IVO ANDRIĆ:
Kad bih bio siguran da me neće čuti i odmah poslušati ona gomila prosječnih i nedarovitih ljudi koji su i inače uvijek spremni da sebe i sve svoje uzdižu i precjenjuju, ja bih mladim i darovitim našim ljudima dao jedan savjet.
Radite, rekao bih im, svoj posao ne gledajući ni lijevo ni desno, ni iza sebe ni preda se, ali svoj cilj postavljajte visoko, i tražite malo od svijeta oko sebe (što manje to bolje!), ali mnogo od sebe i svoga djela.
Uvjeren sam da je većina od nas od početka udarila sebi suviše malen i suviše blizu cilj, i da je više i bolje mogla od onoga što je željela da uradi i postigne.
Želite mnogo, težite smjelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnogostručavaju snage u nama.
Težite smjelo ka savršenstvu velikih djela, a radite predano i strpljivo na ograničenim i mučnim pojedinostima bez sjajnog vidika, jeftinog samozadovoljstva i tašte veličine.
Ciljevima svojim živite, a trošite se neštedimice na sivim i nevidljivim poslovima svakog dana i sata.
Često pomišljajte da je život jači i svijet bogatiji nego što mi to u svakom pojedinom trenutku možemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti, da u hodu stičemo snage.
Htjeti daleko i željeti mnogo, kad je riječ o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije grijeh, nije opasno.
Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu, jer to znači iznevjeriti i sebe i druge, ostati dužan životu.
Budite nepovjerljivi i stvarni, strogi prema sebi pri izvođenju svake pojedinosti, skromni pri njihovoj ocjeni, ali kod postavljanja ciljeva budite hrabri i velikodušni, mislite smjelo i gledajte daleko.
* * *
Poznavao sam jednog čoveka koji je za svaku stvar koju on nema ili ne razume uspevao da nađe poneku zlu reč.
Bojati se ljudi, znači činiti krivo Bogu. Strah od ljudi možda i potiče otud što smo se nekad ogrešili o božiji princip. Čovek u kome ima živa
duša ne bi, logički, trebalo da se boji ljudi ni ičega ljudskog.
Samo aktivni ljudi i njihova borbenost i bezobzirnost pokreću život napred, ali ga samo pasivni ljudi i njihova strpljivost i dobrota održavaju i
čine mogućim i podnošljivim.
Živeti u strahu, u kajanju, u stalnom strahu od straha, ne moći oka sklopiti i ne moći dušomIvo Andr danuti, i pri svemu tome raditi i smejati se
i razgovarati, to znači za ljude kao ja živeti i uspevati među svetom.
On nije imao ni potrebnu snagu volje da savlada i suzbije svoje nezdrave želje, ni hrabrosti da podnese posledice njihovog ostvarenja.
Neprestano su vapili za slobodom a zaboravili su da, pre toga, traže snagu da tu slobodu dostojno nose.
Između bojazni da će se nešto desíti i nade da možda ipak neće, ima više prostora nego što se misli. Na tom uskom, tvrdom, golom i mračnom
prostoru provodi mnogi od nas svoj vek.
Ja sam video u čemu je takozvana borbenost nekih „borbenih“ ljudi. Oni izmisle svoju „borbu“, na silu jer nađu razloge, nadenu ime, i bore se,
bez rizika i rezultata, bore se – samo da ne bi morali misliti i raditi.
Nije najgore što sve prolazi, nego što mi ne možemo i ne umemo da se pomirimo sa tom prostom i neizbežnom činjenicom.
Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota. Sama činjenica da je takva nada mogla da postoji vredi toliko da nije suviše skupo plaćena
jednim razočaranjem, pa ma kako teško ono bilo.
* * *
Ko uspe da pronikne tišinu i dozove je njenim pravim imenom, taj je postigao najviše što smrtan čovek može postići. Ona nije više za njega ni hladna ni nema, ni pusta ni strašna, nego mu služi i nalazi mu se u svakoj nevolji, kao onom junaku iz narodne pesme vila, koju on uhvati za kose i posestrimi i obaveže zauvek. Ko uspe da zagreje i oživi samoću, taj je osvojio svet.
U ovom društvu podjednako patimo svi, i žene i muškarci, samo su uloge podeljene, i to otprilike ovako: Kad mi patimo zbog žena, to je gotovo redovno zbog toga što žene nisu onakve kakve bismo mi želeli da su. Kad žene pate zbog nas, to je uvek stoga što smo ovakvi kakvi jesmo. Ali, što je glavno, patimo svi i mučimo se često, dugo, svirepo i besmisleno.
Dođe vreme kad se čovek nađe pred mračnim, neprelaznim jazom koji je godinama, polagano i nesvesno, sam sebi kopao. Napred ne može, natrag nema kud. Reči nestalo, suze ne pomažu; sramota ga da jaukne; a i koga da zove? Ne seća se pravo ni svoga imena. Tada vidi čovek da na zemlji postoji samo jedno istinsko stradanje, to je: muka nemirne savesti.
Budite nepoverljivi prema sebi, svojim osećanjima i raspoloženjima. Budite nepoverljivi prema sebi pa nećete imati potrebe da budete preterano nepoverljivi prema celom ostalom svetu. A time ćete biti bolji, pravedniji, svima prijatniji, i sami sebi lakši. Čim osetite opštu zlovolju prema svetu i nepoverenje prema ljudima, više nego što je to razumno opravdano i potrebno, odmah budite na oprezu, ali prema samom sebi, i obratite pažnju na svoju unutrašnjost, jer to je najbolji znak da nešto u vama nije u redu.
Ne smrt, zaborav rešava sve. Zaborav, i to ne samo pojmova, reči i lica, nego svega što postoji i živi. Zaborav tela i zaborav vremena. Zaborav, da bi se moglo predahnuti i živeti dalje u telu bez sećanja, sa duhom bez imena. Zaborav, smrt sa pravom na nadu.
Tražeći ono što mi treba, a što ni sam ne znam tačno šta je, išao sam od čoveka do čoveka, i video sam da svi zajedno imaju manje nego što imam ja koji ništa nemam, i da sam kod svakoga ostavio ponešto od onoga što nemam i što tražim. – Ostaćeš potpuno sam i neće ti biti potrebno da umreš.
U prvoj polovini života čovek želi i radi ono čega će se u drugoj polovini stideti i odricati, a druga polovina mu prođe u uzaludnim pokušajima da se popravi ili bar zataška ono što se radilo u prvoj. Tako se na kraju sve potire i svodi na nulu. Ostaju samo kajanje i stid.
Ima ljudi čiji je život trag u vodi. Nevidljivi su, nečujni, nestvarni, bez otisaka u peščanoj pustinji čovečnosti. Ne znamo odakle su među nas došli, a kad odu, zašto su i kuda otišli. Dok su bogovi zemljom greli, tako smo ih prepoznavali. Kad nas napustiše, od njihove moći ljudi naslediše jedino sposobnost da žive, ali ne da budu.
* * *
Mnogi imaju neki nesvršen račun sa životom, ali pritom život je uvek njihov dužnik.
Što ne boli – to nije život; što ne prolazi – to nije sreća.
Rana koja se krije, sporo i teško zaceljuje.
Čudno je, kako je malo potrebno da budemo srećni, i još čudnije kako šesto nam baš to nedostaje.
Brak je u izvesnim slučajevima strahovita zabluda sa jedne strane, a strahovita prevara sa druge strane.
Ako hoćeš da znaš kakva je država i njena uprava, i kakva im je budućnost, gledaj samo da saznaš koliko u toj zemlji ima čestitih i nevinih ljudi po zatvorima, a koliko zlikovaca i prestupnika na slobodi. To će ti najbolje kazati.
Ko dobro čini, od njega svako još više dobra očekuje.
Bolest je sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna.
Nije najgore što sve prolazi, nego što mi ne možemo da se pomirimo sa tom prostom i neizbežnom činjenicom.
Stradanje i greh se upotpunjuju kao kalup i njegov odlivak.
Dok god ima mraka, biće i svanuća.
Najteže je čoveku kad sam nad sobom oseti samilost.
Od straha su ljudi zli i surovi i podli, od straha su darežljivi, čak i dobri.
Žena stoji kao kapija na izlazu kao i na ulazu ovog sveta.
Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.