ти бар касниш
а ја никако да стигнем ни до станице

ne znas ga?
ima ga na staroj srbiji,bilo je

то ти ништа не значи

ал ја нисам са старе србије

evo kopiram ga samo za tebe

Znaš...

S radošćuu svaki puta palim ovaj ekran,( iako istini za volju ne osjecam se bas najbolje kad zavrsim),u nadi da je poštar nevidljiva tijela na moj prozor donio dar. I doista radujem se kao malo dijete mliječnoj čokoladi umotanoj u crveni sjajni papir. Sretna sam,a nadam se da i ti si sretan sto me činis sretnom. Moram se ponoviti, čudni me osijećaji obuzimaju kad pođem da ti pisem, ponekad mi zadrhti ruka, zastanem bez riječi, ne znam sta da ti pišem, gdje da počnem, al jednom kad krenem, oslobodim se grča i kao dugogodišnjem prijatelju, kao dijete, prilazim ti bez straha da mozda griješim. Priznajem da me nekoliko puta svladao nemir i sumnja prema ovom nasem fiktivnom svijetu beskrajno lijepih riječi, koje na nasim usnama zažive točno onako kako mi zelimo, pa se preplasim, zbunim.Posebno me dira kad pročitam neku svoju misao, a i više ako sam je zbog olakšavanja svog mentalnog stanja negirala ili skrivala. Diraš me...Diraš me onako kako ne znam da li uopće zelim da me neko dira, poljuljavaš me, zarumeniš, uznemiriš, a sve su to samo riječi. Svijesnost da je i laž moguća mi neda mira. Reci da si stvaran, da te ima tu...

Znaš..
Ja sam ti poput seoske kuće-skromna, topla, s malenim vratima i nekoliko prozora, uskom okućnicom u kojoj imam sve što mi treba, a uvijek spremna za nadogradnju. U mojim zidovima ima puno života, smijeha, ponekad i nevidljivih suza, no njih naravno i zastori kriju od očiju prolaznika. Iz godine u godinu sve sam punija,svaka sitnica, svaki ukras ima svoju priču. Što sam starija to sam sentimentalnija, stvari za koje sam mislila da mi nikad neće nedostajati, ma i one koje nisam voljela, sada su jako važne i vrijedne, samo zato što su dio mog starog doma. Nekoć sam mislila da cu biti najslobodnija kada odem od svega sto me veže, kada odem u nepoznat svijet, među „druge“ ljude, moći cu skinuti sve sa sebe, ispružiti korak. Nisam ni slutila koliko se varam. Nisam od onih što gaze bez samilosti, što ne usprežu ni pred čim, ma nisam ni od onih što nehotice gaze. Često sam ja ta koju se zna ugaziti, spotaknuti, izgurati. Smrknuta nisam, a ni sklona isticanju neke snage, ne pričinjava mi zadovoljstvo ništa od toga.No postoji samo jedna iznimna situacija- a to je kada je u pitanju neko drugi, neko meni jako drag, neko u tom trenu nemoćan i potreban, tada mijenjam lice. Mislim da sam tada sposobna učiniti bilo što. Ma vjerojatno pišem stvari koje bi sam mogao pretpostaviti, ili su zajedničke većini ljudi, no ja sam jednostavno takva, ne mogu tek tako napisati nešto...

Strasno sam osjetljiva na neke teme, često me dovedu do ruba. Još uvijek se ne znam boriti s njima, još uvijek mi donose nemirne noći a jutra uvijek teža. Ja sam jedan pravi miks svega i svačega, a trenutno ne umijem da ti sve to na pravi način zapišem. Jedno ja u milionima različitih oblika koje se očituje ovisno o okolini, ljudima stvarima, trenutku....što smatram normalnim za svakog čovijeka.

Gubim se malo u ove sate, ne mogu da napišem ništa lijepo, ništa vrijedno spomena, a ti to zaslužujes.Ti, koji negdje daleko od mene sad sa suncem druguješ i ne slutiš da te spominjem, da si uz mene....



P>S>
OVO PISALA MOLENA
DA SE ZNA
DA MI NE ZAKUCA MILICIJA NA VRATANCA

фала
сад чекај да прочитам
иди пишки и то ....

aj taman da piskim

ja bi voleo da to posmatram

neki drugi put
zakasnio si