I tak ti ja ne vjerujem u Boga iako sam odgojen kao Rimokatolik...izabrao sam da ne vjerujem,
jer sam shvatio da vjerovati u nešto takvo je ravno vjerovanju u Snjeguljicu i 7 patuljaka,
u princa koji poljubi jabukom otrovanu, mrtvu djevojku i probudi je, vrati je u život.
A zašto je lako vjerovati...
Ponekad, u određenim životnim fazama promišIjamo značenje svog života. Tko sam? Kako sam nastao? Kako je nastao svijet? Smrt, što nakon toga?
Sve je to normalno i većina se to zapitala, netko prije netko kasnije.
Pitanja o tome što se dogaða nakon što umrete, ona toliko prestrave Ijude da su kadri izmisliti bilo kakvu priču (po mogućnosti s elementima fantastike) i zakvačiti se za nju.
Čudi me da ljudi, koji su inače racionalni u drugim stvarima, vjeruju da nedjeljom piju krv Boga starog 2000 godina!!! Ljudi moji, to je vino.
A koji je smisao vjere... ako si dobar ići ćeš u raj, Sveti Pero će ti otvoriti vrata i reći „dobrodošao Picard, dobrodošla Molena, Wučice, Željko“.
No ako si krive vjere, ili nedajbože ateist ,reći će ti „žao mi je šupčino, uživaj u paklu, bok!“
Vjerovati u Boga je vrlo lako, nemaš što izgubiti... ne možeš biti spašen ako uopće ne igraš, dođe ti kao loto. Al' s druge strane, vjerovati da bi bio spašen, nije li to sebično?!
Dokazi o postojanju Boga ne postoje, nema ih. Isto tako, ne postoje ni dokazi da Bog ne postoji (što u teološkim raspravama često bude jedini argument na strani vjere).
Međutim, ukoliko je to argument, onda odgovaram protuargumentom da ne postoje ni dokazi o postojanju čupavog, krilatog, rozog i prije svega pufnastog stvorenja imena Čunga Lunga .
Ne postoje dokazi, al' tko će ga znati...