Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 15:36


Autoru Poruka
Nemirna
Post  Tema posta: Re: Omiljeni odlomci i citati  |  Poslato: 03 Apr 2017, 17:57
Korisnikov avatar

Pridružio se: 06 Mar 2017, 16:18
Postovi: 186
Lokacija: Tu i tamo

OffLine
U legendama niko Sveti Gral nije osvojio silom. To je uspelo Persivalu, nežnom vitezu, koji je ušao u razrušenu kapelu i našao što su drugi prevideli, tako što je prosto seo i mirovao. Mislim sada da sloboda nije biti ni moćan ni bogat, ni omiljen ni bez obaveza, već biti u stanju da voliš. Voleti drugoga toliko da makar i za tren zaboraviš na sebe, to znači biti slobodan. Mistici i crkvenjaci govore o odbacivanju ovog tela i njegovih žudnji, o odbijanju da robuješ puti. Ne kažu da se kroz put (telesno) osloba?amo. Da će nas žudnja za drugim uzdići iz nas samih potpunije no išta božansko.
Mlak smo mi svet i naša čežnja za slobodom, čežnja je za ljubavlju. Da imamo hrabrosti da volimo, ne bismo toliko cenili sve te ratne činove.
Ljubav je, kažu, ropstvo, a strast je demon i mnogi su se zbog ljubavi izgubili. Znam da je ovo istina, ali znam da i bez ljubavi samo pipamo kroz tunele svojih života i nikad sunca ne vidimo. Kad sam se zaljubio, to je bilo kao da sam prvi put pogledao u ogledalo i video sebe. U čudu sam podigao ruku i dotakao svoje obraze, svoje grlo. To sam bio ja. A kad sam se video i privikao se na to ko sam, nisam se bojao da poneki deo sebe mrzim, jer sam želeo da budem dostojan onoga u koga je ogledalo.
Tada, pošto sam prvi put osmotrio sebe, osmotrio sam svet i video da je raznolikiji i lepši no sto sam mislio. Kao i većina ljudi uživao sam u toplim večerima, u mirisu hrane i pticama koje probadaju nebo, ali nisam bio ni mistik ni Božji čovek i nisam osećao zanos o kojem sam čitao. Čeznuo sam za osećanjima, mada vam u to vreme ovo ne bih umeo reći. Reči kao što su strast i zanos... svi ih naučimo, ali one ostaju mrtve na stranici. Ponekad ih prevrćemo, da saznamo šta je s druge strane, i svako ima svoju priču o nekoj ženi ili nekom bordelu, o opijumskoj noći ili ratu. Toga se bojimo. Bojimo se strasti i smejemo se prejakoj ljubavi i onima koji previše vole.
A opet, čeznemo da nešto osetimo.



Dženet Vinterson - Strast

_________________
Kojim to perom misli mi pišeš i svilenim platnom snove mi krojiš, pod kožu se uvlačiš kroz krv protičeš,svojim mirisima svu me obojiš.


Vrh
Nemirna
Post  Tema posta: Re: Omiljeni odlomci i citati  |  Poslato: 03 Apr 2017, 17:58
Korisnikov avatar

Pridružio se: 06 Mar 2017, 16:18
Postovi: 186
Lokacija: Tu i tamo

OffLine
Par budućih ljubavnika išao je sredinom ulice u pešačkoj zoni, malo pre večere. Grad je plamteo u večernjim bojama. Velike stare zgrade su se presijavale pod sve slabijim sunčevim zracima, kamene fasade su im bile narandžaste kao usijano gvož?e. Mladi, okupljeni u grozdove, tumarali su naokolo, ćaskali i smejali se, flertovali. U toj nekadašnjoj fakultetskoj četvrti još je bilo nečeg svečarskog i bezbrižnog. Jun je bio lep i dnevna žega je još uvek opterećivala vazduh. Žena je na sebi imala laku haljinu s plitkim izrezom, koji se gubio ispod muslina žute ešarpe oko njenog vrata. Njena silueta i hod ukazivali su, pre nego lice, da je ona mlada žena; a nešto drugo na njoj, neka neusiljenost, neka neuhvatljivost otkrivala je da više nije devojčica. Nije više imala onu nespretnost, onu unutrašnju smetenost što, poput žiga, obeležava i štiti devičanstvo. Umesto toga, zadovoljstvo, koje joj je očigledno pričinjavalo koketiranje, nagoveštavalo je da ta žena ume da se ponaša u muškom društvu. Njen pratilac je već bio prošao kroz period raspaljenosti i približavao se onom trenutku u životu kad kod onih koji su na ovaj svet došli posle nas prvo primećujemo mladost da bismo joj se iskreno divili. Imao je četrdeset devet godina, još uvek gustu plavu kosu, ali crte lica koje su počinjale da blede. Nije bio lep i nije se ni trudio da ostavi takav utisak. Ta činjenica nije bila puki detalj: svedočila je o tome koliko je taj čovek samouveren. Bio je prilično nemarno obučen, u svetlo odelo i belu košulju zakopčanu do mesta na kome se nalazio čvor kravate lišene mašte. Odelo je bilo izgužvano, sigurno se znojio, pošto su kratkotrajni naleti povetarca koji se probijao kroz grad donosili samo vazduh ugrejan od asfalta. Moglo je, dakle, da se nasluti da nije išao kući da se presvuče pre tog sastanka, za razliku od svoje prijateljice, koja se sigurno dugo spremala. Tako?e je bilo jasno da to nije ni poslovni sastanak, ni porodični izlazak u smiraj dana, već ljubavni susret. I sve to bilo je jasno već na prvi pogled svakome ko bi ih video zajedno.
Činilo se da slede korake nekog komplikovanog plesa dok su grabili napred, kao da žure. A uopšte nije bilo tako. Hod im je ubrzavala želja da iza?u iz te gomile. Išli su jedno pored drugog, rastajali se, sastajali, ponovo razdvajali, ševrdajući da bi se probili kroz mnoštvo prolaznika. Kad bi se udaljili jedno od drugog, on je ubrzavao korak da je sustigne, i nije odvajao oči od nje, a ona je, kao da njega više nema i kao da se ona sama zabavlja, cupkala po ivičnjaku, skakućući izme?u grupa neznanaca, kao neka košuta, i mašući majušnom tašnom prebačenom preko ramena. Niko, dakle, ne bi ni pomislio da je to neusiljeno držanje maska za snažno uzbu?enje, ljupki izraz unutrašnjeg treperenja. Silno je želela da se dopadne! I, kako to obično biva, ta ženska žudnja poništavala je njenu sigurnost.
Dakle, u tom trenutku, kad su stvari bile na početku, njena spontanost je bila uništena. Pokušavala je da povrati pribranost čim bi je njen pratilac pogledao. A on ju je gledao bez prestanka. Najpre se brinula zbog svoje odeće. Da nije previše ovakva ili onakva? Želela je da izgleda kao osoba od ukusa. Sad je čak razmišljala i o svojim pokretima. Zašto skakućem? - pitala se. To je detinjasto. I prestala je da skakuće. Gledao ju je osmehujući se. Ne kurtoaznim osmehom, već zadovoljnim.


Alis Ferne - ''Ljubavni razgovori''

_________________
Kojim to perom misli mi pišeš i svilenim platnom snove mi krojiš, pod kožu se uvlačiš kroz krv protičeš,svojim mirisima svu me obojiš.


Vrh
Nemirna
Post  Tema posta: Re: Omiljeni odlomci i citati  |  Poslato: 03 Apr 2017, 17:59
Korisnikov avatar

Pridružio se: 06 Mar 2017, 16:18
Postovi: 186
Lokacija: Tu i tamo

OffLine
Ali koncert se nastavio, i Svan shvati da nece moci otici pre no sto se zavrsi i ta tacka programa. Tesko mu je bilo sto je zatvoren usred toga sveta cije su ga glupe i smesne strane pogadjale utoliko bolnije sto mu se usred toga sveta - koji nije znao za njegovu ljubav, a i da je znao za nju, ne bi mogao da se za nju zanima ni da ucini drugo sta do da se na nju osmehne kao na detinjariju ili da je sazaljeva kao ludost - njegova ljubav prikazivala kao jedno subjektivno stanje, koje postoji samo za njega, ciju mu stvarnost nista spoljno ne potvrdjuje; a narocito ga je bolelo, i to toliko da mu je dolazilo da jauce cak i od samih zvukova instrumenata, sto se toliko zadrzava u ovome izgnanstvu, tu, kuda Odeta nikada nece doci, gde je niko, gde je nista ne poznaje, gde je ona potpuno odsutna.

Ali odjednom je bilo kao da je ona usla, i ta pojava bila je za njega tako razdiruc bol da je prineo ruku srcu. Jer to se violina uzdigla do visokih tonova, gde je ostala kao u nekom iscekivanju, iscekivanju koje se produzavalio a da violina nije prestajala da drzi te tonove, u svome zanosu sto vec opaza predmet svog iscekivanja kako se priblizava i u ocajnickom naporu da istraje do njegovog dolaska, da ga doceka pre nego sto izdahne, da mu jos za casak, poslednjim snagama, odrzi put otvoren da mogne proci, kao sto covek pridrzava vrata koja bi se inace zalupila. I pre nego sto je Svan stigao da shvati i da u sebi pomisli: "To je mala fraza iz Ventejove sonate, nemojmo to slusati!" sva secanja iz vremena kad je Odeta jos bila zaljubljena u njega, secanja koja je on do tada uspevao da zadrzi nevidljiva u dubini svog bica, obmanuta tim nenadnim zrakom iz doba ljubavi i poverovavsi da se ono vratilo, behu se probudila i punim zamahom krila doletela da mu zanosno, bez milosti za njegov sadasnji jad, pevaju zaboravljene pripeve srece.

...

Nije tada ni bio svestan koliko je bilo istine bilo u onome sto joj je rekao, kada se treci put video sa njom, a ona mu je ponavljala: "Ali zasto me ne pustate da cesce dodjem?" a on, smejuci se, odgovorio udvaracki: "Iz straha da ne patim". I sada se jos, avaj, desavalo katkad da mu ona pise iz kakvog restorana ili hotela, na hartiji sa stampanim zaglavljem; ali ta pisma kao da su bila od plamena, pekla su ga. "Ovo je pisano u hotelu Vujmon? Zasto li je tamo otisla? I sa kim? Sta se tamo odigralo?". Setio se kako su gasili plinske svetiljke na Italijanskom bulevaru kad ju je ono sreo izgubivsi vec svaku nadu, medju senkama sto su se sunjale, u onome mraku sto mu se cinio gotovo natprirodan, a ta je noc - ta noc kad nije morao cak ni da se pita nece li joj biti krivo sto je on trazi, niti kad je nadje, toliko je bio siguran da nema za nju vece radosti nego da se sretne sa njim i zajedno sa njim vrati kuci - ta je noc odista pripadala jednome tajanstvenom svetu u koji se nikad vise ne mozemo vratiti kad mu se vrata jednom sklope. I Svan ugleda, nepomicnog, suocenog sa tako ponovo prozivljenom srecom, nesrecnika, na koga se sazali, jer nije ga odmah prepoznao, tako da je morao da obori oci da svet ne bi video da su mu oci pune suza. To bese on sam.



Marsel Prust - "U Svanovom kraju"

_________________
Kojim to perom misli mi pišeš i svilenim platnom snove mi krojiš, pod kožu se uvlačiš kroz krv protičeš,svojim mirisima svu me obojiš.


Vrh
Nemirna
Post  Tema posta: Re: Omiljeni odlomci i citati  |  Poslato: 03 Apr 2017, 18:00
Korisnikov avatar

Pridružio se: 06 Mar 2017, 16:18
Postovi: 186
Lokacija: Tu i tamo

OffLine
U mudrosti ima nečeg do te mere sramnog da bi čovek radije bio

suludi pametnjaković.
Spalio je sve svoje knjige i kao pustinjak povukao se u jednu
javnu biblioteku.
Nikada se samog sebe ne plašim više nego kada sam u stanju
da shvatim neko tuđe ludilo.
On je stvorio pustinju u njenoj duši.
Tu sad cvetaju njegove misli.
Kruna ljudske prinudne vladavine jeste
brojanje godina.
Najstrašnija masa koja bi se mogla zamisliti
bila bi sazdana od samih poznanika.
Filozof koji se bez ijednog pitanja provlači kroz
život.Ali kako taj ume da zapitkuje.
Istorija sve predstavlja tako kao da se to nije
moglo drugačije odigrati.
Neumorno se bacaš,gnjurče,u nedoumice drugih.
San je kao životinja ali neka nepoznata..Tumačenje
se svodi na kavez,ali se san nikad ne nalazi u njemu.
U svakom ratu obuhvaćeni su svi oni prethodni.
Zbrajajući prijatelje on nalazi sebe.Posle sabiranja,
oduzimanja,množenja i deljenja-ishod je,neočekivano,
on sam.
Samo ono što je neočekivano čini nas srećnim ali ono mora
da se sudari sa mnogo očekivanih zbivanja da bi bilo raspršeno.


Srce koje kuca na daljinu - Elijas Kaneti

_________________
Kojim to perom misli mi pišeš i svilenim platnom snove mi krojiš, pod kožu se uvlačiš kroz krv protičeš,svojim mirisima svu me obojiš.


Vrh
Nemirna
Post  Tema posta: Re: Omiljeni odlomci i citati  |  Poslato: 03 Apr 2017, 18:00
Korisnikov avatar

Pridružio se: 06 Mar 2017, 16:18
Postovi: 186
Lokacija: Tu i tamo

OffLine
Mi težimo ka smrti kao strela prema cilju, i taj cilj
nikad ne promašimo.
Sreća je pitanje slučaja, a mi smo okrenuti samo
ka zakonima sistema.
Većina se sve vreme uljujljkuje da živi, i strahuje da
će se probuditi u trenutku propasti.
Gradovi u kojima živimo škole su smrti zato što su
nehumani.
Brevijar haosa- Alber Karako

_________________
Kojim to perom misli mi pišeš i svilenim platnom snove mi krojiš, pod kožu se uvlačiš kroz krv protičeš,svojim mirisima svu me obojiš.


Vrh
Nemirna
Post  Tema posta: Re: Omiljeni odlomci i citati  |  Poslato: 03 Apr 2017, 18:00
Korisnikov avatar

Pridružio se: 06 Mar 2017, 16:18
Postovi: 186
Lokacija: Tu i tamo

OffLine
Goli spolja, prazni iznutra, s provalijom ispod stopala
i haosom u glavama.
Zgrade nam više nisu dovoljne, dubimo već i planine
da bismo u utrobi zemlje gomilali alate smrti.
U svetu u kojem smo zagnjureni, ludilo je oblik koji
će preuzeti spontanost otuđenog čoveka.
Živ zazidan tišinom. . .
Brevijar haosa- Alber Karako

_________________
Kojim to perom misli mi pišeš i svilenim platnom snove mi krojiš, pod kožu se uvlačiš kroz krv protičeš,svojim mirisima svu me obojiš.


Vrh
Nemirna
Post  Tema posta: Re: Omiljeni odlomci i citati  |  Poslato: 03 Apr 2017, 18:01
Korisnikov avatar

Pridružio se: 06 Mar 2017, 16:18
Postovi: 186
Lokacija: Tu i tamo

OffLine
Mario Benedeti: „Noć rugoba“

Oboje smo ružni. Ali ne na uobičajen način. Još od osme godine kada su je operisali, ona ima rasekotinu duž obraza. Moj odvratni ožiljak pored usta potiče od jedne teške opekotine s početka puberteta.
Ne može se reći da imamo umiljate oči; ne možemo se pohvaliti ni tim svetionicima pravednosti pomoću kojih rugobe ponekad uspevaju da pobegnu u lepotu. Ne, ni u kom slučaju. I njene i moje oči ispunjene su zlovoljom i odražavaju pomirenost sa kojom podnosimo našu zlu kob. Verovatno nas je to i spojilo. Možda „spojilo“ i nije baš prava reč. U svakom slučaju, sjedinila nas je neizmerna mržnja koju oboje osećamo prema sopstvenom licu.
Prepoznali smo se na ulazu u bioskop, dok smo stajali u redu očekujući da na platnu ugledamo bića iz sveta lepote. Tu smo se prvi put i osmotrili, ali sa nekom turobnom naklonošću; tu smo, već na prvi pogled, zapazili da smo oboje usamljeni. U redu su stajali po dvoje, i uistinu predstavljali prave parove: supružnici, verenici, bake i deke, i ko sve ne! Svi oni – držeći se za ruku ili pod ruku – imali su nekoga. Samo njene i moje ruke bile su slobodne i zgrčene.
Uzajamno smo osmotrili naše nakaznosti, pažljivo, bezobzirno i bez znatiželje. Pređoh pogledom preko rasekotine na njenom obrazu, pun drskog samopouzdanja koje mi je ulivao moj sprženi obraz. Nije se osmehnula. Svidelo mi se to što je čvrsta i što mi je na moj pogled uzvratila jednim detaljnim pregledom moje zategnute, blistave, ćosave, stare opekotine.
Napokon smo ušli. Seli smo u susedne redove. Ona nije mogla da me vidi, ali iz pomrčine ja sam mogao da razaznam njenu plavu kosu i rumeno, pravilno uvo. Bilo je to uvo sa njene normalne strane.
Sat i četrdeset minuta divili smo se lepoti grubog junaka i nežne junakinje. Ja sam bar sposoban da volim lepotu. Mržnju čuvam za svoje lice i za Boga. Takođe i za lica drugih rugoba, drugih nakaza. Možda bi trebalo da osećam samilost, ali ne mogu. Nakaze su za mene poput ogledala. Ponekad se zapitam kakav bi bio mit da je Narcis imao rasekotinu duž obraza, ili da mu je kiselina ispržila lice, da mu nedostaje pola nosa, ili da ima šav na čelu.
Sačekao sam je na izlazu; koračao sam nekoliko koraka uz nju i potom progovorio. Kada je zastala i pogledala me, imao sam utisak da se dvoumi. Pozvao sam je u kafanu ili poslastičarnicu da malo popričamo. Neočekivano je pristala.
Poslastičarnica je bila krcata, ali u taj mah oslobodili su jedan sto. Dok smo prolazili, iza nas su ostajali znaci, pokreti iznenađenja. Moje antene su prilično pripremljene za hvatanje te bolesne radoznalosti, tog nesvesnog sadizma ljudi čije je lice čudesno uobičajeno i simetrično. Ali, ovaj put nije mi bila potrebna ta bolesna intuicija jer su moja čula beležila šapat, kašljucanje, lažnu promuklost. Jedno nakazno lice svakako privlači pažnju; ali dve rugobe zajedno predstavljaju svojevrstan spektakl; to je nešto što treba gledati u društvu, zajedno sa nekim (ili nekom) od onih lepolikih, sa kojima vredi proživeti svoj vek.
Smestili smo se, poručili dva sladoleda i ona je imala hrabrosti (to mi se dopalo) da izvadi iz tašne ogledalce i popravi kosu. Svoju lepu kosu.
„Kako ti se čini?“ upitao sam je.
Ona skloni ogledalo i osmehnu se. Brazda na licu promeni oblik.
„Mesto kao i svako drugo“, reče, „ni bolje ni gore.“ Raspričali smo se. Za sledećih sat i po morao sam da poručim još dve kafe kako bih opravdao naše zadržavanje. Odjednom sam shvatio da nas dvoje razgovaramo sa bolnom otvorenošću koja je pretila da prevaziđe iskrenost i da pređe u licemerstvo. Reših da idem do kraja.
„Osećate se isključenom iz života, zar ne?“
„Da“, odgovori ona posmatrajući me.
„Divite se lepima, normalnima. Voleli biste da imate pravilno lice kao ona lutkica sa Vaše desne strane, mada ste Vi pametni, a ona, sudeći po osmehu, neizmerno glupa.“
„Da.“
Prvi put da nije izdržala moj pogled.
„I ja bih voleo. Postoji jedna mogućnost, razumete li, da Vi i ja nešto postignemo.“
„Kao, na primer, šta?“
„Kao, na primer, ljubav, do đavola. Ili barem slaganje. Nazovite to kako hoćete, ali šansa postoji.“ Ona nabra obrve. Nije želela lažne nade.
„Obećajte mi da me nećete smatrati za budalu.“
„Obećavam.“
„Šansa je da odemo u noć. U mrklu noć. U savršeni mrak. Razumete li me?“
„Ne.“
„Morate me shvatiti! Mrkli mrak. Tamo gde me Vi nećete videti, gde ja Vas neću videti. Zar niste znali da imate lepo telo?“ Osmehnula se, a ožiljak na obrazu postao je grimizan.
„Živim sam, tu blizu, u jednom stanu.“
Ona podiže glavu, radoznalo i ispitivački me pogleda bezuspešno pokušavajući da dođe do nekog zaključka.
„Hajdemo“, reče.
II
Ne samo da sam ugasio svetlo nego sam navukao i dvostruku zavesu. Čuo sam njeno disanje. Nije to bilo neko mukotrpno disanje. Odbila je moju pomoć pri svlačenju.
Nisam video ništa, baš ništa. Ali, mogao sam da je zamislim nepomičnu, u iščekivanju. Pažljivo pružih ruku da pronađem njene grudi. Taj dodir mi je ulio snagu. Video sam njen stomak, njen čupavi brežuljak. I njene ruke su videle mene.
U tom trenutku shvatio sam da, zbog nje i zbog sebe, moram da razbijem tu laž koju sam sam stvorio. Ili, koju nameravam da stvorim. Bilo je to kao blesak munje. To nismo bili mi. Nismo.
Trebalo je da se naoružam svom svojom hrabrošću, i to sam i učinio. Ruka mi je lagano pošla ka njenom licu, pronašla jezivu brazdu i započela mirno, ubedljivo milovanje. U stvari, moji prsti (u početku malo drhtavi, a potom potpuno mirni) prešli su bezbroj puta preko njenih suza.
Tada, kada sam najmanje očekivao, njena ruka je dotakla moje lice, i prešla jednom, zatim još jednom, preko ispupčenja na zategnutoj koži, tog ćosavog ostrva na mom nagrđenom licu.
Plakali smo do zore. Unesrećeni, blaženi. Tada sam ustao i razmakao dvostruku zavesu.
Prevod: Ksenija Bilbija i Milena Trobožec
Izvor: „Prosvetina antologija ljubavne priče“, priredio Mihajlo Pantić, Prosveta, Beograd, 2007.

_________________
Kojim to perom misli mi pišeš i svilenim platnom snove mi krojiš, pod kožu se uvlačiš kroz krv protičeš,svojim mirisima svu me obojiš.


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 81 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker