Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 10:15


Autoru Poruka
lOOla
Post  Tema posta: Re: Мeхмeдaлиja Мeшa Сeлимoвић  |  Poslato: 16 Sep 2013, 11:30
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Bosna


Slika


Mi nismo ničiji. Uvijek smo na nekoj medji, uvijek nečiji miraz. Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmedju svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu.

Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije.

Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo.

Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo.

Nesreća je sto šmo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav.

Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed.

Nesreća je što smo zavoljeli tu svoju mrtvaju, pa nećemo iz nje, a sve se plaća, pa i ta ljubav. Zar smo mi slučajno tako pretjerano mehki i surovi, raznježeni i tvrdi.

Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodredjenosti, zašto?

Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti.


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Мeхмeдaлиja Мeшa Сeлимoвић  |  Poslato: 25 Nov 2013, 20:56
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Derviš i smrt



Bismilahir-rahmanir-rahim!
Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše;
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi;
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori;
Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na gubitku.

(Iz Kur-ana)

Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad. Svjestan sam da pišem zapleteno, ruka mi drhti zbog odplitanja što mi predstoji, zbog suđenja koje otpočinjem, a sve sam ja na tom suđenju, i sudija i svjedok i tuženi. Sve ću biti pošteno koliko mogu, koliko iko može, jer počinjem da sumnjam da su iskrenost i poštenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to može biti uvjeren?), a poštenja ima mnogo, i ne slažu se među sobom.

Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuđeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina što su prirasle uza me kao koža, s čuđenjem i ponekad s podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjećao a sad je se pomalo i stidim. Kakvo sam ja svjetlo? Čime sam prosvijetljen? Znanjem?. Višom poukom? čistim srcem? pravim putem? nesumnjanjem? Sve je došlo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni šejh ni Nurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono što je bilo prije svega, gola koža i go čovjek.

Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.

Rekoh čudnu riječ: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna nedoumica, prelako izrečena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o njoj mislio, nisam je zvao tim imenom. Odakle je došla opasna riječ? I je li samo riječ?. Upitao sam se, ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude teže nego što jest. Jer ako ono neobjašnjivim putevima izvlači iz mene čak i što nisam htio da kažem, što nije bila moja misao, ili je moja nepoznata misao što se skrivala u mraku mene, ulovljena uzbuđenjem, osjećanjem koje me više ne sluša, ako je sve to tako, onda je pisanje nemilosrdno isljeđenje, šejtanski posao, i možda bi najbolje bilo slomiti trščano pero pažljivo zarezano na vrhu, prosuti divit na kamenu ploču pred tekijom, neka me crnom mrljom podsjeća da se nikad više ne prihvatim magije što budi zle duhove. Pobuna! Je li to samo riječ, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, teško meni; ako je istina, teško meni još više.

Ali ja nemam drugog puta, nikome ne mogu da kažem osim sebi i hartiji. Zato sam nastavio da povlačim nezaustavne redove, s desna na lijevo, od provalije do provalije ruba, od provalije do provalije misli, u dugim nizovima koji ostaju kao svjedočanstvo, ili optužba. Čija optužba, veliki Bože, što si me ostavio najvećoj ljudskoj muci, da se zabavim o sebi, čija? protiv koga? Protiv mene ili protiv drugih? Ali više nema spasa, ovo pisanje je neminovnost, kao življenje, ili kao umiranje. Biće ono što mora, a moja je krivica da sam ono što sam, ako je krivica. Čini mi se da se sve stubokom mijenja, sve se u meni trese u samom temelju, i svijet se ljulja sa mnom, jer je i on bez reda ako je nered u meni, a opet, i ovo što se dešava, i ono što je bilo, iz istog je razloga: što hoću i moram sebe da poštujem. Bez toga ne bih imao snage da živim kao čovjek. Smiješno je možda, bio sam čovjek s onim od juče, i hoću da budem čovjek s ovim od danas, drukčijim, možda i suprotnim, ali me to ne buni, jer čovjek je promjena, a zlo je ako ne poslušamo savjest kad se javi.

Šejh sam tekije mevlevijskog reda, najbrojnijeg i najčistijeg, a tekija u kojoj živim nalazi se na izlasku iz kasabe, među crnim i surim gudurama što zaklanjaju širinu neba, ostavljajući samo plavu prosjeklinu nad sobom, kao škrtu milost i sjećanje na prostranstvo ogromnog neba djetinjstva. Ne volim ga, to daleko sjećanje, muči me sve više, kao propuštena mogućnost, iako ne znam kakva. Sasvim nejasno upoređujem sočne šume iznad očeve kuće, polja i voćnjake oko jezera, sa kamenim tjesnacem u koji smo uhvaćeni ja i tekija, i čini mi se da ima mnogo sličnosti između tog stješnjavanja u meni i oko mene.

Tekija je lijepa i prostrana, nadnesena nad rječicom što se probija kroz kamen, iz planina, s baščom i ružičnjakom, s odrinom nad verandom, sa dugom divanhanom u kojoj je tišina mekana kao pamuk, još tiša zbog sitnog žubora rječice ispod nje. Kuću, nekadašnji harem predaka, poklonio je redu bogati Alijaga Džanić, da bude stjecište derviša i sklonište siromaha, ˙AFjer su oni slomljena srca˙AE. Molitvama i tamjanom sprali smo grijeh s te kuće, i tekija je stekla slavu svetog mjesta, iako nismo potpuno istjerali sjenke mladih žena. Ponekad se činilo da prolaze odajama i da se osjeća njihov miris.

Svako je znao, zato i ne krijem, drukčije bi ovo pisanje bilo laž koju znam (za laž koju ne zna, kojom se nesvjesno vara, niko nije kriv), tekija i njena slava i njena svetost, to sam bio ja, njen temelj i njen krov. Bez mene ona bi bila kuća sa pet odaja, ista kao i ostale, sa mnom je postala bedem vjere. Kao da je bila odbrana kasabe od znanih i neznanih zala, zaštitnica njena, jer drugih kuća poslije tekije nije bilo. Gusti mušebci i debeli zid oko bašče činili su našu samotnost tvrđom i sigurnijom, ali je kapija uvijek otvorena, da uđe svako kome je potrebna utjeha i očišćenje od grijeha, i dočekivali smo ljude lijepom riječju kad su dolazili, iako ih je bilo manje nego nevolja i mnogo manje nego grijehova. Nisam ohol zbog te svoje službe, a to je zaista služba vjeri, iskrena i potpuna. Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Griješne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio, a ako nema šta da suzbija, u čemu je onda zasluga? Sad o tome mislim drukčije, ali da ne pominjem ono što će doći kad bude potrebno. Biće vremena za sve. Na koljenu mi je hartija koja mirno čeka da primi moj teret, ne skidajući ga s mene i ne osjećajući ga sama, preda mnom je duga noć bez sna, i mnoge duge noći, na sve ću stići, sve ću učiniti što moram, i da se optužim i da se odbranim, žurba nije potrebna, a vidim da ima stvari o kojima mogu pisati sada, i poslije možda nikad više. Kad dođe vrijeme, i želja da se kažu druge, i one će doći na red. Osjećam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku jedna drugu, jer su povezane, nijedna ne živi sama za sebe, a opet ima nekog reda u toj gužvi, i uvijek jedna, ne znam kako, iskače između drugih i izlazi na svjetlo, da se pokaže, da ošine ili utješi. Ponekad se guraju, nasrču jedna na drugu, nestrpljive, kao da se boje da će ostati nerečene. Polako, za sve ima vremena, dao sam ga sam sebi, a suđenje ima suočenja i svjedočenja, neću ih mimoići, i moći ću na kraju da donesem presudu sam sebi, jer sam samo ja u pitanju, niko drugi, samo ja. Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se vise.

Da se opet vratim sebi i tekiji. Volio sam je i volim je. Tiha je, čista, moja, miriše na kaloper ljeti, na ljut snijeg i vjetar zimi, volim je i zato što je postala poznata zbog mene, i što zna moje tajne koje nikome nisam kazivao, koje sam krio i od sebe. Topla je, mirna, golubovi guču na krovu u rano jutro, kiša pada po ćeramidi, i šobonji, i sad pada, uporna, dugotrajna, iako je ljeto, otiče drvenim olucima u noć što je zloslutna legla na svijet, bojim se da nikad neće otići a nadam se da će sunce uskoro svanuti, volim je što sam zaštićen mirom mojih dviju soba, u kojima mogu da budem sam kad se odmaram od ljudi.

Rječica je slična meni, bujna i plaha ponekad, a češće tiha, nečujna. Krivo mi je bilo kad su je zagatili ispod tekije i jarkom natjerali da bude poslušna i korisna, da kroz badanj tjera vodenični točak, a radovao se kad je, nabujala, razrušila ustavu i potekla slobodno. A znao sam da samo ukročena melje žito.

Ali evo, golubovi na tavanu se javljaju tihim gukanjem, kiša još lije, tako već danima, i ne mogu da izađu ispod strehe, to je nagovještaj dana koga još nema. Ukočila mi se ruka kojom držim pero, svijeća tiho kašljuca i prska sitnim varnicama braneći se od smrti, a ja gledam u duge redove slova, u nišane misli, i ne znam da li sam ih ubio ili oživio.....


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Мeхмeдaлиja Мeшa Сeлимoвић  |  Poslato: 22 Feb 2014, 16:38
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Za i protiv Vuka studija, 1967.


I

Od prvih dana Vukove borbe za reformu jezika i pravopisa pa sve do našeg vremena, naučnici, pisci, kulturni radnici i političari uporno se opredeljuju i izjašnjavaju za Vuka i njegova, shvatanja o jeziku i pravopisu, ili ustaju protiv njih. To konfrontiranje, koje ne prestaje više od sto godina, označava stalno živi interes za pitanja jezika i kulture, a istovremeno otkriva veoma različita, često i sasvim suprotna stanovišta koja imaju opštekulturne ali i klasnodruštvene izvore, danas manje uočljive i manje važne nego ranije. Razlozi prihvatanja ili odbijanja vukovskog, narodskog, u osnovi seljačkog jezika različiti su u raznim vremenskim razdobljima: u prvim decenijama XIX veka to je deo borbe za stvaranje nacije i slobodne srpske države; u vreme Nedićevo, a pogotovu Skerlićevo, počeci evropeizacije i intenzivnije urbanizacije Srbije pokrenuli su proces građanske emancipacije i u ovoj sferi; u naše vreme, akumulirana duhovna i kulturna iskustva kao i neophodnost dostizanja evropskog pa i svetskog nivoa, zahtevaju bogatiji, razuđeniji, elastičniji jezik, sposoban da izražava složenu sveukupnost života i sveta a ne samo njegovu živopisnost, nijanse i prelaze a ne samo opšte celine, unutrašnji vid stvari a ne samo njihovu vanjsku sliku, višu i suptilniju organizaciju misli i apstrakcije a ne samo njihov elementarni Tako je spor oko jezika oživljavao uvek u prekretnim vremenima, kad se nešto bitno menjalo u našem društvenom životu.

Jedna sumarna rekapitulacija ovih borbi, prenja, suprotstavljanja, često surovih, gotovo uvek oštrih, nije naodmet ni danas, kad pitanje jezika našeg vremena postaje veoma aktuelno.


II

Kad govorimo o našem narodnom jeziku, gotovo uvek polazimo od netačne činjenice, od mita, da je pravopisnu i jezičku reformu započeo i prvi formulisao Vuk. Učinili su to, međutim, drugi pre njega, sa manje ili više doslednosti i odlučnosti, jer Vuk nije pao s neba, već je došao posle mnogih (bez obzira što je njihov uspeh bio delimičan ili nikakav), preuzevši ideju koja je postojala, i davši joj neslućen zamah i društveno-politički značaj, pretvorio je u određujuću misao i realnu snagu epohe, u zavisnosti od intenziteta kojim je rasla snaga i istorijska uloga naroda. Kad ovo kažemo, nimalo ne umanjujemo istinski revolucionarni značaj Vukova dela, nego ga svodimo u realne okvire, oslobađajući ga elemenata čuda. To delo je toliko veliko, da Vuku ostaje neokrnjeno naše divljenje, i kad njegovim prethodnicima priznamo njihov udeo.

Po onome što danas znamo, pre Dositeja, Solarića, Stojkovića i drugih, narodnim srpskim jezikom vanredno lepim i čistim, počeo je da piše još Gavril Stefanović Venclović, u prvim decenijama XVIII veka, sto godina pre Vuka. "Prosto vam ovo govorimo vašim srbskim jezikom, a ne po knjiški skriveno", piše Venclović,[1] objašnjavajući to veoma zanimljivim mobilizatorskim razlogom: "Ako nepoznat glas truba daje, ko će se na boj pripraviti?" (Taj izuzetno daroviti pesnik, koji je delio zlo i dobro sa svojom seljačkom pastvom doseljenom iz stare domovine u južnu Ugarsku, smelo i otvoreno je izražavao svoja demokratska shvatanja: "Tko te hrani? Ne orač li i kopač? Da ih nije, kako bi ti, gospodičiću, živio? Ko koga hrani ono mu je i gospodar". To je prvi, sasvim rani glas o seljaštvu kao društvenoj i političkoj snazi, koji će u Vukovom političkom manifestu Viša klasa naroda našega zazvučati preteće.) Venclović je izvršio i pravopisnu reformu, pisao je "uprošćenim pravopisom". On je "od šest znakova, koliko će kasnije Vuk uneti u svoju novu azbuku, upotrebljavao već tri: dž, ć i đ[2] (samo je zamenjivao ć i đ), a lj i nj, je pisao bez tankog jer, zamenivši ga apostrofom (l', n'). Ta rana anticipacija Vukove reforme, kao očevidan znak makar i početaka jačih kretanja narodnih masa, potisnuta je polovinom XVIII veka ruskoslavenskim jezikom i starom fonetskom ortografijom, da bi se jače naglasila veza sa pravoslavnom Rusijom, kao ustuk pokušajima unijaćenja i denacionalizacije.

Početkom XIX veka Sava Mrkalj (da pomenemo samo još njega), čovek darovit koliko i nesrećan, čini prvi značajniji i potpuniji pokušaj u smislu demokratizacije jezika i pravopisa.

O Savi Mrkalju ne znamo mnogo. Nešto podataka dao je o njemu Đorđe Rajković u Javoru 1877, Ljubo Stojanović (Život i rad Vuka St. Karadžića), Mladen Leskovac (Prilozi i građa, 1950) i dr. Znamo da je studirao na peštanskom univerzitetu i da se družio sa Lukom Milovanovim, prijateljem i saradnikom Vukovim, sa Dimitrijem Davidovićem, Frušićem i Vukom. (Vuk se tada lečio u Pešti.) 1810. štampao je svoju čuvenu knjižicu pod naslovom koji odmah otkriva njegov stav: Salo debeloga jera libo Azbukoprotres u Budimu Gradu, 1810, u kojoj se zalaže za fonetski pravopis i za princip: piši kao što govoriš", a protiv starog korenskog pravopisa i nepotrebnih pismena, tankog i debelog jer (ь, ъ), čime se grdno zamerio crkvenim vlastima, čak i više nego zahtevom da prostonarodni jezik postane književni. Kao crkveni blagodejanac ubrzo je povučen u manastir, i tada počinje njegov križni put. Možemo samo da pretpostavimo kakav je, u manastiru Gomirju, bio život monaha Julijana, optuženog za pobunu i neprijateljstvo prema crkvi. Mitropolit je tada bio svemoćni Stevan Stratimirović, kulpinski plemić i dvorski savetnik, uporni poštovalac slavenosrpskog jezika i etimološkog pravopisa, i on je Salo debeloga jera primio kao otvorenu diverziju, pa je od peštanske cenzure zahtevao da se "više nipošto ne smeju štampati spisi slični Mrkaljevom". Šta se sve dešavalo sa osetljivim Mrkaljem u samoći manastirskih ćelija, možemo da zaključimo iz Mrkaljeve prisilne kapitulacije i njegove potonje tragedije. Kao što o sličnim slučajevima piše Nikanor Grujić u svojoj Avtobiografiji, o čemu Skerlić kaže: "Čovek dobija vrtoglavicu kada čita istorije tih vizantijskih spletaka i gleda to vrzino kolo od zavada, sumnjičenja, tužbi, denuncijacija, neumoljivih gonjenja sve dok žrtva oči ne sklopi. I kako su tada pojmljive reči Vukova preteče, Save Mrkalja, u kaluđerstvu brata Julijana, kojega je ,bratija' gonila i kinjila, mučila glađu dok nije poludio, one njegove reči, kada nije hteo da ide ni kod prosvećenoga Mušickoga: ,Ne dam se ni jednom popu živ u ruke'". (Pisci i knjige, V.) Bio je prezren i bojkotovan: arhimandrit manastira Gomirja i docniji patrijarh Rajačić piše da niko od bratije ni služitelja "ni edinoga slovese" sa Mrkaljem nije hteo da progovori, i zato nije čudo što je "imao fiktivnu ideju da ga od svuda goni potajni neprijatelj, neki zao duh" (M. Leskovac).

Živeći u manastiru, koji je bio "pozorištem razboja, nasilja i bijenija", počeo je da pada u melanholiju i teška depresivna stanja. 1817. g., pod pritiskom ili već sasvim bez snage, napisao je Palinodiju kojom se odrekao svoje knjige i svojih ideja, odrekavši se tako slave i prava na vedro sećanje iz 1810. godine. U jednoj pesmi iz 1825. g. Mrkalj kaže, otkrivajući ponešto od svoje velike muke:

Zlo je mučno sadašnje podneti,
Zlo nas bivše peče u pameti,
Dnevne tuge rađaju sne hudne,
A sni noćni rastuže nas budne.

Otpušten iz manastira, potucajući se kao privatni učitelj, osetio je svu gorčinu usamljenosti i siromaštva. Tražeći utehu, ili želeći da umilostivi crkvene oce, piše 1821. jutarnju pobožnu molitvu, pa još 1828. sonet i slovo Lukijanu Mušickom, ali je tada već bio na kraju snage. 1825. poremetio je umom, iako je i docnije imao svetlih trenutaka. Umro je u bečkoj ludnici.

Kopitar, koji je ranije sigurno mnogo očekivao od Mrkalja, i koji ga je veoma cenio a posle žalio, neprestano je podsticao Vuka da se raspita za njega i njegovu sudbinu. O Mrkalju je pisao: "So klare grammatische Vemunft habe ich in Israel nicht gefunden". A isto tako, da "u Mrkaljevoj knjižici ima više lingvističke filozofije nego u drugoj debeloj gramatici".

Šta sadrži ovo "delce" od osamnaest stranica, kako ga sam autor naziva u svojoj posveti Mihailu Koiću, "Kupcu i Graždaninu Peštanskom, Nauka ljubitelju, Počitatelju i Blagodetelju knjižnika", verovatno svome meceni? Knjiga je malo poznata: često je pominjana, ali nije istaknut njen značaj ni pionirska uloga Mrkaljeva.[3]

U Predgovoru Mrkalj kaže da je Dositej izostavljao debelo jer (ъ), i da je pisao narodnim jezikom, započinjući novu eru. Dosta pažnje posvetili su jeziku i Stojković, Tekelija, Solarić, Došenović i drugi. Pa ipak, malo ih je koji se usuđuju da u pisanju odstupe od stare ortografije. Svako piše kako mu je bezopasnije. Najlakše je ostati pri starom načinu, samo, da li je i najbolje?

Najvažniji cilj i načelo jezika jeste njegova najveća moguća razumljivost. Ko ovo načelo ne zaboravlja, on se drži narodnog jezika. Onaj ko za srpski narod govori i piše latinski, ili, što je gotovo isto, takozvanim slavjanskim jezikom, on očevidno gazi prvo i najvažnije načelo jezika; on svoje misli ne saopštava kako treba, jer ga malo ljudi razume.

Reči su znaci naših predstava i misli, a pismena su znaci delova reči; reči se odnose na sluh a pismena na vid. Prirodno je, dakle, da je u jeziku potrebno samo onoliko pismena koliko ima glasova. Ako ih je manje, nećemo znati zapisati svaku reč; ako ih je više, nepotrebna su, a mogu biti i štetna. "Na što će jednom prostom glasu dva ili tri znaka?"

Analizirajući azbuku i diferencirajući slova prema prirodi glasova (što je, čini mi se, prvi pristup fonetici kod nas uopšte), i navodeći niz primera (klasično obrazovan, znalac mnogih jezika, Mrkalj je veoma dobro upućen u nauku o jeziku), autor kaže da "imamo toliko zagonetnih slova", da više ne znamo ni čitati slavjanske odnosno crkvene knjige. Složenih pismena, kao što je nemačko sch, mi imamo na žalost više nego i kod jednog "inojezičnog naroda". Gotovo sva naša pismena mogu omekšati ili primiti meki glas, a šta je to drugo nego, pored naše azbuke, povećan broj novih složenih pismena? "Ovo svojstvo našega jezika učinilo je da je sveti Ćirilo pao na debelo jer (ъ). Videći, naime, da su pismena, koja je za nas već bio izmislio, podložna tako velikoj promeni, da bi predupredio svako zamešateljstvo, dodao je jedan znak (pomenuto ъ), koji bi nas opominjao da onde gde on stoji, ne može biti nikakva omekšavanja. Sveca mi, izlišna predostrožnost. Bolje bi sveti Ćirilo učinio da nas je, umesto mnogih drugih, nepotrebnih slova, naučio svima koja tako nastaju. Tad mu ne bi bilo potrebno da razbija glavu ni sa tanko jer" (za koji kaže da je "peti točak u kolima").

Sasvim je neobična ova sloboda s kojom ovaj mladi crkveni pitomac govori ne samo o "crkvenim" pismenima već i o svetom Ćirilu, prigovarajući i njemu, a još više - naravno -savremenicima, zbog komplikovane ortografije i nepotrebnih slova, što stvara samo nesporazume. Ali, "ko nam brani da ih izmenimo?" - kaže slobodoumni Mrkalj, ne znajući ili ne hajući u to vreme za one koji su i još kako branili ma kakvu izmenu.

Želeći da pojednostavi azbuku, Mrkalj predlaže da se ostave slova: a, b, v, g, d, e, ž, z, i, i (kao j), k, l, m, n, o, p, r, s, t, u, f, x ("za x seljani Serblji ne znadu: no malo uljudniji gotovo svagda ga izgovaraju i ja ga zato upotrebljavam"), c, č, š, ć (ćerva) već postoji, a dь, lь i nь "trebalo bi nam pismena...pod kakvim nibud oblikom izrezati, pak tankom jeru onda kazati put za debelim". Azbuka treba da ima 29 slova i sva da budu "jedinozvučna", i tada će biti savršena.

I eto, uglavnom, ceo sistem naše azbuke i fonetskog pravopisa je tu, u osamnaest stranica tog značajnog, prilično zaboravljenog dela. Trebalo je da se uzme jota (koju je Mrkalj naznačio), da Mušicki oživi staro Venclovićevo đ, da Vuk spoji l i ь (lj), n i ь (nj) i doda dž (za strane reči), i veliki posao je završen: jednostavna azbuka, za narod, može da zameni staru, crkveno-patricijsku. Zar onda Mrkalj nije stvarni tvorac naše pojednostavljene azbuke i fonetskog pravopisa? (Mrkalj to objavljuje kao manifest: "Od danas naš pravopis podvrgava se pod načelo: Piši kako što govoriš".)

Na kraju, Mrkalj je obećao "toliko nuždnu jezika Srbskog sočiniti Pismenicu, o čem u Jezikoprotresu, budućoj knjižici mojoj, svojemjestno imade biti slovo". Na žalost, pismenicu, gramatiku, nije uspeo da napiše.

Tako je Vuk nasledio manje-više dovršen sistem ortografije, koji je odmah prihvatio. I umesto Mrkalja, izolovanog i onemogućenog, napisao prvu pismenicu srpskog jezika.

Ništa ne oduzimamo od zasluga Vukovih pominjući Mrkalja, koji je postavio temelj Vukovu delu. Vuk nastavlja i dograđuje, ogromno šireći svoju zamisao, ali je od Mrkalja prihvatio osnovne principe, koji su odgovarali njegovim shvatanjima i duhu vremena: demokratski princip razumljivosti jezika, zahtev da pisci usvoje narodni jezik i fonetski pravopis, po načelu da svaki glas ima svoj znak. Napokon, nije mala zasluga Mrkaljeva što je beskompromisno udario na svetinju, starinski etimološki pravopis, pominjući predrasude, nerazumnost i strah kao osnovne prepreke da se taj anahronizam odbaci.

Političko-društvena osnova Mrkaljeva stava u osnovi je ista kao i Vukova. Obojica su nosioci demokratskih, narodskih, antikonzervativnih shvatanja, naša vlastita rezonanca romantičarskog evropskog narodnjaštva i neposredan izraz oslobodilačkih pokreta kod nas, a naročito srpskog ustanka. Ali između Mrkalja i Vuka postoje i velike razlike: Mrkalj je renegat crkve, branioca svih konzervativnih shvatanja, Vuk je njen prirodni neprijatelj; Mrkalj je poreklom iz graničarske porodice i sredine, Vuk iz ustaničke seljačke Srbije; Mrkalj je preuzeo, prihvatio misao o suverenitetu naroda, Vuk je tu misao nosio u sebi, disao njome; Mrkalj je intelektualac-naučnik, Vuk naučnik-organizator i borac; Mrkalj je labilan i prepreke ga zaustavljaju, Vuk je kavgadžija i teškoće ga podstiču na veće napore. Mrkalja su stare društvene snage skršile, Vuk je nastavio da deluje, slobodan fizički i duhovno....


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Мeхмeдaлиja Мeшa Сeлимoвић  |  Poslato: 01 Jan 2017, 15:02
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Reči Meše Selimovića o ulizicama i danas imaju veliku težinu: Obavezno ih pročitajte!

Dok njih bude nema sreće na svetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrednost

Slika

Istaknuti srpski pisac Meša Selimović u svojim književnim delima pisao je o različitim pojavama i fenomenima, a između ostalog se dotakao i ulizica.

- Ulizice – to su za mene najgori ljudi na svetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni seju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi verni svakoj državi, kao kurve neverni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrednost.

Meša Selimović je rođen 1910. godine u Tuzli i važi za jednog od najznačajnijih pisaca svoga vremena na ovim prostorima.

Njegovi romani “Tvrđava”, “Ostrvo” i “Krug”, a naročito “Derviš i smrt” predstavljaju riznice vanvremenske mudrosti i dela koja su obeležila jednu književnu epohu. Pisci iz Bosne i Hercegovine predložili su da se Meša romanom “Derviš i smrt” kandiduje za Nobelovu nagradu za književnost.


telegraf

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Мeхмeд Мeшa Сeлимoвић  |  Poslato: 09 Avg 2018, 20:52
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
MEŠU SELIMOVIĆA pitali u Zagrebu zašto se izjašnjava kao Srbin - NJEGOV ODGOVOR ZAPUŠIO IM JE USTA!

"Bosna ga nikada nije prihvatila zbog toga što se nije htio saviti, što je bio svoj"

Resized Image - Click For Actual Size

Mehmed Meša Selimović rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1930. upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska književnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine je radio kao profesor Građanske škole, a potom je 1936. postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli.



"Bosna ga nikada nije prihvatila zbog toga što se nije hteo saviti, što je bio svoj" - reći će jednom prilikom Mešina supruga, vedra i samosvesna žena, ćerka generala Kraljevine Jugoslavije. Bila je odana Meši i njegovom stvaralaštvu, umela da jasno kaže i pokaže da je spremna da s njim ide i na kraj sveta po njihov komad sreće. Njeno je ime Daroslava Darka Božić. Valjda će zbog nje Meša napisati "Ko promaši ljubav, promašio je život".



Njihov odlazak iz Sarajeva nikog nije uzbudio. Čak će, nešto docnije, nedeljnik "Svijet" napisati: "Ostali smo bez Savića i Repčića, pa možemo i bez Meše Selimovića." To su dvojica fudbalera koji su iz FK Sarajeva prešli u Crvenu zvezdu, za koju je i sam Meša navijao.



Jednom prilikom, na zagrebačkom Književnom kutku, Meši Selimoviću je od strane organizatora postavljemo pitanje od kog se očekivalo da će od Meše izdejstvovati neku vrstu provokacije: "Zašto se vi Mehmede Selimoviću osećate Srbinom?"



Njegov staloženi odgovor koji je usledio bez razmišljanja utišao je celu salu: "Do 1941. sam se osećao Srbinom, a nisam se pitao zašto. Od 1941. znam zašto sam to".


alo

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Мeхмeд Мeшa Сeлимoвић  |  Poslato: 18 Avg 2018, 20:28
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
"VOLIM LJUDE, ALI NE ZNAM ŠTA ĆU S NJIMA" Čuvenog srpskog pisca stalno citiraju po društvenim mrežama, ali ove njegove izjave su JOŠ BOLJE!

Mehmed Meša Selimović je jedan od najcitiranijih srpskih i jugoslovenskih pisaca koji je stvarao u drugoj polovini 20 vijeka. Najveći uspjeh postigao je romanom “Derviš i smrt” (1966). Ovaj roman je osvojio sve značajnije domaće književne nagrade. Sledi, takođe, značajan roman “Tvrđava” (1970)

Slika

Njegove mudrosti i danas se često citiraju, a u nastavku pročitajte neke od njegovih najzanimljivijih mudrosti o ljudima.


“Ljudi se u stvari boje, zato su surovi”.

“Niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko može čovek sam sebi”.

“Čudan svt, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismejava plemenita dela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada”.

“Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima”.


“Ljudi preziru sve one koji ne uspeju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako želiš mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu”.

“Ulizice - to su za mene najgori ljudi na svetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni seju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi verni svakoj državi, kao kurve neverni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrednost”.

“Do kraja života upoznavaću ljude, a nikad ih upoznati neću; uvek će me zbunjivati neobjašnjivošću svojih postupaka”.

“Od pamtiveka sinovi su nerazumniji od očeva, i razuma bi tako sasvim nestalo, ali srećom, sinovi postanu razumni čim postanu očevi”.


“To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se među sobom. Zato svaka pametna carevina potraži neki Hočin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobede. Jer, ko je ikada ostao pametan posle pobede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko”.

“Ljudi su zla deca, zla po činu, deca po pameti. I nikad neće biti drukčiji”.


“Grešne misli su kao vetar, ko će ih zaustaviti. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju?”

“Čovek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu”.


alo

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Мeхмeд Мeшa Сeлимoвић  |  Poslato: 13 Mar 2021, 18:15
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Мeхмeд Мeшa Сeлимoвић  |  Poslato: 07 Feb 2022, 18:33
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
“Moraš da naučiš da nastaviš. To je deo toga. Deo onoga što čini ljubav prema nekome. Kad zaista nekog voliš, onda ga ne doživljavaš samo kao produžetak sebe. Ne voliš ga samo zbog sebe. Ljubav je kada znaš kada da pustiš.”

-M. Selimović

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Мeхмeд Мeшa Сeлимoвић  |  Poslato: 07 Maj 2022, 17:37
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Мeхмeд Мeшa Сeлимoвић  |  Poslato: 11 Maj 2022, 21:04
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Ovako je Meša pisao o ulizicama:

Ulizice - to su za mene najgori ljudi na svetu, najštetniji, najpokvareniji.

Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni seju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi verni svakoj državi, kao ku*ve neverni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi.

Dok njih bude nema sreće na svetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrednost.

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 33 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker