Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 01:03


Autoru Poruka
Tina
Post  Tema posta: Nauka - Kratka istorija potrage za Marsovcima  |  Poslato: 28 Maj 2012, 14:05
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 16 Maj 2012, 15:32
Postovi: 537

OffLine
Kratka istorija potrage za Marsovcima

Intenzivna portraga za Marsovcima traje više od jednog veka. Možda više i od dva, zavisno od toga šta podrazumevate pod intenzivnim traganjem.

Slika

I uvek se činilo da samo što ih nismo našli. Činjenica je, međutim, da se veličina i inteligencija očekivanih Marsovaca smanjuju srazmerno dužini traganja za njima. Dok su astronomi u 18-tom i 19-tom veku smatrali da su nam susedi vešti i pametni bar koliko i mi, danas bi naučnici bili presrećni ako bi na Marsu pronašli makar samo jednu jedinu bakterijicu.

Pa i najprostiji fosil nečeg što se pre tri milijarde godina mrdalo i razmnožavalo izazvalo bi uzbuđenje čitavog sveta. Ali krajem devetnaestog veka Kamil Flamarion, slavni francuski astronom i još slavniji pisac i popularizator astronomije, u knjizi „Planeta Mars“ (1892), govori o Marsovcima kao superiornoj civilizaciji koja, između ostalog, gradi kanale planetarnih razmera.

Kanali "za navodnjavanje"

Ta priča o kanalima zapravo nije Flamarionova. Nešto je starijeg datuma i vezuje se za Đovanija Skjaparelija, direktora Milanske opservatorije. O Skjaperiliju smo pisali u prošlom broju, a sad ćemo samo spomenuti da je u svoje vreme ovaj astronoma uživao glas najvećeg stručnjaka za Mars. Osmatranjem susedne planete se bavio decenijama i osmatračkog posla se oprostio tek kada ga je na to naterao oslabeli vid.

Rezultat Skjaparelijevog zanimanja za Mars bio je, između ostalog, izveštaj iz 1877. u kome on saopštava da se duž Marsovih svetlih površina pruža sistem dugih linija, isprepletanih, ponekad i u parovima. Za te linije upotrebio je izraz „canali“, što je na engleski prevedeno kao „canals“. A ta reč, za razliku od slične, „channels“, označava takođe kanale, samo veštačke.

Slika
Skjaparelijeva mapa kanala na Marsu iz 1888. godine


Naravno, priroda ne gradi veštačke kanale, međutim ljude onog doba je baš ta ideja o veštačkim tvorevinama na Marsu očarala. Uostalom, kanali su u to vreme bili u modi jer su se i ovde na Zemlji gradili. Suetski je prokopan 1869, Korintski 1893, a uveliko se planirao i Panamski. Panamski će biti dovršen 1914. i od tada će razdvajati dva kontinenta.

Međutim, kanali su samo upotpunili predstavu koju su ljudi tada o Marsu već imali u svojoj svesti. Od otkrića teleskopa (što je bilo na samom početku 17-og veka) množila su se astronomska znanja pa su se i o Marsu ređali novi podaci, koji su ga činili sve sličnijim našoj planeti. Hajgens je otkrio da dan na Marsu traje koliko i ovaj naš, 24 časa; Đ. Kasini da Mars ima polarne kape, a one krase i našu planetu; zatim je Heršel izračunao da je Mars nagnut otprilike koliko i Zemlja zbog čega mora imati godišnja doba - kao i Zemlja. Zatim je primećeno da se i Marsove polarne kape skupljaju i šire kako se menjaju godišnja doba na toj planeti.

Onda je na Marsu otkrivena atmosfera (Heršel), mada vrlo retka, a zatim i da tamna područna na Marsu potiču od njegove vegetacije. Ovo zadnje je, istina, bila samo pretpostavka, ali pretpostavka u koju je malo ko sumnjao. Uostalom, iza svih otkrića stajala su slavna i dokazana imena nauke od Galileja, preko Hajgensa, Kasinija i Heršela, sve do Skjapaerilija i brojnih drugih. Poneseni idejom da nismo sami mnogi se i pre Flamariona nisu ustručavali da spekulišu i o onom što se nije videlo kroz okular teleskopa. Tako je Heršel pisao da u mnogim pogledima stanovnici Marsa žive u sličnim uslovima u kojima i mi.
Kako uspostaviti kontakt

Sve to dovelo je dotle da se početkom 19-otg veka više nije postavljalo pitanje da li nam susedi postoje, već kako sa njima da stupimo u kontakt. Pošto se oni nisu javljali ostalo je na nama da im uputimo poruku. To je bio veliki izazov, jer je u to vreme i slanje običnog pisma ovde na Zemlji bio podvig. Ali rešenja su nuđena. Tako je veliki nemački matermatičar K. F. Gaus predlagao 1802. (ili tu negde oko te godine) da se u sibirskim tundrama iscrtaju velike geometrijske slike koje bi Marsovci imali da protumače kao znak inteligencije na našoj planeti.

Sama po sebi ta ideja nije bila loša ukoliko bi nas Marsovci postatrali teleskopima - koje mi ni danas nemamo. Uočljivije signale sugerisao je Jozef Litrov (astronom iz Austrije) 1819. Njegova ideja je bila paljenje signalnih vatri u Sahari. Jedno radikalno rešenje usledilo je pola veka kasnije, 1874. Šarl Kros je smislio da se pomću velikih lupa usmere Sunčevi zraci na neku Marsovu pustinju i tamo, u doslovnom smislu, sprži naša pozdravna poruka. Ideja je bila koliko originalna, toliko i neostvariva i to je bila sreća, jer bi u slučaju uspeha izazvala prvi međuplneterni incident.
Groznica počinje

Tako su se naizala otkrića o Marsu i pravile teorije o Marsovcima dva i po veka, uglavnom u ritmu Marsovih opozicija kada nam je ta planeta bivala najbliža, pa su i osmatranja bila najpreciznija. A onda je došla i priča o kanalima i Kamil Flamarion sa knjigom. Flamarion je bio sjajan pisac koji je u pravom trenutku napisao svoje delo. Knjiga je obišla svet i postala bestseler. Decembra 1893. za Božić, od svoje tekte, dobio ju je na poklon Persival Lovel. I tada groznica oko Marsa dobija pune dimenzije.

Lovel je bio tipičan Amerikanac: čovek od akcije, avanturističkog duha, preduzimljiv i – bogat. Jedno vreme je putovao po dalekom istoku, živeo je u Japanu pa je učio i japanski jezik. O istočnoj kulturu napisao je nekoliko knjiga, a vlada SAD ga je angažovala i u nekim dipolomatskim poslovima sa Korejom. Još u mladosti petljao je nešto sa astronomijom. Knjiga Flamariona i kanali na Marsu su ga opčinili, a Marsovci postali njegova opsesija koja ga je držala do polsednjeg daha. Odlučio je da pronađe susede, a na ruku mu je išlo što je sleća opozicija Marsa padala u zgodno vreme, oktobra 1894. Ostalo mu je taman dovoljno vremena da izgradi sebi opservatoriju.

U maju 1894. Lovel najavljuje skore rezultate u svojoj protrazi za inteligentnim životom na Marsu i uveren je da će ti rezultati biti krunisani čvrstim dokazima da nismo jedina inteligentna stvorenja Sunčevom sistemu. Zatim se bacio na posmatranje Marsa, a sledeće godine štampao je knjigu kratkog naslova „Mars“. Zatim će napisati još dve na temu života na susednoj planeti.

Slika
Persivel Lovel

No konačno, šta je Lovel to vedeo kroz svoj teleskop? O tome svedoče njegove beležnice sa crtežima Marsa. One su pune crteža kanala, mnoštva kanala, čitavih sistema kanala koji presecaju Mars. Neki su dugi 3000 kilometara. Svi kanali su pravi, a priroda, kao što je poznato, ne pravi prave kanale. I to je to. U to vreme Lovel je imao najjasniju sliku o životu na Marsu. Marsovska civilizacija je vredna, sposobna za obimne melioracionarne radove i sa velikim graditeljskim iskustvom. Ali, po Lovelu, to je civilizacija na izdisaju. Marsova mora su presahla i planeta umire u žeđi. Da bi preživeli Marsocvi grade duge kanale i sa polova dovlače vodu u sušne krajeve na planeti. Kanali su rezultat grozničave borbe za opstanak.

Ono što već na prvi pogled bode oči oko ovih kanala, a da dodamo, videli su ih i neki drugi astronomi, mada ne i svi, jeste da se kanali sa Zemlje mogu videti po dužini, ali ne i po širini. Dakle, pitanje je kako je bilo moguće videti nešto tako usko. Pa, odgovor ima smisla. Duž kanala kroz koje teče voda, sa obe strane, mora da postoji bujno rastnje i zapravo se ono vidi.

Ali nisu svi videli kanle, a neki astronomu su čak tvrdili da oni i ne postoje, ili bar da nisu ispunjeni vodom, jer to jednostavno nije ni moguće. Sva voda koja bi potekla sa polova vrlo brzo bi presahla i isparila do poslenje kapi daleko pre nego što bi stigla do ekvatorijalnih predela. To su bile činjenice i Lovel je znao za njih, ali nije im pridavao značaj, jer on je VIDEO da kanali postoje. A javno mnjenje je bilo na njegovoj strani.

Ideja o Marsovcima ponela je i H. Dž. Velsa i 1898. se pojavila njegova knjiga Rat svetova. Knjigu ste verovatno već pročitali, a ako niste uradite to. Ona opisuje invaziju Marsovaca na našu plnetu. Po njoj je snimljen film 1953. i zatim ponovo 2005, a po njoj je i Orson Vels 1938. snimio radio dramu koje je izazvala paniku među Amerikancima jer su je mnogi doživeli kao stvarnu najezdu Marasovaca (pa je i o tom događaju snimljen film). Uglavnom na prelazu iz 19-og u 20-ti vek čovečanstvo je živelo u uverenju da je Mars nastanjena planeta. Iz tog perioda potiče i nagrada od 100 hiljada franaka onom ko uspostavi kontakt sa vanzemaljcima, izuzev sa Marsovcima, pošto je to bio, kako se smatralo, suviše lak zadatak koji će se uskoro ostvariti i bez nagrade.

Sumnje


Ali 1909. godine, u vreme nove opozicije, Mars je posmatran novim i moćnijim teleskpoima od onog kojim je Lovel gledao kanale. Sem toga Mars je sada posmatrala i nova generacija astronoma koja je to činila sa manje strasti i predubeđenja, a sa više znanja. Nikakve kalane ti osmatrači nisu videli i Lovel je tako ostajao sve usamljeniji u svetu astronoma. On je i dalje punio svoje beležnice i crtao splet moćnih kala – sve dok razočaran odbijanjem astronama da prihvate njegove osmatračke podatke, već oronolog zdravlja i isrcpljen, nije umro. Bilo je to 1916. godine.

Slika

Nakon opozicije iz 1909. sve je manje bilo ozbiljih diskusija o inteligentnim Marsovcima. Ali ako nam susedi nisu inteligentni ne zači da nisu živi i priča o Marsovcija je dobila nov sadržaj. Tamna područja na Marsu su bledela u vreme Marsove jeseni i dobijala tamnju boju u vreme proleća i postojanje vegetacije koja vene i buja sa promenom godišnih doba za mnoge astronoma bilo je logično objašnjenje. Tako su u provoj polovini prošlog veka Marsovci od inteligentnih bića, sposobnih za velike terenske radove, svedeni na biljke. Međutim 1956. godine dansko-američki astronom Dž. Kajper je ponudio drukčije objašnjenje sezonskih promena na Marsu. Nije, po njemu, to bilo nikakvo rastinje već sezonske peščane oluje koje dignu u zrak oblake prašine koja ponekad zna da obuhvati čitavu planetu.

Danas znamo da je Kajper bio u pravu, ali u ono vreme sve su priče o Marsu ipak bile samo teorije zasnovane na manje ili više pouzdanim osmatranima. I zato je era kosmonautike dočekana sa velikim nadama i ambicijama da se konačno otkrije prava priroda Marsa i reši večno pitanje: postoji li tamo život. Jer, kad posmatrate Mars sa Zemlje, bez obzira koliko moćnim teleskopm to čitnite, uvek ga vidite bar 56 miliona kilometara daleko i uvek kroz naslagu titrave, nikad potpuno mirne zemaljske atmosfere. Jednostavno rečeno, trebalo je otići na lice mesta.

Prve letelice

Prve svemirske letelice su ka Marsu poletele sredinom šezdesetih godina prošlog veka. Za naše današnje pojmove bile su oskudno opremljene grubim i nepreciznim instrumentima. Sem toga osnovni zadatak tih letelica bio je samo da stignu na cilj kako god mogu, jer je kosmonautika tek pravila svoje prve korake.

Prvi snimci planete Mars su bili malobrojni, prilično mutni, crno beli i prikazivali su samo deo planete. I razočarali su astronome jer su pokazali svet sličan Mesecu, izrovan kraterima, jednoličan, jenom rečju – dosadan. Mnogi su izgubili interes za daljim izučavanjem ove planete. Nije tu bilo nikakvih kanala, nikakvog rastinja i nije bilo ni traga od života. Priča se da je NASA bila na ivici odluke da više i ne šalje svoje brodove ni bilizu Marsa.

Slika
Prvi originalni snimci površine Marsa iz neposredne blizine


Ali odletele su ipak još neke letelice i na novim snimcima pokazale posve drugačiji svet, svet sa gradnioznim kanjonima, visokim vulkanima, svet presahlih rečnih korita. Desilo se da Mars ima dva lica i da smo na prvim snimcima videli ono dosadno. Naučnike su naročito očarali prirodni kanali, oni koji su neodoljivo podsećali na rečna korita. Stvorene su nove teorije po kojima možda ipak tamo gore, ako ne na samoj površini ono ispod nje – života ima. I avantura se nastavlja.


b92


Vrh
Tina
Post  Tema posta: Kolumbov paradoks  |  Poslato: 28 Maj 2012, 14:28
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 16 Maj 2012, 15:32
Postovi: 537

OffLine
Ufologija nije nauka u pravom smislu jer je gotovo u potpunosti zasnovana samo na ličnim, subjektivnim svedočenjima, koja nisu uklopljena ni u kakvu paradigmu

Zašto ih ne vidimo? Ako je po takozvanom Kolumbovom paradoksu, nema u tome ništa čudno. Naime, navodno su prvobitni stanovnici Amerike gledali ka pučini, ali zbog nepostojanja prethodnog iskustva, uopšte nisu bili u stanju da primete španske karavele koje su iskrsle na horizontu, sve dok se prvi Evropljani nisu iskrcali na tlo. Za ovom analogijom će vrlo rado posegnuti oni lovci na vanzemaljske civilizacije koji veruju da su vanzemaljci već na Zemlji, uvereni da upravo njihova svedočenja premošćavaju problem američkih Indijanaca sa “nevidljivim” španskim karavelama na moru. Neidentifi kovani leteći objekti, NLO, odnosno UFO, predmet su proučavanja oblasti koja se naziva ufologija i koja u suštini počiva na konceptu proisteklom iz Kolumbovog paradoksa – oni su tu, ali ih većina ljudi ne uočava zbog nedostatka prethodnog iskustva sa takvim objektima. Tu se, međutim, javlja više problema – sam Kolumbov paradoks je nedovoljno verodostojan i više podseća na urbanu ili, bolje reći, pomorsku legendu nego na istorijsku neminovnost. S druge strane, ako je problem u prirodi ljudske percepcije, zašto NLO-e ipak uočavaju neki ljudi, i zašto samo oni? Inače, ufologija se ne smatra naukom u pravom smislu jer je gotovo u potpunosti zasnovana samo na ličnim, subjektivnim svedočenjima, koja nisu uklopljena ni u kakvu paradigmu. Prost zbir ogromne količine ovakvih podataka ne čini nauku. No, količina materijala je ipak impresivna. Postoji više velikih svetskih baza koje gotovo iz sata u sat beleže opažanja NLO-a širom sveta, kao što je danas MUFON, ili nekada NICAP. Jedna takva baza je i “NLO Srbija” koja prikuplja podatke o ufološkim doživljajima nad Srbijom. Sve baze te vrste klasifi kuju i objavljuju prijavljena opažanja neidentifi kovanih objekata, ali s obzirom da je sve u potpunosti zasnovano na varljivom i neponovljivom opažanju, iz toga ne slede nikakvi proverljivi podaci. Zapravo, potragu za vanzemaljcima na Zemlji, koju je slavni švajcarski psihijatar Karl Gustav Jung (1875–1961) nazvao “mitom našeg doba”, vrlo je teško razlučiti od subjektivnih doživljaja u afektiranom stanju, mada se aktivnost samih NLO entuzijasta na prikupljanju tolikih svedočenja ne može smatrati beskorisnom. Za većinu ozbiljnijih ufoloških udruženja NLO predstavlja samo ono što ne može da se objasni na drugi način. To bi značilo da i kad posmatrač prijavi da je na nebu opazio neki objekt ili neku neobičnu svetlost, to ne mora uvek da znači da je reč o vanzemaljcima, već, kako kažu ufolozi, “ako prijavljeno opažanje ostaje neobjašnjeno i posle pomnog razmatranja svih raspoloživih dokaza i zdravorazumske identifi kacije”. No, za sada, svaki put kad se studiozno pristupi odgonetanju i “pomnom razmatranju” pojave NLO-a, ispostavi se da je reč o – atmosferskom ili optičkom fenomenu. Ovakva dosadašnja potraga za vanzemaljcima ne traje duže od 60 godina. Uobičajeno se smatra da je savremena istorija NLO-a započela 1947. godine, kad je, uoči prvih svemirskih ekspedicija, naglo poraslo interesovanje medija za vanzemaljske civilizacije. U junu te godine nastao je pojam “leteći tanjiri” kao sinonim za NLO, nakon što je biznismen i pilot Kenet Arnold (1915–1984) stekao svetsku slavu posle objavljivanja kontroverzne fotografi je devet čudnih objekata koji lete u formaciji iznad planine Rajner na zapadu SAD. Upravo u julu te godine dogodio se i kultni slučaj Rozvel, verovatno najpoznatiji NLO incident svih vremena. U blizini baze američkog ratnog vazduhoplovstva u Novom Meksiku srušio se disk nepoznatog porekla.

Posle prvih senzacionalističkih vesti o letećem tanjiru, vazduhoplovstvo je saopštilo da je na zemlju pao meteorološki balon i događaj je potpuno zaboravljen sve do sedamdesetih godina XX veka, kad se proširio mit o tajnom projektu u Oblasti 51, gde Vlada SAD navodno krije tela vanzemaljaca koji su pali kod Rozvela. Kako je broj prijava neobičnih letelica rastao, američko ratno vazduhoplovstvo 1948. godine pokrenulo je projekat “Plave knjige” i počelo da evidentira slučajeve neobičnih nebeskih fenomena. U narednih dvadeset godina, zabeleženo je više od 12.000 raznovrsnih opažanja, od kojih je najmanje 90 odsto objašnjeno prirodnim uzrocima. U to doba sprovedeno je više javnih i tajnih naučnih studija o poreklu NLO-a. Verovatno najuticajnije naučno istraživanje ove vrste objavljeno je 1969. godine – pod rukovodstvom poznatog američkog fi zičara Edvarda U. Kondona (1902–1974), više od trideset naučnika je detaljno analiziralo 59 različitih slučajeva NLO-a i u svakom od njih zaključilo da nije reč o poseti vanzemaljaca. Sa Kondonovim izveštajem završila se era intenzivne potrage za letećim tanjirima, američko vazduhoplovstvo i obaveštajne agencije zvanično su ugasile sve tadašnje NLO projekte, a većina naučnika je okrenula leđa letećim tanjirima. Samo nekolicina je odbacila Kondonov izveštaj i nastavila je da podržava takozvanu hipotezu o vanzemaljskom poreklu čiji su najpoznatiji zagovornici ugledni američki meteorolog Džejms E. Mekdonald (1920 – 1971) i astronom Dž. Alen Hajnek (1910–1986), koji se, kao učesnik u “Plavoj knjizi” i drugim NLO projektima američke vlade, smatra naučnim “ocem ufologije”. Danas su svedočenja o NLO-ima često podeljena prema Hajnekovoj klasifi kaciji bliskih susreta. To zavisi od toga da li je reč o noćnim svetlima, udaljenim dnevnim objektima ili radarskim blipovima (što spada u kategoriju viđenja), da li o uočavanju NLO-a sa udaljenosti manje od 600 metara, ali bez interakcije (bliski susret prve vrste), sa fi zičkim tragovima (bliski susret druge vrste) ili je došlo do navodnog fi zičkog kontakta sa ljudima (bliski susret treće vrste). Postoje i bliski susret četvrte ili pete vrste, u šta spadaju otmice i ostvarena dvosmerna komunikacija, a koji su kasnije dodati Hajnekovoj klasifi kaciji. Međutim, Hajnekova disciplina nikad nije prerasla ni u šta više
od pseudonauke, najpre zbog toga što se sama NLO svedočanstva ne mogu tretirati dovoljno verodostojno. No, to što nisu oko nas, ne isključuje postojanje vanzemaljskih civilizacija negde u svemiru. Prema čuvenoj Drejkovoj formuli, koja je poznata i kao formula iz Grin Benka, a koju je 1960. Godine predložio astronom Frenk Drejk, može se izračunati broj razvijenih civilizacija u našoj Galaksiji na osnovu parametara kao što su procene broja zvezda, broja planeta i raznih verovatnoća o životu i pojavi tehničke inteligencije. U zavisnosti od vrednosti tih parametara, dobijaju se procene od nijedne, preko 10 koliko je dobio sam Drejk, do nekoliko hiljada mogućih civilizacija. Ovakve pretpostavke su preduslov za današnje projekte portage za vanzemaljskom inteligencijom (SETI, Search for Extra- Terrestrial Intelligence) ili pak, za ekstraterestrijalnim planetama koji se poslednjih godina pokazao posebno uspešnim. S obzirom na više hiljada odnedavno otkrivenih i među njima nekoliko koje bi se mogle uporediti sa Zemljom, moguće je nadati se. No, ta nada je nešto manja ako se dodaju i neki posebni uslovi za nastanak života – kao što je postojanje Meseca uz planetu koji bi svojim prisustvom stabilizovao osu rotacije planete.

Lov na vanzemaljce uokviren je ne samo u prostornom, već i u vremenskom prozoru. Jednako kao što su u odnosu na veličinu Galaksije veoma mali izgledi da do posete hipotetične vanzemaljske civilizacije Sunčevom sistemu i Zemlji, još su manji da dođe unutar nekog zadatog vremenskog roka – kako kaže naš poznati astrofi zičar Milan Ćirković, “teško da će mnogo ljudi smatrati interesantnim pitanje da li će vanzemaljci posetiti Zemlju u narednih milijardu godina”. Svakako, za sada nema nalaza da ima još koga u svemiru, niti zabeleženih astrofi zičkih fenomena koji bi bili veštački izazvani, isto kao što nema relevantnih, naučno prihvatljivih dokaza da je nekad u prošlosti Zemlje bilo vanzemaljskih poseta. Takvo stanje se, inače, smatra ne Kolumbovim, nego Fermijevim paradoksom.

Na pitanje “Zašto ih, do đavola, ne vidimo?”, koje je poznati američki fi zičar Enriko Fermi (1901–1954) pre više od pola veka stručno preformulisao u jedan od najtežih naučnih paradoksa, ima raznovrsnih mogućih odgovora. Neki od njih su krajnje uznemirujući – možda smo ipak sami u Galaksiji, a možda je u prirodi civilizacija da se vrlo brzo samounište ili budu uništene nekom prirodnom kataklizmom. Nije isključeno da će neka druga civilizacija uznemireno posmatrati u pravcu Zemlje u vreme kad na njoj više ne bude ljudi.

***

NLO u Srbiji

Mogućnost da će vanzemaljci, ako dođu, za sletanje od svih drugih lokacija izabrati teritoriju Srbije jednako je verovatna kao i da razbijete svoj prozor dok nasumično šutirate loptu ka sto metara dugoj trospratnici sa 1666 prozora. Naime, verovatnoća sletanja NLO-a u Srbiju može se proceniti na svega 0,06 odsto, koliki je odnos državne površine i kopnenog dela planete Zemlje. Međutim, ta vrsta procene i iščekivanja u najmanju ruku je nezahvalna. U Srbiji je najstarije navodno svedočanstvo o poseti vanzemaljaca zabeleženo na ikoni u manastiru Visoki Dečani kod Peći. Poput švajcarskog kontroverznog publiciste Eriha fon Denikena, koji u svojim knjigama tvrdi da su se drevne civilizacije na Zemlji razvijale pod uticajem vanzemaljskih kultura, neki ufolozi veruju da dva detalja slike Hristovog raspeća na ikonostasu u Visokim Dečanima, nastalom 1335. godine, svedoče o pojavi vanzemaljaca u srednjovekovnom srpskom kraljevstvu. Prvi veći moderni slučaj opažanja NLO-a iznad Srbije, tada sastavnom delu Jugoslavije, zabeležen je 25. oktobra 1954. godine kad je, u ranim jutarnjim satima, više stotina
posmatrača iznad Beograda videlo “blještavo osvetljene” objekte koji su na nebu ostavili “trag plavičaste boje”. Slučaj je dospeo u sve tadašnje novine, a prenele su ga i svetske agencije. Događaj se danas najčešće objašnjava prolaskom komadića meteorita kroz atmosferu i takozvanim stroboskopskim efektom koji je kod posmatrača stvorio iluziju plavičastog traga, ali se oko ovog slučaja i danas plete dosta misterije.

vreme


Vrh
Tina
Post  Tema posta: Једначине за успављивање  |  Poslato: 28 Maj 2012, 14:37
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 16 Maj 2012, 15:32
Postovi: 537

OffLine
Једначине за успављивање

Давнашњи савет наших бака да бројимо јагањце (свеједно је да ли прескачу или не прескачу ограду) научници су преточили у 11 математичких исказа који дочаравају и спавање и будност. Добро, а какве то везе има с поподневним дремуцкањем


Окрепљујући починак

Зашто увече не можете дуго да заспите? Због лекова које сте раније узели? Или је толико хладно да никако да вам се очни капци склопе?

Иако су се деценијама мучили, научници још нису тајну докучили.

Загонетка једне од најбитнијих телесних улога и радњи за човека остаје нерастумачена. На крају крајева, чак није одгонетнуто због чега је, уопште, присиљен да спава. А шта би се тек догодило да целог живота остане будан?

Покушавајући да проникну зашто се спавање и будност не смењују устаљеним током, у Ренселар политехничком институту (САД) су сламку спаса – после свакојаких снимања и изучавања – потражили у математици.

Да ли су, можда, наше баке биле волшебно у праву када су нас у раном детињству терале да бројимо јагањце када нисмо могли да заспимо? Свеједно да ли прескачу (или не) ограду, као што је то случај у цртаћима.

Смењивање сна и јаве

Професор Марк Холмс је са својим последипломцем Лизом Роџерс осмислио рачунарски образац (модел) који ће и истраживачима и лекарима олакшати да предвиде како поједине промене – медицинске, физичке или у околини – утичу на нечије успављивање. Испоставља се да то омогућује дубљи увид у смењивање два човекова суштинска стања – сна и јаве. У свој подухват они су уткали скорашња неуробиолошка сазнања, на којима су утемељили математичке једначине.

Претходно лето провели су с неуробиолозима Харвардске медицинске школе да потанко проуче биологију мозга, а нарочито улогу неуротрансмитера у појединим раздобљима спавања и будности. Подразумевало се да сваки математичар-почетник мора да овлада читањем (и тумачењем) електроенцефалографских (EEG) и електромиографских (EMG) показатеља из можданих таласа и мишићних покрета који се појављују у сну.

Није изостало, свакако, ни расветљавање тзв. циркадијалних ритмова (24-сатни циклус) повезаних са деловањем светлости, на шта су указивала и претходна истраживања. Али научници су у међувремену схватили да човек заспи и у мрачној пећини и по јарком сунцу.

Из свега тога произишло је, чак, 11 једначина за и будно и успавано стање, које представљају ваљану подлогу за разноврсно исцртавање графикона у рачунару.

Има ли икакве користи од израчунавања и цртања?

Може да се предвиди, на пример, како испијање кафе (кофеин) или летење авионом кроз више временских зона ремети природно успављивање. Лекари ће, нема сумње, знати шта у таквим околностима да посаветују или пропишу.

А какве то везе има с поподневним одмарањем које су наши преци навелико упражњавали?

И пре и после учења

Ако нисте знали, краткотрајно дремуцкање побољшава учење и освежава памћење. Замислите само мозак као преградак електронског сандучета (inbox) у свом рачунару, у који се непрекидно сливају свакојаке поруке и пошиљке. Чим задремате, он сместа прионе на посао да избаци све што му није неопходно. На такав закључак упућују, отприлике, пре неколико дана објављени налази из студије под руководством Метјуа Вокера са Калифорнијског универзитета у Берклију.

Годинама већ проучавања наговештавају да спавање поспешује и оснажује памћење: и дуг ноћни сан и кратка (а дубока) поподневна дремка више користе учењу од целоноћног бубања. Сада је, делимично, одгонетнуто како се то дешава: у сну подаци привремено сачувани у хипокампусу, делу мозга задуженом за памћење, пребацују се на дуготрајно чување у можданој кори.

Тај поступак потпомаже и да се обраде нове чињенице и да се привремено складиште испразни да би примило свеже искуство.

Испоставља се, према речима Метјуа Вокера, да је важно и отпочинути после, а и одспавати пре учења. За време спавања мозак се исцеди као сунђер да би упијао новопристигле информације, што је посведочило испитивање 39 млађих пунолетника.

Добровољци су подељени у две групе: једни су одремали 90 минута, други нису нимало. И једнима и другима дато је да испуне исте задатке. Неиспавани су их кудикамо горе обавили. Мерење електричних промена показало је да су испавани у једном временском одељку почистили своје привремено складиште.

Ни то не важи подједнако за све: појединци се након дневног одмора пробуде изнемогли и смушени, због својеврсне спавајуће тромости упркос пређашњим истраживањима која су казивала да поподневни спавачи имају лак сан.

Политика


Vrh
Tina
Post  Tema posta: Dosije X  |  Poslato: 28 Maj 2012, 14:47
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 16 Maj 2012, 15:32
Postovi: 537

OffLine
Život posle smrti

Do sada je dokumentovano i potvrđeno da su 344 oživljavana pacijenta imala osećaj lebdenja iznad sopstvenog tela



Višegodišnja bitka između američkih hrišćanskih fundamentalista i novih ateista u Evropi, ali i u SAD, u ovoj godini nije jenjavala, samo je menjala formu. Sada je na redu rasprava o životu posle smrti, o duši kao fenomenu koji istrajava nezavisno od mozga u kome se rađa, i kompleksnim o paralelnim svetovima, multiverzumu, gde svest nastavlja svoj život. Tamo, kažu, ne vladaju fizički zakoni našeg kosmosa.
Ideju o novom životu posle starog i o duši koja preživljava smrt svoga vlasnika nastavivši da i dalje traje, razradio je Dineš d’Suza, i prikazao je u nedavno objavljenoj knjizi „Život posle smrti: dokaz“ (Dinesh D’Souza : „The Life After Death: Evidence“).

U njegovim tvrdnjama nema nikakvih akcija svetaca, medijuma, čuda i duhova, već se sve zasniva na kvantnoj mehanici, neuronauci i moralnoj filozofiji. D’Suza „Život posle smrti“, zajedno s nekim drugim skorašnjim monografijama o duši, poput „Đavolove zablude: ateizam i njegove naučne pretenzije“ matematičara i filozofa Dejvida Berlinskog (David Berlinsky) i „ „Jezika Boga“, genetičara i direktora američkog Nacionalnog instituta za zdravlje, Frensisa Kolinsa (Frances Collins) predstavljaju pokušaje kojima oni, kao vernici, ulaze u konfrontaciju sa takozvanim novim ateizmom i to na njegovom sopstvenom intelektualnom tlu. D’Suza koji, inače, voli borbu kad mu je jedna ruka vezana iza leđa, čest je oponent u debatama sa istaknutim ateistima, uključujući Hristofera Kičensa (Christofer Kitchens) poznatog po knjizi „Bog nije veliki: kako religija truje, i skeptika Sema Herisa ( Sam Harris) autora „Kraja vere“.

D’Suza ne tvrdi da je komunicirao s bilo kim ko je već umro i ne očekuje da će to ikad učiniti. D’Suza priznaje da je istaknuti ateista Ričard Dokins dao evoluciono objašnjenje zla, dobrote i patnje, ali on u to ne veruje, jer misli da jedino postulat o životu posle smrti omogućava pronalaženje smisla života. Uostalom, tako nešto bilo je na ceni i u doba Dantea. Uzgred, dobro je pogledati 13. glavu o evolucionoj teodiceji u Dokinsovoj knjizi „Najveća predstava na svetu“ koju je tek izdao (u savršenom prevodu) agilni Helix iz Smedereva!

Ali, gde se odigrava procenjivanje kvaliteta duše, gde se ona nagrađuje i gde se kažnjava? D’Suza daje odgovor: to se događa u multiverzumu, u beskonačno umnoženom kompleksu paralelnih svetova, koji se pominje i u nekim verzijama kvantne teorije. Uostalom, zahvaljujući kosmologu Maksu Tegmarku ( Max Tegmark) odavno raspolažemo taksonomijom mnoštva univerzuma van ovog našeg, u kome živimo, koji vidimo i proučavamo.
D’Suza podseća da u multiverzumu fizički zakoni imaju drugačije vrednosti, a materija sama po sebi ima različitu formu, tako da u fizici ne postoji ništa što bi protivurečilo ideji života duše posle smrti u nekim drugim okvirima i u telima koja su znatno drugačija nego ona koja posedujemo na Zemlji.
Naučne rasprave o životu posle smrti do sada nisu ni postojale jer je tako nešto smatrano besmislenim. Bilo je to prazno polje sve do današnjih dana. Savremena multidisciplinarna studija o očuvanoj svesti za vreme oživljavanja, tj. vraćanja iz mrtvih (AWARE -Awareness During Resuscitation) bavi se osećanjem stanja bliskog smrti (NDE - Near Death Experience). Reč je o sećanjima onih ljudi koji su bili reanimirani posle prestanka rada srca i posle nastanka kliničke smrti definisane kao odsustvo srčanih otkucaja (ravan EKG) i prestanak merljive električne aktivnosti mozga (ravan EEG) .

Zastoj rada srca, takođe poznat i kao kardiopulmonalni ili cirkulacioni zastoj, u suštini, predstavlja prekid protoka krvi kroz telo zbog nesposobnosti srčanog mišića da je potiskuje prema glavi, unutrašnjim i perifernim delovima tela.

„Gušenje“ mozga zbog odsustva kiseonika dovodi do gubitka svesti, agonalnog disanja i, na kraju, do smrti. Zastoj srca duži od tri do pet minuta smrtonosan je. Bilo kakva pomoć ima smisla samo u tom kratkom petominutnom intervalu.

Da bi se ilustrovao fenomen „žive svesti“ već umrlog vlasnika, uzima se primer Pamele Rejnolds iz Atlante u SAD, inače, poznate pevačice. Ona je imala je 35 godina kad je 1991. iskusila osećanje smrti i to za vreme dok je bila u anesteziji, bez imalo svesti, i dok je operisala mozak. Njena svest o sopstvenoj smrti i osećanje da je izašla iz svog tela, jedan je od najzapaženijih i najbolje dokumentovanih doživljaja „s one strane“, tamo gde je smrt. Rejnoldsova je bila pod strogim i preciznim medicinskim monitoringom za vreme trajanja operacije. U jednom delu hirurškog postupka, električna aktivnost njenog mozga nestala je, nije više bilo cirkulacije krvi kroz mozak, što je izazvalo kliničku smrt. Međutim, posle uspele operacije, ona je tvrdila da je za sve to vreme, sa neke visine, posmatrala neke delove hirurškog postupka i da je bila očevidac nekih događanja u operacionoj sali. Medicinski personal je kasnije potvrdio tačnost i preciznost navoda Rejnoldsove.

Kad neko oseća da je već umro i da svoje telo vidi kako leži na odru, na operacionom stolu ili bilo gde, onda je to za mnoge dokaz opstanka svesti i njenog života posle smrti vlasnika tela kome je pripadala.

Nin


Vrh
Tina
Post  Tema posta: Dosije X  |  Poslato: 28 Maj 2012, 14:50
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 16 Maj 2012, 15:32
Postovi: 537

OffLine
Читање мисли

Теоретски, можете анализирати унутарњи говор. Другим речима, имате некога ко само размишља и машину која вам то избацује!



Да ли су научници на корак ближе „читању мисли”?

Користећи рачунарско опонашање (модел) како мозак обрађује слике, снимљени узорци неуролошких збивања (активности) претварају се у слике онога што је испитаник видео.

Иако смо деценијама удаљени од практичне примене, дотично проучавање би једног дана могло да уроди „читачима снова” и рачунарима контролисаним мислима.

Свакако бисте то, најпре, пожелели када бисте овладали „читањем мисли”, сматра неуронаучник Џек Галант са Универзитета Беркли (САД). Истраживање које је спровео с колегом Томасом Неселарисом заснива се на претходном заједничком раду. Нови приступ, описан у чувеном часопису „Њурон”, користи сложенији поглед на центре за вид (визуелне) у мозгу.

Резултати више указују на реконструкцију него идентификацију, коју Џек Галант повезује са илузионистичким варком с картама: изаберете једну из шпила, а илузиониста погађа која је то. А он зна све које сте могли да видите.

У најновијем изучавању, међутим, карта може да буде фотографија или било шта у свемиру, а илузиониста мора да погоди иако то никада није видео!

Програм извукао

Истраживачи су за осмишљавање модела користили снимач (скенер) функционалне магнетске резонанце (fMRI) за мерење протока крви у мозгу да би пратили неуролошку активност троје људи који су гледали фотографије свакодневних призора и предмета. На почетку су надгледали делове мозга повезане са облицима предмета. Касније су обратили пажњу на подручја чије се узнемирење може довести у везу са општим класификацијама, попут „зграда” или „мала група људи”.

Када су подесили (калибрисали) образац (модел), прешли су на други низ слика. Пошто су протумачили неуролошке узорке, програм је из базе од шест милиона слика извукао, управо, оне које се односе на то што су испитаници гледали.

Франк Тонг, неуронаучник са Универзитета Вандербилт, који проучава како се мисли испољавају у мозгу, изјавио је за исти научни часопис да поменуто проучавање није била баш јасно, али је задивљујуће. Поготово у појединостима које су прикупљене мерењима, и даље поприлично непрецизним.

Очитавања сигнала магнетске резонанце су податке из милиона неурона претварала у јединствене блокове. У питању су гомиле информација, за сада нема другог начина да се допре до њих без отварања лобање и директног приступа.

Џек Галант се нада да ће смислити поступке објашњавања (интерпретације) других врста мерења мождане активности, као што су скенирање оптичким ласером и класичним електроенцефалограмом (EEG). Могућу примену приступа види у медицинским справама и рачунарским програмима, као што су CAD-CAM или „фотошоп” који би визуелне чињенице непосредно извлачили из мозга.

Иако су такве направе и програми удаљени деценијама, теоретски, можете анализирати унутарњи говор. Другим речима, имате некога ко само размишља и машину која вам то избацује!

Бити у туђој души

Сви смо ми, у суштини, читачи туђих мисли. Не верујете? Научници сматрају да су, коначно, одгонетнули загонетку која је хиљадама година тиштала обичне људе и заокупљала учене главе.

Уживљавање омогућује да доживимо осећања, да откријемо и разумемо жеље и намере, да посматрамо појаве очима других. Како то настаје, остаје предмет жучног спорења међу проучаваоцима сазнања (когниција).

Сама замисао је дуго оспоравана, сада су се нагомилали докази.

Изучавајући нервни систем главе макаки мајмуна, неуронаучници су се 1996. нашли у чуду наишавши на грозд ћелија у делу мозга задуженом за планирање покрета (премоторни кортекс). Та група ћелија се укључивала не само када је животиња изводила неки покрет, већ и када је видела да неко други то чини. Ћелије су се, наиме, одазивале на исти начин и када би мајмун посегнуо за кикирикијем или само када је са завишћу посматрао свог сабрата или човека да покушава исто. Зато што су одражавале радњу коју је макаки уочио код других, истраживачи су их назвали „огледалским неуронима“.

Каснији огледи су потврдили да такве нерве имају и људи, што је изазвало ново изненађење. И не само да су се у овим нервним ћелијама огледале радње, већ су се одражавала осећања и осећаји.

„Огледалски нерви” указују и на то да желите да ускочите у „душевне ципеле” друге особе, закључили су неуронаучници. У суштини, откривају да се ви већ налазите у туђој души.


Политика


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Dosije X  |  Poslato: 29 Nov 2013, 00:39
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Nova istraživačka metoda na tragu čitanja misli


Slika


Koristeći novu metodu, istraživači su prikupili prve solidne dokaze da je obrazac moždane aktivnosti kod nekoga tko rješava matematičke zadatke u kontroliranim uvjetima u eksperimentu vrlo sličan onom obrascu kod osobe koja razmišlja na kvantitativan način u raznim situacijama u svakodnevnom životu.
„Sada smo u mogućnosti prisluškivati mozak u stvarnim situacijama u životu.“, rekao je Josef Parvizi, profesor neurologije i neuroloških znanosti sa Sveučilišta Stanford. Parvizi je tek jedan od autora istraživanja, s njim su surađivali Mohammad Dastjerdi i Muge Ozker s istog sveučilišta. Ovi nalazi mogli bi biti korisni u razvijanju aplikacija koje „čitaju misli“, a koje bi primjerice mogle pomoći pacijentima koji su izgubili sposobnost govora da komuniciraju pomoću tzv. pasivnog mišljenja. Osim toga, moguće je zamisliti kako bi ovo otkriće moglo voditi prema nekim distopijskim ishodima, kao što su ugrađeni čipovi koji bi mogli špijunirati ili čak kontrolirati ljudske misli.
„Ovo je uzbudljivo, ali i pomalo zastrašujuće.“, izjavio je profesor Henry Greely sa Sveučilišta Stanford, koji nije sudjelovao u provođenju istraživanja, ali je upoznat s postupkom i izrazio je veliku iznenađenost nalazima istraživanja. „Nalazi ponajprije demonstriraju da sad možemo vidjeti kad netko manipulira brojevima, a osim toga pokazuju da ćemo možda jednog dana moći upravljati mozgom kako bi utjecali na to kako netko obavlja operacije s brojevima.“, rekao je Greely.
Istraživači su pratili električnu aktivnost u dijelu mozga koji se inače zove intraparijetalni sulkus, a poznat je po svojoj važnosti za procese pažnje i pokrete šakama i očima. Istraživači su temeljili svoje pretpostavke na prijašnjim istraživanjima, koja su već otkrila da su određeni klasteri moždanih stanica u ovom području povezani s brojnošću, što je matematički ekvivalent pismenosti.

Međutim, tehnike koje su se koristile u tim prijašnjim istraživanjima, kao što je funkcionalna magnetska rezonanca, imaju ograničenu sposobnost proučavanja i bilježenja moždane aktivnosti u stvarnim, neeksperimentalnim uvjetima i točnog određivanja trenutka aktiviranja moždanih stanica potrebnih za obavljanje ovakvih operacija. Ta su se istraživanja usmjeravala na praćenje samo jedne funkcije u samo jednom specifičnom području mozga, i pokušavala su eliminirati ili jednostavno identificirati svaki mogući sporedni, zbunjujući faktor. Osim toga, eksperimentalni uvjeti u takvim istraživanjima bili su daleko od stvarnosti – naime, sudionici su morali više ili manje nepomično ležati u malim mračnim prostorijama, dok su tišinu razbijali konstantni glasni, mehanički zvukovi praćeni slikama prikazivanim na ekranu računala.
„To nije stvaran život.“, rekao je Parvizi. „Ne nalazite se u vlastitoj sobi, ispijajući šalicu čaja i spontano doživljavajući životne događaje.“ Dodao je kako je iznimno važno pitanje kako populacija živčanih stanica za koju je eksperimentom dokazano da je važna za određenu funkciju, radi u stvarnom svijetu, dakle, izvan laboratorijskih uvjeta. Metoda koju je njegov tim koristio, nazvana intrakranijalno snimanje, omogućila je istraživačima nevjerojatnu preciznost kojom su mogli pratiti aktivnost mozga kad su ljudi bili uključeni u različite svakodnevne situacije. U svoj su eksperiment uključili tri dobrovoljna sudionika, koji su prethodno bili procijenjeni za moguće operacijsko liječenje njihovih ponavljajućih epileptičkih napadaja.
Postupak eksperimenta uključivao je privremeno uklanjanje dijela pacijentove lubanje i stavljanje paketa elektroda na izloženu površinu moždanog tkiva. Pacijenti su na ove elektrode bili priključeni punih tjedan dana, dok su elektrode u tom vremenu prikupljale električnu aktivnost njihovih mozgova. Ovo praćenje je, nastavljeno i tijekom cijelog pacijentovog vremena provedenog u bolnici, jer je bilježenje njihovih ponavljajućih napadaja omogućilo neurolozima da odrede točno mjesto izvora epileptičkih napadaja u pacijentovog mozgu.

Dakle, tijekom cijelog ovog vremena pacijenti su bili ograničeni krevetima i uređajima na koje su bili priključeni, no bili su oslobođeni boli ili bilo kakvih neugodnih podražaja, a mogli su samostalno jesti, piti i razmišljati, kao i slobodno razgovarati s prijateljima ili članovima obitelji preko telefona ili uživo. Svaka od elektroda koje su im bile priključene na mozak „prisluškivala“ je populaciju od nekoliko stotina tisuća živčanih stanica i slala te informacije natrag u računalo. No, praćenje pacijenata bilo je prošireno video kamerama koje su snimale njihovo ponašanje tijekom cijelog boravka u bolnici, što je kasnije omogućilo istraživačima da povežu pacijentove dobrovoljne aktivnosti u stvarnom okruženju s ponašanjem živčanih stanica u određenom dijelu mozga.
Kao dio eksperimenta, sudionici su odgovarali na pitanja postavljena na ekranu računala. Neka od njih uključivala su računanje, dok su druga zahtijevala ono što znanstvenici nazivaju epizodičkim pamćenjem, pa su sudionici odgovarali je li prikazana tvrdnja točna ili netočna. U drugim situacijama pacijenti su imali lakši zadatak jednostavnog gledanja u središte ekrana, čime se bilježilo takozvano „stanje odmora“ mozga.
Parvizi i njegov tim otkrili su da je električna aktivnost u određenoj grupi moždanih stanica u intraparijetalnom sulkusu bila pojačana samo kad su pacijenti izvodili matematičke operacije, što se poklapa s prijašnjim istraživanjima. Kasnije su Parvizi i njegovi kolege analizirali zapise elektroda svakog sudionika, otkrili mnogo aktivnosti intraparijetalnog sulkusa koje su se događale izvan eksperimentalnih uvjeta, te pregledali videozapise kako bi pronašli ponašanje koje odgovara tim moždanim aktivnostima.

Ono što su otkrili bilo je neočekivano. „Pronašli smo da je ova regija bila aktivirana ne samo kad su sudionici čitali brojeve ili razmišljali o njima, nego i onda kad su neizravno razmišljali o količinama.“, rekao je Parvizi, te dodao: „Ove živčane stanice ne aktiviraju se nepravilno. One su veoma specijalizirane, aktivne su samo kad osoba počne razmišljati o brojevima. Kad se osoba prisjeća nekih događaja, ili kad se smije ili razgovara, one nisu aktivirane.“ Zbog ovoga je istraživačima bilo moguće na temelju gledanja elektroničkih zapisa moždanih aktivnosti zaključiti je li sudionik tijekom neeksperimentalnih uvjeta bio uključen u neka kvantitativna razmišljanja.
Međutim, razmišljati o razvijanju kontrole uma bilo bi nezrelo, napomenuo je Greely. Dodao je kako ugrađivanje elektroda u mozgove drugih ljudi ipak nije najjednostavnija stvar na svijetu, te se to zbog toga vrlo vjerojatno neće dogoditi u bliskoj budućnosti.
Parvizi se složio s time. „S ovim smo još na početku. Kad bi ovo bila utakmica, tek bismo imali kartu za ulazak u stadion.“, rekao je.


preuzeto sa znanost.geek.hr


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Dosije X  |  Poslato: 04 Dec 2013, 13:38
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Ја сам андроид или кога ће родити вештачка материца?


Slika


Вештачки човек ће се појавити у догледној будућности. Научници усмеравају своје напоре на стварање технологије вештачког рођења. Али какав ће бити човек рођен без оца и мајке? Физички можда и савршен, али по мишљењу експерата могући су озбиљни психолошки отклони. Па и да ли ће вештачког грађанина прихватити друштво?
Подстицај за бурну полемику у научној средини и међу друштвеним посленицима била је недавна пројекција филма француског режисера Мари Манди Вештачка материца: бестелесно рођење у Русији. Филм је посвећен технологијама ношења детета ван мајчиног тела. По мишљењу режисера, истраживаче подстиче у том правцу с једне стране развој технологија вештачке оплодње, са друге развој метода одржавања живота недоношчади. Манди покушава да скрене пажњу на етичку страну проблема, плашећи се да одсуство контакта са мајком негативно може да утиче на развој детета.
Стручњаци се слажу у једном: могућности за развој деце одвојено од женског тела појавиће се релативно брзо. За сада је рано говорити о кардиналним успесима експеримената. Ипак треба признати да је рад у том правцу већ довео до револуцинарних открижа у области молекуларне биологије, неурофизилогије, трансплантологије и генетског инжењеринга.
А морална, етичка страна проблема изазивају код лекара и социолога велика питања. Јасно је да мисао и развој технике не може да се заустави. Али ипак улажући напоре научници треба да схвате ка каквом коначном циљу се крећу, подвлачи заменик директора Института за молекуларну генетику Вјачеслав Тарантул.
Не сумњам у то да у перспективи нешто слично може да се појави. Питање је колико ће то бити савршено. Сада се много ради у том правцу. То је клонирање организама – теоријски можемо сада да то радимо, али су последице нејасне. Уз савремени ниво развоја технике добијаћемо нешто не баш сасвим нормално, са одступањима у многим погледима. Тако је и са вештачком матарицом: док она не буде могла да даје нормалну децу проћи ће још сто година. Али не схватам баш зашто је то потребно.
Истина, како ће одрасти ова деца науке данас је тешко замислити, сматра члан Међународне асоцијације акушера гинеколога Стела Узденова.
Мајка и плод је систем који се не сме раздвајати. Чак ако се не тиче неких духовних вредности, природа је тако уредила да мајка и плод треба да буду заједно. Када се све то дешава вештачки, сматрам да ништа добро од тога не може да испадне. Како ће се дете надаље развијати, расти? Вештачка материца је машина, компјутер. Сваки компјутер може неправилно да ради. Дете може да се роди, али шта ће бити са њим за 10-20 година, које потомство ће имати? Можда ће се број становника повећавати, али квалитет људи ће падати. То је против природе.
Главна намена жене, и то не може да уради ни један мушкарац, јесте да да живот друом бићу. А ко ће бити деца вештачке материце – људи или можда андроиди? Без обзира на све спорове ускоро ћемо то сазнати, јер научници су упорни људи.



преузето са vaseljenska


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 48 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker