Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 00:51


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Biografije slavnih glumaca i režisera  |  Poslato: 01 Dec 2014, 22:34
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Ketrin Hepbern:
Život ispunjen ljubavlju i tugom


Holivudska zvezda, dobitnica četiri Oskara, koja je umrla pre jedanaest godina, često se zaljubljivala u pogrešne muškarce, a najduže, punih 26 godina, bila je u vezi sa Spenserom Trejsijem, koji je bio ljubav njenog života, iako je znala da on nikada neće ostaviti suprugu

Slika

Jedanaest godina je prošlo od smrti glumice Ketrin Hepbern, holivudske zvezde najpoznatije po ulogama u filmovima “Pogodi ko dolazi na večeru”, “Filadelfijska priča”, “Dugo putovanje u noć”, “Adamovo rebro” i “Silom dadilja”, koja i danas drži rekord po broju osvojenih Oskara. U karijeri, koja je trajala duže od šest decenija, snimila je 52 filma, poslednji 1994, kad je imala 87 godina, i dobila četiri najuglednije filmske nagrade. Svojeglava, slobodoumna i drska, Ketrin Hepbern prkosila je društvenim konvencijama svoga doba, svađala se s moćnim šefovima holivudskih studija i uvek radila šta je htela.

- Ako poštuješ sva pravila, propustićeš svu zabavu - govorila je.

A kad se, 1928. udala, prvi i jedini put, za biznismena iz Filadelfije Ladloua Ogdena Smita, kojeg je upoznala na studijama, nagovorila ga je da svoje ime promeni u S. Ogden Ladlou - jer nije htela da posle udaje postane Ketrin Smit. Ne samo zato što nije htela da se zove poput tada popularne pevačice nego i što joj je Kejt Smit zvučalo previše obično.

Ništa u njenom životu nije bilo obično. Rođena 12. maja 1907. u dobrostojećoj porodici u Hartfordu u Konektikatu, odmalena je naučila kako mora da se bori za sebe i trudi da ostvari sve svoje potencijale, te da ne sme da se ustručava da kaže šta misli. Njen otac, urolog Tomas Norval Hepbern, i majka Ketrin Marta Hoton, sifražetkinja, borili su se za društvene promene i podsticali svoju decu da im se pridruže, pa je tako Ketrin kao mala učestvovala u demonstracijama za pravo glasa žene.

Odrasla u velikoj porodici - uz braću Ričarda, rođenog 1912, i Roberta (1913), sestre Marion (1918) i Peg (1920), Ketrin je bila najbliža s dve godine starijim bratom Tomom, osetljivim mladićem koji se obesio u šesnaestoj godini, a upravo je ona pronašla njegovo telo.

Tom je odmalena bolovao od koreje, povremenog nehotičnog stezanja mišića, podstaknutog stresom, ali njegovi roditelji, naročito kruti otac, kao da su od njega očekivali da postigne više od braće i sestara. Kad je kao dete noću plakao, otac nije dozvoljavao supruzi da ga uteši, nego ga je puštao da plače dok ne bi zaspao. Svako jutro ga je pak čeličio tuširanjem hladnom vodom, a uveče bi pokušao da ga izmori terajući ga da trči. Uz to ga je podsticao da svoju bolest kontroliše snagom volje.

Otac je, naime, verovao da se svaki cilj može ostvariti snagom volje, teškim radom i puritanskim životom. Ketrin, koja je bila sportski tip, često je u takmičenjma bila uspešnija od starijeg brata - dobro je igrala golf i tenis, plivala, skakala u vodu i rvala se, pa ju je otac stalno hvalio, često tako da i Tom to čuje. Zato neki njeni biografi nisu propustili da spomenu kako je i to sigurno pridonelo da dečak izgubi samopouzdanje i izraste u nesigurnog mladića bez vere u sebe. Premda je dr Hepbern bio opisivan kao nasilnik i preterano strog, njegova deca, pa i Ketrin, uvek su govorila da su se divili svojim roditeljima i da su u detinjstvu stalno nastojali da ih impresioniraju. I glumica je svoj uspeh pripisivala činjenici da je odrasla u podsticajnom porodičnom okruženju.

A vera u sebe samu i snaga da ne poklekne pred životnim nedaćama i tragedijama nikad joj nisu bili potrebnije nego na izletu u Njujork 1921. Na izlet je otišla s bratom, a ujutro joj je bilo neobično što on nije ustao pa je otišla da ga probudi i naišla na zaključana vrata. To joj je odmah bilo sumnjivo jer se Tom inače nije zaključavao, pa je provalila i ušla u zamračenu sobu. Nije ništa videla, no napipala je njegovo telo. Tom se obesio, ne ostavivši iza sebe nikakvu poruku.

Od njegove smrti Ketrin se dugo nije oporavila. Godinama kasnije tvrdila je da je rođena 8. oktobra (Tomov rođendan) i tek je u autobiografiji “Me: Stories of My Life”, objavljenoj 1991, otkrila pravi datum svog rođenja. A muškarci u koje se zaljubljivala često su bili nalik na Toma: depresivci koji nisu znali da se suoče sa životom.

Upak, iako bi se moglo očekivati da će ocu zameriti zbog smrti brata, to se nije dogodilo. Naprotiv, kad nije mogla da se snađe u školi, nagovorila je oca da joj plati privatne učitelje te je sledeće tri godine provela kod kuće i za to vreme se jako zbližila s njim. Zajedno su šetali uz plažu, igrali tenis i golf, sport u kojem je bila tako dobra da je pobedila na državnom turniru za žene.

I kad je krenula na ugledni koledž “Bryn Mawr”, u početku nije uspevala da se uklopi: ustajala je u četiri ujutro da bi bila sama u kupatilu, a obroke je nosila u sobu kako ne bi jela u društvu. Nakon nekog vremena sprijateljila se s Alis Palač, simpatičnom devojkom koja ju je podsticala da veruje u sebe i pomagala joj oko učenja.

Na njen nagovor otišla je na audiciju za školsku predstavu - što joj je doslovno promenilo život. Premda je studirala filozofiju i istoriju, zapravo nije bila sigurna šta će raditi posle studija, no iskustvo na pozornici toliko joj se svidelo da je odlučila - biće glumica. U to doba upoznala je i 13 godina starijeg H. Felpsa Patnama, jednog od tada najcenjenijih američkih pesnika, u kojeg se zaljubila. Nije joj smetalo što je on bio u braku, niti što je alkoholičar, niti što u njihovoj vezi nema seksa - ona to nije želela, a on zbog alkoholizma nije bio sposoban - no ipak ju je povredilo kad ga je jednom zatekla u krevetu s drugim muškarcem. Utehu je pronašla u zagrljaju poznanika s fakulteta Ladloua Ogdena Smita, mladića iz ugledne filadelfijske porodice. I premda nije bila zaljubljena, odlučila je da se venča. Njoj je odgovaralo da ima zaštitnika, a njemu je, izgleda, brak trebao kako bi ućutkao glasine da je homoseksualac. Preselila se s njim u Njujork i počela da glumi u pozorišnim predstavama - a njen inače slobodoumni otac samo je kratko, za ručkom, prokomentarisao njenu odluku:

- Gluma je prvi korak prema prostituciji.

Međutim, ni očev prezir prema glumi, ni neuspesi na početku karijere nisu je obeshrabrili. Istrajno je odlazila na audicije i povremeno dobijala uloge. U to doba, početkom tridesetih godina prošlog veka, upoznala je Loru Harding, pet godina stariju bogatašicu, s kojom se brzo sprijateljila. Lora ju je upoznala s holivudskim agentom Lilandom Hejvardom, koji joj je obezbedio ulogu u filmu “Bill of Divorcement” za šta je tražila - i dobila - tada vrtoglavih 1.500 dolara nedeljno. Šefovi studija u početku nisu hteli ni da čuju za tu svotu, ali Ketrin nije popuštala pa su se na kraju predomislili i, pokazalo se, nisu pogrešili. Film je postigao veliki uspeh, a za glumicu označio početak plodne saradnje s rediteljem Džordžom Kjukorom.

Ponesena tim uspehom, Ketrin Hepbern se s Lorom Harding preselila u Holivud, dok je njen muž ostao u Njujorku. U novoj sredini započela je vezu s Lilandom Hejvardom, kojem je, kao i mnogim drugima, skrivala da je udata, smatrajući da to i nije bitno jer su ona i Ladlou ionako više prijatelji nego supružnici.

No kako je rasla njena popularnost, novinari su o njoj sve više pisali pa su tako otkrili i njenog muža. Iako je 1933. osvojila Oskara za film “Morning Glory”, a potom snimila izuzetno popularne “Male žene”, javnost je počela da joj zamera što u Holivudu živi s prijateljicom Lorom Harding umesto s mužem, pa su se pojavile i glasine, podstaknute glumičinim nekonvencionalnim ponašanjem i načinom odevanja, da ona i Lora nisu samo prijateljice. Tada je, naime, bilo nepojmljivo da žena u javnosti nosi pantalone i puši, a ona je upravo to činila.

Jednom su joj, dok se presvlačila na setu, sakrili pantalone nadajući se da će odenuti suknju u kojoj je glumila, no ona je radije ostala u vešu i tako se šetala po studiju sve dok joj nisu vratili pantalone.

Nakon prvih uspeha zaređalo je nekoliko neuspešnih filmova, pa su čak počeli da je nazivaju i “otrovom za blagajne”. Delom je za to i sama kriva jer nije ni pokušavala da se svidi publici. Nije davala intervjue ni pozirala novinarima, nije se čak ni pojavila na dodeli Oskara...

A iako je još bila udata, Liland Hejvard ju je 1933. zaprosio, no ona ga je odbila. Sledeće godine se, doduše, napokon razvela od Ladloua, ali nije nastavila vezu s Hejvardom. Nedugo potom završila je u bolnici, i premda nikad nije otkrila šta se zapravo dogodilo, nagađa se da je imala tumor na jajnicima i da nije tačno ono što je posle tvrdila - da ne želi decu - nego da je time samo skrivala bolnu istinu da ne može da ih ima.

Iz krize, i intimne i profesionalne, izvukla se tek 1936, kad je snimila film “Meri, škotska kraljica”. Film je postigao veliki uspeh, a njoj je ponovo doneo i ljubav. Na setu, se, naime, zaljubila u petnaest godina starijeg reditelja Džona Forda, oženjenog i uz to alkoholičara. Tada je imala 29 godina. Znala je da je Ford katolik i da se nikada neće razvesti, pa je njegovoj ženi Meri, s kojom je bio u braku petnaest godina i imao dvoje dece, ponudila sto pedeset hiljada dolara da ga ostavi, a ova ju je, naravno, odbila.

Njihova veza raspala se nakon deset meseci, a tada je u život Ketrin Hepbern ušla nova ljubav - bogataš, avijatičar i filmski reditelj Hauard Hjuz. Poznavali su se odranije, kad je on došao da poseti prijatelja Kerija Granta na snimanju filma u kojem je i ona glumila. Tada joj se nije svideo, no kad je zbog nje avionom sleteo na teren na kojem je ona igrala golf, oborio ju je s nogu. Tako je započela ljubavna veza prikazana i u “Avijatičaru”, Hjuzovoj filmskoj biografiji, za koju je Kejt Blanšet 2004. nagrađena Oskarom za ulogu Ketrin Hepbern.

Glumica se uselila u njegovu vilu u Los Anđelesu, upoznala ga sa svojim roditeljima, a on ju je čak i zaprosio, no nakon nešto više od godinu dana njihova ljubav je splasnula pa su se mirno razišli. Hjuz joj je za rastanak poklonio filmska prava na dramu “Filadelfijska priča”, koja je platio trideset hiljada dolara - a ona ju je prodala filmskom studiju MGM za 175.000 i još sebi ugovorila glavnu ulogu uz honorar od 75.000. Htela je da joj partneri budu Klerk Gejbl i Spenser Trejsi, ali je studio angažovao Džejmsa Stjuarta i Kerija Granta, no zato je s Trejsijem glumila 1942. u svom sledećem filmu “Žena godine”.

- Gospodine Trejsi, malo ste preniski za mene - rekla mu je kad su se prvi put sreli pre snimanja.

- Budite bez brige, svešću vas ja na pravu visinu - odgovorio joj je Trejsi, kojem je glumica bila antipatična i pre nego što ju je upoznao.

- Kako mogu da snimam film sa ženom koja ima prljave nokte, sumnjive je seksualnosti i nosi pantalone - pobunio se kad su mu šefovi studija rekli da će mu ona biti filmska partnerka.

No do kraja snimanja njih dvoje su postali par. Trejsi je bio oženjen i bio je alkoholičar, a nagađalo se da je njegov sin Džon rođen gluv zbog polne bolesti koju je preneo supruzi.

Zaljubljenoj glumici, koja se već nekoliko puta našla u sličnoj situaciji, ništa od toga nije smetalo. Na snimanju sledećeg zajedničkog filma više i nisu krili da su zaljubljeni. Trejsi je čak iznajmio apartman u hotelu “Beverly Hills” da bi se mogao viđati s Ketrin nakon snimanja, ali nije hteo da se razvede od žene, koja je živela na porodičnom ranču u dolini San Fernando.

Njihova ljubav je postala javna tajna u filmskim krugovima u Holivudu - ali ne i u javnosti, jer nikad nisu izlazili zajedno. Ketrin je bila uz njega tokom njegovih najžešćih psihičkih kriza, kad bi se danima i nedeljama opijao, u depresivnom raspoloženju zatvarao u zamračenoj hotelskoj sobi ili bi u nastupu besa razbijao sve oko sebe. Opraštala mu je i kad bi pijan odlazio prostitutkama, čak je i ređe snimala kako bi što više vremena provodila uz njega kad mu treba pomoć.

Njih dvoje su se nebrojeno puta posvađali i prekidali, ali i kad nisu bili zajedno, ostajali su prijatelji. Jedno od takvih razdoblja potrajalo je čak deset godina. Trejsi je imao i druge ljubavnice, u glumicu Džini Tirni toliko se zaljubio da ju je i zaprosio govoreći joj da će zbog nje ostaviti ženu. To, naravno, nije učinio, ali je Ketrin Hepbern zabolelo kad je saznala da je drugoj ponudio ono što je ona očekivala.


Slika


Trejsi, naravno, nije ostavio suprugu ni zbog Džini Tirni, koju je varao s nekom manekenkom, pa je na kraju prekinuo sa obe i početkom šezdesetih, kad mu je zdravlje zbog alkohola i stresa već bilo teško narušeno, ponovo započeo vezu s Ketrin. I nakon što joj je postalo jasno da se nikada neće razvesti i da joj je namenio samo ulogu ljubavnice, nije ga ostavila, kao da se pomirila s tim da do kraja života bude u njegovoj senci.

- Nikada se nemoj žaliti, niti objašnjavati - govorila je često, prisećajući se i očeve izreke kako niko ne voli plačljivce.

Ostala je s njim punih 26 godina, sve do njegove smrti 1967. Njihov poslednji, deveti zajednički film, “Pogodi ko dolazi na večeru”, Trejsi je snimao već teško bolestan. Reditelj Stenli Kramer pazio je da se Trejsi ne umara previše, a njegova filmska i ljubavna partnerka bila je stalno uz njega i brinula o njegovom zdravlju.

Dve nedelje nakon poslednje klape, 10. juna, Trejsi je ustao oko tri ujutro jer nije mogao da spava, skuvao sebi čaj, seo za sto da ga popije - i umro od srčanog udara. Hepbernova je bila u njegovom bungalovu, a kad je čula buku, otrčala je u kuhinju i zatekla ga mrtvog. Prenela je njegovo telo u krevet uz pomoć vrtlara i pozvala njegovu suprugu, te ostala uz njega dok ova nije došla.

Iz poštovanja prema njoj i porodici nije bila na sahrani. Posle je ponudila pomoć Trejsijevoj udovici, nadajući se da bi njih dve mogle da postanu prijateljice, ali Luiza je to odbila, odbrusivši joj da je za nju ona samo glasina.

Premda ju je to bolelo, Ketrin je morala da se pomiri sa činjenicom da i posle Trejsijeve smrti njena ljubav prema njemu neće biti priznata.

Kao i mnogo puta pre toga, životne nedaće pokušala je da preboli posvećujući se poslu. Nakon što je za film “Pogodi ko dolazi na večeru”, koji nikada nije imala snage da odlgeda jer je to bio poslednji film njene najveće ljubavi, dobila drugog Oskara, nastavila je da snima. Premda je zašla u doba kad glumice već razmišljaju o penziji jer im se uloge nude sve ređe, Ketrin je i dalje snimala i dobijala priznanja za svoj rad.

Sledeće godine snimila je “Zimu jednog lava” s Piterom O’Tulom i 1969. dobila trećeg Oskara, a četvrtog je osvojila 1982. za ulogu u filmu “Letnjikovac na Zlatnom jezeru”. Napisala je i memoare u kojima je opisala snimanje “Afričke kraljice” s Hemfrijem Bogartom 1951, te 1991. objavila autobiografiju. Glumila je i na televiziji, a kad joj se stanje pogoršalo, jer je bolovala od Parkinsonove bolesti, povukla se na svoje imanje u Old Sejbruku u Konektikatu, gde je slikala, šetala u prirodi i družila se s prijateljima. Umrla je 9. juna 2003, u 97. godini, a sahranjena je pokraj jedinog muškarca kojeg je volela jednako jako koliko i Spensera Trejsija - svog starijeg brata Toma.

Prema njenoj želji, “Sotheby’s” je na aukciji prodao njene lične stvari, sve osim zlatnih statua Oskara, a prihod od nekoliko miliona dolara podelio članovima porodice - koji su se na njenoj sahrani prisetili šta im je, pola u šali, pola u zbilji, često govorila.

- Život je težak i na kraju te ubije.



gloriars

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Biografije slavnih glumaca i režisera  |  Poslato: 08 Apr 2017, 18:31
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slavna i nesrećna carica Sisi

Slika

"Mnogi muškarci su kao neutroni, gola masa bez naboja", riječi su Romi Šnajder, poznate austrijsko-njemačke glumice i zavodnice, koja je talentom, ali i ljepotom, ostavila neizbrisiv trag u svjetskoj kinematografiji.

Rođena je u Beču 23. septembra 1938. godine kao Rozmeri Albah-Reti. Majka, otac i baka sa očeve strane bili su u glumačkim vodama, a nakon što su joj se roditelji razveli 1945. godine, brigu o njoj i bratu Volfiju preuzela je majka Magda.

Sa samo 15 godina debitovala je na filmu "Djevojaštvo kraljice" iz 1954. godine, koji govori o mladosti britanske kraljice Viktorije, s posebnim naglaskom na njen prvi susret s princom Albertom.

Šnajderova tada prvi put portretira kraljevsku ličnost, da bi potom glumila caricu Elizabetu od Austrije, poznatiju kao carica Sisi u filmu "Sissi" 1955. godine.

Upravo ta uloga donijela joj je svjetsku slavu. U cijeloj Evropi kao i u Americi postala je velika zvijezda.

Bila je dobra glumica, radila je s velikim režiserima Lukianom Viskontijem, Klodom Soteom, Klodom Šabrolom i Orsonom Velsom. Zahvaljujući ulozi Sisi postala je priznata glumica.

Šnajderova je snimala jedan film za drugim. Nije birala, a neki od tih filmova se danas gledaju samo zbog nje. To je primijetila dosta kasno.

Majka i očuh pazili su na nju, mada je sumnjala i da očuh ima neprirodan interes za nju.

Nacionalni skandal izazvala je kada se zaručila za francuskog glumca Alena Delona 1959. godine. Iako su bili vjereni, Delon ju je ostavio 1963. godine, ne oženivši je.

Imala je i kratki izlet u Holivud, a francuskim filmom vladala je sedamdesetih godina prošlog vijeka.

Važila je tada za ženu od stila, što i ne čudi, s obzirom da je u okviru svog posla sarađivala s velikim modnim imenima.

Tako joj je za jedan nastup u filmu koji je režirao Lukiano Viskonti kostime kreirala slavna Koko Šanel.

Inače, režiser Viskonti ju je i upoznao sa Delonom, čovjekom koji je bio ljubav njenog života.

Udavala se dva puta. Imala je sina Dejvida (1966-1981) i kćerku Saru (1977). Prvi njen muž Heri Mejen nakon razvoda počinio je samoubistvo, a od drugog, Daniela Bjasinija se, takođe, razvela.

Kada joj je umro četrnaestogodišnji sin Dejvid, odala se alkoholu, što je i dovelo do njene prerane smrti, 29. maja 1982. godine.

Umrla je u 43. godini od srčanog zastoja u svom pariskom stanu. Pretpostavljalo se da je počinila samoubistvo uzevši smrtonosni koktel alkohola i tableta za spavanje.

Obdukcija nikada nije izvršena, tako da nikada nije dokazano šta je bio uzrok.

Šnajderova je bila međunarodna zvijezda, prije svega zbog francuskih filmova koje je snimala, mada je i njen privatan život godinama bio na glavnim stranama bulevarskih listova.

Prerana smrt ovu umjetnicu odvela je u mit. Iako su je pratile nedaće, do smrti sina bila je zadovoljna svojim poslom i životom.

"Bila sam srećna, pred kamerama sam bila princeza. Ostala sam princeza", govorila je glumica.

Skoro 60 filmova snimila je do 1982. godine. Glumila je i u pozorištu, gostovala na festivalima i balovima. Ipak, nakon porodične tragedije njena nesreća i očaj bili su sve vidljiviji.

"Na kraju sam snage, gotova sam, razumiješ li me? Osjećam se staro, umorna sam, a niko nije htio da radi više od mene, niko, niko… Htjela sam bajku. Čini mi se kao da živim u košmaru", govorila je Šnajderova.

Prerana smrt filmske zvijezde do današnjih dana njenoj karijeri daje neki nestvarni sjaj. Ni nekoliko decenija nakon njene smrti nije zaboravljena.

U Njemačkoj je krajem pretprošle godine predstavljen film koji je snimljen po njoj, a u kome Šnajderovu glumi Džesika Švarc.

Film, koji je koštao šest miliona evra, pratila je bučna reklamna kampanja.

"Ranije sam slušala samo stručnjake. Igrala sam samo uloge nevinih, svježih i naivnih žena. To mi se smučilo. Sada kažu da je meni u glavi samo Alen Delon. Iživljavaju se i kažu da Delon želi samo moj novac. On od mene novac nikada nije tražio", citirala je Švarcova Šnajderovu.

Taj film razotkrio je ličnost Šnajderove i pokazao o kakvoj divi je riječ, mada je šteta što je njene kvalitete, kao i mnogih drugih, javnost uvidjela tek poslije smrti.

Posthumno se njen lik našao i na poštanskoj markici.

Prva ljubav Alena Delona

Povodom objavljivanja knjige "Oni su se toliko voljeli" o ljubavi Alena Delona sa Romi Šnajder, za koju je sam napisao predgovor, francuski glumac 2009. otvorio je svoje srce i priznao da je ona bila njegova prva ljubav.

"Do sada nikada nisam želio da govorim o temi koja je i dalje bolna i veoma lična. Međutim, ovog puta smatram da je ideja na mjestu i realizovana na dobar način", kazao je Delon.

Romi je opisao kao temperamentnu, jaku kao ličnost, strastvenu i osjetljivu. "Ponekad je bila nasilna, ali to je zato što je bila potpuna ličnost", rekao je Delon.

Dodao je da ne bi mogao da je zamisli ostarjelu, niti bi volio da je vidi kao ženu od 70 godina.

"Više volim što je tako otišla i tako je dobro. Napustila nas je u ponoj ljepoti. Ona je mit, legenda i to će ostati", istakao je glumac.

Delon je priznao da žali što se nije oženio njome, te otkrio da su imali divnu starinsku vjeridbu. Takođe, priznao je da je Romi Šnajder uvijek sa njim.

"Polaroidom sam na dan njene sahrane snimio tri fotografije koje čuvam u novčaniku, blizu srca. Te fotografije niko nikada nije vidio", priznao je glumac.

Bijeg od slave

Na početku karijere Šnajderova je htjela da bude u centru pažnje. Prijala joj je slava, a s obizom da joj je uloga carice Sisi donijela veliki uspon u karijeri, u pažnji javnosti nije oskudjevala.

Bila je najljepša zvijezda njemačkog filma, plesala je na filmskim balovima i uživala u pažnji koja joj je poklanjana, njena karijera se razvijala nevjerovatnom brzinom. U trenutku kada je dostigla slavu, ona joj je postala preteška i glumica se odselila u Francusku.

"Pokušavam da pobjegnem od male sredine, i to ne samo na poslovnom planu. Htjela sam da odem od uvijek istih ponavljanja, nisam htjela da se vrtim u krugu. Preda mnom se otvorio novi svijet, novi život, što je meni zaista bilo potrebno i što sam iskoristila", izjavila je tada glumica.

"Antitalenat" za privatni život

Za privatni život Romi Šnajder nije bila talentovana. Imala je mnogo kratkotrajnih veza koje su punile naslovne strane novina. Vjerovala je da može da drži pod kontrolom svoj bujni temperament i da pronađe duhovni mir.

"Moje raspoloženje je zaista takvo da sam ili na sedmom nebu, ili bih se ubila. Zbog toga je sa mnom teško živjeti i raditi. Ponekad pokušavam da se kontrolišem, da se držim na uzdi, da ne bih šokirala ljude", priznavala je Šnajderova.

Dosije u policiji Štazi

Zanimljivo je da je baš u vrijeme pojavljivanja filma o slavnoj glumici, krajem 2009. godine, u javnost procurila i informacija da je Romi Šnajder bila među četiri miliona ljudi sa dosijeom u zloglasnoj istočnonjemačkoj policiji Štazi.

Naime, Štazi je otvorio dosije o glumici koja se proslavila ulogom austrougarske carice Elizabete u filmu "Sisi", kada je 1976. u svojoj 38. godini pristupila Komitetu za zaštitu slobode i socijalizma koji se borio za oslobađanje istočnonjemačkih političkih zatvorenika.

Kada je Šnajderova pristupila organizaciji, Štazi je ocijenio njenu odluku kao "objavu rata".

U dosijeu na 38 strana navodi se da je glumica bila više od običnog člana. Ona je, navodno, bila finansijer organizacije za čiju je stvar pridobila i podršku čuvenog francuskog glumačkog para Iva Montana i Simon Sinjore.

"U septembru 1981. Šnajderova je stavila svoj potpis na otvoreno pismo koje je istočnonjemački disident Haverman uputio 'drugu Brežnjevu'", navodi se u dosijeu.

Zbog njenih političkih aktivnosti, Štazi je glumicu tretirao kao "neprijateljsku i negativnu" osobu.

Izbor iz filmografije

"Sissi" (1955)

" Le Procčs" (1962)

"Le Cardinal" (1963)

"La Piscine" (1968)

"Les Choses de la vie" (1970)

"L'important c'est d'aimer" (1974)

"Le Vieux Fusil" (1975)


nezavisne

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Biografije slavnih glumaca i režisera  |  Poslato: 08 Apr 2017, 18:44
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Romy Schneider: Život na sve ili ništa

Slika

Živela je raširenih ruku na ivici ambisa. I pored toga – ili upravo zbog toga – Romy Schneider, ikona francuskog novog talasa, bila je veličanstvena glumica sa neverovatnom amplitudom umetničkih mogućnosti

„Uvek idem na sve ili ništa. Sve što radim, radim do kraja. Rasipna sam sama sa sobom. Volim svim srcem.Tako je to sa mnom.“

Romy Schneider je sebe uvek smatrala samo i isključivo glumicom. „Ja sam mojih 50 filmova.“ Biografi izlažu njen život u žanru trivijalnog romana, ne kao deo istorije svetskog filma, već kao kolumnu u skandal-časopisu. Njen život odvijao se uglavnom na platnu: od zapadnonemačkog sentimentalnog, do evropskog autorskog filma – to je bila staza kojom je ova velika umetnica trčala svoj životni maraton do samoiscrpljenja. Rođena u prenaglašenoj operetskoj sreći posleratnih godina u kojima je somnambulni samozaborav nalagao radost i optimizam cele jedne fizički i duhovno desetkovane nacije, ona je bila predodređena da kao Sissi, kraljica iz bajke, ponovo vrati nadu i samouverenost poniženim, pobeđenim i krivicom izjedenim građanima Nemačke. Sva tri filma o Sissi imala su premijeru na Božić, a nemačka televizija ovu tradiciju je prenela na nove generacije. Sissi je i danas u nemačkoj svakodnevici stalno prisutna, kao i božićna muzika, ona je deo svetske „najnemačkije“ kulturne baštine. Sunarodnici joj nikada nisu oprostili što se odlučno istrgla iz klišea slatke devojčice rumenih obraza, punih grudi, blistavog pogleda i dobrog srca. Ovaj njen skok u emancipaciju bio je u stvari beg: pobegla je iz zagrljaja roditelja koji su je tlačili i iskorišćavali, od filmske industrije i bulevarske štampe. Pobegla je u Francusku i počela svoju drugu karijeru, koja ju je dovela do visina jedine nemačke zvezde svetskog glasa posle 1945.

Slika
Schneider i Alain Delon u sceni iz filma La Piscine (1969)

Tajna njenog uspeha bilo je njeno lice, ono je davalo maloj, nežnoj i neupadljivoj figuri sjaj koji je bio potreban filmu kako bi mogao da proizvodi iluzije. U vremenima bezobzirne i nemilosrdne čežnje, ona je bila sramežljiva, tanana žena sa licem ljubavnice koja se bezrezervno predaje. Sve uloge koje je igrala iznosila je iz svoje sopstvene intime, iz svog ličnog bića. Znala je da bude besramna i stegnuta, plačljivo slaba i nepobedivo jaka, haotična i disciplinovana. Posle njene smrti Hanna Schygulla je napisala da je njeno lice bilo od onih retkih „na kojima se dugo moglo boraviti, lice u kojem se sanjajući moglo utopiti, zato što nam je veoma blisko, ali iz daljine dolazeće, tako da nas može u daljinu zavesti.“

Slika
Romy Scneider bila je jedna od najsenzualnijih glumica svog vremena

U Nemačkoj se i danas o njoj govori kao o „našoj Romy“, kao o nekome ko je delić svakoga. U Francuskoj, u njenoj slobodno izabranoj domovini, i danas, trideset godina posle njene smrti, o njoj se govori s poštovanjem kao o Madame Schneider. Filmove koje je snimala u Nemačkoj – u kojima je bila Sissi, nemačka nekrunisana kraljica, anđeo na zemlji, lepa lažljivica – jesu uloge smerne Romy, nikada odrasle, naivne i verne. Mnoge uzbudljive uloge koje je ostvarila na francuskim platnima njeni sunarodnici nisu želeli ni da vide, između ostalog i film Ludwig II Lucchina Viscontija, u kojem igra pravu Sissi, zato što su to bile uloge odrasle i beskompromisne žene Romy Schneider.

Jacques Rouffio, režiser njenog poslednjeg filma Prolaznica sa Sans-Soucija (La passante du Sans-Souci), u poslednjem ispraćaju, ovako je opisao Romy Schneider: „Bila je plamen i led. Bila je mudrost i ludost. Bila je mir i rat. Bila je radost i strah.“ Za Francuze je bila suština poezije.

Slika

Rođena je 23. septembra 1938. u Beču kao Rosemarie Magdalena Albach, umrla je 29. maja 1982. u Parizu kao Romy Schneider. Sahranjena je na seoskom groblju u Boissy Sans Avoiru. O njenom odnosu prema majci Nemačkoj i prema ocu Austriji u štampi je spekulisano isto koliko o njenoj smrti. Generacija njene majke Magde Schneider, velike glumice nemačkog domovinskog filma, koja se rado slikala sa velikanima nemačkog ludila, smatrala ju je izdajnicom, zato što je napustila Alpe i domovinsku filmsku fabriku Ufa. Strasno, samopregorno i veoma lično igrala je u francuskim filmovima na temu neprevaziđene nemačke prošlosti – Romy je bila simbol francuske nacije, ali je ona nosila u sebi užasnu težinu naroda čiji joj je jezik bio maternji. Ove uloge Romy Schneider je igrala „iz stomaka“, pišući njima svoju sopstvenu biografiju i suočavajući se u njima sa senkama prošlosti svojih roditelja. U filmu Prolaznica sa Sans-Soucija, snimljenom početkom 1982, igra ženu koja sa sinom beži iz Berlina od nacista u Francusku, dok je ubice ne pronađu u njenom sigurnom skrovištu.

Slika
„Bila je plamen i led. Bila je mudrost i ludost. Bila je mir i rat. Bila je radost i strah.“, rekao je za nju režiser Jacques Rouffio

Život Romy Schneider je u suštini evropska tragedija ala Marilyn Monroe sa svim dodacima koje publika od takvih biografija i očekuje: prevarena za detinjstvo od ambiciozne majke, gurnuta pred reflektore filmskih studija, dodavana iz ruke u ruku u svetu glamura, iskorišćavana i manipulisana. Zatim, beg iz zlatnog kaveza, divlja, romantična ljubav sa jednim muževnim, biseksualnim Francuzom – čovekom bez morala. Potom nova faza, promena, svlačenje košuljice, ljubav kao iluzija: Romy postaje simbol ostvarene nezavisne i slobodne žene. S druge, njene tamne strane, pratili su je stalno strahovi od poraza i promašaja, kako u životu, tako i u profesiji. Ove strahove pobeđivala je pomoću tableta, alkohola i brojnih ljubavnih avantura, koje su joj davale privid priznanja i potvrde.

Kamerama se uvek prepuštala bez rezerve, bez zaštite, čak i kada je igrala ekstremne uloge – a one su bile česte. Ona nije bila samo histerična, mušičava i neprimereno strasna, nego, kao i mnogi drugi umetnici, manično depresivna. Bruno Ganz, njen kolega i jedno vreme partner, bio je fasciniran njenom žeđu za životom, ali je dobro znao „da je uvek stajala na tankom ledu – da je iza svake euforije gledalo izobličeno lice propasti i sloma.“

Slika
Romy Schneider i Yves Montand tumačili su glavne uloge u filmu Clair de Femme (1979)

Ko je zaista bila ova žena i zašto je bila najlepša, najuspešnija i najnesrećnija, nije moguće saznati čitajući nemilosrdne i ponižavajuće komentare novinara, njenih biografa, ili gledajući brojne intervjue koje je davala u različitim životnim fazama i psihičkim stanjima. O umetnici njenog kalibra možemo suditi samo na onovu njene umetnosti, jer to je njena celovita ljudska suština. Pošto su je kolege i životni saputnici i pratioci videli samo u funkciji njih samih i njihovih životnih i profesionalnih ostvarenja, možemo u njihovim svedočanstvima utažiti samo prokletu ljudski želju i potrebu da sve što je posebno, jedinstveno i zadivljujuće, svede na „malu ljudsku meru“. Da, Romy Schneider je bila neuračunljiva, promiskuitetna, besramna, napadna. Bila je ekscentrična i naporna, bila je nestabilna majka, nemoguća žena, lepljiva ljubavnica, rasipna i lakomislena. Živela je raširenih ruku na ivici ambisa. I pored toga – ili upravo zbog toga – Romy Schneider je bila veličanstvena glumica sa neverovatnom amplitudom umetničkih mogućnosti.

Slika
Romy Schneider i Helmut Griem u filmu La Passante du sans-souci (1982)

Kada je ocenjujemo u svetlu današnje filmske produkcije, nju, koja je bila ikona francuskog filmskog crnog talasa, ne možemo a da ne zažalimo za svetom koji više ne postoji: svetom filma u koji je moguće pretočiti čistu filozofiju, filma koji je politički i kulturno britak i beskompromisan, filma koji uznemirava, upozorava i budi iz sna o tome kako će ipak sve jednom doći na svoje mesto. Romy Schneider je bila umetničko delo na dve noge: njena nagost, kao u filmu Nevini prljavih ruku (Les innocents aux mains sales) Claudea Chabrola je bila poruka, a ne slika savršeno retuširanih oblina i zategnutih bokova. Njena lepota je bila životni stav i neustrašivo suočavanje sa beskrajnom formom umetničkog iskaza. Igrala je mladost i starost u istom prostoru i sa istom strašću i dostojanstvom, kao u filmu Aleksandra Petrovića Grupni portret s damom, u kojem je uspela da argumentovano odigra i nemoguće filmske pasaže obscenog suočavanja sa umiranjem.

Slika
Romy je imala veliku moć transformacije kako na velikom platnu, tako i pred objektivom foto-aparata

Pitanja koja i danas intrigiraju štampu kada je reč o Romy Schneider: da li joj je Alain Delon slomio srce, da li se Harry Meyen zbog nje ubio, da li je Romy imala nešto sa Simone Signoret, najbolji su dokaz za to da filmska umetnost mora da deluje u sprezi sa javnošću, što je samo po sebi kontradiktorno. Najintimniji od svih procesa, umetničko stvaranje, glumac mora da stavlja publici na uvid – samim tim on, hteo – ne hteo, postaje vlasništvo te publike. Veliki glumci ogoljuju stvaralački proces do samouništenja. Teško je u takvoj umetnost naći utočište u kome se može biti miran i srećan. Jednom novinaru je Romy Schneider na neumesno pitanje odgovorila citatom Hainara Kipphardta: „Ponekad je Ja nemilosrdno teško.“ I o smrti Romy Schneider dugo se spekulisalo: da li se ubila, ili je umrla od prevelike doze lekova i alkohola. Mesecima je bulevarska štampa bezobzirno čerečila svaki atom života ove velike umetnice. Državni tužilac je proglasio za razlog smrti: prestanak rada srca. Odbio je da sprovede obdukciju. U izveštaju je napisao: „Mogao sam naložiti da ovu ženu iseku na komade. No, to ne bi promenilo činjenicu da je mrtva, niti bi nam otkrilo istinu o njenoj smrti. Šta god da se u budućnosti dogodi, ova smrt pripada njoj, samo njoj, zauvek.“

Slika
Romy u sceni iz filma Group Portrait With a Lady (1976)


ellers

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 83 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker