Srbija Forum http://srbija-forum.com/ |
|
Aleksa Santic http://srbija-forum.com/viewtopic.php?f=258&t=1285 |
Stranica 1 od 6 |
Autoru: | Komsinica [ 20 Jun 2012, 14:13 ] |
Tema posta: | Aleksa Santic |
Aleksa Šantić (27. maj 1868 - 2. februar 1924) je bio bosanskohercegovački pjesnik srpske nacionalnosti i jedan od najpoznatijih predstavnika novije lirike u BiH. Najveći dio svog života je proveo u rodnom Mostaru. Nakon što mu je otac umro, staranje je preuzeo strogi stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, te sestru Radojku koja se udala za njegovog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumijevanja za njegov talenat. Poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vratio se u rodni Mostar. Bio je i jedan od osnivača kulturnog lista „Zora“ kao i predsjednik Srpskog pjevačkog društva „Gusle“ u Mostaru. Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem i drugima. Njegov život je poslužio kao osnova za romantiziranu filmsku biografiju „Moj brat Aleksa“, u kojoj je glavnu ulogu tumačio beogradski glumac Branislav Lečić. Muziku za film komponovao je sarajevski dirigent i kompozitor Ranko Rihtman, a pjesme je otpjevao Dragan Stojnić, dijelom uz podršku okteta „Collegium Artisticum“ iz Sarajeva. Stvaralaštvo U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj, a od stranih pjesnika najvažniji uticaj je imao Heinrich Heine, koga je i prevodio s njemačkog jezika. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. To je vrijeme burnih društvenih promjena u Bosni i Hercegovini, u kojima Šantić aktivno učestvuje. Šantićeva poezija puna je snažnih emocija i ljubavne tuge. Ona pokazuju pjesnika snažne emocije, elegičnog tona i melodičnog izraza, koji je ostvario niz pjesama duboke inspiracije i doživljenog tona. Ljubavna poezija Alekse Šantića razvila se pod jakim uticajem bošnjačke ljubavne pjesme, sevdalinke, tako da otud dolazi i ambijent njegovih ljubavnih pjesama, koji je smješten u bosanske bašte pune behara, hamama, šadrvana. Ženski likovi koji se pojavljuju u Šantićevim pjesmama okićeni su đerdanima i izazovne su, ali ipak skrivene ljepote. Takva je i pjesma „Emina“, koja je ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Šantićeveva poezija je bazirana na vjerodostojnom iskusutvu u stvarnom životu. Šantić se vrlo mlad zaljubljuje najprije u Slavonku Anku Tomlinović, kćerku siromašnog fotografa, došljaka, koju na kraju ostavlja pod pritiskom svoje pravoslavne porodice. Nešto kasnije pomalo rezignirani Šantić upoznaje i Zorku Šolinu, mladu i bogatu Mostarku, koja zbog interesa svoje pragmatične porodice napušta pjesnika, ostavljajući mu još jednu ranu na srcu. Druga pjesnička tema imala je rodoljubni karakter. U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet („Ostajte ovdje“, „Hljeb“), dok u drugim pjesmama naglašava patnju kao važan historijski moment („Mi znamo sudbu“). wikipedia |
Autoru: | Komsinica [ 20 Jun 2012, 14:13 ] |
Tema posta: | Re: Aleksa Santic |
EMINA Sinoć, kad se vratih iz topla hamama, Prođoh pokraj bašte staroga imama; Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina, S ibrikom u ruci stajaše Emina. Ja kakva je, pusta! Tako mi imana, Stid je ne bi bilo da je kod sultana! Pa još kada šeće i plećima kreće... - Ni hodžin mi zapis više pomoć neće! Ja joj nazvah selam al' moga mi dina Ne šće ni da čuje lijepa Emina, No u srebren ibrik zahitila vode Pa po bašti džule zalivati ode; S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste Rasplete joj one pletenice guste, Zamirisa kosa ko zumbuli plavi, A meni se krenu bururet u glavi! Malo ne posrnuh, mojega mi dina, No meni ne dođe lijepa Emina. Samo me je jednom pogledala mrko, Niti haje, alčak, što za njom crko'!... |
Autoru: | Komsinica [ 20 Jun 2012, 14:14 ] |
Tema posta: | Re: Aleksa Santic |
NE VJERUJ... Ne vjeruj u moje stihove i rime Kad ti kažu, draga, da te silno volim, U trenutku svakom da se za te molim I da ti u stabla urezujem imeNe vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi I prelije srmom vrh modrijeh krša, Tamo gdje u grmu proljeće leprša I gdje slatko spava naš jorgovan plavi, Dođi, čekaću te! U časima tijem, Kad na grudi moje priljubiš se čvršće, Osjetiš li, draga, da mi tijelo dršće, I da silno gorim ognjevima svijem, Tada vjeruj meni, i ne pitaj više! Jer istinska ljubav za riječi ne zna; Ona samo plamti, silna, neoprezna, Niti mari, draga, da stihove piše! |
Autoru: | Komsinica [ 20 Jun 2012, 14:14 ] |
Tema posta: | Re: Aleksa Santic |
Prolaze dani Prolaze dani... Ko selice neke Gube se oni u dugome nizu. I jednom i ja pocivacu blizu Povijenih vrba, cempresa i smreka... No moja dusa naselju zvijezda Prhnuti nece da odmara krila: Ostace ovdje gdje je sa mnom bila. Tu, iznad grana i toplih gnijezda, Rodne rijeke, dubrava i vrela, Krseva, polja i ubogih sela, Gdje rastrkane kolibe stoje - S ticama one leprsace lako, I moliti se, i cekati tako Na zlatno jutro otadzbine moje... |
Autoru: | Komsinica [ 20 Jun 2012, 14:15 ] |
Tema posta: | Re: Aleksa Santic |
Elegija Zašto se meni javljaš tajno Kada mi duša tiho sniva? I zašto tvoje oko sjajno Golemu tugu i jad skriva? Zašto me kroz noć staneš zvati, I šta ti jadno srce ište? Ta ja ti nemam ništa dati, O, ja sam pusto pepelište. Sve što sam imo ja sam dao, Nevjerno hladna ljubavi moje, - Sve što sam svojim blagom zvao: Mladost i oganj duše svoje. Pa zašto meni stupaš snova, Šta tražiš ovdje u mrtvaca? Hladna je, hladna ruka ova Što nekad na te ruže baca. Pusti me! Pusti i ne mori! Nek sam ovako trajem dane, Sve dok mi srce ne izgori, Sve dok mi duša ne izda'ne. |
Autoru: | Komsinica [ 20 Jun 2012, 14:15 ] |
Tema posta: | Re: Aleksa Santic |
NOSTALGIJA Ja vidim, kad tajno tvoja suza pada, Na hladnoj terasi pri sjaju mjeseca, I tvoj glas ja čujem kako bono jeca Na odar od svile kada kloneš mlada. K'o robinja crna, nijema i vjerna, Tebe moja duša prati svako doba; Zar ne čuješ nigda uzdah k'o sa groba - Ne osjećaš miris pelena čemerna? U baštama tvojim ono rosa nije, To su suze duše, što ih dugo lije Pri sjaju zvijezda u gluhom pokoju. U kandilu tvome to žižak ne gori, To ti duša moja svoj blagoslov zbori I prosipa na te tužnu svjetlost svoju. |
Autoru: | Komsinica [ 20 Jun 2012, 14:15 ] |
Tema posta: | Re: Aleksa Santic |
Ljubav O, da mi je nešto pa da budem reka, Pa da tečem ispred tvoje kuće male; Pevajući tebi da razbijem vale O pragove gde ti staje noga meka. Pa kad niz pragove siđeš sa ibrikom Da zahvatiš vode, da ti zgrabim ruke, Prigrlim te sebi u svoje klobuke, I da tebe, draga, više ne dam nikom. Na dušeku trava i mojih smaragda, kao nimfa moja, da počivaš svagda, I da niko ne zna tvoje mesto gde je. Samo moje oči da gledaju u te, Samo moje sve dubine i sve kute Da lepota tvoja osiplje i greje. |
Autoru: | Jana [ 24 Jun 2012, 01:44 ] |
Tema posta: | Re: Aleksa Santic |
MOJI PUTEVI Nikada se nisam puzajući peo Uz pragove gorde, štono vode skutu Visokih i moćnih; niti sam na putu Svome igda čelom prah po tlima meo. Moja duša nije u taštini grezla, Nit' je bilo grubog crva da je načne. Ja sam išô visu gdeno beskonačne Podižu lepote svoja carska žezla. Svojim čelom samo pred njihove skute Padô sam, i cvećem osipô im pute, I klečô gde njihov svetli oltar stoji. One su mi dale svoga srca deo, I zagrljaj njihov i poljubac vreo Veliki i sjajni ordeni su moji. 1924. |
Autoru: | Jana [ 24 Jun 2012, 01:45 ] |
Tema posta: | Re: Aleksa Santic |
PROLETNJA BURA Smrklo se. Kô vojske široke sa strana, Sa hukom i besom silne bure stižu, Sukobe se, krše. lome se i dižu, I urlaju lišće kidajući s grana. Ja strukom zavijen uvrh sela stojim; Preda mnom se šiblje ogoljelo svija, Kao da se snoplje posadilo zmija Pa sikćući maše repovima svojim. Evo pljuska. Sevnu. I porfira strele Pokri i obasja vrh samotne jele, I grom tuče. Jekom otpozdravljaju ga Provale i ždrela, borovi i smrči. Razbarušen neko bos niz polje trči. I nad gorskim rtom eno izbi duga. 1924. |
Autoru: | Jana [ 24 Jun 2012, 01:45 ] |
Tema posta: | Re: Aleksa Santic |
RUKE Sam sedim ovde, na vrhu stene što nebu Uskočiti bi htela, I gledam dole uske puteljke i reku, I naša uboga sela. I vidim hrpu velikih, jakih ljudi Na jutru vedrom i jasnom, Gde zamahuju u tvrdu, zaraslu grudu Motikama i krasnom. Još je u zemlji ostalo korova dosta, I svoje grube vreže On je raspleo svuda, i mnoga lepa klica Pod njima klonu i leže. No one jake, one žuljave ruke Sve će im razriti žile, Jer one tvrde, nabrekle ruke nose U sebi Hrista sile. One su samo stradalnicima žednim Pružile kreposti čaše, I razbijale crna tamnička vrata I teške verige naše. One su s neba skidale lučeve svetle Nedokučenom moći, I sejale ih s purpurom krvi svoje Po mraku velike noći. One na našim guslama posvećenim Višnje su zapele strune, I sakovale od čista, žežena zlata Sva naša žezla i krune. One su juče na pobednome stegu Donele orlove bele - Da nam radosti i da nam slave naše Slatku naforu dele. One nas ruke krilate dižu i nose I svojom snagom brane, I one crne, blagoslovene ruke Nas belim hlebom hrane. Vi zlatne ruke kraljevskog pokoljenja, Vi ruke časnoga dela, Sa ove stene ja evo zasipam cvetom Sve vas i vaša sela. I skidam kapu i na kolena padam, I sklapam dva svoja dlana, I glasno pojem: vi, ruke životodavne, Osana vama, osana! 1923. |
Stranica 1 od 6 | Sva vremena su u UTC + 2 sata |
Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group http://www.phpbb.com/ |