bio predsednik norveške „kvislinške“ vlade. U svim evropskim zemljama koje su bile pod nemačkom okupacijom, a bile su takoreći sve, postojali su takvi izdajnici, Peten u Francuskoj, Degrel u Belgiji, Nedić u Srbiji... Njihovi saradnici su osuđivani prema stepenu krivice, neki i streljani, zasluženo su kažnjeni svi kojima je „rat bio brat“.

(Nastaviće se)


vecernjenovosti
foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Milica Jakovljević MIR JAM - pero puno ljubavi  |  Poslato: 16 Avg 2022, 14:55
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Gresi nove vlasti

Milica nije bila jedina koja je ba?ena na gomilu “buržoaskog đubreta”, ali je u toj gomili i ostala kao “saradnik okupatora”

Slika

U SRBIJI je bilo malo više, mnogo više kažnjavanja. Još dok je trajalo narodno veselje i igralo se po ulicama i trgovima, u srbijanskim gradovima su počela hapšenja, a posebno surova bila su u Beogradu. Za “saradnike okupatora i njegovih slugu” postojao je neobičan kriterijum, hapšeni su svi koji su imali bilo kakve veze sa policijom ili Nedićevom vladom, pa čak i vratari, ložači, čistačice. Pohapšeni su i stari predratni ministri, davno penzionisani, čak i oni koji su prerano penzionisani zbog neslaganja sa tekućom kraljevskom politikom.
U zatvorima se našao ceo srpski diplomatski kor, koji je rat proveo u Beogradu, najveći broj ovih časnih ljudi nije se mešao u delovanje okupatora i rad srpske okupatorske vlasti. U novembru 1944, u listu “Politika” koji je ponovo počeo da izlazi, objavljeni su spiskovi streljanih izdajnika, a broj je bio mnogo veći, za mnoge porodica nije nikada saznala šta im se dogodilo, ni gde su sahranjeni i da li su sahranjeni. Najsurovije je bilo što nisu bili izdajnici, nikakve veze nisu imali sa okupatorskim vlastima, objašnjenje o njihovom nestanku nikada nije objavljeno, rečeno, napisano. “Pojeo ih je mrak”, kako narod kaže. Kao u vreme inkvizicije bilo je dovoljno u nekoga uperiti prst, izmisliti krivicu, da dotični potone u mrak.
Razračunavanje sa ratnim dobitnicima trajalo je duže. Oni koji su okrivljeni i za saradnju sa okupatorom i njegovim slugama i za ratne dobitnike, likvidirani su odmah. Ali, velikom broju navodnih ratnih dobitnika nije se moglo ništa “politički” prebaciti, a počela su i zvanična suđenja i ma kako da su bila prava farsa, ipak su bila suđenja, nije se sve završavalo u kancelariji komesara islednika, koji je posle nekoliko rečenica razmenjenih sa dovedenim, najčešće crvenom olovkom stavljao svoj paraf, koji je značio streljanje. Partizanska vlast je već planirala socijalističku nacionalizaciju privatne imovine, ali je pre toga mnogima imovina konfiskovana, sa optužbom da su ratni dobitnici - danas se to zove ratni profiteri i nema kažnjenih zbog ovakvih nedela.
Postojala je velika razlika između nacionalizovane i konfiskovane imovine. Vlasniku neke višespratnice, recimo, ostavljan je u vlasništvu stan u kome je stanovao sa porodicom, ako nije stanovao u svojoj zgradi, imao je pravo da odabere jedan stan u njoj, koji će mu ostati kao vlasništvo. Ako je bio veliki gazda i imao više kuća, opet mu je kao vlasništvo ostajao samo jedan stan. Male porodične kuće u kojima je stanovala jedna porodica nisu nacionalizovane, ostajale su kao vlasništvo porodice. Zvuči dobro, ali nije bilo dobro, jer su se u ove stanove silom useljavali i Kurta i Murta, stigli su iz svih krajeva zemlje, lažni partizani i komesari, pretili su buržujima, a buržuji su ćutali i strepeli. Tako je nastao pakao zvani zajednički stan, koji je dugo trajao.

Pakao u stanu

Vlast se ozbiljno trudila da bude što više konfiskovane imovine, to je bila imovina onih koji su proglašeni za izdajnike, ili bar ratne dobitnike. U takvim slučajevima vlasnici sa porodicama su izbacivani iz kuća i stanova, vlasnik je obično već bio u zatvoru, pa se gnev oslobodilaca obrušavao na ženu i decu kojima je dozvoljeno da ponesu samo najneophodnije stvari i presele su u neki podrum ili šta slično što im je nova vlast “dodelila”. U njihov stan, najčešće vilu, useljavali su se Drugovi, prisvajali njihov nameštaj, skupe servise, često čak i odeću. Ratnim dobitnicima je konfiskovana i sva druga, najčešće krupna imovina kao fabrike, rudnici. Vlasnici su osuđeni na neke godine robije, srećni što su izvukli živu glavu čamili su po zatvorima i kad odrobijaju, ili budu amnestirani, da bi ustupili mesto drugima u zatvorskim sobama, vraćali su se porodicama i počinjali novi život u bedi i neprekidnom strahu.
Veoma često optužbe su bile čudne, nelogične i besmislene, a prihvatane su i optuženi je prema njima osuđivan. Jedan prijatelj mojih roditelja pre rata je podigao modernu fabriku jestivog ulja u Slavoniji, okruženu nepreglednim poljima suncokreta. Ova fabrika, mnogo puta modernizovana, i danas je jedna od najpoznatijih uljara na Balkanu.
Kad je počeo rat jedan od nadzornika fabrike, već u ustaškoj uniformi, prijateljski je rekao vlasniku da što pre napusti Hrvatsku i vlasnik ga je poslušao, rat je proveo u Beogradu, nije imao nikakve veze sa fabrikom, ne bi smeo ni u Zemun da ode, gde je bila ustaška vlast, a ne u Slavoniju. Njegova poseta fabrici završila bi se u logoru Jasenovac. Posle rata osuđen je kao ratni dobitnik. Zbog toga što je njegova fabrika radila za vreme rata, bez njega, konfiskovana mu je kuća na Dedinju, kuća u centru, a porodica smeštena u podrum porodične kuće koja nije mogla da bude konfiskovana, jer je bila miraz, njegove supruge. Ali, kuća je već bila naseljena likovima iz Ćopićeve “Osme ofanzive”, za vlasničku porodicu ostao je samo podrum.
Ovo tužno sećanje na zlo i tužno posleratno vreme neophodno je pomenuti da bi se objasnili, možda i opravdali postupci onih koji su se nekad ponosili što poznaju Mir Jam, a u zlom vremenu su bežali od nje. Plašili su se svega, a naročito najstrašnijeg, da mogu biti “obeleženi kao politički”, što bi moglo da im se dogodi ako ostanu u prijateljstvu sa prokaženima, a Mir Jam je bila jedna od prokaženih.
Jedno od usputnih optuživanja bilo je obrušavanje i na pisce, slikare i sve umetničke stvaraoce koji nisu otišli u partizane. Drugovi, partizanski umetnici, u uniformama, sa pištoljima za pojasom, radili su šta su hteli, bili su strah i trepet. Poznati partizanski crtač optužio je svog kuma za saradnju sa okupatorom, kum je uhapšen i streljan a slavni partizan se uselio u njegov stan, nameštaj i atelje koji mu se još pre rata mnogo dopadao. Drugi partizanski slikar bio je u poseti generalu i saborcu koji se uselio u konfiskovanu vilu na Dedinju, slikaru se mnogo svidela dedinjska tišina i jedna vila u generalovom susedstvu, sve je brzo rešeno, vlasnici su iseljeni. U vili i sad stanuju slikarevi potomci, vrlo cenjeni u današnjim umetničkim krugovima.

Strašni sud

Nisu izmišljotine, ovo je tužna i ružna istina, zaboravljena, pa je mnogo šta danas nejasno. Recimo, “Slučaj Mir Jam”. Nije bila jedina koja je bačena na gomilu “buržujskog đubreta”, ali je jedna od retkih koja je u toj gomili ostala. Anatemisani su svi koji su rat proveli “pod jorgan planinom”, a ne u brigadama, ratujući. Oni koji su došli iz šume doneli su svoje ratne dnevnike, proleterske pesme od kojih su neke bile vrlo dobre, sa snažnim pesničkim nadahnućem, partizanski prozaisti počeli su da pišu pripovetke sa partizanskim temama, mnogi od njih su kasnije postali pravi, cenjeni i mnogo puta nagrađivani pisci, do kraja života pisali su o ratu kroz koji su prošli, mnoge knjige su zaista dobre.

(Nastaviće se)


vecernjenovosti

foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Milica Jakovljević MIR JAM - pero puno ljubavi  |  Poslato: 16 Avg 2022, 15:22
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Devojke u šinjelu

Na ulicama su se pojavile čudne heroine, imitatorke partizanki, u izgužvanim pantalonama i prašnjavim čizmama

Slika
Nedeljne ilustracije 31 mart 1940

U OPASNOM vremenu anatemisani su igrali veliku igru koja se zove “na mene se to ne odnosi”, koja je često uspešna. Prvi su se snašli pisci, njima je bilo najlakše da napišu borbenu pesmu o partizanskoj slavi i pobedi, a zna se, što je bolji pisac pesma je bila bolja. Pojavili su se novi listovi sa revolucionarnim imenima “Mladi borac”, “Napred” i sličnim i u njima su štampane pesme novo - starih pesnika koji su brzo “uhvatili” pesnički stih Majakovskog i dobro se u njemu snašli. Sve je postalo novo, poletno, puno radosti, elana.
Prošla je jedna godina. Veoma brzo su u izloge knjižara stigli prevedeni sovjetski romani “Mlada garda”, “Pedagoška poema”, “Kako se kalio čelik” i drugi, slični. Oni su postali uzor ne samo u pisanju, nego i u životu. Bilo je potrebno uticati na mlade, dati im novu literaturu i novi životni pravac. Nije bila retkost da sinove i ćerke streljanih četnika komitet prima u SKOJ, Savez komunističke omladine Jugoslavije, postajali su dobri omladinci i savršeno prevaspitani komunisti. Život je tekao na dva koloseka, na jednom su bili politički ispravni, u zatvorima oni drugi. Gde je u tome bila Mir Jam?

”Čelik” u izlogu

ZA razliku od nekih pisaca koji su bili i javno anatemisani, neki i hapšeni, pa uz dobre intervencije starih kolega iz književnih krugova oslobođeni, nju niko nije hapsio, nije postojao ni jedan razuman, čak ni nerazuman razlog da se to učini. Nosila je ružnu “etiketu” koju su drugi sa sebe krišom skinuli, ili javno pocepali, ili im je zvanično i usrdno skinuta. Mogla je da se potrudi, da napiše pričicu o surovom predratnom gazdi koji je mučio slabo plaćene radnike, pa su oni gladovali i umirali od boleština, jer nisu imali novaca za lečenje. Bila je to njena tema, u svojim romanima podelila je društvo na surove i pokvarene bogataše sa blaziranim i nepoštenim sinovima i ćerkama i na poštenu sirotinju, u kojoj blistaju dobre devojke, prave lepotice i pošteni momci, lepi kao antički bogovi. To su bili njeni junaci.
Mogla je da uradi i nešto jednostavnije, a efektnije, da prepiše pasuse o bogataškoj surovosti iz nekog od svojih romana,u svakom je bilo mnogo kritike na račun bogataša i dopiše na kraju, kao post skriptum, da je ova njena priča objavljena tada i tada, u vreme kad takvim pričama nije bilo vreme, a ona je rizikovala i imala neke neprilike (lako su se izmišljale, nova vlast je volela takve priče i neprilike!) i još tada čvrsto i nepokolebljivo pokazivala i dokazivala na čijoj je strani. Pun pogodak za skidanje anateme. Mogla je lokne da uplete u pletenice, kao kad je bila seoska učiteljica, da obuče ravnu i ružnu suknju, sakrije pelerinu i pojavi se kao leptir, malo postariji zbog toga što je dugo čekao da izađe iz larve. Nije to uradila, nije mogla ili nije htela, ili oboje, jer nije ni mogla ni htela da prihvati njihovu igru.
Tajno, u Beogradu, su se mnogo čemu i mnogo kome smejali. Junak dana bio je poslovođa, verovatno predratni vlasnik knjižare na Terazijama koja je bila neka vrsta ministarstva kulture, ono što se pojavi u njenim izlozima postajalo je obavezna politička lektira. Dotični poslovođa je sovjetsku “svetu” knjigu, “Kako se kalio čelik”, stavio u deo izloga gde su bile stručne knjige iz metalurgije i rudarstva, a ne u deo sa značajnim literarnim dostignućima novog vremena. Uhapšen je i pravdao se da nije znao, nije čitao. Ostao je u zatvoru da čita i obrazuje se, pa je pušten.

Crvena moda

U Siminoj 9, u mnogim knjigama mnogo puta opisanoj sobi gde su se u posleratnim godinama okupljali mladi intelektualci, marksisti i komunisti, ali i oni drugi i vodili beskonačne literarne diskusije, bilo je i mnogo smeha na račun svega i svačega i svakoga, pa i staro - novih pesnika. Ostao je jedan aforizam, pesmica, pošalica koju Mihiz često pominje, toliko često da je verovatno bila njegova: “Krklec Gustav uči ustav, a Desanka Radovanka piše pesme bez prestanka”, aludirajući na lako preletanje Krkleca, od beogradskog pesnika u ustaštvo, pa nazad u beogradsko “napredno pesništvo”, bez većih posledica i na “komesara za kulturu” Radovana Zogovića, koji je zavodio red i nered među srpskim piscima.
A Mir Jam? Nigde ne postoji dokument, ni zapis o tome da je salušavana, čak ni “drugarski” opomenuta da bi trebalo da, ovaj, onaj, razumela bi, svi su razumevali šta drug hoće da kaže. Njoj ništa nije zabranjeno, sve zabranjeno sama sebi je zabranila. Vitlala je ulicama u svojoj pelerini, loknama, ponekad sa šeširom na glavi koje više ni jedna žena u ovom gradu nije nosila, a nekad sa velikom, francuskom beretkom, kakve su voleli slikari boemi. Bila je smešna, bila je drukčija. Onaj pravi, ponižavajući, teški podsmeh stigao je kasnije.
Iz obožavanog Sovjetskog Saveza stigla je nova etika i estetika, etika bez etike, lažna i podla i estetika po kojoj je sve što je lepo proglašeno za “buržuijsku negativnost”, od udobne fotelje, ugodne haljine, do lepote i urednosti lica i tela. Partizanke sa mitraljezom na ramenu, znojave i zapuštene traktoristkinje, muškobanjaste radnice snažnije od muškaraca postale su uzori “svesnih” žena koje su se trudile da podražavaju takav izgled, da bi bile “na liniji”.
U ovim pominjanjima ne treba vređati časne seoske devojke, Marije sa Prkosa, koje su ostavljale preslice i ovce i polazile, sa bombama u rukama i mitraljezima na ramenu, da osvete izginulu braću, streljane roditelje, silovane i ubijene sestre, spaljene domove. Jurišale su na tenkove i bunkere i ginule su, sve su poginule, njihovi grobovi ostali su u žitu, na livadama, u kamenjarima, u pesmama i legendama. Na našim ulicama pojavile su se čudne heroine, imitatorke partizanki, predstavljale su se kao ratne junakinje, u tome im je pomagala dobro smišljena kostimografija sastavljena od obavezno prašnjavih čizama, musave suknje ili izgužvanih pantalona, sa masnom i retko opranom kosom i grubim glasom kojim su često ponavljale partizansku poštapalicu: “Razumiješ li, drug...!”

(Nastaviće se)


vecernjenovosti
foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Milica Jakovljević MIR JAM - pero puno ljubavi  |  Poslato: 16 Avg 2022, 15:47
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Osam godina samoće

Povučena u osamu, Milica za osam godina nije napisala nijedan tekst. Etiketa partijskih aparatčika nije izbledela ni danas

Slika

Ove „drugarice“ najčešće su bile supruge uticajnih drugova,uglavnom nove supruge kojima su se ženili kad ostave svoje seljačke žene. Nove drugarice, tako obučene, često su stanovale u vilama oduzetim bogatašima, a kako su tamo izgledale i ponašale se, nije poznato, odnosno bilo je poznato samo u užim krugovima. Nisu želele da zaostanu u političkim aktivnostima, bile su aktivistkinje Afežea, govorile na lokalnim mitinzima, bile veliki agitatori, delovale umorno od silnog angažovanja a niko nije znao njihovu zvaničnu funkciju. Znalo se da su neke važne drugarice i to je bilo dovoljno.
Umor, na koji se ne obraća pažnja, bio je značajan politički imidž, sagorevanje na radu na obnovi zemlje podrazumevalo je umor i nehajan odnos ne samo prema izgledu nego i prema svom zdravlju. Junaci sovjetskih, a ubrzo i naših romana bili su takvi, možda su i bili takvi, ljudi su ih tako videli, divili im se i podražavali ih.

Strah od senke

Novu Jugoslaviju počele su zvanično da priznaju mnoge zemlje, pa su usledile svečane predaje akreditiva stranih ambasadora, a posle toga prijemi. Za ovu priliku drugarice nisu mogle da dođu u uobičajenoj dronjavosti i zapuštenosti, imale su svečaniju varijantu: crni kostim, uvek nekako malo tesan, kao da je broj manji, belu bluzu sa neutralnom kragnicom, ravne cipele. Ako bi se neka malo doterala, kikotale su se i iza njenih leđa komentarisale da „izgleda kao Mir Jam!“ Mir Jam je već služila za podsmeh, bila je izvan svega što se događalo i morala je da bude odbačena.
Prvo i poslednje, jedino javno pominjanje Mir Jam, u ironičnom smislu, prema nekim sećanjima, dogodilo se na prvoj sednici tek osnovanog Saveza književnika Jugoslavije. Nekoliko pisaca je podnelo referate, kako se tada govorilo, jedan od njih bio je Oskar Davičo. Jetki Davičo nije mogao da se uzdrži od kritizerstva i rekao je, parafrazirano, nešto ovako:
„Neki drugovi pisci ne pišu borbeno, onako kako naša stvarnost zahteva. Oni ne pišu komunistički, pišu buržujski sentimentalno i sladunjavo, pišu kao Mir Jam!“
Posle ove Davičove opaske, usledio je gromoglasan smeh, po pravilu, da što se jače smeješ, smeješ se nekome drugom. Ali, štampa nije prenela Davičovu duhovitost, nije štitila Mir Jam nego naše pisce, koji ne smeju da imaju buržujske mrlje u svom delu. Po drugoj verziji, ovo je rekao Đilas, na nekoj zvaničnoj večeri, na trećoj neko treći... Nije važno ko je rekao i da li je rekao, bilo ko da je rekao mislio je na komunističku književnost u kojoj treba odbaciti buržoaske načine pisanja, nije se mešao u kvalitet, stil ili bilo šta dotične spisateljice. Ali, „etiketa“ je zalepljena i traje do sada, za sve što je literarno ništavno, ili neko smatra da je ništavno, kaže se da pisac „piše kao Mir Jam“. Ovo govore i oni koji nisu pročitali ni jedan red od onoga što je ona napisala, a neće ni da čitaju kojekakve baljezgarije, reći će.
Neverovatno je da neko svojevoljno pristane na poniženost i patnju. Kako je živela Mir Jam, ponižena i odbačena, naterana na poniženost i odbačenost? Osim najvernijih, odnosno najhrabrijih, a takvih je bilo malo, prijatelji su se rasuli.Postala je nepoželjno društvo, njeni prijatelji su bili iz građanskih ili umetničkih krugova, plašili su se i svoje senke, kako da se ne plaše druženja sa njom koja... Šta koja? Nisu znali tačan odgovor, nisu znali tačno šta, znali su samo da je treba izbegavati. Nije bilo više poseta kao za vreme rata, kad su gošće neopaženo ostavljale koverte ispod vaza, a nije više bilo ni bogataša, i oni su tavorili svoje živote.

Mala čitulja

Da li joj je pomagao brat Stevan? Po povratku iz zarobljeništva objavio je svoj zarobljenički dnevnik i imao lep uspeh kod čitalaca, a i šire. Postao je značajno ime naše nauke, kasnije je dobio Avnojevu nagradu za naučna dostignuća, ali je ova nagrada bila i veliko političko priznanje.
Mir Jam je živela više nego povučeno. Osam godina je dugačak period, mogla je da pokuša da se rehabilituje, bar kao novinar, nešto je mogla da uradi, nije uradila ništa, posle rata nije napisala ništa. Umrla je 1952. godine, osam godina posle oslobođenja svog dragog Beograda. Bolovala je kratko, dobila je grip, koji je prešao u zapaljenje pluća, možda nije bilo lekova, možda nije htela da ih uzima! Osim skromne porodične čitulje da je „naša draga sestra Milica Jakovljević preminula 22. decembra“, nijedne novine nisu ništa objavile.
Ko je bio na njenoj sahrani? Da li je Boža Nikolić došao da se oprosti od svoje velike ljubavi? Da li su se setile obožavane Mir Jam čitateljke koje su joj pisale pisma, u redakciju „Nedeljnih ilustracija“ stizala su u džakovima? Prošloje mnogo godina, više nema nikoga od onih koji su bili na toj sahrani, a ni onih koji nisu bili, a trebalo bi da budu.
Nekoliko meseci posle njene smrti, našem narodu i svetskoj javnosti predstavljena je mlada lepotica Jovanka Budisavljević,udata Broz. Odevena u glamurozne haljine modnih kuća „Dior“ i „Balmen“, raskošnim osmehom smešila se gostima na prijemima, filmskim kamerama, fotografima, narodu.
Otmeno se kretala okružena dvorskim nameštajem, po španskom protokolu, jer je njen Veliki Drug u svoje komunističko carsko „domaćinstvo“ uveo ponašanje po španskom protokolu, kakvo je na mnogim evropskim dvorovima. Preskočeno je buržoasko i prihvaćeno aristokratsko, najviši stepen otmenosti. A Drugarica Jovanka je u najpovlašćenije komunističke krugove donela svoju lepotu i glamuroznu eleganciju.

Nastaviće se


vecernjenovosti

foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Milica Jakovljević MIR JAM - pero puno ljubavi  |  Poslato: 16 Avg 2022, 18:58
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Šamari zbog “orla“ж

Štampanje romana „Ranjeni orao“ izazvalo oštre reakcije Konferencije žena. Drama ili komedija kratkog veka u Ateljeu 212

Slika

U REDAKCIJU „Praktične žene“, jednog od davnih dana, 1971. godine, došao je sredovečan muškarac sa koferčetom u ruci.Otvorio je koferče, u njemu su bili uredno naslagani brojevi „Nedeljnih ilustracija“ i ponudio da ih proda. Pa, nije da novinarke nisu znale, nikad čule za ovaj list, ali znale su da je bilo nešto, nešto... nisu znale šta, ali radoznalost je pobedila. Naravno, znale su i za krilaticu „piše kao Mir Jam“, a nisu znale kako ona piše, jer ništa što je napisala nisu pročitale. Za svaki slučaj, da ne bude nekakvih nesporazuma, kojih je moglo da ih bude, svojim novcem su kupile ove komplete, a zadovoljni prodavac je otišao sa praznim koferčetom i nikad se nije saznalo ko je on.
Slučajno, ali kažu da se ništa ne događa slučajno, tog dana nije bilo mnogo posla, u nedeljnim listovima postoji dan kad se broj „preda“ štampariji, dolazi do malog predaha i početka dogovaranja o temama za sledeći broj. Novinarke su počele da prelistavaju kupljenu „robu“, prostorija je zamirisala na sladanjavi miris stare hartije, a onda su se udubile u čitanje tekstova, sa predrasudom da će i oni biti „sladunjavi“. Svaka je ponela nekoliko brojeva da nastavi čitanje kod kuće.
Sutradan je bilo mnogo smeha, a i čuđenja. Mame, tetke,komšinice su im razgrabile ove listove da se sete popularne literature svoje mladosti, bio je to znak da „ima nečega u tome“, u evropskim ženskim listovima redovno su objavljivani slični romani, ovi iz „Ilustracija“ bili su naši, junaci su imali naša imena, a mogla je da se prepozna i atmosfera o kojoj su rado pričale i rado je se sećale mame i tetke. U bibliotekama nije bilo knjiga ove spisateljice, ali nečija tetka ih je imala, pa je odlučeno da list objavi, u nekoliko nastavaka, roman „Ranjeni orao“. Da, bilo je nečega „političkog“ u vezi sa spisateljicom, listom i njenim romanima, ali niko se nije sećao šta se tačno desilo, a bilo je davno, mnogo šta se promenilo.

Budni komiteti

PROMENILO se, a i nije. Posle objavljenog drugog nastavka stigla je oštra kritika koju je uputila politička organizacija „Konferencija žena“, naslednica nekadašnjeg AFŽ (Antifašistički front žena), napadajući redakciju da „podilazi lošem ukusu čitalaca“. „Lov na veštic“ nastavljen je pozivanjem na razgovore u neke komitete, ali ni komiteti nisu više bili ono što su nekad bili, i mada optužbe nisu smatrali besmislenim bilo je kasno, pobedile su čitateljke i njihova oduševljena pisma redakciji. Dvadesetak godina posle smrti Mir Jam bio je smeo potez objaviti njen roman, a niko nije umeo da objasni zašto je to smeo potez.
Istovremeno, u „Bazaru“ je počeo da izlazi feljton o Mir Jam pisan veštom novinarskom rukom gospođe Zorice Mutavdžić, tadašnje glavne urednice ovog lista, i zajedničkim snagama obe „ženske“ redakcije vratile su Mir Jam iz nepravednog zaborava.
Nedugo potom, na sceni Ateljea 212 počelo je prikazivanje drame ili komedije, teško je odrediti žanr, „Ranjeni orao“,dramaturg je bio Mihiz. Mihiz kao Mihiz, cinik i ironik, koji je od svega voleo da napravi farsu, to je uradio i sa ovom predstavom. U svoj dramaturški poduhvat doveo je na scenu i spisateljicu Mir Jam, u sjajnoj interpretaciji Ružice Sokić. Ulogu ranjenog pilota tumačio je tada vrlo popularni glumac Čedomir Petrović, Čkaljin sin, a glavnu junakinju Anđelku dočarala je Jelisaveta Sablić. U jednom nedavnom razgovoru sa gospođom Sokić ona mi je rekla da je bila zbunjena, nije znala kako da odigra ovu ulogu. Saznala je da je glumica Nevenka Urbanova bila bliska prijateljica poznate spisateljice i zamolila je da o njoj porazgovaraju. Urbanova joj je dala dragocene savete.
Scena je bila sva u ružičastom, haljine Ružice Sokić takođe „šoking roze“, da bi se i vizuelno odmah dočarala „ružičastost“ priče. Mihiz je akcentirao rečenice koje su bile smešne i nesavremene, pripadale su drugom vremenu i drugom rečniku,režiserka Soja Jovanović je pratila Mihizovu ideju, ali malo ublaženo, publika se smejala, zamišljeno je da se publika mnogo smeje smešnoj Mir Jam, njenoj priči, njenim junacima, njenom vremenu, ali nije bilo toliko smešno i karikaturalno kao što je Mihiz, verovatno, zamislio.
Glumci su verno preneli tekst, pažljivo pratili režiju,odlični glumci. Čedomir Petrović, rano i nepravedno zaboravljen,nije nastavio tragom svog oca i nije bio komičar nego dramski glumac i u ulozi pilota Nenada bio je umeren, lep, smiren, više ličnost kakvu je zamislila Mir Jam, a manje Mihizov junak.Glumice su, takođe, imale svoje osećanje za likove koje tumače, a u jednom tadašnjem intervjuu Ružica Sokić je o svojoj ulozi rekla:

Savršeno iskrena

Mislim da je Mir Jam bila savršeno iskrena u svemu što je pisala i radila, mislim da je bila humana i simpatična, zanesena i sa izuzetnim osećanjem za pravednost. Ona ništa nije činila sračunato. Danas se ispita tržište, zaključi se šta publika želi da vidi ili pročita, i onda se to pravi. Mir Jam je bila iskrena i zato ne mogu da se smejem njenim replikama, a opet, njihovu naivnost ne mogu da „kažem“ drugačije. Ta potreba da ostvarim njen lik i distanca koja proizilazi iz moje ličnosti, iz načina mog života i moga mišljenja predstavlja problem u ovom glumačkom zadatku.
Ovako je govorila Ružica Sokić 1972, dvadeset godina posle smrti Milice Jakovljević Mir Jam i tumačeći ovu ulogu ona je i branila nesrećnu spisateljicu, njenu ličnost i njen rad. Očigledno,bila su stigla nova vremena i novi kriterijumi. Jelisaveta Sablić je o svojoj ulozi Anđelke rekla:
- Vreme Mir Jam je na prvi pogled užasno smešno. Ali, kad se malo udubite, vidite da mi nismo toliko daleko od njega.Razlika je u načinu izražavanja, u rečima koje se upotrebljavaju.Kod Mir Jam su one naivne i tanke. Međutim, stanja i raspoloženja mogu biti i naša, današnja. Eto, dobila sam pismo od jedne devojke koja kaže da bi i ona volela da svira mandolinu i ide na časove plesa kao Anđelka. Što se mene tiče, još nikad nisam igrala tako čisto žensku ulogu. Prvi put igram ženu koja se bavi isključivo ljubavlju i kojoj su sve preokupacije vezane za sopstvenu žensku prirodu. Nije mi lako da na sceni budem Anđelka.

FENOMEN “ILUSTRACIJA“

„NEDELjNE ilustracije“ su bile fenomen svog vremena, čitale su se u celoj Kraljevini Jugoslaviji, tiraž im je rastao bukvalno iz broja u broj. Događalo se da u neki grad ne stigne dovoljno primeraka koliko je bilo čitateljki, pa su žene na stanici čekale voz kojim će stići i kupovale ih odmah, pre nego što se rasprodaju na kiosku, ako do njega uopšte stignu.
Nije poznato da se bilo kom našem listu, u bilo koje vreme, nešto slično dogodilo.

Nastaviće se


vecernjenovosti
foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Milica Jakovljević MIR JAM - pero puno ljubavi  |  Poslato: 16 Avg 2022, 19:12
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Cure vole oficire

Momci u uniformama su bili dobre prilike, a piloti naročito. Prvi nastavak "Ranjenog orla" za Božić 1940.

Slika

POSLE 33 godine, na istoj sceni "Ateljea 212", sa istom Mihizovom dramaturgijom, a 65 godina otkad je prvi put objavljen roman "Ranjeni orao", nova publika je videla novu postavku predstave. Vrlo modernu, preterano modernu, u kojoj glavni junak lebdi sa skafanderom na glavi, držeći u ustima cev sa kiseonikom, a glumica koja tumači ulogu Anđelke se beči i ači, kako se nekad govorilo kad se neko izmotava.
Jelisaveta Sablić je nekada rekla "da postoji razlika u načinu izražavanja, u rečima koje se upotrebljavaju", treba dodati i da je neminovnost svakog živog jezika da se menja i da vremenom u nečemu zvuči zastarelo. U ovoj predstavi, uz sve majstorije izmotavanja, posebno su naglašene takve reči i rečenice, o nevinosti i ljubavi i braku. Publika se smejala. Smejala se publika i pre trideset godina novoj verziji, može se reći da se cerekala, i "Ranjeni orao" je ponovo ranjen, a na svom belom oblaku Mihiz je mogao da se smeška.
Verovatno zbog onog mnogo ponavljanog u smislu lošeg i glupog, onog "piše kao Mir Jam", pre više od desetak godina, još jedan pokušaj prikazivanja njenog drugog romana "Samac u braku", ovog puta kao televizijska drama, u izvođenju je shvaćen kao budalaština te smešne Mir Jam. Prikazana je kao "Brod plovi za Šangaj", kako se zvao popularni šlager iz tadašnjeg vremena, koji nema nikakve veze sa pomenutim romanom. Bila je to vrlo lepa plesna muzika, američki svetski hit, pesma se zvala "Crvena jedra u sumraku", a naš prevodilac je izmislio Šangaj i detinjast tekst. Drama je bila dramatično dramatična, neophodan je dvostruki pleonazam, pa ni on nije dovoljan da se opiše ono što se videlo i čulo.
Sjajni glumci Vesna Trivalić i Svetolik Goncić glumili su onako kako im je rečeno, a poštovanim gledaocima nije bilo jasno šta je događa, zašto mlada žena ne voli muža, zašto se pojavljuje ružni muškarac u ulozi veštičave služavke, koja u romanu ne postoji, zašto... Više nije važno, bolje je zaboraviti, nego se sećati takvih eksperimenata.

Domaći triler

SA druge strane, neverovatno je da su romani Mir Jam početkom sedamdesetih godina prošlog veka postali i do sada ostali zlatni rudnik za njihove izdavače. Zanimljivo je da se jedna zagrebačka izdavačka kuća prva dosetila da ih objavi "u kompletu", ovo su nastavile i mnoge druge, uvek uspešno. Imala sam u kući neki rasparen "komplet", razneli su ga oni što zaborave da vrate pozajmljenu knjigu. Krajem 1991. godine na nekoj uličnoj knjižarskoj tezgi kupila sam novi, sa čvrstom rešenošću da nijednu od tih knjiga ne pozajmljuem i ostala sam dosledna ovoj odluci. Štampa je veoma dobra, hartija kvalitetna, lepe i čvrste korice sa zlatotiskom, iznaneđenje je izdavač - "Izdavačko preduzeće Mirjam" iz Beograda, a štamparija im je bila u Tuzli. Uz sav trud, nisam uspela da saznam da li još postoji izdavačka kuća koja se tako zove, i štampa samo knjige gospođe Mir Jam, ali ima mnogo drugih koje se ovim unosnim poslom bave.
Možda "Ranjeni orao" nije najbolji roman gospođe Mir Jam, ali je najpoznatiji i na izvestan način, drukčiji. Ovaj roman je poslednji koji je, kao i svi prethodni, objavljivan u nastavcima u "Nedeljnim ilustracijama", završen i štampan kao knjiga. Izlaženje sledećih romana prekinuo je rat.
Prvi nastavak "Ranjenog orla" pojavio se na Božić, 7. januara 1940. godine, završen je posle Božića 1941. Vrlo je "filmičan", kao svi njeni romani, pisala ih je kao da piše filmska scenarija, scene se smenjuju na filmski način, dijalozi su odgovarajući. Prema njenim romanima mogli bi da se snime mnogi filmovi. Jeste, glavna tema je ljubav i bili bi to ljubavni filmovi. Ali baš takvi nedostaju u svetskoj filmskoj produkciji, kad se neki pojavi, svuda je veoma gledan!
Njeni romani nisu isti, svaki je drugačiji, iako im je tema ista, trajna. "Greh njene mame" je pravi triler, sa otmicom, venčanjem sa nepoznatim koji posle venčanja nestaje, uz mnogo zapleta i raspleta tek na kraju se saznaje... ne, ne saznaje se ko je ubica, nego pravi identiteti zaljubljenih, koji će, srećni i veseli, bez tajni krenuti u svoj bračni život. "Nepobedivo srce" je ljubavna priča siromašnog lepotana i bogate, razmažene bogataške ćerke, događa se u raskošnoj vili njenih roditelja u nekom našem manjem gradu, ali i u Parizu, Milanu, slovenačkim sanatorijumima.
"Samac u braku" je priča o idealnom muškarcu i malo neozbiljnoj supruzi koja iz Beograda dolazi u mali grad, udaje se da bi zaboravila nevernog verenika, za kojim pati. Ali, u malom gradu se živi gospodski, ako su gospoda u pitanju. "Jedne noći na Jadranu" ima mnogo mondenstva, glamura, počinje u Veneciji, nastavlja se na Rabu, patnje stižu po povratku u Beograd, a srećni završetak je u luksuznoj vili i na jahti. Mir Jam je napisala i objavila deset romana, jedanaesti je "Mala supruga", završila ga je za vreme rata, sa raspletom koji je diktirao rat.

Junaci neba

"RANjENI orao", između ostalog, napisan je u slavu i hvalu pilota, obožavanih "junaka neba", novog roda vojske različitog od prethodnih vojski svih vremena, jer su se vinuli u nedostižna nebeska plavetnila.
Devojke su uzdisale za pilotima, a kako i ne bi! U Kraljevsku vazduhoplovnu akademiju budući studenti su birani po posebnim kriterijumima. Osim savršenog i čeličnog zdravlja, što se podrazumevalo, bilo je poželjno da budu visoki, dobro građeni, mišićavi, kao da ih biraju za paradnu kraljevu gardu. Obučeni u lepe uniforme, privlačni, hrabri, tajanstveni, doslovno u oblacima, brzo su postali devojački idoli. Ali, nedostižni siromašnijim devojkama zbog visoke kaucije koju su plaćale oficirske neveste.
Ovaj propis uveo je kralj Milan, po ugledu na prusku, austrijsku i rusku vojsku. Devojka koja se udaje za oficira, odnosno njena porodica, morali su da plate visoku kauciju. Zašto? Zbog toga da se oficiri ne bi ženili siromašnim, da mogu da se posvete svojim vojnim obavezama, a ne izdržavanju porodice, a naravno i zbog ugleda porodice čiji član postaje mladoženja. Propis je zaboravljen pri smeni dinastija, kralj Petar Prvi nije zahtevao da oficirske neveste budu bogate, ali ga je zvanično vratio ministar vojske kralja Aleksandra, i trajao je do početka rata.
Pilot Nenad, kao dečak, pojavljuje se na početku romana kao sused i poput starijeg brata lepe devojčice Anđelke. Bio je svedok kad je stigla strašna vest da je Anđelkin otac poginuo u ratu, Prvom svetskom. Ova scena ostaje kao puška na zidu u Čehovljevoj drami, znate ono "ako je u prvom činu na zidu okačena puška, to znači da će se u trećem činu iz nje pucati". Zaboravićemo Nenada, onako kako se zaboravlja Čehovljeva puška.
Anđelka je, elegantna, lepa, ekonomski nezavisna, završila je Pravni fakultet, zaljubljena je i dve godine je verena sa sudijom Tomom Đurovićem. Ona nije devojka koja veze, plete, kuva, sprema se da bude samo dobra domaćica. Udaće se za voljenog muškarca, osnovaće porodicu, biće dobra supruga i majka, a i dobra pravnica, i njihova porodica neće zavisiti od muževljevih prihoda. Kada je došlo vreme za venčanje, Anđelka i Toma su se venčali i otputovali na bračno putovanje na more.

(Nastaviće se)


vecernjenovosti
foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Milica Jakovljević MIR JAM - pero puno ljubavi  |  Poslato: 16 Avg 2022, 19:19
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Let hrabrih orlova

U proleće 41. uzlete?e naši hrabri piloti, nemoćni protiv „štuka“. Nisam ja Danijel Darije da delim autograme

Resized Image - Click For Actual Size

ANĐELKINA bračna drama i patnja, koja će trajati nekoliko godina, počinje u hotelskoj sobi u Sušaku, divnoj sobi sa pogledom na more, u kojoj se čuje šum talasa i mirišu ruže iz hotelskog vrta. Anđelka ima sećanja na more, kad je bila studentkinja i letovala u studentskom letovalištu. More, mesečina, palme njišu grane i on, nežan i neizbežan, strast, ljubav. Dopisivanje i strašna vest koju joj je javila njegova majka, njen voljeni je iznenada umro. Tuga u samoći, tužne godine i nova ljubav. Ovde počinje drama, u hotelskoj sobi mladoženja otkriva da njegova nevesta nije nevina. Da je bila nevina, roman ne bi bio napisan. Primitivni muž, iako je sudija a ona takođe pravnica, kolege, oboje obrazovani, očekivao je od verenice ono što je očekivao i njegov deda od babe, koja se nije pomerala sa svoje livade i od ovaca, čekala muža, neka bude koji bude, muž je, izabrali su joj ga roditelji. Mir Jam opominje devojke da ne dozvole sebi ljubav pre braka, ljubav i seks mogu da budu samo bračni, ni pre braka, ni van braka. Fakultet, obrazovanje, inteligencija, otmenost, lepota, elegancija, svi kvaliteti jedne žene ništavni su ako u prvoj bračnoj noći ne bude kao bake i prabake, zna se kakva. Piše li Mir Jam o svojim proživljenim strahovima zbog „greha“, i priznanja u prvoj bračnoj noći? Možda!
Ali, u ovoj drami o nevinosti postoji veća drama, nešto mnogo jače. Dve godine je trajalo vereništvo i Anđelka je ćutala o svom „grehu“, nije lagala i jeste lagala ćutanjem.Čitateljke su je razumele i odmah bile na njenoj strani, Mir Jam pokušava da je opravda, ovo je njena prva junakinja, dobra devojka koja u brak ne ulazi nevina. Ćutala je, jer se plašila da prizna strašnu istinu, plašila se da će je ostaviti verenik, plašila se jer je normalno da se dovojka, sa takvim grehom, plaši priznanja. Vreme je prolazilo, njen strah je bio sve veći.Možda će je razumeti, možda će joj oprostiti, možda, možda...Ona ga voli, mnogo ga voli, on zaslužuje ljubav.

Kao u bajci

NIŠTA od željenih „možda“ nije se ostvarilo. Scena je bila užasna, poniženje grozno. Ali, treba saslušati i drugu stranu,kako rekoše drevni Latini. Za tu drugu stranu ni Mir Jam, ni čitateljke kao da nemaju opravdanje, ali se ono, između redova,nazire. Sudija Toma je u prvoj bračnoj noći otkrio njenu dvostruku prevaru, njen „greh“ i ćutanje, to je izgubljeno poverenje koje više nikada ne može da se vrati u potpunosti, uvek će ostati trag sumnje, bilo šta da je u pitanju. Strah od priznanja, zbog čega se izgubi poverenje i obrnuto, ozbiljna je tema, aktuelna u svim vremenima i svim odnosima, od braka do roditeljstva, od prijateljstva do poslovnih veza i takva tema se prvi put u ovom romanu javlja, iako je pokrivena naslagama uobičajenih, vremenu i načinu pisanja odgovarajućih moralnih pridika, pouka i saveta.
Zbivanja u romanu počinju u Sušaku, nastavljaju se u Malinskoj na ostrvu Krku, očigledno dragom mestu gospođe Mir Jam, jer je nekada tu letovala sa Božom Nikolićem, zatim u Beogradu, u Makedoniji. Lepa Anđelka svuda pobuđuje pažnju muškaraca, mnogi su slobodniji kad čuju da je razvedena, a ona nikoga ne gleda, ne sluša, čednija je od devojčice. I tako će biti dok se ne pojavi nenadano Nenad, „puška sa zida“.
U ovom romanu ima više nežnosti nego u prethodnim, više opravdanja, razumevanja, lepog prijateljstva. Zanimljiva je ličnost sredovečni gospodin „Mitke četrdesetih“, bogat i još muževan, koji ne napastvuje devojke, kao njegovi vršnjaci u prethodnim romanima. Posle tajne zaljubljenosti, on shvata gde je mesto čoveku njegovih godina i uprkos udvaranju „pokvarenih“ devojaka koje mami njegovo bogatstvo, on nalazi životnu saputnicu u liku lepe, dobre, plemenite i odgovarajuće mu u svemu vršnjakinje.
Anđelka i Nenad, oboje sa „falinkom“, ona koja nije nevina i on koji je teško ranjen na vojnoj vežbi, doživeće pravu i veliku bračnu i porodičnu sreću na divnom imanju, u bogatom šumadijskom selu, u čehovljevskoj atmosferi. Bajka, kakvu ni Andersen nije izmislio!
Bila nam je potrebna bajka, bilo je potrebno mnogo iluzija o srećnim završecima. Dva meseca kasnije čuće se sirene, uzleteće naši hrabri orlovi, piloti kamikaze, nemoćni u duelima sa nemačkim „štukama“ i bombarderima.

Slavna ličnost

Sa „Ranjenim orlom“ Mir Jam je završila priče o svom jednostavnom svetu, koji je imao mnogo vrlina i mana, onakvom kakav je bio pre fašizma, nacizma, komunizma, socijalizma,kokakolizma, globalizma.
Mnogo puta sam poželela da napišem pravo ime i prezime ove divne stare dame, ali sam poštovala njenu želju i nisam to učinila. Svrbeli su me prsti, i sad me svrbe da ga napišem, iako to ne bi ništa promenilo, ali bi mnogo promenilo u njenoj iskrenoj ljubavi prema meni, zbog nepoštovanja našeg dogovora, pa ću odoleti.
Tetka Lela je moja privatna enciklopedija Beograda, njena istorijska znanja su ogromna. Ona odlično zna istoriju Beograda,ali zna i onu drugu, paralelnu istoriju svog grada, priče o porodicama, ličnostima, o gradskim palatama, kada su podizane i ko im je bio prvi vlasnik, sve ona zna. Mnogo sam joj zahvalna.
Čitaoci mojih priča o Beogradu često su me pitali gde nalazim ove podatke, nezabeležene u zvaničnoj istoriji, a značajne i za istorijska zbivanja. Ove priče o Beogradu ona je obogatila na virtuoazan način i zbog toga su veoma zanimljive. Kad kažem da mi ih je ispričala tetka Lela, moj odgovor smatraju za šalu, ili poznatu autorsku tajnu da se ne otkrivaju izvori informacija. I u ovoj priči o Mir Jam i njenom vremenu, koju ste pročitali, mnogo je tetka Lelinih sećanja dopunjenih istorijskim činjenicama. Posle razgovora sa njom osećam se kao posle čitanja dobre knjige, kad se zaklope korice i razmišlja, ili kao posle dobrog filma, kad se luta ulicama u nekom nerealnom stanju, bez želje za razgovorima i susretima, dok taj utisak traje.
Osim članova njene porodice, tetka Lelu zovu gospođa Lela, mnogo češće samo „gospođa“ i zna se ko je u pitanju. Interesovalo me je da li je 91-godišnja tetka Lela poznavala Mir Jam. Nasmejala se i rekla da su u tadašnjem Beogradu svi znali Mir Jam, ali je ona nije poznavala, Mir Jam je bila poznata, slavna ličnost i nije postojala mogućnost, osim slučajnosti, da poznaje malu Lelicu, gimnazistkinju. Ljudi su je prepoznavali na ulici i to šapatom komentarisali. Bili su mnogo pristojniji i nisu prilazili, okretali se ili komentarisali glasno, kao sada, izgled poznatih pevačkih, filmskih, televizijskih i drugih „zvezda“. Ipak, bila je jedna slučajnost, koju ne zaboravlja. Sa školskim drugaricama šetala je Kalemegdanom i videle su Mir Jam, sedela je na klupi kalemegdanske esplanade i gledala prekosavski pejzaž, pust i prazan, u njemu nije bilo nijedne kuće sadašnjeg velikog grada. Bojažljivio su joj prišle i zamolile je za autogram. Nasmejala se i rekla:
- Eh, devojke! Nisam ja Danijel Darije da delim autograme. Ali, ako baš želite...

Nastaviće se


vecernjenovosti
foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Milica Jakovljević MIR JAM - pero puno ljubavi  |  Poslato: 16 Avg 2022, 19:32
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Palanka, mali raj

Spisateljica impresionirana malim gradovima, pre svega duhom, šarmom i ritmom Smederevske Palanke. Došljaci najveći kritizeri glavnog grada

Slika
MODA IZ DOBA “RANJENOG ORLA

MIR JAM je drugu polovinu života provela u Beogradu, a prvu u Krgujevcu, od kojih je sedam godina bila učiteljica u Krivom Viru. U Beograd je stigla na polovini života, kao Milica Jakovljević, koja želi da postane novinarka. Seoska učiteljica Milica Jakovljević nije bila ružno pače, ali je u Beogradu postala raskošni labud, poznata spisateljica, najčitanija u celoj Kraljevini Jugoslaviji.
Beograd je neobičan grad, jedan od najstarijih u Evropi. Ali, on nema stare dvorce i zamkove, stalno je rušen i obnavljan, njegova istorija je teška i ozbiljna. On nema ni onu finu, malo umornu estetiku starih zapadnih gradova, a uvek je bio važan, na opasnom i važnom mestu gde su se sukobljavali mnogi putevi i mnogi narodi, od iskona, pa do naših dana. Po odlasku Turaka, posle njihove vekovne okupacije, brzo je postao metropola, nije imao vremena da potone u palanačku učmalost koju imaju i mnogi veliki gradovi. Njegovom ritmu i razvoju mnogo su doprineli došljaci, Beograd je uvek bio došljačka varoš. Grad je učio došljake građanskom redu i brzo su postajali pravi građani, a mnogi među njima i prava gospoda. Ovakav odnos došljaka prema Beogradu trajao je do kraja Drugog svetskog rata, kada se sve u zemlji Srbiji promenilo.

Čari varoši

Perfidno i potmulo počelo je ismevanje srpske istorije i svega što ima veze sa tim, pa je logično da je Beograd, glavni grad Srbije, dospeo u ovu podsmevačku zonu. Došljaci koji su najviše dobili od ovog grada bili su njegovi najveći kritizeri, neki recidivi te ružne bolesti traju i danas.
Mir Jam je došla u onaj Beograd koji su i došljaci i Beograđani voleli i trudili se da bude lepši, bolji, moderniji, a i oni zajedno sa njim. Zavolela je grad, a grad je nju obožavao. Ali, kao što je njen život podeljen, prema mestu življenja, na dve jednake polovine, tako je i njeno srce jednom polovinom volelo Beograd, a drugom ostalo verno malim srbijanskim gradovima gde je provela detinjstvo, ranu mladost, a možda i dane neke velike, devojačke ljubavi.
O malim gradovima uvek je pisala lepo i toplo, ne samo o srbijanskim već i o onim koje je država stekla u zapadnim delovima, proširivanjem posle Prvog svetskog rata. Ljupki opisi slovenačkih varošica i sada bi mogli da se koriste kao odlični turistički reklamni bedekeri, a očaranost Jadranskim morem i primorskim gradovima nalazi se u mnogim njenim romanima. Ali, more i slovenačke gore su daleko, ovo je priča o jednom danu provedenom u Smederevskoj Palanci, koja zaslužuje da bude preneta iz “Nedeljnih ilustracija”, jer je veran opis svih mirisa i ukusa, zbivanja i života u malim mestima.
“Od ranog jutra prostiru se po dvorištima Smederevske Palanke razni jesenji parfemi, mirisi kuvanog paradajza i slatkog i vode se razgovori o tome. Negde se čuje pucanj otvarača na flaši ili lupa avančeta sa ajvarom, škripanje šmrkova, plač dece. I kroz nekoliko dvorišta vide se sve moguće boje jorgana, čipke na jastucima, blistavi mesingani kreveti. Zna se šta ko ruča, a šta ko večera, kad se naljuti, kad se smeje, veseli ili plače. I ceo život je u dvorištu, po letnjim kuhinjama i pod venjacima.”
Dočarava nam Mir Jam život u maloj varoši kao u velikoj, srećnoj porodici. Ima loših ljudi i u takvim varošima, kao što ih ima i u velikim porodicama, ali je u maloj varoši sve vidljivo, ne može se sakriti, kao u gradskoj vrevi ni čovek, ni njegov postupak. Jutro u palanci nije isto kao u velikom,u žurbanom gradu:
“Bašte se bude još od zore. Po venjacima sa sasušenim lišćem skakuću mačići i lišće pucketa kao na vatri. Rondele cveća, sa ponekom vatrenom kanom ili kultivisanom georginom... Pokraj cveća kukuruzi kao neki šiljboci i suncokreti sa svojim crnim očicama, koje radoznalo izviruju iza plotova. A na sredini dvorišta, kao kralj drveta, gospodstveno širi grane orah, izdašan u svom obilnom hladu. Palanka ne spava dugo, ali na ulici nema one užurbanosti kao u velikim varošima. Činovnici idu na dužnost, seljanke nude svoje namirnice, ciganke viču: ’Kupine...’ One znaju i da vračaju, da gledaju u nokat i poverljivo nude ’navalu’ koja čuda čini - da u kuću navaljuje svet, zdravlje, pare. ’Ma, kakav svet!’, kaže jedna domaćica, a ta ’navala’, to je obična paprat.”
Lepote palanačkog života su beskrajne i ugodne:
“Letnji život na ulici zamre do večeri. Tek posle večere izlaze gospođe sa muževima i gospođice koje već čekaju kavaljeri. Gospođice u Palanci su poznate kao bogate udavače. Sve imaju veće miraze, zato je opasno za činovnika koji dođe s namerom da se ne ženi. Palanka je klopka za muževe, ali zlatna klopka u koju svojevoljno upada mladić.
“Za oficire i sudsku struku gospođice imaju najviše simpatija. I ma kako bio umoran od vežbi, oficir se ipak uveče pojavi na korzou, jer zna da će ga sačekati lepa šiparica. U Palanci ima mnogo lepih devojaka. Lepa je Ruža Milenković, sa njom se takmiči Vlaka Simić, ne zaostaju...” i Mir Jam mudro pominje prezimena palanačkih gospođica, tačno četrnaest, pa onda lepe sestre iz dobrih porodica, sigurna da će gospođice Uroševićeva, Pavlovićeva, Simićeva i sve pomenute, kupiti bar po pet primeraka “Ilustracija” da ih pokazuju i sačuvaju i za unuke.

Korzo obavezan

Vrti se pravi ringišpil lepih scena, od boje jorgana do čipkanih jastuka, od turšije do lepih gospođica sa dobrim mirazom i dobrim vaspitanjem, kojima će se oženiti poručnici, pripravnici, nastavnici i svi oni koji su željni toplog doma u bogatoj kući, pored lepe i verne žene. Ali, ima Palanka i svoje ženske nevolje, velika savetodavka Mir Jam odmah daje korisne savete u ovoj očiglednoj nastavi:
“Ima i vrlo lepih gospođa. Ali, o gospođama se u Palanci priča da su mnogo ljubomorne. Čak ne umeju da onim ženskim lukavstvom sakriju to osećanje i kad su u kafani nameste muževe tako da oni gledaju u zid!
“Ako se traži uzrok ljubomore, znači da muževi u Smederevskoj Palanci nisu verni ženama, kad su one tako predostrožne. Ipak bih dala savet gospođama u Palanci: ljubomoru treba skrivati. Ljubomorna žena je potpuno razoružana u bračnoj strategiji. Manifestacija ljubomore uvek umanjuje vrednost žene. ’Ja sam ljubomorna na tebe, znači dajem ti prava da misliš da si ti lepša i bolja od mene i da možeš više da se dopadneš mom mužu!’ Suparnica trijumfuje, a taj trijumf joj se ne sme dopustiti. Bolje je da ona misli: ’Vidi, kao da nije ljubomorna, iako ja gledam njenog muža! Znači da ga ne voli, ili je svesna da on nju više voli!’”

KRAJ


vecernjenovosti
foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Milica Jakovljević MIR JAM - pero puno ljubavi  |  Poslato: 16 Avg 2022, 19:36
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 34 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker