Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 12:50


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Glumački velikani  |  Poslato: 14 Apr 2012, 01:09
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Pavle i Boris među najpopularnijim glumcima

Glasanjem na filmskomm sajtu IMDB publika izabrala pedeset najpopularnijih glumaca sa prostora nekadašnje SFRJ. Glogovac prvi iz mlađe generacije

Slika
Pavle Vuisić, Boris Dvornik,Bekim Fehmiu, Fabijan Šovagović, Velimir Bata Živojinović

KORISNICI filmskog sajta IMDB koji se danas smatra internet gigantom, putem glasanja izabrali su pedeset najpopularnijih glumaca bivše Jugoslavije.

Vodeće mesto na reprezentativnoj listi glumačkih velikana dobio je Predrag Miki Manojlović, a slede ga Velimir Bata Živojinović i Fabijan Šovagović. Četvrti po popularnosti je Pavle Vuisić, a među deset omiljenih svrstali su se i Ljuba Tadić, Boris Dvornik, Bekim Fehmiu, Ivo Gregurević, Nebojša Glogovac i Rade Šerbedžija.


Ono što ovaj izbor čini zanimljivim jeste „paradoksalna“ činjenica da je najveći broj internet korisnika, koje čine filmofili mlađe generacije, svoje glasove dao zrelim, ili starijim glumcima, junacima brojnih filmova nekadašnje jugoslovenske kinematografije i TV produkcije. Za neke mlade ljude nezaboravni su ostali i velikani koji više nisu među živima. S druge strane, ova lista mogla bi da otvori i pitanje da li su filmovi iz doba SFRJ danas klasična - ostvarenja koja su prošla testove vremena i pokazala se kao vrednija od savremene produkcije koja je danas u ponudi u državama na ovim prostorima.

- Ponosan sam što sam na čelu ovakvog spiska glumaca - kaže za „Novosti“ Predrag Miki Manojlović. - Ovakav izbor možda je rezultat činjenice da mlađi glumci nisu igrali u toliko značajnih filmova, kao što su to bili projekti u doba jugoslovenske kinematografije. To je bio veliki prostor, velika produkcija, veliko tržište, ti filmovi koje smo zajedno radili uspešno su se probijali na zapadu. Teško je porediti to vreme sa sadašnjim - producenti filmova bili su ljudi od kredibiliteta, a danas uglavnom imamo „tranzicione producente“. U takvim okolnostima, filmovi moraju brzo da se rade, a čim je nešto na brzinu, sklono je greškama. Mladi glumci često nemaju vremena da neki lik urade onako kako bi želeli, taj teror producenata tera ih da rade „brzo i kuso“ - ističe Manojlović.

Slika


On smatra da je ova lista najpopularnijih i rezultat generalnog sagledavanja svih uloga koje je neki glumac odigrao tokom karijere, i da je na to što se našao na prvom mestu uticala i činjenica što i danas snima.

- Trajanje je važno, mislim da to publika ceni - smatra Manojlović, koji je i danas veoma angažovan u inostranim produkcijama koje imaju ozbiljan prodor na svetsko tržište, i u produkcijama u regionu.

Prvoplasirani iz mlađe generacije glumaca je Nebojša Glogovac, koji takođe kaže da je čast biti u društvu ovakvih glumačkih imena.

Slika

- Ovo doživljavam kao satisfakciju, ali i kao činjenicu da je vrlo važan test vremena, i da ono što se dobro uradi u glumačkoj profesiji ipak ostaje upamćeno, što potvrđuje i ovo glasanje nove, internet generacije. Iza nekadašnje jugoslovenske kinematografije stoje značajna ostvarenja, značajni autori, a ovi mladi ljudi nisu ni bili rođeni kad su se ti filmovi prikazivali u bioskopima. Mislim da i danas ima kvalitetne produkcije na ovim prostorima, a o kojim filmovima je reč mogli bi da pokažu upravo mlađi glumci koji su se našli među pedeset najpopularnijih.
Za Branislava Lečića ova lista mogla bi da pokaže nekoliko činjenica - da je nekada bilo kvalitetnijih filmova, veće tržište, i da su ljudi koji odlučuju o filmu bili svesni da ulaganje u ovu umetnost donosi profit.

- Ovaj odabir pokazuje i to da su mlađe generacije upoznate sa onim što se u filmskom prostoru dešavalo u nekadašnjoj državi, i zadovoljstvo je biti na ovom spisku. Postoji još nešto - pogledajte koliko ima malih država na prostoru gde je bila jedna domovina, svi smo poznati, publika je ista, a film i televizija, na opštu radost pokazuju da je kulturni prostor ostao isti i da će trajati, ma koliko se forsirale političke granice - kaže Lečić.

On smatra da nacionalne kinematografije u novim državama ne postoje, i da kvalitetan film, sa dobrom temom, koju obrađuju autori od zanata, uvek nađe put do publike, bez obzira na kom je jeziku.

- Nekada se smatralo da je glumac zaslužio popularnost kompletnim svojim kapacitetom, i u pozorištu, i na filmu i televiziji. Danas je, nažalost, dovoljno pojaviti se u nekom rijaliti šou programu, a biti glumac mnogo je ozbiljniji posao nego što se ovde sada prikazuje - ističe Branislav Lečić.


Vecernje novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Glumački velikani  |  Poslato: 24 Apr 2012, 07:26
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Šest decenija rada Mire Banjac

Decenije umetničkog rada velike glumice u monografiji „Lica Mire Banjac“

Slika

PRVE glumačke korake, spore i nesigurne, Mira Banjac načinila je pre šest decenija na školskim i svetosavskim priredbama u njenom rodnom Erdeviku. Od tada, pa do danas, neumorno niže nisku svojih glumačkih likova, naših malih i velikih žena.

Svi ti likovi sabrani su u monografiji „Lica Mire Banjac“, koja je prošlog decembra promovisana u Srpskom narodnom pozorištu, a u ponedeljak uveče i u Pozorišnom muzeju Vojvodine u Novom Sadu.


- Ponosna sam na tu galeriju žena iz svog naroda - rekla je nezaboravna Katica iz „Radovana Trećeg“, Marija iz kultne istoimene serije, Danica Čvorović iz „Balkanskog špijuna“, upravnica nudističkog kampa u „Lepoti poroka“, Ruža iz Barande...

O najupečatljivijim rolama legendarne glumice govorili su teatrolozi Vesna Krčmar i Miroslav Radonjić, kao i Zoran Maksimović, direktor Pozorišnog muzeja, koji je priredio ovu monografiju.


Vecernje novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Glumački velikani  |  Poslato: 24 Apr 2012, 07:27
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Razboleo se

Dragan Nikolić na VMA


Lekari su odlučili da ga zadrže u bolnici i ispitaju njegovo zdravstveno stanje, od čega će zavisiti da li će biti pušten kući ili zadržan na lečenju

Image
Milena zabrinuta za njega

Gaga pod nadzorom lekara!
Proslavljeni glumac Dragan Nikolić (69) nedavno je smešten na Vojnomedicinsku akademiju pošto mu je pozlilo. Prema nezvaničnim informacijama, lekari su odlučili da ga zadrže u bolnici i ispitaju njegovo zdravstveno stanje, od čega će zavisiti da li će biti pušten kući ili zadržan na lečenju.

Kako saznajemo, Nikolićeva supruga, glumica Milena Dravić svakodnevno obilazi muža u bolnici i veoma je zabrinuta. Ona s nestrpljenjem iščekuje rezultate analiza, ali se trudi da to ne pokazuje pred njim i da pozitivno utiče na Dragana. Glumačka legenda je između ostalog angažovan kao voditelj emisije „Milioner“, pa se očekuje da po izlasku sa VMA nastavi s radom.


Kurir

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Glumački velikani  |  Poslato: 26 Apr 2012, 17:19
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Milena Dravić: Ne živim kao zvezda


Image
Legendarna glumica Milena Dravić seća se susreta sa brojnim holivudskim zvezdama, otkriva tajnu opstanka svog četiri godine dugog braka i navodi zbog čega se kaje

Ako su osmeh i optimizam jedne od glavnih vodilja naše legendarne glumice Milene Dravić, onda je sasvim logično što ju je profesionalni put doveo i do nagrade za životno delo Zlatni ćuran koja joj je pripala baš na 41. festivalu Dani komedije u Jagodini. Kroz njenu pet decenija dugu karijeru sa trenucima u kojima je gradila nezaboravne role, smenjivali su se momenti kada je za njih bila hvaljena. A nagrade Žanka Stokić, priznanja u Kanu, dve Zlatne arene i pet Srebrnih, Carica Teodora i mnoge druge sve do priznanja Tatjana Lukjanova kojim je krunisala svoju teatarsku ulogu u predstavi Harold i Mod, samo su usputne stanice Mileninog glumačkog putovanja na koje je krenula daleke 1959. godine. Sada, između nedavno završenog Festa i uručenja važnog priznanja, u danima kada se mešaju osećanja nostalgije, sete, radosti i uzbuđenja, jedina heroina domaćeg glumišta seća se nekih nezaboravnih susreta, anegdota koje nikada do sada nije prepričavala, emocija koje je retko otkrivala... Tu negde, između crvenog tepiha u Kanu ili Veneciji, i Crvenog Krsta gde Milena pune četiri decenije živi svoj mir sa suprugom i kolegom Draganom Nikolićem, adresa je njenih uspomena.

Image

Story: Nagrada Zlatni ćuran potvrđuje da ste jednako uspešno kao i na filmu, publiku osvajali i u pozorištu. Smatrate li sebe komičarkom?

- Sebe vidim kao vedru osobu. Rođena sam kao borac, vesele sam naravi... Ponekad život učini da pokleknem, ali mi svaki put pozitivna energija iz dubine mog bića vraća vedro raspoloženje. Jer, iz depresije i mračnih raspoloženja ne može ništa dobro da se uradi. Život uvek treba gledati sa optimistične strane. Sigurna sam da su za ovo priznanje presudne uloge bile u predstavama Ćelava pevačica, Urnebesna tragedija, Ptici ptica, Kir Janja, Oksimoron Basarin, Kod lepog izgleda, Dekameron, Bokeljski d-mol, Lari Tompson, Harold i Mod, koju još igramo pred punom salom i mnoge druge. Zahvalna sam na nagradi, a još mi je draže što je primam na Danima komedije jer komediju volim kao žanr.

Story: Doživljavate li sebe kao slavnu glumicu ili kao sasvim običnu ženu?

- Ja sam veoma realna osoba. Znam da bi, da sam u nekoj drugoj zemlji, moj status bio drugačiji, ali pošto sam ovde, tako je kako je.

Story: Nedavno je završen 40. jubilarni Fest koji uvek iznova budi sećanja na neka lepša vremena. Po čemu pamtite njegove početke?

- Bili su to veličanstveni dani u slavu filma. Sećam se, recimo, vremena kada se u Domu sindikata, u prostoru gde je Fest inače i počeo svoj život, prikazivao Bertolučijev film Dvadeseti vek i da je projekcija trajala pet časova. Pamtim da sam u maloj torbi ponela sendviče i sokove, kojima sam se osvežavala dok sam sa galerije uživala u filmu. Bertoluči je te godine bio i naš gost. Festival su inače pratile velike žurke i prijemi koji su se organizovali i kada su sa filmom Easy Rider u Beograd došli Piter Fonda i Denis Huper, kao i glumac koji je u tom filmu imao sporednu ulogu, a bio na početku karijere - Džek Nikolson. Sve je delovalo nestvarno, baš kao što nama danas izgledaju festivali u Berlinu, Veneciji ili dodela Oskara... Znam da je danas drugačija ekonomska situacija, ali Fest je naša zajednička stvar kojoj svako treba da doprinese svojom idejom, a da za nju ne traži novac. Ove godine bilo je veoma dobrih ostvarenja: Artist, Čelična ledi, Drvo života, Opasan metod.... Fest zaista treba da bude praznik.

Image

Story: Kako komentarišete prašinu koja se podigla oko filma Anđeline Džoli U zemlji krvi i meda?

- Nisam još pogledala film. Svoj sud nemam dok ga ne pogledam, ali je užasno to što mnogi osuđuju naše glumce koji su prihvatili uloge u tom filmu. Pa da li to znači da je Stevu Žigona trebalo ukloniti zašto je igrao čuvenog Krigera, negativca u Otpisanima! Da su u bilo kojoj sredini na svetu, bilo kom glumcu ponudili rolu u Anđelininom filmu, ne verujem da bi odbio. Oni koji napadaju ne znaju šta znači biti pozvan od tako velike produkcije. Svaki glumac treba da se odazove na poziv za bilo koju ulogu koja mu se dopadne.

Story: Jeste li se ikada nakon snimanja filma Božidara Nikolića Tamna strana sunca 1988. godine čuli sa njenim suprugom Bredom Pitom, kome ste u tom ostvarenju igrali majku?

- Nismo se čuli od tada, a znam da je nedavno trebalo da snima film na našim prostorima. Međutim, odustao je posle skandala sa Anđelininim filmom. A šta bi nam falilo da je Bred Pit ovde snimao film!



Story: Prošle godine obeležena je i stogodišnjica od snimanja prvog srpskog filma o Karađorđu, a iste godine premijerno je prikazan i dokumentarni film Mile Turajlić Sinema Comunisto. On budi sećanja na vreme u kojem je maršal Tito podržavao glumce, a jedna od fotografija svedoči i o vašem susretu sa predsednikom. Kako ga se sećate?

- Sećam ga se po jednom prijemu koji je za kompletnu filmsku delegaciju organizovao u vreme Pulskog festivala 1968. godine na ostrvu Vanga na Brionima gde je inače letovao sa svojom suprugom Jovankom. Inače, ta 1968. godina važi za najplodniju godinu naše kinematografije koja je tada, pored Čehoslovačke i Mađarske, bila među prve tri u Evropi. Baš tada su snimljeni i filmovi Skupljači perja, Jutro, Breza... Zatim smo pozvani i na prijem koji je Tito organizovao kada mu je u goste došla i svetska zvezda Sofija Loren sa svojim mužem, slavnim producentom Karlom Pontijem.

Story: Jeste li imali prilike da razgovarate sa Sofijom Loren?

- Mi glumci smo bili predstavljeni njoj i njenom suprugu. Fest je ustvari bio mesto na kojem su nam se dešavali značajni susreti, a među gostima koji su dolazili u našu prestonicu bili su Marčelo Mastrojani, Robert de Niro, kojem sam na sceni uručila specijalnu nagradu, potom francuski reditelj Žak Tati, pa italijanski komičar Alberto Sordi, Đina Lolobriđida... Jednostavno, sami velikani svih kinematografija. Sećam se da je u trenutku kada smo Dragan i ja snimali jednu od epizoda emisije Obraz uz obraz, baš u vreme Festa, u naš televizijski studio došla Đina Lolobriđida. Bila je pomalo neraspoložena, a pošto smo završili razgovor, prošla je kroz rediteljsku sobu, zastala i pitala: Vi imate televiziju u koloru? Pošto je od reditelja Šotre dobila potvrdu da je ceo razgovor sa njom snimljen u koloru, zapitala je može li da se ponovi, ali je Zdravko rekao: Žao mi je, snimljeno je već. Eto, mnogi ni ne znaju da smo imali televiziju u koloru pre Italije.



Story: U kakvom vam je sećanju ostala večera sa rediteljem Alfredom Hičkokom?

- Tih dana 1969. godine tokom boravka u Beogradu gde je došao sa svojom suprugom, ponašao se fantastično. Vodili smo ih u Skadarliju, a on mi je poklonilo fotografiju na čijoj je poleđini napisao To Milena from Alferd Hitchcock i dodao svoj crtež. Još je čuvam kao uspomenu. Sva ta druženja bila su spontana.

Story: Vaša anegdota sa Bartonom ima posebnu draž?

- U vreme kada sam bila mala, a bioskop najveća zabava, bilo je popularno da se sakupljaju slike omiljenih glumaca. Uz to, bio je običaj da pišemo glumcima i tražimo im autograme, a ja sam među onolikim zvezdama pisala baš Ričardu Bartonu, i dobila sam fotografiju sa autogramom! Ni sanjala nisam da ću te 1973. snimati Sutjesku sa njim.

Story: Nakon projekcije filma Misterije organizma u Kanu doživeli ste jedan od najneočekivanijih susreta?

- Ekipi filma su prišli Džek Nikolson, ali i pokojni Džon Lenon sa svojom ženom Joko Ono. Bili su apsolutno oduševljeni filmom i čestitali su nam. Ni dan-danas ne mogu da prežalim što niko nije napravio našu zajedničku fotografiju.

Story: S obzirom na to da ste jedina glumica sa ovih prostora koja je ušla u Svetsku filmsku enciklopediju s kraja 20. veka, osećate li se kao prava heroina domaćeg filma?

- Mogu da budem heroina jedino po tome kroz šta sam sve fizički prošla snimajući filmove. Nisam ni bila svesna koliko su sve te ludosti pred kamerom bile opasne, ali nisam jedina koja danas plaća cenu svojim zdravljem. Pamtim scene u kojima sam zaleđena ležala na površini Dunava jer nisam mogla ni da potonem. U filmu Madona, koji je sniman za sarajevsku televiziju, nosila sam bebu u naručju i pela se uz strmu stenu dok se oko mene odronjavalo kamenje. Ni sada ne znam kojom sam natčovečanskom snagom uspela da stignem do cilja. Nije tako redak slučaj bio ni to da su me zimi, dok bismo snimali letnje scene, polivali ledenom vodom...

Image


Story: Da li bi vaš život bio podjednako uzbudljiv da poslednjih pola veka njegov najveći deo nije bila gluma?

- Od četvrte godine imam kontakt sa muzikom i baletom, pa osećam da sam bila predodređena za umetnost. Ako je već sve bilo ovako kako jeste, sigurno je tako trebalo da bude. Kroz sve ono što sam uradila za film, pozorište i televiziju prosto sam iskazala sve što je u mom biću. Kada me pitaju šta bih radila da se ponovo rodim, uvek kažem da bih sigurno birala glumu.

Story: Možete li za sebe da kažete da živite kao prava glumačka zvezda?

- Ne živim kao zvezda, iako sam doživela slavu i veliku popularnost. Inače, gotovo svi mi umetnici živimo veoma skromno, za razliku od sportista, operskih pevača, estradnih zvezda, biznismena i političara. Rekla bih čak da su glumci potcenjeni.

Image

Story: Jeste li nekada pomišljali da odete u neku drugu zemlju?

- Nikada nisam tražila nešto više. U vreme kada sam počinjala da gradim karijeru, gradila se i naša zemlja. Spremale su se velike pozorišne predstave, išlo se na gostovanja u najveće svetske teatre, kod nas su dolazile najveće svetske zvezde... Čuvali smo naš crveni pasoš pažljivije nego kakav brilijantski prsten! Bili smo srećni što možemo da putujemo, pa nismo bili toliko opterećeni imovinskim statusom. Po tri do četiri puta godišnje išlo se u London ili Rim, pa potom u Njujork... I ta putovanja su vredela više od bilo kakvih kuća i luksuznih automobila.

Story: Mora li svaki čovek da uči na svojim greškama?

- To je neminovno, ali mene niko nije naterao da radim ovaj posao. Ja sam ga sama birala, pa sam za sve što mi se desilo, bilo dobro ili loše, sama kriva. Mada, danas smatram da mi glumci nismo ni mogli bolje da prođemo jer nismo imali agente.

Story: Možete li da kažete kako vam je lepota u karijeri bila prepreka ili prednost?

- Iskreno, ja nikada nisam verovala u to da sam lepa. Jednostavno, nisam se time opterećivala. Možda mogu da kažem kako je moje detinjasto stanje duže potrajalo, jer sam kao žena sazrela tek posle trideset i neke, ali to mi danas dobro dođe. (Smeh)

Image

Story: Jeste li se ikada suočavali sa ljubomorom koleginica?

- Nijedna od nas ne bi uradila sve što je uradila da je bilo tako, a svaka je izgradila zavidnu karijeru

Story: Može li žena ženi da bude najbolji prijatelj?

- Od najranije mladosti imam svoje drugarice s kojima se družim do dana današnjeg.

Story: Ko u našem društvu igra važniju ulogu: muškarci ili žene?

- Našim ženama predstoji dug period za ravnopravnost na svim poljima.

Story: Prošle godine navršilo se četiri decenije vašeg braka sa kolegom Draganom Nikolićem. U čemu je tajna vašeg opstanka?

- Za dobar brak su na prvom mestu bitni ljubav i veliko razumevanje, a onda i strpljenje. O Draganu i meni svašta su pričali, međutim, mi se ne bavimo glasinama. U vremenu koje nam predstoji oboje želimo da sve naše snage koncentrišemo na našu porodicu i na naš rad.

Story: Jeste li se inače u životu često oslanjali na partnera?

- Živim sa čovekom koji se bavi istom profesijom kao i ja. Razumemo se, pa ako ja zbog posla nisam prisutna kod kuće u nekom periodu, on mi ne zamera. Tolerancija je uvek postojala jer u suprotnom ne bismo toliko godina bili zajedno.

Story: Da li ste važne životne odluke donosili srcem ili razumom?

- One najvažnije razumom.

Image

Story: A da li vas je život naučio da je kajanje uzaludno?

- Ako razmišljam o tome jesam li bolje mogla da odigram ulogu, tu kajanja nema. Mogu da se kajem samo ako sam prema nekome bila loša ili ako nisam učinila nešto, a mogla sam. Važno je ne izneveriti najvažnije ljudske osobine. Žao mi je što nisam neke stvari isprobala, što nisam otputovala na neko vreme u neku drugu sredinu gde bih proverila sebe. Rekla bih da sam tu išla linijom manjeg otpora, vadila sam se na porodicu... Jesam za nju oduvek bila vezana, ali pre bih rekla da su me u tim trenucima obuzimali nesigurnost i strah koje donosi pitanje hoću li se snaći. Međutim, sada vidim da bih uspela gde god da sam bila, ali čim nešto nisam probala, onda neću ni da se kajem.

Story: U našoj sredini mnogi su skloni da kažu kako žena, ako nije ostvarena i kao majka, nije u potpunosti uspela. Jeste li bili u situaciji da čujete slične osude?

- Svaka žena mora da sluša samo sebe i osećaj koji ima duboko u sebi. Kod tako važnih odluka nikakvi saveti sa strane ne pomažu. To je i individualna stvar koja zavisi i od želje određene osobe za materinstvom, ali i od sudbine. Mnogo je ljudi bez dece, ali je važno da je čovek plemenit i da čini nešto plemenito. To je jako delikatno pitanje koje zadire u sferu najdublje intime.

Story: Verujete li u sudbinu?

- Postoje znaci koje treba prepoznati i pratiti. Verujem da postoji nešto. Često kažemo: Bože, kakva slučajnost! U stvari, ništa nije slučajno.

Image

Story: Jeste li zadovoljni svojim životom?

- Bila bih nezahvalna i neskromna kada bih rekla kako sam nezadovoljna. Dani i godine su tekli, a činili su ih raspoloženje, velika sreća, ali i trenuci potištenosti i tuge. Ipak, sve je to život. Žao mi je što nisam sela i napisala neki roman, ali i za to imam odgovor. Pomalo sam lenja.

Image


Story

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Glumački velikani  |  Poslato: 29 Apr 2012, 20:36
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Mira Stupica: Ja odlazim uskoro

Iznenadni susret sa prijateljima u Muzeju Narodnog pozorišta toliko je raznežio legendarnu glumicu Miru Stupicu da nije mogla sakriti svoje suze, a njene reči zvučale su kao oproštaj

Slika

Kada je prošlog četvrtka sporim korakom dolazila u Narodno pozorište u Beogradu, u kome je igrala tolike godine izgarajući pred publikom i za nju, čuvena srpska glumica Mira Stupica (88) nije ni slutila da će je sačekati iznenađenje. Povod za dolazak u ovu pozorišnu kuću bila je promocija dvanaestog izdanja njene autobiografske knjige Šaka soli, a legendarna umetnica nije želela da odbije ovaj poziv, mada retko kad napušta svoj dom na Čuburi. Neočekivani susret sa dragim prijateljima koji su je sačekali u Muzeju Narodnog pozorišta, koji je i otvorila krajem 2010. godine, a potom i dodela srebrnjaka od strane upravnika Božidara Đurovića, vidno su je potresli. Iako je toliko puta tokom svoje briljantne karijere, kada joj je srce najviše krvarilo zbog gubitka dragih osoba, imala snage da stane na daske koje život znače i pruži maksimum, ovaj put otkrila je najtananije niti svoje duše i nije mogla da sakrije uzburkane emocije.

- Zbunjena sam jer nisam znala da ću sresti toliko dragih ljudi pa ne znam šta da vam kažem. Htela bih mnogo lepih stvari da podelim s vama, ali nekako sam stala i ne mogu, mada starost nije opravdanje za to – rekla je glumica pokazujući na svoje ruke koje su drhtale od ushićenja, a potom je uz kraću pauzu nastavila.

Slika

- Knjigu Šaka soli pisala sam pre dvadeset i nešto godina. Ne mogu da kažem kako je odlična, ali to je sigurno dobra knjiga koju je pročitao ogroman broj ljudi od kojih sam dobila samo pohvale. Narodno pozorište ponudilo mi je da je ponovo izdamo i ja sam prihvatila. Večeras su me pozvali na njenu promociju i mislila sam da ću samo potpisivati knjigu nekim klincima, međutim, ovde vidim elitu. Mnogo vam hvala, zbunjena sam, ali i presrećna što sam ovde s vama – istakla je Mira Stupica dok ju je iz publike pažljivo posmatrao njen rođeni brat i glumački bard Bora Todorović (82) koji joj je u životu uvek bio veliki oslonac. S obzirom na to da je duboko zagazila u devetu deceniju, Mira Stupica veoma retko izlazi iz kuće jer je krhkog zdravlja, a najteže joj pada samoća. Slobodno vreme najradije provodi sa starim drugaricama i u društvu ćerke Mine koju je dobila u prvom braku sa glumcem Milivojem Popovićem Mavidom. Od nje ima voljenu unuku Miu i praunuka Maksima koje retko viđa jer žive u inostranstvu. Nakon smrti trećeg supruga, političara Cvijetina Mijatovića 1992. godine, glumica živi sama. Ipak, najradije se priseća vremena provedenog sa svojom najvećom ljubavlju, rediteljem i arhitektom Bojanom Stupicom koji je osnovao Jugoslovensko dramsko pozorište i projektovao Atelje 212, a preminuo je 22. maja 1970. godine. Iako je od njegove smrti prošlo više od četiri decenije, glumačka diva nikada nije prežalila taj bolni gubitak, pa je i na promociji pustila suze na pomen njegovog imena i dela kojim je zadužio našu kulturu. Svesna da je i njen kraj možda blizu, poslednje reči izgovorila je kao mali oproštaj koji je mnoge dirnuo.

Slika


- Ne znam kako da vam zahvalim, možda moje suze to mogu. Nisam se nadala ovakvom susretu niti sam znala šta me čeka, ali toliko ste dobri i pažljivi, ličite mi na ljude koje volim i zato vam zahvaljujem. Nikada neću zaboraviti ovaj sastanak s vama, nikada… I molim vas, ja odlazim uskoro, ali znam da ćete me se sećati – rekla je drhtavim glasom ova maestralna umetnica, što je izazvalo veliki aplauz, ali i suze u publici.


Story

_________________
Slika


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Glumački velikani  |  Poslato: 08 Jun 2012, 14:04
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Seka Sablić: Kad porastem, biću bogata

Monografija o Seki Sablić otkrila mnoge nepoznate detalje iz života naše glumice. „Daj Bože samo da u životu svake večeri budem na sceni, ništa mi drugo ne treba“, zapisala je, još kao tinejdžerka, u svoj dnevnik

Image

ROĐENA sam u Beogradu, na Čuburi, u bolnici koja danas nosi naziv „Za majku i dete“ u Tiršovoj ulici. Rodila sam se 1942. godine, u jeku rata i najstrašnijih opasnosti za mene, moju majku i oca, jer moja majka je bila Jevrejka - Sefardkinja sa Dorćola. Nikada tokom rata nije nosila žutu traku. Kada se udala za mog oca, Stevana, hrišćanina i preselila na Čuburu, roditelji su je se odrekli. Nije imala kontakta s njima sve dok njenu familiju, pet sestara sa decom, nisu odveli u logor na Sajmište - deo je intimnog poglavlja „Moja mala autobiografija“ Jelisavete Seke Sablić, a u okviru monografije koja je ovih dana izašla iz štampe.


Pitka i zanimljiva knjiga (priređivači Zoran T. Jovanović i Tamara Bijelić) pojavila se u izdanju UDUS-a, kao sastavni deo priznanja za životno delo „Dobričin prsten“. I u njoj, naša velika, svestrana i omiljena glumica otkriva detalje iz ličnog i profesionalnog života, zanimljive, tim pre što i sama naglašava kako nikada nije volela da priča o sebi i drugima: „oslobađajući se tako identiteta bila je slobodnija da stvara sopstveno mišljenje o ljudima i svoje slike sveta“...

Tih teških, četrdesetih godina prošlog veka rodilo se svo troje dece. Uz Seku i dvojica braće Siniša i Branko. Posebno mesto u njenom srcu pripadalo je ujaku, jedinom preživelom iz majčine porodice koji se spasao pogroma odlazeći u partizane. Posle rata otišao je u Izrael, odakle je iz drugog ratnog pakla uspeo da joj pošalje paket s crvenim cipelicama.

Image

- Moj otac je poreklom sa Banije, pa smo često porodično odlazili u njegovo selo koje se zove Mala Gradusa. Tamo su ljudi bili još gladniji nego mi u gradu, tako da im je otac često slao pakete iz Beograda. Moglo bi se reći da je celo moje detinjstvo zapravo bilo lepo. Obeleženo siromaštvom, ali bez muke, bez gladi. Otac je radio i brinuo da uvek budemo siti. S druge strane, moja majka uvek je želela da izađe - u pozorište, u bioskop, bila je željna „provoda“, „luksuza“...Tako sam ja, kao mala, stalno govorila kako ću biti bogata. „Kad porasteš, šta ćeš biti?“ - „Biću bogata!“ Naravno, u realnosti je ispalo potpuno suprotno od toga, iako sam ostala pri stavu da je veoma važno obezbediti dostojan život koji ne podrazumeva poniženja. Međutim, kako sam odrastala, sve više su me zanimale nematerijalne vrednosti.

Slede nežna uspomene na majku, detinjstvo, školske dane, muzičko obrazovanje. Polako ju je obuzimala ljubav prema glumi, „potpuno nesvesnu onoga što je hvata i zbog čega“.

- Talentovan glumac igra sa istim uspehom i rezultatom na svom početku, kao i na kraju. I u sredini. U početku hodaš intuitivno, prolazeći kroz sve potpuno prirodno i spontano i tada hodaš najlepše moguće. Počinješ da se gubiš i zbunjuješ onda kad počneš da razmišljaš o načinu na koji radiš stvari, kad počneš da se preispituješ kako to hodaš - beleži u ovoj knjizi Seka Sablić.

Slika

UZORI

- NE volim uzore i nikad ih nisam imala. Očaravale su me neke predstave, ali nikad se nisam posebno lepila za neko ime. Sećam se svih predstava sa Mirom Stupicom, pa božanstvenim Plešom... Te cele generacije koju sam gledala dok još nisam postala glumica. Posle, na Akademiji, počela sam da ih posmatram mnogo kritičkije. Bilo je i lažnih veličina, koje su nestale, izbrisalo ih je vreme.

Puno je uspomena i na dane studija, profesore koji su se smenjivali, diplomski ispit, prvi angažman. Igrala je u pozorištu „Boško Buha“, s tadašnjim momkom Boletom Stošićem, koga su deca obožavala i zvala „Bole iz bureta“. Iz tog iskustva nastalo je i jedno zanimljivo opažanje o najmlađoj publici:

- Ako si iskren i ako si zaista duhovit, deca su prva koja će to primetiti i prepoznati. Takođe, kao dečji glumac moraš biti i penušav i lak da bi prešao rampu. Ako zaista ispunjavaš sve te atribute, oni neće vikati, oni ćete slušati...

Posle jedne predstave Arse Jovanovića na večernjoj sceni „Buhe“, poznati reditelj ju je pozvao da igra i u njegovoj predstavi „Mačka u džaku“, na sceni Ateljea 212. A Mira Trailović je „u to vreme lukavo postupala - kao sa šargarepom na dugačkom štapu, čas te povuče, čas pusti, pa ponovo cimne“. Na kraju, konačno ju je angažovala u Ateljeu. O godinama, ulogama i nagradama koje su potom usledile u pozorištu, filmu i TV - gotovo je sve poznato. Ali se ne znada je Seka Sablić još kao tinejdžerka zapisala u svom dnevniku:

„Daj Bože samo da u životu svake večeri budem na sceni. Ništa mi drugo ne treba, samo da budem na sceni“.


Ta tako velika i blistava želja joj se ispunila. I ne prestaje da ispunjava sve ove decenije...

LJUBAVNIK I MUŽ

- MENI je gluma sve dala: sigurnost, radost, sreću, apsolutno sve. Nikada, ali nikada nije išla nauštrb mog privatnog života. Možda nisam bila u prilici da se dvoumim, recimo da neki divni ljubavnik ili muž postavi uslov: ili ja ili pozorište! Kada sam bila sasvim mlada, izjavila sam da ne bih glumu ni za carstvo dala! Mislila sam na Grejs Keli, kako sam naivna i blesava, mislila sam: baš je glupa što je napustila glumu da bi bila princeza! Toliko sam volela glumu. Nisam imala ta iskušenja u životu da nešto žrtvujem radi glume.[/color]


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Glumački velikani  |  Poslato: 10 Jun 2012, 01:07
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Studio 45 - Rade Serbedzija



Vrh
Nora
Post  Tema posta: Re: Glumački velikani  |  Poslato: 05 Jul 2012, 11:25
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 05 Jun 2012, 18:35
Postovi: 539

OffLine
Bata Živojinović u bolnici, doživeo moždani udar

Živojinović je i ranije imao srčanih problema, a to je sa ostalim faktorima rizika doprinelo teškom obliku šloga

Image

BEOGRAD - Spski glumac Bata Živojinović doživeo je moždani udar i nalazi se u bolnici "Sveti Sava".

Živojinović je u bolnicu primljen u utorak.

Bata Živojinović je i ranije imao srčanih problema, a to je sa ostalim faktorima rizika doprinelo teškom obliku šloga.

On je već imao jedan infarkt koji mu je oštetio srce. Dijabetičar je, a za razliku od kardiovaskularnih problema, gangrenu koju je lečio na Kubi potpuno je sanirao.


Kurir

_________________
"SUDBINA MESA KARTE - MI IGRAMO."

SOPENHAUER


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Glumački velikani  |  Poslato: 13 Jul 2012, 22:09
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Slika

Slika

Slika

Slika

Nema glumice koja se više šalila na svoj račun i na račun svog izgleda. Govorila je da je imala sve što glumici ne treba: nizak rast, sitne oči, kratke noge… Iako nije „po meri“, Mira Banjac uspela je da nam dočara nezaboravne likove sa pozorišnih dasaka, iz TV serija i filmova. Vojvođanka iz Erdevika, kojoj je Zoran Radmilović stalno pretio da će da je „vrati u Srpsko narodno“, ostvarila je niz nezaboravnih uloga i svoj život obojila druženjima sa glumačkim legendama i pesmom sa salaša. Danas, sa 76 godina, Mira Ba-njac i dalje radi, gledamo je u TV seriji „M(j)ešoviti brak“. Svakog dana, vozač ide po nju u Novi Sad i vraća je uveče kući, a neretko, glumica spava u jednom beogradskom hotelu, gde smo sa njom i razgovarali. Taj ritam nimalo joj ne smeta. To je, kaže, drži u životu.

–Dokle god radim, biću živa. Kad budem prestala da radim, ja ću da uginem kao biljka. Ne da umrem, nego da svenem. Celi moj život bio je rad i ogroman rad. Oduševljava me sve što radim i svaki susret s nekim novim, mladim svetom. Uvek sam se držala lepe misli Isidore Sekulić da je popularnost kvarljiva roba. A u našem poslu treba trajati, treba se rasporediti i ne trošiti na neke beznačajne stvari zarad popularnosti. Treba karijeru lagano graditi, osetiti svoje mogućnosti i trenutak kad ste više potrebni i kad ste manje potrebni.

Mira Banjac kaže da ju je monografija o njoj, objavljena povodom nagrade „Dobričin prsten“, naterala da se malo presliša i sumira svoj život.
–Jedan se krug zatvorio i nekako me je to nateralo da sagledam ceo svoj uporedni život, svoje prijatelje. I došla sam do zaključka da sam imala dobru karijeru i mali život. To je uvek bilo moje lično opredeljenje. Nisam živela neki spektakularan život, nisam pripadala ženama koje su jako, egzaltirano bile uvek u svemu „napolju“! Kad se završi posao, povučem se u svoju kuću, među prijatelje. Tako sam i provela život.

Slika

Ne da Bog sve

Danas, ovoj ženi sa „dobrom karijerom i malim životom“, ostala je neispunjena samo jedna želja.
–Istinski mislim da bih danas dala celu karijeru da imam unuče da mi trčka po kući. Neko bi dao za moju karijeru sve, a ja bih sve za nečiju porodicu. Ali, nije mi se dalo. Ne da Bog sve. To je ta ravnoteža.

Mira Banjac danas živi u svom novosadskom stanu, sa sinom Branislavom.
–Moj sin je skoro 30 godina radio kao kamerman. Dok smo živeli u Beogradu, radio je na RTS-u, a potom i na TV Novi Sad, odakle je, kao i mnogi, otišao. Sada trenutno ne radi. A ja uvek imam šta da radim. Volim svoju kuću. Volim da je sve urađeno mojom rukom. Od cveća na balkonu, pa nadalje. Idem na pijacu, kuvam, dobro kuvam. Radim sve što i drugi normalni ljudi. Ušla sam u mirne vode, u godinama sam kada čovek zna gde mu je mesto. Vratila sam se u svoj kraj, jer valjda u sebi nosim nešto od te vojvođanske mirnoće i širine, pa mi prija usporeni ritam kojim se u Vojvodini živi. Nisam uskraćena ni za šta. Novi Sad ima pozorišta, promocije, izložbe, filmove, tu su mi prijatelji. Uvek znam gde ću ih naći.

Družim se i sa ljudima van posla, od kojih dobiješ nešto skroz drugo, pa kad sve pomešaš kao karte, bude ti veoma zanimljivo. Nalazim radost u svojoj kući, radujem se sitnicama koje kupim. Sada sređujem kupatilo iz temelja! Pre 12 godina došla sam u staru zgradu koju su pred rat zidali bogati Jevreji i bankari. Sada moramo da je adaptiramo i kupatilo je došlo na red. Eto, radim sve ono što u frkama nisam stizala. Čitam ono što želim, slušam muziku za koju nisam imala vremena. Srećem se sa prijateljicama koje poznajem i po 40 godina. Organizujemo male ženske „sešne“. I dalje me ljudi pozdravljaju na ulici i ovde i u Novom Sadu, gde se manje-
-više svi poznajemo. Pa, Novi Sad možeš da prođeš biciklom s kraja na kraj. Ti susreti s publikom su lepa svakidašnjica, za te ljude sam radila ceo svoj život.

Slika

Moje dete

Rado se seća jednog takvog susreta kada je sa snimanja filma „Sećaš li se Doli Bel“ krenula ka Beogradu.
–Srela sam neke mladiće koji su jurili na avion za Libiju. Zaustavila sam taksi, čak pozovem i jednog prijatelja na aerodromu i pitam ga da li može da zaustavi avion dok momci ne stignu. Oni su bili zgranuti, kako ja mogu i to! Hteli su da zahvale, tražili mi adresu i ja im dam. Pomenula sam da imam dete. Posle nekog vremena, pojavljuje se jedan od njih na vratima. Došao je da mi zahvali i u rukama je držao neki duksić za dečaka od dve-tri godine. Kaže, poklon za moje dete! A iz fotelje, mrko gleda i mene i njega moj sin Branislav, od svojih 30 godina, u karate mantilu, sav onako krupan. Uvek mi je i zamerao što ga zovem „dete“. Pa dete je uvek za majku –dete!

Odavno su nam poznate i priče o tamburašima, kafanama i druženju posle predstava i snimanja…
–Ne spadam u one koji govore „e, u moje vreme“… Verujem da i danas mladi imaju neka svoja druženja. Mi smo možda bili smireniji, nije bilo te trke za poslom, za parama. Imali smo više vremena da se opustimo. Klub u Ateljeu bio je čuven po druženjima koja su bila kao mali seminari. Do-lazio je Danilo Kiš, Dobrica Ćosić, Borislav Pekić, Mihiz… Kada njih sretnete, osećate da niste vreme potrošili na sedenje bez ikakvog razloga već da ste nešto i dobili –i prijatelje i ono što su rekli. Treba učiti od ljudi. Oduvek sam bila lopov, krala sam od pametnih ljudi –kaže Mira Banjac.

A u njenom životu bilo ih je mnogo, od profesora do kolega kojima se beskrajno divila. Na putu od Erdevika, gde je rođena i živela s majkom, kada su svi mislili da će biti advokat, pa do danas, Mira Banjac radila je s najvećim glumačkim imenima.
–Sreća je živeti pored takvog jednog ešalona pametnih ljudi. Imam jednu divnu priču s Mirom Stupicom iz vremena kada sam bila „mala glumica“. Ona je tada bila u zvezdama! Videla sam je jednom kada sam iz Novog Sada došla na pola dana u Beograd. Stajala sam preko puta Jugoslovenskog dramskog pozorišta, sa strane Cvetnog trga, a ona je izlazila iz pozorišta sa Marijom Crnobori. Ostala sam fascinirana i zakopana u mestu. Rekla sam sebi da nikada neću uspeti da „pređem“ preko puta. Njen glas urezao mi se negde u mozgu za sva vremena. Kasnije sam se sprijateljila s njom i spremala predstavu „Marija se bori s anđelima“. Na probama je sve teklo kako treba, ali na dan premijere, stojim iza kulisa, a Mira je već na sceni i odjednom čujem njen glas! Onaj glas koji sam u mladosti čula. Dobila sam takvu tremu da su mi se noge odsekle. Nisam mogla da verujem da ću se s njom naći na sceni oči u oči. To je ta glumačka hemija, neko čudo koje se teško da objasniti.

Slika

Tužni odlasci

Bata Stojković i Zoran Radmilović legende su bez kojih život Mire Banjac ne bi bio isti.
–Bata i ja bili smo uhodan par. U filmu „Varljivo leto ‘68“ izgedali smo kao muž i žena. Otkako je on umro, ja više ništa i ne igram u pozorištu, jer više nema predstave „Korešpondencija“, koju smo igrali tolike godine. Bata je bio veoma zahtevan glumac, vrlo tačan, pedantan, on nas povuče kao remorker. Na snimanjima i probama nije bio mnogo šaljiv. Bio je veoma ozbiljan akter. Ko ga je voleo, voleo ga je, ko nije, nije. Bio je težak, ali značajan prijatelj, zahtevan i težak, ali i značajan glumac. Više si se ti prilagođavao njemu nego on tebi. Sve filmove s njim vrlo sam lako radila. Na kraju krajeva, znala sam svoje mesto u toj našoj porodici. Postoje dobri, odlični, veliki, vrhunski i neponovljivi glumci.

Zoran Radmilović bio je neponovljiv. „Radovana Trećeg“ radili smo s takvim zadovoljstvom i to je publika prepoznala i razmazila nas. On je bio motor koji nas je vukao, a mi smo ga ložili. Svake večeri igrao je drugačiji tekst, ali je do kraja ostao Radovan koga je zahtevao Duško Kovačević. Ma, bilo je neodoljivo igrati sa Zoranom.

Pamtimo je i po odličnoj ulozi u filmu „Lepota poroka“ Živka Nikolića, gde se, kao i u „Radovanu Trećem“, zarad uloge potpuno promenila i poružnila.
–Živko mi je, onako tih i pažljiv, rekao: „Moraću malo da te podšišam i ofarbam…“ I ja pristanem jer je uloga bila sjajna. Ofarbali su me u crnog gavrana, moj frizer se dva meseca mučio da mi vrati onu moju sivoplavu nijansu. Ali, vredelo je, nisam se pokajala i nije mi bilo teško i neprijatno da nosim tu ružnoću.

A da li joj je išta bilo neprijatno u pozorištu, na filmu, televiziji…?
–Moram da vas iznenadim, nikada me niko i ništa u poslu nije povredilo. Ni novinari, ni kritike. A bilo je loših kritika. Ha! Pa, mogu na prste jedne ruke da nabrojim uloge iza kojih mogu da stanem, sve drugo je tekuća traka. Ali, nisam se ljutila. Još trajem i ne nosim ni jednu jedinu ranu iz pozorišta.
Jedino što je rastuži jesu, kaže, odlasci…
–Mnogo sam prijatelja izgubila. Evo, nedavno je otišao i Danilo Lazović… Ne mogu da verujem da čovek tako ode, da se izvrne, da nestane. Ne smem ni da brojim koga sve iz Ateljea nema, a ko mi je značio i ko je sa mnom stvarao ceo moj svet i ovo što danas jesam.

Slika

Uhvatila brzi voz

– Bila sam negovana glumica. Deset godina sam u Novom Sadu čekala da dođem do Sterijinog pozorja. Nisam to smatrala nepravdom. Tada se brinulo o glumcima. Ako kažeš da bi da nešto igraš, reditelj ti kaže: „Može, ali za tri-četiri godine.“ I za to vreme zaista dobiješ kvalitet. Danas su reditelji gostujući, obave svoj posao i odu, ali ne znaju da neki glumac treba da dobije nešto jače, da ga treba pogurati. Čekala sam i da se pojavim na filmu, koji je bio samo za izuzetne ljude. I s televizijom sam se kasno srela. U poslednjem momentu uhvatila sam taj brzi voz i radila sam sa našim najboljim rediteljima.


Puls


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Glumački velikani  |  Poslato: 20 Jul 2012, 21:45
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Nikola Simić: Nemam žal za mladošću

Glumac govori za „Novosti“ o prvoj ulozi u mjuziklu, nekadašnjem JDP, počecima, velikim glumcima. Svaki životni period i vreme nosi nešto specifično. Ne mislim kakav sam bio, kakav sam sada. A i da mislim, da li bi mi pomoglo?

Slika

NE voli kada se kaže da je „legendarni glumac“, ali on to jeste. Jer, na pragu osme decenije života ostvariti prvu ulogu u mjuziklu, pritom igrati s toliko glumačke preciznosti i poleta, a u pevačkom smislu i snage, to može samo neko kome pripada epitet legende - nedavno je objavio riječki „Novi list“ povodom gostovanja beogradskog mjuzikla „Producenti“ na festivalu u Opatiji, a deo oduševljene kritike odnosi se na našeg Nikolu Simića.

A on zaista može sve. Da malo nervira, malo šarmira kao Ostojić u „Srećnim ljudima“, briljira u „Tesnoj koži“ kao večiti „mlađi referent“ Mita Pantić, pozajmljuje glas Dušku Dugoušku, više od četiri decenije nosi „Bubu u uhu“, pa čak (kako su objavile jedne novine) „glumi“ i roditelja na telefonu i opravdava izostanke!


Konačno, uspelo mu je i da pomeša, sam će reći, vodu i ulje: da peva, igra i glumi u mjuziklu.

ČEMU JUBILEJ?

* Premijerno ste na scenu stali još kao student 1957, pre pedeset pet godina?
- Bilo je to u predstavi „Oklopni voz“, u režiji Miroslava Belovića. U glavnoj ulozi Milivoje Živanović, igrao je i Ajvaz, Zoran Ristanović. Imao sam epizodu, ulogu bogomoljca. Nisam obeležio jubilej. Čemu? Sad to rade pevaljke za 25 godina rada po kafanama. Nemojte samo o kulturi da me pitate. Odmah se setim Žila Verna i „Dvadeset hiljada milja pod morem“! Sve je manje ima u novinama, njene stupce uzimaju silikonske grudi i zadnjice. Začudilo me je kad sam video da je neko ovog mladog matematičara stavio na naslovnu stranu novina...
- Kada ste pred nekim zadatkom koji nikada niste radili, a u nekom ste zrelom dobu (da ne spominjemo godine „na pragu“, jer i u četrdesetim se možete osećati kao da imate osamdeset i obrnuto) rezultat uvek zavisi od vas i vašeg pogleda na život - objašnjava Simić. - Eto, reditelj „Producenata“ me je pozvao da sad nešto prvi put radim, a neuobičajen zadatak sam imao i kao student na početku karijere, u oratorijumu „Jovanka Orleanka na lomači“ na Kolarcu. Marija Crnobori igrala je Orleanku... Eto, posle toliko godina susreo sam se sa novim izazovom koji se zove mjuzikl. Sećam se vremena kada je Pozorište na Terazijama gajilo operete. Tada sam slušao Baju Bajčetića, Željku Rajner, Đokicu Milakovića. Ansambl me je divno prihvatio, a pozitivna atmosfera tokom rada podsetila me na nekadašnju u Jugoslovenskom dramskom. Kako smo se nekada radovali 1. septembru i okupljanju na početku sezone.

* U „Producentima“ ste imali priliku da pokažete i neke druge umetničke darove?

- Nikada nisam pevao, iako sam sluhista, za razliku od oca, brata Slavka, pa i sinovca. To sam nasledio od majke. Otac je na starom Đermu imao pekaru, prodao ju je 1940. godine i mi smo se doselili na Topličin venac. Slavko je iznajmio stan, bila je to devojačka sobica sa kuhinjom. Ali stanodavci su se „onesvestili“ kada je na špediteru stiglo nas petoro: roditelji, nas dvojica i tetka Živka. Tu je već živela neka žena sa detetom, pa nas je bilo jedanaestoro u stanu od sedamdeset kvadrata! U to doba moji su uzeli pod zakup kafanu u Prizrenskoj ulici. Otac je držao kafanu, majka i tetka kuvale, a Slavko kelnerisao. Nekom prilikom jedan gost je čuo majku kako peva u kuhinji, pa je brata pitao da li bi ona htela da peva u Radio Beogradu. Nije bilo šanse, otac to ne bi dozvolio. Ali eto, ja sam sad postao i pevač.

* Šta vam je izazovnije u novom zadatku, pevanje ili igranje?

- Pevački deo je najteži. Dugo sam se premišljao, desetak dana nisam potpisivao ugovor. Nisam hteo da posle ovoliko godina nešto uprskam. Reditelj Jug Radivojević je bio uporan i ja sam prihvatio ulogu. Naravno, predstava ne prestaje da raste, stalno se nadgrađuje. To vam je kao kad se žena porodi: sa igranjem je kao sa odrastanjem, vremenom se dobija na ležernosti i sigurnosti.

Slika

* Pominjete stari JDP. O prohujalim vremenima u ovoj kući ređe se priča nego, recimo, o nekadašnjem Ateljeu 212?
- Osobenim su ga, pre svega, činili ansambl i glumačke veličine u njemu. Na prvom mestu bili su red, rad, disciplina. I odgovornost prema predstavi. Ona je bila neprikosnovena: ni po koju cenu nije smela da se otkaže. Pamtim kad se jednom glumac razboleo, a Pleša je uzeo tekst i njegovu ulogu čitao na sceni! Jugoslovensko dramsko imalo je velikih i tragičara i komičara, svi su živeli punim pozorišnim životom. Predstave su bile pune, postojale su i dve lože sa strane - jedna za upravnika, druga za goste. A upravnik je vrlo često prisustvovao izvođenjima. Atelje je, pak, bio avangardniji, više se i pilo tamo. Kod nas su za boeme važili Cole Dečermić i Miša Samardžić. Ali sve u okvirima dozvoljenog.

* Da li je ponekad bilo „iskakanja“?

- Sećam se pokojnog Mije Aleksića. Matine predstava „Dunda Maroja“, u režiji Bojana Stupice. Mija „uskočio“ umesto legendarnog Joze Laurenčića. Pet do tri, njega nema. Perica Slovenski spreman da ga zameni. Mija stiže i, iako „pod dejstvom“ alkohola, perfektno odigra celu predstavu! Sutradan je dobio otkaz. Tako je i prešao u Narodno i više se nikad nije pojavio u JDP. Veliki glumac, karakterni komičar,koga se pozorište odreklo zbog jednog prestupa. A danas se predstave otkazuju i telefonom. Samo jave „bolestan sam“...

PODSMEH I PSOVKA

* Živimo u doba podsmeha i psovke, ne samo u jeftinim komedijama? - Tražite od mene da nešto kažem, a niko ne sluša ni sede glave naše Akademije nauka. Kad bi svi digli glas, možda bi se nešto i učinilo ne samo u kulturi nego i prosveti, kao i svuda drugde. Jednom davno sam na sastanku Gradskog komiteta postavio pitanje zašto pored muzičkog i likovnog, ne postoji filmsko i pozorišno obrazovanje, što bi bilo veoma važno za opštu kulturu svakog mladog čoveka. Kad se završio sastanak, zagrlio me je visoki funkcioner toga vremena i rekao: „Znao sam da ćeš nešto da zasereš!“
* U vašoj klasi je završio i veliki Bata Živojinović, koji istina, karijeru nije gradio u teatru?

- Bata je fenomenalan glumac u svim svojim filmskim ulogama, ali nije bio za pozorišnu scenu. Ne mogu da ulazim u analizu i razloge, verovatno je objašnjenje u drugačijem pristupu pozorištu nego filmu. Na filmu je sve brže, od učenja teksta do svega ostalog. Kad već o tome govorimo, glumci se razlikuju i po brzini pamćenja: Đuza, na primer, posle treće probe zna tekst napamet, a ja sam „vizuelac“ i moram da prođem kroz mizanscen.

* Gotovo neverovatno zvuči podatak da su se dva rasna komičara prvi put srela u filmu „Beli lavovi“: vi i Mira Banjac?

- Takva je naša glumačka sudbina, nekad prođete kroz ceo profesionalni život, a da se nikada s nekim kolegom ne susretnete. Predlagao sam Lazi Ristovskom da sa to dvoje junaka napravi ceo film ili seriju: kako odlaze u svetska letovališta, počinju da pljačkaju, postaju vrhunski prevaranti.

* Gledamo sa zadovoljstvom (čak) i reprize vaših serija. Nedavno „Diplomce“, sada „Srećne ljude“.

- Gledam i ja. Uživam u sjajnoj glumi Rade Savićević, tu je i Bata, Tanja Bošković, pa sve one epizodice. Eto, Bata se odlično uklopio u ceo ansambl iako su u njemu svi ostali pozorišni glumci. Inače, nemam nikakav osećaj kad sebe gledam posle mnogo godina, kao u „Diplomcima“, na primer. Uopšte o tome ne razmišljam. Svaki životni period i vreme nosi nešto specifično. Ne mislim kakav sam bio, kakav sam sada. Nemam žal za mladošću. I da imam, mislite da bi mi to pomoglo? Svojevremeno su moj brat Slavko i Ljilja Krstić igrali u Joneskovim „Stolicama“, u starom Ateljeu u zgradi „Borbe“. Zapamtio sam jednu rečenicu iz teksta koju izgovara Slavko: „Budimo zadovoljni s malim“. Zapamtio sam je za ceo život. Treba se radovati, jer jedino tako čovek može da se spasi. I voleti. Ljubav je osnovna motorna snaga svakog čoveka. Kako bez nje živeti?

UPRAVNIK

- POSLE četiri decenije i dalje igramo „Bubu u uhu“, istina u dekoru koji je „derutnom“ stanju i čekamo šta će biti sa upravnikom. Sadašnji je u v. d. stanju, a ja mislim da na to mesto treba da dođe čovek koji će dati sve od sebe, a ne uzeti - sve za sebe. Inače, „Buba“ se igra dva-tri puta mesečno i stalno je puna. Kad god negde zaškripi, mi smo tu.


Novosti


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 67 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker