Srbija Forum http://srbija-forum.com/ |
|
LAZA KOSTIĆ - među javom i med snom http://srbija-forum.com/viewtopic.php?f=258&t=762 |
Stranica 3 od 4 |
Autoru: | Senka [ 01 Okt 2018, 23:25 ] |
Tema posta: | Re: LAZA KOSTIĆ - među javom i med snom |
Nesuđena crnogorska kneginja Lenka Dunđerski je bila vitka, elegantno odevena, vrlo lepa, nimalo razmetljiva i ohola, naprotiv, prijatna i mila, volela je muziku, dobre pisce, govorila francuski, nemački i mađarski Lenka Dunđerski u crnogorskoj nošnji U NAJLEPŠEM, po mom mišljenju, eseju o Lenki Dunđerskoj, Mladen Leskovac je u knjizi Laza Kostić, ogledi i članci, a i u drugim knjigama, između ostalog, napisao: "Da je kojim slučajem danas još živa - što ne bi bilo sasvim nemoguće - Jelena Lenka Dunđerska, koja je nadahnula Lazu Kostića da napiše dve divne pesme, znamenite u srpskoj književnosti, bila bi danas starica u devedesetoj godini. Nje, međutim, već davno nema, pošto je umrla u svojoj dvadeset petoj godini, iznenada, posle kratkog bolovanja, 8. novembra 1895. godine, od tifusne groznice, u Beču. Danas, bezmalo šezdeset pet godina posle njene smrti, teško je o toj čudnoj i lepoj devojci - ipak, ne lepotici - dati bilo kakvih presudno novih podataka: od onih koji su je znali intimno a ne samo na rastojanju, jedva da ima ikoga živog. U porodici Dunđerski pamti se o njoj danas još ovoliko. Njena nagla i tragična smrt duboko i zadugo potresla je sve u kući u kojoj je ona bila mezimica i ljubimica. "DOBILA je vrlo lepo obrazovanje, svršivši prvo ženski licej tzv. Engleskih gospođica u Budimpešti, a potom je bila u jednom višem vaspitnom zavodu u Beču. Znala je dobro nemački, francuski i mađarski; mnogo je čitala; svirala u klavir (muzicirala je sa svojom prijateljicom pok. Vidom Vulko - Varađanin) i lepo pevala; odlazila rado na koncerte, u pozorište i na zabave (srpske); mnogo putovala (Pariz, Beč, Pešta, Karlsbad); sportovala (odlična jahačica, kučiranje). Svi koji su je znali ili slušali o njoj jednodušno govore kako je bila plavih očiju, visoka i elegantna, lepa i dobra srca, umiljata i prema svima predusretljiva. Stara sobarica u porodici Dunđerski, 94-godišnja Veronika Molnar, Mađarica, koja je Lenku znala onako kako sobarica može znati svoju gospodaricu (reč je o davnoprošlim vremenima) i živo je se seća još i danas, kazuje o njoj da je sva posluga u kući Lenku izuzetno i neobično volela, jer nije bila ni najmanje gorda, no uvek prirodna, uviđavna i darežljiva, i da nikada nije propuštala da siromašne i potrebite pomogne široko i nagradi bogato. PISCI koji su, pišući o Lazi Kostiću, spominjali i Lenku Dunđersku govore takođe o njenoj lepoti... Isidora Sekulić mi je jednom pričala kako je, kao učenica, videla Lenku Dunđersku u Novom Sadu, i kako je ova zamalo nije pregazila: Isidora je baš prolazila pored kuće Dunđerskih kada kroz širom otvorenu kapiju protutnjaše iznenada kočije sa dva besna ždrepca: ostrag, sam i u paradnoj uniformi, prekrštenih ruku, sedeo je kočijaš, a na boku, po sportskoj reguli, visoko dignutih i zategnutih dizgina, po ženski, uspravna i tvrda, Lenka Dunđerska. Posmrtna lista Lenke Dunđerske ima svoju intimnu i potresnu istoriju: ona je nađena među posmrtnim hartijama Laze Kostića, a ja sam je dobio od pesnikova prijatelja iz njegovih somborskih dana, pok. dr Radivoja Simonovića. Posmrtna lista Lenkina Lazi Kostiću nije bila upućena poštom, i nesavijena je (takođe, neadresovana); on ju je očevidno čuvao kako se čuvaju samo najprisnije stvari, i kazivala mu je više no što mi danas možemo iz nje iščitati. Taj dokumenat tako treba i gledati." VISOKA, VITKA I ELEGANTNA PO svim svedočenjima Novosađanki koje su je poznavale - Vide Varađanin, Elize Barako, Ane Manojlović, Milice Tomić - Lenka Dunđerski je bila visoka, vitka, uvek elegantno odevena, vrlo lepa; nimalo razmetljiva, ni ohola, nego, naprotiv, prijatna i mila, volela je muziku, dobre pisce, govorila francuski i nemački, jahala na konju u društvu poznanika - jednom se i fotografisala u kostimu za jahanje - napisao je Milan Kašanin. U SVOM najtemeljnijem tekstu o Lazaru Kostiću, Svedočanstva o Lazi Kostiću, Milan Kašanin, pod naslovom Porodica Dunđerskih, o Lenki piše: "Kći Lazara Dunđerskog Lenka (1870-1895) bila je poslednja i, valjda i stoga, najveća ljubav Laze Kostića. Ni Jelena Kirković, glumica Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, koju je zavoleo kad mu je bilo dvadeset godina, a koja je ubrzo umrla, ni Pavla Stanković, ni Ljubica Medaković, koje su se udale za drugog, nisu utisnule takav žig u poeziju i u život Laze Kostića kao Lenka Dunđerski; iz te ljubavi su nastali njegova Santa Maria della Salute i njegov dnevnik snova. "LENKU Dunđersku je Kostić upoznao leti 1891, kad se vratio s Cetinja; u pismu iz Beča, 25. aprila 1891, on saopštava prijatelju Jovanu Boškoviću da se misli nastaniti u Beogradu ili Parizu, a dotle, preko leta, da se skloni kod Dunđerskih u Čeb. Da je on toga leta poznao Lenku, potvrđuje i njegova pesma U spomenicu gospođici L. D., koja je datirana 1892. godine. U svome dnevniku, u zabelešci od 11. oktobra 1903, on izričito navodi da je mesece jul i avgust proveo u Čebu. "IZ PESME Kostićeve Santa Maria della Salute i njegovog dnevnika izlazi da mu je Lenka ne samo uzvraćala ljubav, nego i da je od njega zavisilo da li će se ona udati za njega. O njenim osećanjima se ne zna ništa. Pouzdano je da se njih dvoje nisu mogli često viđati, ni biti duže zajedno: od njihovog poznanstva do njene smrti, on je, s kraćim intervalima, proveo sve vreme u manastiru Krušedolu, baveći se prevođenjem i nešto pisanjem. Po napuštanju manastira, oženio se Somborkinjom Julom Palanačkom, najviše zahvaljujući posredovanju Lenkinog oca, koji ga je i venčao. "VEROVATNO Dunđerski ne bi dali svoju ćerku za Lazu Kostića, ne samo stoga što je bio bez položaja i prihoda, nego i trideset godina stariji od nje. Oni su pomišljali, govori se, da Lenku udadu za crnogorskog kneza Mirka, koji se u međuvremenu oženio Natalijom Konstantinović, a uziman je u obzir i brat kneginje Milene, Milutin Vuković; Lenka je, misli se, želela da pođe za Stevu Adamovića, novosadskog advokata i potonjeg velikog župana, protivu čega su bili njeni, jer je bio dve godine mlađi od nje; oni nisu bili ni za to da ona pođe za barona Aleksandra Rajačića, koga im je hvalio novosadski protojerej Milan Ćirić. Kakve bile da bile, sve kombinacije je presekla smrt Lenkina 1895. u njenoj dvadeset petoj godini. Bilo je sudbinske koincidencije u faktu da se Kostić venčao sa Julom 22. septembra, a posle nepuna dva meseca, 9. novembra, da umre Lenka!" vecernjenovosti |
Autoru: | Senka [ 01 Okt 2018, 23:28 ] |
Tema posta: | Re: LAZA KOSTIĆ - među javom i med snom |
Spomen posut zlatnim prahom Lenka nije otišla u Beč da se leči, bolest ju je tamo skolila. Umrla je u svojoj sobi, u bečkom hotelu "Bristol", i kada ju je smrt zatekla, majka njena je bila pored nje. Nije se mučila... Emilija, Olga i Lenka u krilu Lazara Dunđerskog U LETO, jula na avgust 1891. godine, kada je, posle sedmogodišnjeg izbivanja na Cetinju, u službi Nikole, crnogorskog knjaza, Lazar Kostić u Čebu video, odraslu već, Lenku Dunđersku, po svim zapisima i pouzdanim dokumentima razlika u godinama između njih bila je dvadeset i devet godina. I Lazar Kostić je ostavio u svojim pismima podatak da je Lenka umrla u svojoj dvadeset i petoj godini, 8. 11. 1895, "licem na Aranđela Mihaila, svoj rođendan". Po novom kalendaru, crkvenom, Sabor Svetog arhangela Mihaila - Aranđelovdan, pada dvadeset i prvog novembra. I na obe posmrtne parte porodice Dunđerski, i na svim nekrolozima koje sam imao prilike da iščitam, tako piše. Ni u čemu, na šta sam u traganju za Lenkom nailazio, ne bi nekog pouzdanijeg znaka da, možda, i nije tako i da razlika u godinama nije bila tolika. ZAŠTO uopšte dovodim u pitanje godine Lenkine kada i sam za to nemam nikakvoga razloga, posebno što u svim istraživanjima pokušavam da na njenu svetu senu dodam, ako mogu, još malo zlaćana praha. Stoga, samo, što su me zbunjivali neki podaci na koje sam nailazio u traganjima, kao, na primer, crtica (-) umesto godine rođenja u knjizi Srpski nekrolozi, uostalom s nepotpunom listom objavljenih nekrologa; podatak na koji sam našao u tekstovima Svetislava Stefanovića o pričama u čaršiji novosadskoj po Lenkinoj smrti, od kojih jedna, po svemu sudeći, unatoč tvrdnjama Živka Markovića, nema osnova, o međusobnoj naklonosti između Lenke i Stevana Adamovića, sina Šandorovog, omiljenog u gradu, a zvanog Lepi Steva. MLADI peštanski doktor je bio Lenkin vršnjak, a tobože su se roditelji, u obe porodice, protivili njihovoj vezi jer je Lenka bila starija od Stevana. Da to nema uticaja na Dunđerske, lako će posvedočiti podatak da je Sofija bila dve godine starija od Lazara Dunđerskog, pa se taj podatak nije krio, a i zašto bi. Ako nisu krili Sofijine godine, zašto bi Dunđerski krili Lenkine godine, kada godina ili dve ne znače ništa u zlatnoj i naočitoj njenoj mladosti. Te godine 1879, kada je Jelena Dunđerska upisana u Višu devojačku školu, njena majka je bila veliki donator na Svetosavskoj priredbi, što će reći da se Dunđerskima godinica mogla progledati kroz prste, jer je Lenka oduvek bila starija od svojih zbiljskih godina. PISAC ovih redaka nikada i nigde u Dunđerskih nije naišao ni na primisao da postoji razlog za "Lenkino podmlađivanje", jer je grad bio malen i sve se znalo, posebno o bogatima, ali tekstovi koji kane da osvetle ličnost o kojoj je malo dokumentarnog potporenja ostalo, a pesme su snohvatica, valja da se i dilema, naznačenih u zapisima i svedočenjima drugih autora, bližih vremenu u kome je ličnost koja se osvetljava živela, bar, dotaknu. ODLAZAK MEĐU ANĐELE OD NEKOG veoma mi dragog, Teodore Dunđerske, u jednom razgovoru, kada smo se dotakli i te teme, doznao sam da je Lazar Kostić poblizu objasnio njen iznenadni odlazak među anđele stihom "a ona svisnu". Sva druga tumačenja bila bi u sferi nagađanja i posle toliko godina naslonila bi se na intrigantske varoške priče iz onog vremena. A u priči o Jeleni Dunđerskoj to bi bilo nanošenje trunja na zlatnim prahom spomena posut njen portret koji je sačuvao njenu zarnost, smernost i lepotu. MALO se zna o Lenkinom predškolovanju u Novom Sadu i Sentomašu, a i školovanju u Pešti i Beču. Ono što sam mogao saznati po dokumentima u Sečenjijevoj biblioteci u Budimpešti jeste da je škola ili Licej za engleske gospođice bila elitna u svakom pogledu, da su devojčice, sem mađarskog, učile nemački, francuski i engleski jezik, te je tako moguće da je Lenka znala sva četiri ova jezika. PO JEDINOJ sačuvanoj, zasad, knjizi iz Lenkine lične biblioteke, obeleženoj sa NO 6, objavljenoj u Pragu 1882. godine, na nemačkom jeziku, koju sam, kao najveću relikviju, imao u rukama i pažljivo prelistavao stranice da ne pobrišem trag Lenkin na njima, a u kojoj je, srećom, sačuvano nekoliko Lenkinih potpisa, parče njenog rukopisa koji je do otkrivanja njene pesme u Spomenici Vide Vukićevića, a potom i Spomenici Branke Kedrovićeve, bio jedini dokaz o njenom krasnopisu, dakle, knjizi popularne istorije, najvećma po pasusima koje je Lenka podvlačila, može se videti šta ju je u istoriji interesovalo, koja je imena izdvajala, a kako je drvenim bojicama i pokatkad i blagim tušem obojadisala deo gravura u knjizi, govori i o njenom izuzetnom osećaju za sklad boja. Kad je knjiga štampana, Lenka je imala dvanaest godina, što ne znači da ju je čitala i prelistavala baš te godine. Biće, po svemu, da je to bilo kasnije neku godinu, verovatno u njenim petnaestim ili šesnaestim, jer lep, devojački rukopis na to ukazuje. IMA jedna veoma tačna rečenica, surova u svojoj ogoljenosti, u knjizi Ljubiše Nikolina Stalež Dunđerskih (Budućnost, Novi Sad, 1996) koja ne donosi ničega novoga o Lenki, jer se o njoj tobože sve zna, jer, u stvari, o Lenki se jako malo zna. Jedan moj prijatelj, vrlo pouzdan tragač i poznavalac istorijata porodice Dunđerski, godinama je tragao, bezuspešno, za bolničkom "otpusnom umrlicom" Lenkinom po bečkim sanatorijumima, a Lenka je umrla u svojoj sobi, u bečkom hotelu "Bristol" i kada ju je smrt zatekla, majka njena je bila pored nje. "Nije se mučila", rekla mi je jednom Teodora Dunđerska Đurić, tiho, kao da mi je, a bilo je takvih situacija više u našim dugim razgovorima, čitala misli. Lenka nije otišla u Beč da se leči, nešto malo pre odlaska viđena je na jednoj dobrotvornoj priredbi u Novom Sadu, i bolest ju je skolila tamo. Dakako, neočekivano i svakako jačeg intenziteta nego što je u prvi mah izgledalo. vecernjenovosti |
Autoru: | Senka [ 01 Okt 2018, 23:30 ] |
Tema posta: | Re: LAZA KOSTIĆ - među javom i med snom |
Žar tragične ljubavi Kada su u Novom Sadu prikupljali priloge za dom napuštene dece u Beogradu, Lenka je bila na čelu tog plemenitog pokreta. Obilazila je znamenite porodice i sakupila veliki novčani iznos Jelena Lenka Dunđerski NAJSNAŽNIJI i najopsežniji nekrolog Lenki objavljen je u novosadskom "Braniku", broj 132 (11(23) novembra 1895) na trećoj strani. Prepisao sam ga u Naučnoj Matičinoj čitaonici rukom, kao i druge nekrologe i tekstove iz onog vremena, i prenosim ga, zbog bitnih detalja, u celosti: "Našeg prijatelja, poznatog veleposednika g. Lazara Dunđerskog zadesila je velika nesreća. Njegova najmlađa još neudata kći Lenka, u cvetu svoje mladosti, preminula je u Beču posle kratkog bolovanja. Laza Dunđerski obratio je osobitu pažnju na vaspitanje svoje dece, te mu je kći Lenka pored svoje prirodne darovitosti osobito izobraženije zadobila. Bila je načitana, govorila je tečno i francuski i engleski, bila je vešta u muzici, a imala je osobito lep glas koji je bio ujedno i školovan. Svi oni, koji su posećivali gostoljubivu kuću Laze Dunđerskog, sećaće se onoga uživanja, kad je pok. Lenka sedela za glasovirom te uz glasovir svojim umilnim glasom lepe srpske pesme pevala." "Pok. Lenka bila je izvanredno lepa pojava ženska, visokog, lepog stasa imala je potpuno forme ženske krasote, pa i u ponašanju sve ono što plemenitost žensku sačinjava. "BILA je vanredno dobra Srpkinja a kako je bila zadahnuta ljubavlju prema narodu, iz koga je ponikla, tome je najbolji dokaz ono oduševljenje, kojim se razabirala za naše javne stvari. Osobito je volela naše narodno pozorište čiji je rad živo pratila. Tako je i ove godine o Uskrsu poklonila nar. pozorištu svoje bogato crnogorsko odelo za prvu predstavu 'Balkanske carice' u Novome Sadu." "Sudelovala je, i to s golemim uspehom, i na našim javnim zabavama. A gde god je mogla činila je dobra i milostinje. Šta više, kada su se u Novome Sadu hteli da kupe prilozi za dom sirotne i napuštene dece u Beogradu, mlada se pokojnica stavila na čelo tome plemenitom pokretu, pa je sama zaišla i skupila bogate priloge. Kako je pok. Lenka jedina još ostala do sada mlada neudata, to su roditelji nad njom lebdili i teško se mogli odlučiti da je udaju. JOŠ pre dve nedelje bila je na jednoj zabavi u Novom Sadu a zatim sa materom ode u Beč, da se za kratko vreme provede, a zatim da se opet u Novi Sad vrati. No u Beču na nesreću zadobije tifus i za nekoliko dana pri svemu tom, što su je prvi profesori bečki lečili - postade žrtvom tifusa. Od velikog udara, koji je time pretrpeo, naš prijatelj Lazar Dunđerski teško je da će se moći ikada zajedno sa svojom suprugom oporaviti." "Žalosna vest o smrti Lenke Dunđerske rasprostre se munjevito po Novom Sadu, i jedva se toj vesti moglo verovati, jer je pok. Lenka bila zdrava i jedra te se nije moglo verovati da tako zdrava devojka može za tako kratko vreme umreti." "Kao što doznajemo, telo pokojničino preneseno je danas iz Beča (u Beču opojano u tamošnjoj pravoslavnoj crkvi, op. P. Z.) i sahraniće se sutra u 11. sahati pre podne u porodičnoj kapeli u Sentomašu." "Neka je našem prijatelju Lazaru Dunđerskom i njegovoj supruzi uteha u drugoj njihovoj čestitoj deci i neka budu uvereni da svi prijatelji njihovi duboko učestvuju u njihovoj golemoj tuzi. Lepoj i dobroj Lenci neka je pokoj duši!" Ispod nekrologa Lenki u "Braniku" stoji kratka vest: "Danas ujutro pao je prvi sneg ove zime, ali se brzo otopio, jer su se pred podne oblaci sasvim razišli"" Znam da je i ovo malo svetla koje sam na njen sveti lik usmerio, premalo da bih je video i sam, izvan Lazarevog sna. A Dnevnik njegov i dve velike pesme našeg jezika posvećene Jeleni Dunđerskoj jedini su predeo u kojem uspomena na nju počiva. I tamo će uvek biti shodno njenom nedosanjanom snu o lepoti. U ESEJU Dnevnik Laze Kostića, u knjizi Sudbine i ljudi, Milan Kašanin piše: "Ko je ličnost o kojoj govori Kostić u dnevniku, zna se. To je devojka kojoj je posvetio stihove U spomenicu L. D. (treba Gospođici L. D. u spomenicu, op. P. Z.) i koja ga je nadahnula da napiše Santa Maria della Salute: Lenka Dunđerska. "Ispričati legendu o ljubavi Laze Kostića ka Lenki Dunđerskoj prevazilazilo bi okvir običnog komentara. Ona je toliko presudna u životu pesnikovu i tako važna po istoriju naže književnosti, da bi joj trebalo posvetiti celu studiju. Ovde se mogu navesti samo dve-tri činjenice koje su u vezi sa dnevnikom. "Ne samo po rečima pesnikovim, nego i po fotografijama, portretu i crtežima, Lenka Dunđerska je bila devojka izvanredne lepote. OTAC joj je bio najimućniji Srbin u Vojvodini (Kostić je voleo imućan svet) i Lenka je dobila visoko vaspitanje. Pesnik ju je upoznao u leto 1891, kad mu je bilo pedeset godina, a njoj dvadest i jedna. Koliko ju je zavoleo, vidi se iz dnevnika i pesama. Da li je i ona volela njega, ne vidi se. Čini se da je njena ljubav prema njemu bila više njegova želja nego stvarnost." Da li je Lenka volela Lazara, pitao sam jednom gospođu Teodoru. "Jeste, svim žarom tragične, zabranjene ljubavi", napisala mi je, između ostalog, u odgovoru. Ova lirska studija Lenki u spomen i kani da osvetli boju naklonosti Lenke Dunđerske prema Lazi Kostiću, mada to nije najvažnije. Važnije je, čini mi se, dati što više podataka o Lenki jer velika pesma, zna se, ne može bez velike inspiracije. ŠETNjE SA LAZOM KOSTIĆEM IZ SVEGA što sam dokonao, očito je da je Lenka Dunđerska bila uvek pod strogom kontrolom porodice. Nigde se nije pojavljivala sama, uvek u društvu sestara ili prijateljica, ili svog vernog kočijaša koji ju je odvodio na izlete izvan grada, gde je mogla jahati i juriti sa lakim kočijama. I kada je išla na kupanje, kočijaš je uvek sedeo ili stajao negde u blizini. Priča da je volela da se kupa, amazonski, na takozvanom vojničkom kupalištu, izmišljena je od zavidljivaca. Njene jedine slobodne šetnje bile su u negovanom parku u Čebu, gde je najčešće i razgovarala s Lazom Kostićem, kome šetnje, mada ne tako lagane, nikada nije bilo dosta. Samo u snu pesnikovom mogla je Lenka da pobegne s nekim u kupališnu kućicu koju su Dunđerski, kao i drugi ugledniji građani, imali na novosadskom kupalištu. vecernjenovosti |
Autoru: | Senka [ 01 Okt 2018, 23:33 ] |
Tema posta: | Re: LAZA KOSTIĆ - među javom i med snom |
Lepota platonske naklonosti Lenka je bila opterećena očekivanjem roditelja da pristane na udaju, a njoj se udavalo nije. Jednom je Lazi Kostiću rekla da ako bi se udavala, mogla bi da se uda samo za nekoga ko je kao on Deca Sofije i Lazara Dunđerskog: Milka,Gedeon, Lenka, Olga i Đorđe U VREME kada se Lazar Kostić nastanio u Crnoj Gori, u malenoj sobi cetinjske gostionice "Lokanda", zapravo u vreme odlaska njegovog na Cetinje 1884. godine, Lenka je imala četrnaest godina. Mada je navraćao u Vojvodinu, a to zacelo nije moglo proći bez posete Dunđerskima, sasvim je moguće da Lenku ni u Novom Sadu ni u Čelarevu nije sreo i da ju je prvi put video u Čebu avgusta 1891. godine, ili nije zapažao devojčicu koja promine odajama dvorca u Čebu ili stazama parka oko Kaštela. Godina u kojoj ju je video biće da je ta kobna 1891, a opet jednog junskog dana biće da ju je i gledao u Krušedolu, jer dan Svete Angeline padao je 12. avgusta po novom kalendaru, a on o njoj piše Tesli juna meseca. Kako je Jelena rođena 21. 11. 1870, nije tada bila napunila dvadeset četvrtu godinu. Za te četiri godine zasigurno su imali prilike da više puta razgovaraju, izlaze zajedno u pozorište, na koncerte, na besede, razgovaraju o svemu što ih je moglo okupirati. Bilo je i rođendana sestara i braće, Božića i Uskrsa, Đurđevdana, krsne slave Dunđerskih, godišnjica porodičnih, novih godina. Poslovi su počesto Kostića prizivali u Novi Sad (a tamo mu je adresa bila dom Dunđerskih), a kakav je bio hodač, mogao je i peške potegnuti do grada, jer nije Krušedol preko sveta... LAZAR upoznaje devojku samouverenu, druželjubivu, sažaljivu na svako siromaštvo i nevolju, koja govori tečno nekoliko jezika, prelepo peva i svira na glasoviru, s kojom može da razgovara i na francuskom, nemačkom i mađarskom jeziku o večnim filozofskim temama koje sada može da proverava s generacijom čiste mladosti i vrle načitanosti. Lenka je bila srdačna i samosvojna, svesna svoje lepote i posebnosti, svoje umnosti i nadarenosti. Imala je lepog likovnog dara, i taj osećaj za sklad boja imao sam prilike da spoznam februara 2002. godine. U mojim ranim napisima o Lenki Dunđerskoj naslućivao sam da ima dara za poeziju, a njene stihove otkrio sam i predstavio javnosti mnogo godina kasnije. Možda se pojavi iz tmine skrajnutog zlatnog vremena lepoživlja u Vojvodini još neka Lenkina pesma, osim dve koje sam imao sreću da vidim. ZASIGURNO je Jelena Dunđerska bila opterećena očekivanjem i iščekivanjem roditelja i starijih sestara da pristane na udaju, a njoj se, očito, udavalo nije. Stoga je u jednom razgovoru Lazaru Kostiću i rekla da ako bi se udavala, mogla bi da se uda za nekoga ko je kao on. Šta je mogla značiti odrednica: neko kao vi, da li je u tome bila i poruka da budući mladoženja, njen izabranik, bude ličnost takvog formata, pesnik i filozof, različit od drugih posvema, stariji od nje, koga je život naučio odabiru, neko tkan od zasebite duhovnosti, muzikalan, jedinstven, nikom nalik do li svojoj posebnosti. Jer Jelena nije rekla vi nego neko kao vi. Moguće da je znala njegov strah od moguće ljubavi, jer za sve te cetinjske godine, sem platonske naklonosti ka kneginjici Milici, nikakve milosnice ne bi u njegovu životu. Kako li se tek uplašio kada je od pogleda Lenkinog, koji je "uhvatio" a da ona to nije znala, a koji mu je sve rekao, pobegao. OD ZNALACA Kostićevih novosadskih godina pokušao sam da saznam kakav je stvarno bio Lenkin odnos prema Lazaru i naišao sam na trag kako je Lenka s prozora svoje sobe u kući Dunđerskih, u Gospodskoj ulici, posmatrala sa drugaricama kako Lazar dolazi u hotel njenog oca "Kraljicu Jelisavetu", sve pocupkujući, hodajući kao da je na cirkuskoj žici razapetoj samo u njegovoj mašti, mašući rukom u kojoj je nosio zgužvan meki Stivensonov šešir, i da je u tome gledanju sa osmejcima bilo neke njene dečje igre. Pričalo se još u Novom Sadu da je majka Jelenina Sofija bila protivna njenim češćim viđanjima s Lazarom jer joj on, tobože, puni glavu kosmičkim besmislicama, a ona i nije toliko filozofski naobrazovana da bi mu bila sagovornik na teme tako daleke majčinoj pomisli o tome šta njena kći treba da čita i šta da radi pred neminovnu udaju, jer se proscima nisu mogla zanavek zatvoriti vrata doma Dunđerskih. Sretanja i duge šetnje po vrtu u Čebu samo su odvlačili Jelenu od onih koji bi želeli da je upoznaju, razgovaraju s njom, budu neko vreme bar u njenom okružju. LENKIN život od 1891. do 1895. godine teško je rekonstruisati. Za dugih leta išla je na kupalište novosadsko, uvek u pratnji svog vernog kočijaša, ili sestara pre njihove udaje. Priče da se kupala na vojničkom kupalištu proizvod su gradskih izmišljanata onoga vremena, zavidnih dama i damica, isto kao i da je bila amazonka, slobodnijeg ponašanja. Volela je da jaše konje i bila je odlična jahačica i prvakinja u kučiranju, vožnji lakih kočija. Otuda i priča staronovosadska da je jednom na imanju Bogdana Dunđerskog pala s konja, pa se povreda mnogo vremena kasnije prozlila i da je od toga i preminula. POTENCIJALNI LENKINI PROSCI UPRAVO je onih pet godina, od sretanja Lenke i Lazara, do njene iznenadne smrti, bilo i najviše potencijalnih ženika, interesenata za njenu ruku, iz redova aristokratskih mađarskih, srpskih, rumunskih, crnogorskih, ruskih porodica, a i iz redova novosadskih bogatuna. I posrednici su bili uglednici, kao prijatelj kuće Mihailo Polit Desančić, koji se zalagao za mladog barona Rajačića. Spominjali su se, ne bez razloga, a pominjao sam već neke od njih, kao mogući Lenkini izabranici drugi sin crnogorskog knjaza Nikole Mirko, bogati veleposednik iz Pančeva Jagodić, sinovi Etvešovih iz Ugarske i Močonjijevih iz Rumunije, neki lepi ruski grof iz Sevastopolja; njen vršnjak, briljantni jurista, sin Šandora Adamovića, Stevan, zvan u gradu Lepi Steva. I još je Lazar Kostić s leta 1895. godine pridodao tom spisku "čelebija" i Nikolu Teslu. Sve u jednoj želji, čini mi se, da obraduje Lenku mogućom odistinskom ljubavlju. vecernjenovosti |
Autoru: | Senka [ 01 Okt 2018, 23:35 ] |
Tema posta: | Re: LAZA KOSTIĆ - među javom i med snom |
Jelena je živela u dnevniku snova Lenka Dunđerski počela je da dolazi Lazi Kostiću u snove odmah po svome odlasku među zvezde i u tim snovima je živela sve do njegove smrti i pridruženja u vrtovima rajskim Uroš Predić i Laza Kostić sa Urošem i Dušanom Dunđerski NEKOLIKO meseci pred svoju smrt, dr Simonović je deo Kostićeve zaostavštine dao svome i mome prijatelju istoričaru i penzionisanom profesoru Beogradskog univerziteta dr Dušanu Popoviću", piše u Predgovoru svoga eseja Svedočanstva o Lazi Kostiću, propraćenog značajnom ikonografijom, Milan Kašanin, napominjući da "ikonografski dokumenti katkad više no izdavačeve propratne reči tumače tekstove i njihove pisce. "Najznačajniji rukopis u Kostićevoj zaostavštini svakako je njegov dnevnik snova; dr Simonović nije uništio taj rukopis, ili ne bar sav. Nazivam ga dnevnikom, ne samo stoga što su zabeleške datirane nego što ih i sam Kostić tako zove u svojoj zabelešci o Duhovima 1904. "Dnevnik snova Kostićevih koji je dosad bio u mene sastoji se od 17 listova. Izuzevši listove 11. i 12, koji su spojeni i sastoje se od špartane hartije formata 22,5 x 14,5, i izuzevši list 10, koji ima oblik pisma veličine 17,5 x 13,5, svi ostali listovi imaju format 0,29 x 0,20. Oni nisu uobičajena hartija za pisanje, nego prazne stranice istrgnute iz primerka Kostićeve knjige o Zmaju, koju je s posvetom poklonio Mariji Palanačkoj, tetki svoje žene Jule. Sve beleške su pisane mastilom, sem koncepta za belešku od utorka 1904, koja je zapisana olovkom na hartiji formata 0,17 x 0,11,5. Sve su pisane na francuskom, izuzev lista 10. i 14, gde su zapisane na srpskom." U KNjIZI Petra Milosavljevića Triptih o Lazi Kostiću, objavljena je, biće potpuna, verzija Dnevnika, s piščevom napomenom: "Dnevnik Laze Kostića preveo je sa autografa Milan Kašanin i objavio u decembarskom broju Književnosti 1955. god. Samo dva odlomka dnevnika iz 1906. godine objavio je Mladen Leskovac u tekstu Lenka Dunđerska, a preveo ih Miodrag Radović u knjizi Mira Vuksanovića Laza Kostić u Somboru, Sombor 1980. "Naknadno je Radivoj Stokanov pronašao još jedan Kostićev zapis od 4/8 1905. koji organski pripada Dnevniku i objavio ga, u prevodu Milorada Arsenijevića, u Zborniku MS za književnost i jezik, 1982. knj. 30, sv. 3. Ovde se i taj zapis objavljuje tamo gde mu je prirodno mesto." Da li je prvi deo dnevnika postojao i kada se Lenka Dunđerska preselila u snove Lazara Kostića, ne zna se. Pretpostavlja se da jeste, jer je početak dnevnika obeležen rimskim 1903 II. Da li taj deo pripada onim papirima koje je dr Simonović uništio u plamenu bojeći se da su kompromitantni za njegovog prijatelja ili potpuno nevažni za njegovo literarno delo, ne zna se i, bojim se, nikada se neće ni saznati. Ali u ovome delu koje je, srećom, sačuvano, počela je ponovo da živi punim intenzitetom Lenka Dunđerska, a snoviđenja su, ipak, bila osnovna potka za monumentalnu literarnu građevinu Santa Maria della Salute. LENKA je Lazaru počela da dolazi u snove ranije, to svedoči jedna napomena u zapisu o snu (ponedeljak 30. i utorak 31. maja) iz 1904. godine: "Bilo je to 1896, pre moje apokalipse, pre škripanja poda od Njenih koraka, u sobi u parteru, u kojoj je sad moj berberin, prvi znak kojim mi je navestila svoje postojanje na ovom svetu, i što je dopustila da to i moja žena čuje, da ne bi moglo biti nikakve sumnje u to. - Elem, jednog jutra, nešto malo pre tog velikog otkrovenja, Ona mi se javila u snu kao opraštajući se sa mnom na železničkoj stanici u Novom Sadu. Posle kratke ljubavne izjave, mi se strasno zagrlismo i - ja se probudim. Moj petlić se digao kao da mi je 20 godina. Setim se onda da Ona nikad, dok je bila živa, nije takav utisak proizvela na toga skota, mada sam je, više puta, pritiskao na grudi, ali samo kad bismo igrali. Sigurno zato što sam je isto toliko poštovao koliko sam je voleo. A sada! Kako je to tužno! Najstrašnija astralna tragedija spola!" (U originalnom obliku ovoga zapisa reč astralna je zapisana kasnije, ne postoji u konceptu pisanom na zasebnom listiću olovkom.) Ako je to bilo početkom 1896. godine, koji mesec po Lenkinoj smrti, to je zacelo postojao i raniji Snevnik, mada se Lazar Kostić, napominjući kada mu se prvi, pa drugi put Lenka pojavila u snovima, ne pominje da je to već zabeležio. Ličilo bi na njegov metod beleženja da kaže: kao što sam opisao u snu od tad i tad, da nam da do znanja da je takvih snova još bilo. Ali i ova smernica je dovoljna da se može sasvim verovati da je u njegove snove, kako reče, Lenka počela da dolazi odmah po svome odlasku međ zvezde i da je u snovima njegovim živela sve do njegove smrti i pridruženja joj u vrtovima rajskim. U PRVOM i drugom objavljivanju Dnevnika snova ("Književnost" i "Zbornik SANU") postoji ovaj prepis sna i na njegovu malenu lascivnost ne odnose se Kašaninove rečenice da je pri prevođenju izostavio dve-tri scene. One se zbog svoje jezive brutalnosti ne bi mogle ni štampati u književnom časopisu. Njih bi i pisac smeo saopštiti samo lekaru ili, da je živeo u srednjem veku, svome duhovniku. Kostić je zato svoj dnevnik valjda i pisao da se nekom ispovedi i, nemajući kome, ispovedao se hartiji. Izostavljena mesta obeležena su znakom prekida. Izostavljena mesta našao sam u poslednjem zapisanom snu u Dnevniku snova od 22. oktobra 1909. godine. Prvo je: ""Ja prilazim k Njoj, uzimam je za ruku, pa oko pasa"", a drugo je pred sam kraj zapisa: "Čim se probudih, začuh gde lekari daju injekciju mojoj ženi na samrti". U pominjanom Zborniku SANU Kašanin je objavio i francusku verziju, dakle original, i tu je prvo izostavljeno mesto, ako je to celo izostavljanje, ostalo: "et comme en me laissant faire". U prvom izostavljanju pretpostavljam da je Kašaninu zasmetala preerotičnost teksta, a u drugom ne mogu ni da slutim šta je zapisao posle one turobne očajničke rečenice. VEROVAO JE DA JE SAN STVARNOST FANTAZMAGORIČNOST Snevnika, skokovitost slika i dešavanja, ubrzano zapisivanje po buđenju, s komentarom iz prve ruke, verovanje da je san stvarnost, opipljiva i vrela od realnosti, očekivanje sna i čuđenje zašto se Lenka ne pojavljuje svakodnevno, oslanjanje snova na zbiljska dešavanja iz susreta Lenke i Lazara, transponovanje želja u stvarnosno, drugo lice sna; sve to upućuje na ocenu da je Snevnik važan dokument ali ne toliko značajan kao književna tvorevina. vecernjenovosti |
Autoru: | Senka [ 01 Okt 2018, 23:37 ] |
Tema posta: | Re: LAZA KOSTIĆ - među javom i med snom |
Preobražaj u pesnikovoj duši Nekoliko naših uglednih psihijatara i psihoanalitičara bavilo se dešifrovanjem i suštinskim tumačenjem tajnog dnevnika Lazara Kostića. Pisao ga je uglavnom na francuskom jeziku Lazar Kostić U PREDGOVORU svoga eseja Svedočanstva o Lazi Kostiću Kašanin je još zapisao: "Listovi Dnevnika Kostićevog dobro su očuvani; nijedan nije pocepan, ni zamrljan. Jedino što je njihov dugogodišnji čuvar dr Radivoje Simonović podvlačio crvenom olovkom pojedine rečenice. Ja te crvene linije nisam pokušavao da otklonim, plašeći se da ne oštetim Kostićev rukopis. Ako je potrebno, neka to učini vično lice. Rukopis dnevnika Kostićevog jedva je čitljiv, i ja sam imao velikih muka da ga pročitam. Nadam se da sam uspeo, i da će se u mome čitanju jedva naći koja greška." U napisu Dnevnik Laze Kostića zapisao je i: "da li je u rukopisu očuvan ceo dnevnik ili samo deo njegov? Na prvom listu, pored godine 1903, stoji rimsko II, iz čega bi se dalo zaključiti da je pesnik vodio dnevnik i pre toga datuma. U prilog takve pretpostavke govori i to što prva očuvana zabeleška nema ni objašnjenja ni uvoda. Usto, kao što sam pesnik kaže, ličnost o kojoj on govori počela mu se javljati u snu i dolaziti mu sa onog sveta već 1896. Bilo bi, dakle, prirodno da on počne voditi svoje zabeleške već tada ili ubrzo potom. Ne zna se da li su ti raniji listovi očuvani, ako ih je bilo". U ESEJU "O preobražajima 'večno ženskog' u duši Laze Kostića i njegovoj pesmi Santa Maria della Salute" ("Darovi naših rođaka", Prosveta, Beograd, 1984), Vladeta Jerotić o Lazinom Dnevniku, između ostalog, piše: "Hteli bismo da postavimo još jedno pitanje i da načnemo još jedan problem. U kojoj je meri zapravo Laza Kostić bio samo veliki umetnik, a u kojoj duševno oboleli čovek, ili kako su se oba ova stanja mešala i razdvajala? "Mnogo je mesta u Lazinom Dnevniku za koja ne znamo tačno da li ih treba protumačiti kao već izvršen prelaz od 'abnormalnosti normalnog', uz to još pesničke 'abnormalnosti', prema sigurno 'ludom, dakle nesumnjivo psihotičnom stanju, ili ova mesta, a ona se skoro sva odnose na umrlu Lenku Dunđerski, treba tumačiti kao više ili manje uspešan pokušaj talentovanog pisca da preko Dnevnika spase sebe od 'ludila', odnosno psihoze. Ono što ni u kom slučaju ne možemo prihvatiti to je pretpostavka da je Laza, na neki način, sam sa sobom koketirao u svome Dnevniku, literarno se praznio i tako postepeno, u vidu pripremnih skica, stvarao sebi materijal za kasnija dela." Bez obzira na Lazina tumačenja Lenkinih pojava u snu, za koja smo već rekli da su katkad ili gotovo uvek neobična, jer ih objašnjava apsolutnom sigurnošću, kao dolaženja, odnosno posećivanja umrle Lenke u bukvalnom smislu reči iz sveta 's one strane', činjenica da postoje ovi snovi, koji su se u kraćim ili, češće, dužim pauzama, javljali Lazi noću, u toku spavanja, govori sama za sebe ne samo protiv postojanja psihoze (kod kojih skoro po pravilu nema snova ili su oni sasvim drugačijeg tipa), već ukazuje na mogućnost da su ovi snovi upravo štitili Lazu od psihoze posle snažnog potresa koji je doživeo u trenutku kada je čuo za Lenkinu smrt. DOTIČEM se, ponovo, nekih detalja u Dnevniku, da pripomognem, ako uspem, razjašnjenju pominjanih imena. Tako je Stari Đokica, koji se spominje u snu od 23. maja 1906. verovatno njegov bliski prijatelj Đoka Čordar, a pre će biti da misli na starog prijatelja iz mladosti Đorđa Popovića Daničara, književnika, leksikografa i prevodioca, urednika "Sedmice" i "Danice" (1832-1914), kojeg u prepisci oslovljava kao Đoku; pok. Simo je, dabome, Simo Matavulj; ujak Pavle je Pavle Jovanović, koji je, između ostalih dobara, ostavio Lazaru u nasleđe i salaš u Đurđevu sa oko 100 lanaca zemlje; stara milosnica iz sna od 31. maja 1904, jedna je od malobrojnih ljubavi, žena koju je u mladosti Kostić voleo, pa se, kao i ostale, udala za drugoga. Po spominjanju svoje drame Maksim Crnojević mogla bi biti ona kojoj je bio namenio da igra Anđeliju (Jovanka Kirković Bebuš) ali ja mislim da je ona umrla u mladosti, porad uznapredovale tuberkuloze, a ne 1902. godine. Čiji je mauzolej (B. T.) podignut 1903, a u koji Lazar stavlja ikonu, ispuniv sebi svoju najveću želju, nisam uspeo da dešifrujem. NEKOLIKO naših uglednih psihijatara i psihoanalitičara bavilo se dešifrovanjem i suštinskim tumačenjem tajnog dnevnika Lazara Kostića. Sam podatak da ga je pisao, uglavnom na francuskom jeziku, da ga je zaključavao u ladicu svog radnog stola, čuvenog njegovog šrajbtiša pogodnog za pisanje stojeći, kazuje da nije bio ni za pokazivanje ni za objavljivanje. Dnevnik snova bio je Kostićeva ispovedaonica, a ništa od onoga što je zapisivao nije izmišljao, jer zašto bi lagao samog sebe. Pisanje koncepta sna pa, potom, uredno prepisivanje sitnim slovima govori o tome da je ipak smatrao da je to što piše literarna tvorevina, da zaslužuje uredan prepis a da ne ostaje na hartijicama. ANALIZA JEDNE LjUBAVI IVAN Nastović je najtemeljitije rastumačio Kostićeve snove i slagali se ili ne slagali s njegovim zaključcima, oni koji pročitaju njegova tumačenja moraće da priznaju da su intrigantna, inovantna i u svakom pogledu zasnovana na ozbiljnim razmatranjima na osnovi naučne ostvarenosti dubinsko-psihološke analize i psihoanalize. On kaže: "Međutim, bez obzira na to da li je postojao I deo Dnevnika, mogu reći da su mi 32 sna iz Dnevnika omogućila da steknem uvid čak i u ono čega ni sam Laza Kostić nije bio svestan, jer nam snovi, kao što je poznato, otkrivaju nesvesnu anamnezu, upravo ono što snevač ne zna o sebi. Sve je ovo od velikog psihološkog značaja, ne samo za sticanje uvida u ličnost Laze Kostića, već i za potpunije sagledavanje odnosa između njega i Lenke Dunđerske, kao i svega onoga što je bilo posredno ili neposredno u vezi sa tim odnosom. Uključujući tu i njegovu relaciju prema supruzi Julijani Palanačkoj koja se u tom Dnevniku pojavljuje u nekoliko važnih snova, i to ne marginalno, već centralno." vecernjenovosti |
Autoru: | Senka [ 01 Okt 2018, 23:40 ] |
Tema posta: | Re: LAZA KOSTIĆ - među javom i med snom |
Blago devojačkih spomenara U devojačkom spomenaru Lenkine družbenice Vide Vukičević nalazi se Lenkina pesma, ispisana kićenom goticom na nemačkom jeziku, koja je napisana 12. aprila 1891. godine u Novom Sadu Teodora i Gedeon Dunđerski, Laza Kostić, Đorđe Dunđerski, Lazar Georgijević Grk i dr Radivoj Simonović u Čebu 1906. godine PRETPOSTAVLjAO sam samo, sve do jeseni 2005. godine, da je višestruko darovita Lenka Dunđerska imala i literarnog dara. I kako to biva, po kosmičkoj pravdi, da svi dobronamerni tragači kad-tad bivaju nagrađeni, kada sam mislio da je teško još ponešto saznati o Lenki, moj prijatelj, ugledni novosadski internista nefrolog dr Vladimir Sakač, bibliofil po duši, jedan od onih zaljubljenika u stari Novi Sad koji se subotnjim podnevima okupljaju u kultnoj novosadskoj antikvarnoj knjižari "Orfelin" Vasilija Jovanovića, najznamenitijeg knjižara novosadskog, pronašao je devojački spomenar Lenkine družbenice Vide Vukičević i u njoj pesmu Lenkinu, ispisanu kićenom goticom na nemačkom jeziku, napisanu 12. aprila 1891. godine u Novom Sadu, po njenom povratku sa školovanja na Višem vaspitnom zavodu u Beču, a tri meseca pre no što će u letnjikovcu Dunđerskih u Čebu sresti pesnika, očevog prijatelja, Lazu Kostića. Pesma je tkana od četiri distiha, rimovana, ali prefinjeni prevodilac iz kruga "Orfelinove akademije", profesor Sreto M. Batranović, preveo ju je tako da se primeti novalisovski zvuk u ovoj setnoj refleksivnoj pesmi o nadanju koju piše devojka u svojoj dvadesetoj godini. ODREĐENU notu istraživačkog opreza uvek valja imati i da pesma nije Lenkina, no je, bez obzira na to što nema znakova navodnika koji usmeravaju na citat, ona odabrala nečije stihove koje je znala napamet, a na tu mogućnost navodi me nejasna šifrovana beleška sa strane pesme, i taj mogući odabir govori o njenoj lirskoj duši i naklonjenosti poeziji. I Branko Radičević, pa i Lazar Kostić, svoje rane pesme pisali su na nemačkom, pa zašto ne bi i Jelena Dunđerska. Dragoceno je i to što smo dobili jednu stranicu ispisanu lepim njenim rukopisom. U istom spomenaru nalazi se i jedna nepoznata pesma Lazara Kostića koju sam, s komentarima, objavio u "Večernjim novostima", 10. avgusta 2005, pod naslovom: Blago starih spomenara: nepoznata pesma Laze Kostića. Milan Stepanović našao je još jednu Lenkinu pesmu, jedan katren, u spomenaru Somborkinje Branke Kedrović. Evo Lenkine pesme iz spomenara Vide Vukičević, one devojke koja je, uz Lenku, Milku Dunđersku i Vidu Varađanin, učestvovala na zapamćenom koncertu u korist "kikindskih pogorelaca" iz 1888. godine: "Nada za nadom vodi u brodolom, ali srce se nada uvek dalje, kao što val za valom briše, tako gorčina ne nestaje; kao što valovi tonu i dižu se, tako je i s gorčinom u životu; i da se nada od dana do dana, to pokazuju udari talasa srca." PROFESOR Miroslav Štatkić, znameniti srpski kompozitor, i ja, od 28. februara 2002. do dana kada upisujem ove, završne rečenice, imamo sreću što smo postali prijatelji gospođe Teodore Dunđerski Đurić, najbiranijeg izdanka, reklo bi se, čuvene porodice Dunđerski. Naši razgovori, uz obavezni čaj ili kafu, traju po pet sati, od 11.00 pre podne do 16.00 po podne. Tako uvek bude bez obzira što se o vremenu ne dogovaramo. Za sve ovo vreme razmenili smo dosta pisama, a Teodorina pisma meni su bila dragocen putokaz dok sam radio na ovoj knjizi. Svakako, nismo razgovarali samo o Lenki, ali bitnije konstatacije o istini o Lenki sam preuzeo od Teodore, jedinog, čini mi se, verodostojnog svedoka. Ona pamti i šta je u domu Dunđerskih govorio deda njen dr Gedeon, a uz baku, divnu Jaju, kako je Teodora naziva, provela je detinjstvo i prve devojačke godine. Uvek smo razgovarali otvoreno i bez zazora, nisam se libio ni da pitam o razmiricama u naoko savršeno složnoj porodici Dunđerskih, i takve sam, jasne i bez sakrivalica u rečima, odgovore i dobijao. ISPISAO sam tri sveščice dok smo razgovarali, i njih čuvam zajedno s pismima i darovima koje sam dobijao od gospođe Teodore. Ako uzmognem, a vreme mi bude saveznik, možda, jednom, sačinim i knjigu o Dunđerskima. Radovala se kada sam joj pričao kako smo Miroslav Antić, Jovan Soldatović i ja u mislima projektovali Lenkinu fontanu, tamo gde se Miletićeva ulica novosadska uliva u Zmaj Jovinu. U nekim trenucima, katkad i u dugim razgovorima telefonom, doticali smo se tema koje su nam promakle, ovovremenih svakako, jer je gospođa Teodora veoma otvorena za razgovore o našem svakodnevlju, o Štatkićevom rodnom Prizrenu, mome Nevesinju i Mostaru, našem Novom Sadu, o vremenima prošlim, pa i vremenima budućim, jer je gospođa Teodora prozorljiva, s posebnim darom za prekogniciju, u šta smo se i Miroslav i ja više puta uverili. Njena načitanost i zlato njene biblioteke bili su mi od pomoći da složim neke podatke iz onog vremena u logičke ladice svevremenja. Od foto-dokumenata koje sam dobio na dar od gospođe Teodore, uz ovu knjigu prilažem samo maleni deo, neophodan za priču koju sam godinama tkao o Lenki Dunđerskoj. MENI je bilo najbitnije da čujem da li je Lenka volela Lazara Kostića, i u dva navrata mi je gospođa Teodora rekla da jeste. Na pitanje moje da li je o tome s nekim Lenka razgovarala, gospođa Teodora mi je kazala da u to vreme nije ni imala s kim u porodici da razgovara o svojoj ljubavi prema Lazaru, jer sestre, s kojima bi dakako pričala, bile su udate i najčešće u Pešti ili na svojim imanjima, braća su bila mlada, sa ocem ne bi mogla da razgovara na tu temu, a s majkom nikako. Jednom mi je, doslovce, rekla: "Lenka je presvisnula." LENKIN KLAVIR IZ ČELAREVA PRIČALI smo sa Teodorom Dunđerski Đurić o tome gde se šta od stilskog nameštaja iz dvorca u Čelarevu sada nalazi, šta je, sem klavira Lenkinog, ostalo u čelarevskom kaštelu, kako je tamo, gde je sada, dospelo; šta se desilo sa dva ormara knjiga iz Lazine sobe u Čelarevu; šta s Lenkinim koferčetom, u kojem je bila i Lenkina spomenica, iz kuće Teodorinog oca i bake joj Teodore, u novosadskoj glavnoj ulici; o Novom Sadu Teodorine mladosti, o tom šta Miroslav i ja radimo i kako se razvija naš projekat: narodna opera Lenka koju je bilo poručilo za izvedbu Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu. PERO ZUBAC za vecernjenovosti |
Autoru: | Senka [ 02 Okt 2018, 00:12 ] |
Tema posta: | Re: LAZA KOSTIĆ - među javom i med snom |
* * * Nakon venčanja Laza Kostić je sa suprugom krenuo na svadbeno putovanje do Venecije, gde je video crkvu Santa Maria della Salute, o kojoj je 17 godina ranije pevao u svojoj pesmi „Dužde se ženi“ (žaleći što su za njeno podizanje posečeni borovi slovenskih gora) i koja će 14 godina kasnije, još jednom, postati i osnovni, uzvišen, stihovni motiv njegove istoimene poslednje i najveće pesme. Sve nekoliko dana posle povratka sa svadbenog putovanja Laza Kostić je došao u niz oštrih sukoba sa svojom taštom, pa je, nezadovoljan, napustio novi dom i otišao ponovo u manastir Krušedol, gde je ostao punih godinu dana, sve do rane jeseni 1896. godine. Venecija i crkva Santa Maria della Salute u vreme kada su ovde boravili Laza i Julijana U međuvremenu je, svega dva meseca posle Kostićeve žendibe, u Beču iznenada preminula Lenka Dunđerski, što je na njega porazno delovalo. Odluku o povratku u Sombor doneo je tek kada je, nakon duge prepiske, čvrsto dogovorio sa suprugom i taštom principe na osnovu kojih će ubuduće zajednički živeti (Julijanina mati Marija umrla je svega par meseci kasnije, u februaru 1897. godine). Pismo Laze Kostića Julijani, od 21. novembra 1895. god. Julijanina mati Marija Palanački rođ. Popić Sa suprugom je, posle tog vremena, Kostić živeo uglavnom skladno (tvoja je duša lepša od tvojih očiju, pisao joj je, a govorio je svima kako je u Julče tiha narav, sporija još od moje), mada je, ponekad, tih prvih godina braka, kako se vidi iz jednog pisma poslatog s puta 1897. godine, morao i da je kori: Žena koja poštuje svog muža – da i ne spominjem lјubavi – neće nikad naređivati mužu, kojega prijatelјa svoga sme ugostiti u njenoj kući. Svaki njegov prijatelј treba da joj je dobro došao… Žena koja poštuje svog muža – neće njemu određivati od svoga suviška po svojoj ćudi i po svome razumevanju njegovih potreba, nego će ga prvo zapitati: Koliko ti treba?… Dokle god ne bude tako, dotle se ja ne mogu skrasiti u tvojoj kući, jer dotle ću navek osećati da je samo tvoja, da još nije naša… Ali ubrzo je sve bilo u redu i Julijanina posvećenost i odanost njemu bila je potpuna – predugo devojka i mezimica, primala je muževlјeve uviđavne prekore i menjala se. Živeli su u prostranoj neorenesansnoj porodičnoj jednospratnici Palanačkih, jednoj od lepših u Somboru, koja se nalazila na Svetođurđevskom trgu, u senci istoimene somborske crkve, preko puta palate „In foro“ (u kojoj je bilo i sedište Srpske pravoslavne crkvene opštine) i istočnog pročelјa Gradske kuće (sedišta Magistrata). Ovu lepu kuću četvrt veka ranije (1872/73. g.) podigao je Julijanin ujak, trgovac Stevan Popić, a njena prvobitna fasada promenjena je poslednjih godina 19. veka. Kuća Julijane Palančki i Laze Kostića na Trgu Sv. Đorđa u Somboru, početkom 20. veka Trg Sv. Đorđa u Somboru, prvih godina 20. veka Brak sa Julijanom Palanački omogućio je Lazi Kostiću da konačno sredi svoj život. Lišenom novčanih problema, Lazi Kostiću je ženino bogatstvo poslužilo i za nesmetan književni i pozorišni rad tokom poslednjih godina života. U lјupkoj sali somborskog pozorišta, čiji je bio redovan posetilac, izvedena je 13. maja 1900. g. i Kostićeva komedija „Gordana“ (do čijeg uspeha mu je utoliko bilo više stalo jer je svojevremeno bila odbačena i osporavana od Matice srpske i književne kritike), nakon što je Julijana prethodno poklonila novosadskom Srpskom narodnom pozorištu potrebne bogato ukrašene uskočke glumačke odore, pa je predstava mogla da bude odigrana u Beogradu i Novom Sadu. Sredstvima Kostićeve supruge štampana je 1902. g. i Kostićeva poznata i obimna rasprava „O Jovanu Jovanoviću Zmaju“. Celokupnu svoju veliku imovinu Julijana Palanački je, testamentom, odredila da, nakon njene i muževljeve smrti, bude podeljena u dobrotvorne svrhe, što je i učinjeno. Laza Kostić i Julijana Palanački Julijana Palanački u životu Laze Kostića nikako nije, kako je to zapisao Milan Kašanin, imala groteskan udeo, niti se Kostić, kako je navela Isidora Sekulić, pod starost oženio neprilikom. Naprotiv, brižna, racionalna i odgovorna, Julijana je predstavlјala protivtežu njegovom životnom anarhizmu, urođenom altruizmu i nehaju za svakodnevnicu i materijalno sticanje, snažan oslonac koji je omogućio da jedan od najsjajnijih srpskih umova svog doba poslednje godine života, nakon decenija lutanja, nemaštine i neizvesnosti, provede u porodičnom miru i materijalnoj sigurnosti, stvarajući neka od najvažnijih svojih poetskih i književnih dela. Bareljef Laze Kostića i Julijane Palanački na njihovom nadgrobnom spomeniku, na Velikom pravoslavnom groblju u Somboru (rad vajara Jovana Konjareka) Milan Stepanović Link ravnoplovrs |
Autoru: | Zlaja7 [ 04 Jun 2020, 20:25 ] |
Tema posta: | Re: LAZA KOSTIĆ - među javom i med snom |
Laza Kostić, nedoživljeni potencijal umjetnika koji je nadmašio i vlastita očekivanja, i to u svojoj "muzi" Lenki, kroz koju je otvorio vrata duše prema ljepoti koja se golim okom ne vidi...moj duboki repsekt |
Stranica 3 od 4 | Sva vremena su u UTC + 2 sata |
Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group http://www.phpbb.com/ |