Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 13:47


Autoru Poruka
Tina
Post  Tema posta: Futurologija - pretpostavke o budućnosti  |  Poslato: 28 Maj 2012, 12:57
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 16 Maj 2012, 15:32
Postovi: 537

OffLine
Одшкринута врата мозга


Вековима је збуњивала филозофе и научнике. Да ли смо данас ишта ближи томе да је пронађемо у мозгу?


Slika

Замислите за тренутак да можете да завирите у унутрашњост нечијег мозга и видите увећане и најситније детаље, да посматрате рад сваке од сто милијарди нервних ћелија и трилиона њихових међусобних веза. Да ли бисте онда могли да знате шта се дешава у свести особе чији мозак посматрате?
Могло би да се претпостави да је одговор „да”, зато што бисмо у том случају могли да откријемо која активност мозга је повезана са којим доживљајем у свести, али и да видимо групу можданих активности која утиче на подсвесне токове. Ово је теорија коју, са надом у успех, прати највећи део савремених истраживања свести, претражујући одређене области мозга и дешавања у њима која су у вези са осећањем свесности, то јест истраживања „нервних пандана свести”.
Неки истраживачи тражили су ове нервне пандане на микроскопском, па чак и на квантном нивоу. Анестетичар Стјуарт Хамероф и математичар Роџер Пенроуз, на пример, предложили су увођење нове врсте физике која би била потребна за објашњење свесности. Њихова замисао је да је мозак квантни рачунар у коме су могуће чудне појаве као што је, на пример, та да удаљени делови мозга могу да ступају у узајамне везе (квантна испреплетеност) и који би могли да објасне зашто се свест поима као уређена и обједињена.
Ипак, квантне појаве обично се испољавају у издвојеним срединама и на врло ниским температурама, тако да је сигурно да им је потребно стабилно окружење. Хамероф и Пенроуз тврдили су да микротубуле – сићушни делови цилиндричног облика састављени од ћелијских беланчевина – могу да пруже потребну стабилност. Критичари њихове теорије указивали су на то да су микротубуле присутне у ћелијама да би физички ојачавале ћелијску грађу и да се налазе у практично свим ћелијама у организму, а не само у неуронима.

С ока на око

Готово сви научници који истражују свест одбацују квантну рачунарску теорију зато што ослањање на једну мистерију, у циљу решавања друге, неће одвести истраживања ка жељеним резултатима. Осим тога, чак и да се у мозгу одвијају квантна израчунавања, „најтежи проблем свести” – како субјективан доживљај може да настане из објективног рада ћелија мозга – остао би нерешен.


Slika


Приступ потрази за нервним панданима свести који нешто више обећава први је покренуо грчки неуронаучник Никос Логотетис који је проучавао мајмуне. Потом је своја истраживања проширио и на људе, користећи појаву познату под називом „стереоскопски ривалитет”. Замисао овог испитивања је да се истовремено једном оку испитаника покаже једна слика, а другом оку нека друга. На пример, једном оку мајмуна показана је слика положених, а другом усправних пруга. С обзиром на то да није могуће видети обе слике у исто време, наше свесно запажање непрестано ће мењати фокус са једне на другу слику (аналогно ономе што ради и наш вид док гледа двосмислене фигуре као што је Некерова коцка). У оба случаја физички надражај остаје потпуно исти али се свесни доживљај помера с једне на другу страну. Овакви огледи обично се изводе уз помоћ fMRI скенера (функционалне магнетне резонанце) који прати промене рада у мозгу. Особа подвргнута испитивању може, на пример, да посматра усправне и положене пруге и да при томе покретањем полуга извештава истраживаче коју слику види у ком тренутку. Научници верују да откривањем промене рада области мозга у тренуцима када се перцепција мења могу да укажу на нервне пандане свести.
Овај поступак показао се изузетно успешним, откривши да се ништа не мења у раније откривеним деловима коре мозга одговорним за обраду визуелних података када се свесна перцепција промени са једног ока на друго. Делови који се налазе на задњој страни мозга, названи В1 и В2, на пример, настављају непромењен рад, док до промене рада долази у деловима названим МТ и V4, који се налазе даље у ланцу обраде мисли. Да ли то значи да су пронађени нервни пандани свести? Као и све што је у вези са свесним и свешћу, и ово је жестоко оспоравано.

Slika

Неки научници већ су прескочили неколико степеница закључивши да свест настаје у V4 области мозга или да је област V4 покретач свести. Неки други истраживачи наглашавали су да су се мајмуни понашали на исти начин као и људи, а нико не зна да ли су они свесни на исти начин као и људи. Постоје и они који и даље воде расправу око тога да је за свест потребан читав мозак и свет који нас окружује, а да су откривене само области мозга које су потребне да би неко пријавио свесно опажање...


политика.рс


Vrh
Tina
Post  Tema posta: Budućnost snabdevanja energijom  |  Poslato: 28 Maj 2012, 14:31
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 16 Maj 2012, 15:32
Postovi: 537

OffLine
Budućnost snabdevanja energijom

Kada je pre skoro dva milenijuma u Aleksandriji, helenski naučnik Heron izmislio parnu mašinu Eolipilu (pila –lopta, Eol- bog vetra) sigurno nije mislio da je ta naprava preteča parne mašine koje će doneti industrijsku revoluciju čovečanstvu. Korišćenje snage pare je čak i sada u 21.veku glavni način dobijanja električne energije. Skoro 80% električne energije na svetu se dobija na ovaj način.

Slika

U elektranama se voda zagreva iznad tačke ključanja, da bi se pretvorila u paru. Ta para pokreće divovske turbine u kojima se proizvodi električna energija. Na taj način rade i nuklearne i termo elektrane samo je način zagrevanja pare različit.

U nuklearnim elektranama se koriste nuklearni procesi cepanja jezgara odredjenih hemijskih elemenata, dok se u termoelektranama sagorevaju fosilna goriva, nastala pre nekoliko desetina miliona godina fosilizacijom tadašnjih biljaka. I ne samo to, ovaj metod dobijanja struje iz pare će se koristiti i u još naprednijim elektranama na solarnu, geotermalnu i fuzionu energiju.

Para se koristi jer je, do sada, najefikasnije izvući termalnu energiju iz pare i pretvoriti je u električnu. Dobijanje elektične energije na drugi način (npr. u solarnim panelima) je nekoliko puta neefikasnije.

Ipak, sve ove elektrane imaju svoje dobre strane i na žalost loše i još smo daleko od i jeftinog i čistog načina dobijanja energije.


Termoelektrane se najviše koriste na svetu. Grade se svuda po svetu prilično brzo (naročito u Kini) i proizvode oko 80% električne energije. Njihova prednost je jeftino gorivo za zagrevanje pare. To su ugalj, nafta i gas. Oni su relativno ravnomerno rasporedjeni na našoj planeti i relativno su lako dostupni. Treba samo naći rudnik uglja i kopati, a isto tako se i gas i nafta vade relativno jednostavno iz utrobe zemlje.

Slika

Transport uglja se obavlja kamionima, vozom ili se termoelektrane prave blizu ležišta uglja. Nafta i gas se transportuju još lakše, cevovodima koji se prostiru na sve strane. Samo gorivo je bezbedno, nije otrovno i mnogo opasno, a oslobađa mnogo energije kad gori. Uz to, same elektrane mogu biti bilo gde i mogu biti različitih veličina. Postoje male elektrane u malim naseljima, ali postoje i ogromne instalacije, što je jedna od glavnih prednosti u odnosu na sva ostala goriva.

Svi obnovljivi izvori i nuklearne centrale se moraju graditi na specijalnim, dobro izabranim mestima (jak vetar za vetrogeneratore, dobra osunčanost, bezbednost...). Ali problem sa termoelektranama su otpad i produkti sagorevanja. Šta raditi sa tolikim ugljen-dioksidom i pepelom koji preostane. Tone i tone ugljen-dioksida i ostalih nezgodnih gasova se iz dimnjaka šalje u atmosferu i tako se dodaje u atmosferu ugljen-dioksid koji je zarobljen ležao milionima godina.


A svi ti gasovi utiču na atmosferu i izazivaju njeno zagrevanje tako što sprečavaju njeno hladjenje, kao da je u pitanju staklena bašta. A tone i tone pepela treba negde baciti i što veliki problem kod svake termoelektrane koja koristi ugalj.

Sa druge strane nuklearne elektrane su relativno nov način dobijanja toplote. Ugalj se koristi stotinama godina dok se energija jezgara koristi kao izvor toplote u poslednjih pedesetak godina. Kada se izgrade, nuklearne elektrane koriste malo goriva, treba da se pune gorivom jednom, na godinu, godinu i po, i to samo nekoliko tona tj. nekoliko kamiona goriva naspram stotina tona uglja svaki dan.

Slika

Stoga je otpada, koji proizvode nuklearne elektrane malo, ali je na žalost on veoma radioaktivan i veoma opasan po živi svet. Jedan od načina je da se zakopa duboko u napuštene rudnike ili da se na neki način, koji je skup, preradi. Uz to se, kao nusproizvod rada nuklearnih elektrana, dobija plutonijum kojim se može koristiti za proizvodnju atomskih bombi (otud onolika frka oko građenja nuklearki u Iranu).


Nuklearke se koriste i na drugi način, u njima se sagoreva nuklearni materijal iz atomskih bombi koje se rastavljaju, tako da je to divan primer pretvaranja mačeva u plugove. Sada su nuklearne centrale veoma sigurne, ali je problem ukoliko dodje do akcidenta. To može biti veoma opasno i da oslobodi mnogo radioaktivnog materijala koji ugrožava sav živi svet. Najveći akcident, i to katastrofalan, se desio 1986-te u Černobilu u Ukrajini (tadašnji SSSR). Radijacija na planeti je i danas veća nego što je bila pre te nesreće izazvane ljudskom greškom.

Slika

Sa druge strane, noviji dizajni centrala su daleko sigurniji i mnogo je teže da dodje do takve katastrofe opet. Uz to, nuklearne centrale ne proizvode ugljen dioksid i tako su ekološki bolje nego termoelektrane. A i termoelektrane same proizvode radioaktivni materijal koji je posledica radioaktivnih supstanci u pepelu koji ostane posle sagorevanja. Ipak veoma malo nuklearnih elektrana se grade na svetu (nijedna u zapadnim demokratijama).

To je posledica straha od novih nesreća, jakog anti-nuklearnog pokreta i lobija kao i velike cene izgradnje same centrale. Uranijum i torijum koji se koriste kao gorivo su skuplji od uglja i nisu tako lako dostupni kao ugalj i nafta. Uz to nuklearne centrale moraju biti velike, a samim tim su i veoma skupe. To sprečava i najbogatije zemlje da ih grade.

Slika
Černobil

Iako izgradnja nove nuklearke košta oko milijardu dolara, kada se izgradi cena elekrične energije koja se u njoj proizvede je oko 11centi/kWh dok je cene električne energije dobijene iz uglja oko 4.5 centi/kWh. Sada se radi na razvoju novih nuklearnih elektrana koje će biti male,jeftinije i koje će koristiti radioaktivni otpad kao svoje gorivo i velike nade se polažu u takve reaktore iako su istraživanja skupa i isplativost sumnjiva. Takve elektrane će biti još više ekološki pogodne u svetu globalnog zagrevanja.

Ironijom sudbine, Černobil je sada potpuno izolovan od ljudi i postaje zelana oaza za biljni i životinjski svet siguran od ljudi iako je radijacija i njeni negativni efekti još uvek veliki. Život pobeđuje čak i tu katastrofu.

Drugi načini korišćenja pare se još istražuju. Jedan od načina je da se uz pomoć ogledala koncentriše sunčeva svetlost na malu površinu bojlera sa vodom. Toplota sunčevih zraka bi dovela do ključanja vode i posle bi se ta para koristila za dobijanje struje. Tako bi pustinjski predeli postali glavni proizvođači struje za svet. Postoje projekti za centrale u severnoj Africi i dalekovode koji bi hranili Evropu gladnu električne energije i tako smanjili uticaj Rusije i njenog gasa. Ova tehnologija obećava, ali još ima da se pređe put do njene primene.

Slika
Geotermalna energija

Postoje još fantastičniji načini. U Australiji se koristi tehnika bušenja tla kao kod potrage za naftom, s tim što se kopa do vrućih stena u zemljinoj kori. Zatim se voda upumpava u te šupljine na 5km dubine Zemlje gde je temperatura od više stotina stepeni, a drugim cevima se vadi para nastala zagrevanjem te vode. Ta para opet pokreće turbine koje proizvode struju.

Ovo je tehnologija koja veoma obećava i koja bi bila primenljiva svuda. Čak je i Google uložio 10 miliona dolara u istraživanja ovog načina dobijanja energije. Mada i tu ima problema. Taj metod su probali da sprovedu u jednom švajcarskom gradu, ali je eksperiment morao biti brzo prekinut, jer je tečnost na velikoj dubini izazvala klizanje stena i lokalne zemljotrese.

No kada se ovo prevaziđe ovo će biti jedan od našina korišćenja pare. Haron iz Aleksandrije bi bez sumnje bio zadovoljan.


b92


Vrh
Tina
Post  Tema posta: Veštačka inteligencija  |  Poslato: 28 Maj 2012, 15:27
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 16 Maj 2012, 15:32
Postovi: 537

OffLine
Veštačka inteligencija

Posle pisma, arapskih brojeva, analitičke geometrije i diferencijalnog računa, računar je – prema mišljenju Herberta Sajmona – četvrta istorijska prekretnica u razvitku civilizacije. Da li je to, možda, osokolilo izvesne naučnike da predvide da će veštačka inteligencija nadmašiti ljudsku?

Piše: Stanko Stojiljković

Slika

Herman Kan i Entoni Viner su još 1967. prorekli da će „u godini 2000. računari verovatno moći da dostignu, oponašaju ili nadmaše i neke od najljudskijih sposobnosti, uključujući možda i estetske i stvaralačke, a imaće neke sposobnosti koje čovek nema...”.

Veštačka inteligencija (naziv skovao Džon Mekarti iz MIT-ija) kao istraživačko područje počela je da se pominje desetak godina ranije, iako filosof Hjubert Drajfus, po svemu sudeći jedan od prvih (a svakako najupornijih osporavalaca, što je podrobno obrazložio u britko napisanoj knjizi „Šta računari ne mogu – kritika veštačkog uma” iz 1972), pripoveda da se u traganju za korenima možemo vratiti, čak, u doba Sokrata (450 leta pre naše ere) kada je on (prema Platonu) od Eutifrona tražio „niz pravila koja nam govore iz časa u čas kako da se ponašamo”. Zar to nije nagoveštaj algoritma (konačan zbir koraka za rešavanje logičkog i matematičkog problema)?

„Kada čovek razmišlja, on ništa drugo ne radi osim što poima ukupan zbir iz sabiranja delova, jer um...nije ništa drugo do računanje”, pisao je dva hiljadugodišta docnije engleski filosof Tomas Hobs. Genijalni matematičar i filosof Vilhelm Gotfrid Lajbnic, poreklom Lužički Srbin, zapisao je: „Kada se jednom utvrde karakteristični brojevi za većinu pojmova, tada će čovečanstvo posedovati novi instrument kojim će se uvećati intelekt u dalekom većem obimu nego što su optički instrumenti pojačali vid, a prevazići će mikroskop i teleskop u onom obimu u kojem je um superiorniji od čula vida”.

Bulova binarna algebra (Džordž Bul), početkom 19. veka, označila je veliki korak u ostvarenju, što je Čarls Bebidž prvi (1832) pretočio u tzv. analitičku mašinu. Hauard Ejtken je 1944. dovršio prvi programirajući računar, sa vaukuumskim cevima i bušenim papirnim trakama.
Pojavio se Drajfus

Čini se da je veoma zapažen članak engleskog matematičara Alana Tjuringa, pod naslovom „Računarske mašine i inteligencija” (1950), na stranicama filosofskog časopisa Majnd (Mind), uveliko podstakao nastojanja da se krene u izradu „misleće mašine”. Da bi odgovorio na to zamršeno pitanje, potpisnik je smislio svojevrsnu logičku proveru, poznatu kao Tjuringov test, koja se i dan-danas smatra konačnim ispitom (i dokazom) za potvrdu računarske inteligencije. „Možemo se nadati da će mašine eventualno da se takmiče sa ljudima na svim čisto intelektualnim poljima”, obrazlagao je on. „Ali koja su ona najbolja da bi se otpočelo? Čak je i o ovome teško odlučiti. Mnogi misle da je apstraktna aktivnost, kao što je igranje šaha, najbolja. Moglo bi, isto tako, da se zastupa gledište po kome je najbolje mašinu snabdeti najboljim čulnim organima i onda je podučavati u tome da razume i govori engleski. Ovaj proces bi mogao da se odvija kao i uobičajeno podučavanje deteta. Stvari bi se pokazivale i imenovale i tako dalje. Još jednom da naglasim: ne znam koji je pravi odgovor, ali mislim da bi trebalo pokušati sa oba pristupa”.

Iste godine Klod Šenon, tvorac teorije informacija, napisao je članak posvećen mašinama koje igraju šah. Iako nije izmislio program, verovao je da bi „elektronski računar, programiran na ovaj način, mogao da igra sasvim jaku igru i to brzinom koja bi mogla da se poredi sa ljudskom brzinom”. Šest leta kasnije Alen Njuel i Herbert Sajmon slavodobitno su zabeležili da „intuicija, vidovitost i učenje nisu više isključiva svojstva ljudi: „svaki veći brzi računar može da se programira kako bi ih isto tako ispoljio”.

Polje proučavanja upotrebe digitalnih računara za oponašanje razumnog ponašanja postalo je poznato kao – veštačka inteligencija.

Filmska naučnofantastična skaska „2001: Odiseja u svemiru, Stenlija Kjubrika”, neobuzdano je razbuktala uobrazilju običnih ljudi, a Marvin Minski iz Masačusetskog Institita za Tehnologiju (MIT), radeći na preteči robota HAL-a u svojoj laboratoriji, uveravao je reditelja da je Alan Tjuring suviše oprezan. Šta je to Alan Tjuring tvrdio?

Naime, on je još 1950. izrazio uverenje da će se pri kraju 20. veka upotreba reči i obrazovano mišljenje izmeniti do te mere da će čovek pominjati mašine koje misle, ne očekujući da mu se protivreči. Veštačkoj inteligenciji, čini se, ništa nije stajalo na putu da se vine u carstvo slatkih obećanja. Marvin Minski u članku iz 1965. „Materija, um i modeli” je utvrdio: „Mentalni procesi su slični... procesima koji se nalaze u programima za računar – proizvoljne asocijacije simbola, sheme memorije slične razgranatom stablu, uslovni prenosi i slično”.
A onda se pojavio Hjubert Drajfus!


Svaki pokušaj da se programiranjem mašina ostvari inteligentno ponašanje, naglašavao je on, ravno je nastojanju alhemičara da od olova naprave zlato, zaključujući da bi eventualna mašina „koja bi bila sposobna da se služi prirodnim jezikom i da prepoznaje složene oblike, morala da ima telo”. On je, čak, smatrao da nema razloga „zašto, u principu, ne bi bilo moguće konstruisati veštački organizam, ako bi se upotrebile komponente dovoljno slične onima od kojih je sačinjeno ljudsko telo”. Jedino u takvom robotu, sa umom i telom, u nedigitalnom automatu sposobnom da obrađuje neformalne informacije, video je moguću inteligentnu mašinu i oponašanje ljudskog uma!

Ali da bi se ostvario takav veštački organizam, neophodan je veliki preokret u nauci koja se upinje da pronikne u ljudski razum. A do tada?

Hjubert Drajfus je preporučio da, prisećajući se proročanskih reči Gotfrida Vilhelma Lajbnica, uvažimo veoma mudru poruku Voltera Rozenblita: „Čovek i mašina su sposobni da postignu ono što nijedno od njih ne može da postigne samostalno”. Te 1972. godine veštačka inteligencija pretrpela je poraz od kojeg dugo nije mogla da se oporavi. Knjiga „Šta računari ne mogu – kritika veštačkog uma” pokrenula je, svakako, ozbiljna preispitivanja koja ni do naših dana nisu okončana.

Ni Stanislav Lem nije propustio priliku da u blistavom delu „Summa technologiae” (1966), zaviri u inteligenciju zapisavši da je „svaka tehnologija u načelu veštačko produžavanje prirodne tendencije, urođene u svemu što živi, tendencije ovladavanja okolinom ili bar nepodleganja sredini u borbi za opstanak”. Iz toga su proistekli brojni pokušaji izrade pojačivača inteligencije (homeostati) složenosti uporedive sa našom ljudskom. Priroda je stvarala u pokušajima i promašajima koji traju milijardama godina, „kibernetska evolucija” bi očas preskočila milione ili stotine hiljada.

„Kada bi čovek, zaista, trebalo da sam sebe preobrazi pod pritiskom tehnologija stvorenih sopstvenim rukama, kada bi kao svog naslednika trebalo da prizna robota sa savršenim kristalnim mozgom, bila bi to njegova najveća ludost”, upozorio je poljski mislilac. „To bi značilo – ni manje, ni više – do isključivo skupno samoubistva rase, zaklonjeno prividom njenog produžetka mislećim mašinama koje čine deo tehnologije: tako bi, dakle, čovek, u krajnjoj konsekvenci, dopustio da ga tehnologija koju je on ostvario potisne sa mesta ne kojem je postojao, iz njegove ekološke niše i da ova tehnologija u neku ruku preraste u novu veštačku vrstu koja sa istorijske arene uklanja lošije prilagođenu vrstu”.

Čovek ne može da menja svet, a da ne menja samog sebe.
Pojavio se Serl

Još jedan filosof, Džon Serl, upustio se u osporavanje sakupišvi svoja predavanje između korica na kojima je pisalo: „Svest, mozak i nauka” (1986). Osvrćući se na stanovište jake veštačke inteligencije da je mozak samo digitalni računar, a svest samo računarski program, on je podsetio da je zaljubljenike u znanje stolećima zaokupljalo može li mašina da misli, a sada saznajemo (osamdeset prošlog veka) da na Univerzitetu Karnegi Meloun imaju takve (izjava Herberta Sajmona) i da je inteligencija pitanje baratanja simbolima, da nije ni u kakvoj vezi sa ma kojom posebnom vrstom biološkog ili fizičkog materijala (mišljenje Alena Njuela).

I jedan i drugi su isticali, kako je Džon Serl pisao, da ništa ne preuveličavaju navodeći iskaz nobelovca Frimena Dajsona da su, što se tiče evolucije, računari u prednosti nad ljudima i najavu Marvina Minskog da će sledeća generacija biti toliko inteligentna da ćemo biti „srećni ako budu voljni da nas ostave u dvorištu kao svoje ljubimce”. Povrh su dodali tumačenje Džona Mekartija da se za „mašine tako jednostavne kao što su termostati može reći da imaju verovanja!”

Džon Serl je upozorio da je posledica takvog stava, najpre, da u „ljudskoj svesti nema ničeg suštinski biološkog”, da je mozak, sticajem okolnosti, jedan od neodređeno mnogo različitih vrsta računara sa ugrađenim programom koji čini ljudsku inteligenciju. „Prema ovom gledištu”, nastavio je, „bilo koji fizički sistem sa odgovarajućim programom i odgoravajućim ulazima i izlazima imao bi svest, baš u istom smislu u kojem svest imamo vi i ja. Tako, na prmer, ako ste napravili računar koji energijom napaja vetrenjača i ako bi imao odgovarajući program, on bi morao da ima svest. A poenta nije da bi, uprkos svemu, on mogao imati misli i osećanja, nego pre to da bi on morao imati misli i osećanja zato što je sve što je potrebno da bi se imale misli i osećanja: ugrađivanje odgovarajućeg programa. Biće to veštački mozak i svest koji su u svakom pogledu jednaki ljudskom mozgu i svesti”. Može li mašina da misli?

„Prva pretpostavka je: mozak uzrokuje svest, da su mentalni procesi, za koje smatramo da konstituišu svest, uzrokovani i to u potpunosti, procesima koji se odigravaju unutar mozga”, objašnjavao je on. Računarski programi su, u celini, opisani i određeni svojom sintaksičkom strukturom, ali sintaksa nije dovoljna za semantiku. Svest sadrži više od toga, ona ima mentalne sadržaje, semantičke sadržaje, a ne samo sintaksu. Iz toga je proizišao konačni zaključak Džona Serla: „Nijedan računarski program nije sam po sebi dovoljan da nekom sistemu podari svest. Ukratko, programi nisu svesni i oni sami po sebi nisu dovoljni za posedovanje svesti”.

Ma kakvu tvorevinu ljudi načinili, ona bi morala imati mentalna stanja ista kao ljudska mentalna stanja, moći istovetne moćima ljudskog mozga. Drugim rečima, mentalna stanja su biološke pojave! I kraju ostaje slobodna volja: ako bi neko napravio mašinu za koju bismo bili uvereni da ima svest, ostalo bi pitanje da li ona ima i slobodnu volju?

Proslavljenog robotičara Hansa Moraveca prethodna osporavanja nisu obeshrabrila da 1988. (knjiga „Dečji razum”) iznova rasplamsa nadanja u veštačku inteligenciju govoreći da će „kroz pedeset godina roboti sa ljudskom inteligencijom biti uobičajena pojava” i da ondašnje najbolje mašine imaju inteligenciju sličniju insektima. „Svi pokušaji da se postigne inteligencija u mašini oponašali su ljudsku inteligenciju, mada su različiti pristupi dočaravali različite pojavne oblike originala”, tumačio je Hans Moravec dodajući da su „svesni procesi koje nazivamo rasuđivanjem, verujem, najtanji sloj ljudske misli... apstraktna misao je novi trik, star otprilike nešto manje od 100.000 godina”.

„Najbrži napredak”, uporan je on, „može se postići oponašanjem evolucije životinjskog uma, težnjom da se mašini dodaje po nekoliko sposobnosti odjedanput, tako da rezultirajuće ponašanje podseća na sposobnosti životinja sa sve složenijim nervnim sistemom. Naša inteligencija, kao alat, bi trebalo da nam omogući da sledimo put do inteligencije, kao cilja, većim koracima od koraka kojima je išao užasno strpljiv, ali slep, proces Darvinove evolucije”.

Čak je predviđao da se osećajnim robotima postepeno dodaju intelektualne sposobnosti slične ljudskim, a da će se u konačnom ishodu pojaviti „bića koja na neki način podsećaju na nas, ali su u svakom pogledu nešto što svet do sada nije video”.
Pojavio se Penrouz


Najsmelije se do sada ukoštac sa mislećim mašinama i svešću uhvatio čuveni engleski fizičar i matematičar Rodžer Penrouz razmotrivši jedan od najvećih (ako ne i najveći) naučnih izazova iz svih uglova, na samom početku zadivljujuće knjige „Carev novi um” (1998): „Ukratko i pomalo varljivo, mogu bar da tvrdim da moje stanovište uključuje i stav da nas sadašnje nerazumevanje temeljnih zakona fizike sprečava u objašnjenju poimanju ,uma’ posredstvom fizičkih i logičkih pojmova. Ne smatram da će nam ovi suštinski zakoni zauvek izmicati”. I odmah je rastumačio samu suštinu Tjuringovog testa na osnovu kojeg se prosuđuje da li je nešto inteligentno ili nije.

Ma kakva skalamerija (u ovom slučaju računar) i ljudsko biće trebalo bi da budu skriveni od pogleda pretpostavljenog ispitivača, koji bi propitivanjem morao da ustanovi ko je ko. Pitanja – i što je važnije – odgovori se prosleđuju bezlično, recimo kucanjem na tastaturi i prikazuju se na ekranu. Čovek odgovara istinito i nastoji da ubedi propitivača da je zbilja ljudsko stvorenje, a sprava je programirana da obmanjujući postigne isti cilj. Ukoliko u nekoliko provera ispitivač ne prepozna živo biće, može se smatrati da je računar (ili program) prošao.

Alana Tjuringa zanimalo je i nešto drugo, što se proteže do naših dana: da li je ljudski mozak samo jedna Tjuringova mašina. Ako je, to bi značilo da je već sada moguće sastaviti mašinu koja bi imala razum i svest, pod uslovom da smo u stanju da napišemo odgovarajući program jer i najmoćniji savremeni računari nisu ništa drugo do Tjuringove mašine. Pojednostavljeno rečeno: za objašnjenje razuma i svesti dovoljna je veštačka inteligencija i ništa više! I to se može uzeti kao pouzdan pokazatelj da računar poseduje sposobnost mišljenja, inteligencije, razumevanja ili svesti.

„Drugim rečima, ako bi računar bio u stanju da na sva pitanja odgovori istovetno kao čovek i tako potpuno i dosledno prevari propitivača” – saopštava Rodžer Penrouz – „tada bih, uz odsustvo dokaza da je suprotno, zaključio da računar uistinu misli, oseća i tako dalje”. Zato se on usprotivio, ističući da to nije moguće, bar ne kada je svest u pitanju; razum bi, možda i mogao da se dosegne.

Očigledno je da pitanje: Da li su računari u stanju da oponašaju ljudsku inteligenciju? ima velike društvene posledice, iako je čovečanstvo veoma daleko od podražavanja ma čega što bi se moglo tako nazvati. Pominjani Džon Serl je osamdesetih godina nabrojao primere u kojima su programirani računari položili pojednostavljen Tjuringov ispit, ali je obrazložio da nisu ispoljili mentalno svojstvo – razumevanje.

Matematičar Daglas Hofštater, jedan od glavnih zagovornika veštačke inteligencije, napisao je, otprilike u to vreme, raspravu „Razgovor sa Ajnštajnom”, u kojoj zamišlja knjižurinu sa iscrpnim opisom mozga „oca teorije relativnosti”. Na ma koje pitanje koje bi neko postavio stvarnom naučniku, dobio bi odgovor prelistavanjem i praćenjem uputstava. Knjiga je, u načelu, poistovećena sa Tjuringovim testom, a ispada da bi mislila, osećala, razumela i bila svesna.

Odjednom se roji mnoštvo pitalica, od kojih je najbezazlenija: Ako nikad ne bude otvorena ili je stalno listaju, kako će ona znati za razliku?

Vratimo se, naposletku, zapažnjima Rodžera Penrouza, sažeto iskazanim na početku i na kraju izuzetno podrobnog prosuđivanja. „Svoja gledišta sam izložio u ovoj knjizi u dva pravca”, uputio je znatiželjnog čitaoca. „Prvi je pokušaj da se pokaže, oslanjanjući se na rezultate Gedelove (i Tjuringove), da je matematičko razmišljanje (i svesno mišljenje uopšte) nešto što se ne može obuhvatiti bilo kojim čisto računarskim modelom mišljenja. Ovaj deo moje argumentacije kritičari su najčešće pokušavali da ospore. Drugi pravac je nastojanje da se pokaže kako postoji krupna pukotina u našoj fizičkoj slici sveta, na nivou koji bi trebalo da bude most što spaja submikronski svet kvantne fizike sa makroskopskim svetom klasične fizike. Prema mom uverenju, nedostajuća fizika unutar te pukotine, kada bude pronađena, igraće suštinsku ulogu u fizičkom razumevanju svesnog uma. Štaviše, moralo bi postojati nešto izvan čisto izračunljivog dejstva u ovoj traženoj oblasti fizike”.

Pojava zvana svest se, dakle, ne može uskladiti sa postojećim teorijama u fizici, iako Rodžer Penrouz ne smatra da proučavanje i razumevanje mentalnih zbivanja trebalo tražiti izvan naučnog pogleda na svet; postojeći pogledi i uvidi, nažalost, nisu dostatni za konačno odgonetanje.

Zaključna razmatranja završio je rečima: „U ovoj knjizi predstavio sam više argumenata koji bi trebalo da pokažu neodrživost stanovišta – očigledno vladajućeg u savremenom mišljenju – da je naše razmišljanje suštinski isto kao i dejstvo veoma složenog računara. Svest mi izgleda tako važan fenomen da jednostavno ne mogu da poverujem da je ona nešto sasvim ,slučajno’ prizvano komplikovanim proračunom. To je fenomen kojim se saznaje o samoj egzistenciji univerzuma. Može se tvrditi da univerzum kojim upravljaju zakoni, ali koji ne dozvoljava svest i nije, uopšte, univerzum. Samo je fenomen svesti onaj koji može prizvati hipotetički ,teorijski’ univerzum u stvarno postojanje”.

Šta se dešava sa našim tokom svesti kada umremo: gde je on bio pre nego što smo rođeni; da li smo mogli postati ili biti neko drugi; zbog čega ma šta opažamo; zašto, uopšte, postoji univerzum u kojem bismo mogli da budemo? I još bezbroj zagonetki koje izviru sa buđenjem svesti i samosvesti.

Najumesnije je da završimo iskazom Entonija Etingera koji je, povodom pokrenute rasprave, kazao da je ona „suviše naučna da bi se prepustila filosofima, a isuviše filosofska da bi se prepustila naučnicima”.

(Umalo da zaboravimo blistavog matematičara i logičara Kurta Gedela koji je još 1931. obelodanio da postoje problemi koji imaju rešenje, ali se ono ne može dokazati u okviru datog formalnog sistema! Drugim rečima, postoje istine koje se ne mogu dokazati).

b92


Vrh
Komsinica
Post  Tema posta: Futurologija - pretpostavke o budućnosti  |  Poslato: 18 Jun 2012, 10:55
Korisnikov avatar
Forumski novinar
Forumski novinar

Pridružio se: 15 Maj 2012, 10:01
Postovi: 7882
Lokacija: Marakana, Sever

OffLine
U narednih dvadeset godina, dve velike sile značajno će izmeniti današnji svet. Zaista, brzina te promene biće nezapamćena.

Slika

Zamislite: do 2020. godine, što nije daleko, Kina bi ponovo, posle dva veka, mogla da bude na putu da postane najveća privreda na svetu. Pomoću milijarde kompjuterskih čipova, biće stvoren svet u kome objekti razgovaraju jedni s drugima. Elektronski novac će naterati centralne banke da traže nove uloge. Umesto nafte, voda će biti glavni uzrok strateške napetosti.

Sve u svemu, naredne dve decenije bi mogle da donesu brže i korenitije promene od bilo koje epohe u prošlosti.

Prva sila koja će određivati nastupajuće doba velikih promena, o kojoj ću govoriti kao o demografskoj eksploziji, donosi samo potrese. Druga sila, nova svetska privreda, donosi mešavinu potresa i mogućnosti.

Demografska eksplozija
Demografska sila se ukratko može ovako opisati: ionako preopterećena planeta sa pet milijardi ljudi, koliko ih je bilo 1990. godine, odnosno više od šest milijardi, koliko ih ima danas, između 2020. i 2025. godine, dakle kroz manje od jedne generacije, stići će do cifre od gotovo osam milijardi stanovnika.

Dobra vest je da će, nakon toga, broj ljudi na Zemlji ili stagnirati ili, čak i ukoliko malo poraste, u drugoj polovini ovoga veka dostići vrhunac od oko devet ili deset milijardi, posle čega može da počne da opada. Pre petnaestak godina, prognoze su bile mnogo crnje, ali se, srećom, nisu obistinile. Prema tome, neki stručnjaci bi mogli da pomisle da malo preterujem kada govorim o eksploziji.

Ali, uzmite u obzir lošu vest: pre nego što se zaustavi, rastu svetske populacije je, kao motoru, potreban dug zaustavni period. Drugim rečima, ništa se ne može učiniti povodom povećanja broja stanovnika na osam milijardi. Ljudi koji će roditi ovu decu i sami su, uglavnom, već rođeni ili samo što nisu. A ova brojka odražava tekuće opadanje stope rađanja u većem delu sveta u razvoju. U svakom slučaju, na već prenaseljenoj planeti, ovaj porast današnjeg broja stanovnika za oko dve milijarde, delovaće i osećaće se kao eksplozija koja će odjeknuti na sve strane.

Čitaoci još uvek mogu da budu nezadovoljni mojim načinom korišćenja politički nekorektnog izraza „demografska eksplozija“. Njima bih odgovorio da nisam ni Kasandra ni maltuzijanac, već da će resursi i životni prostor na planeti, kroz par decenija, biti daleko opterećeniji sa osam milijardi stanovnika nego sa pet milijardi koliko ih je bilo 1990. godine, a da i ne govorimo o tri milijarde koliko ih je bilo 1960. godine. Imajte na umu desetine implikacija ove pojave.

Od dve milijarde ljudi koji će se roditi tokom naredne dve decenije, više od 95% će živeti u zemljama u razvoju. Većina njih će se sjatiti u gradove, tako da će, statistički gledano, do 2020. godine, više od polovine ljudi živeti u gradovima. Biće, otprilike, šezdeset gradova s više od pet miliona stanovnika (što je gotovo duplo više nego 1990. godine) i možda dvadeset pet ogromnih aglomeracija sa deset i više miliona ljudi (više nego „manje od deset“, koliko ih je bilo 1990. godine).

Karači, Sao Paolo i Daka dostići će oko dvadeset miliona stanovnika. Prenatrpanost i gužva azijskog tipa postaće redovna pojava širom zemaljske kugle, s mnogim negativnim posledicama po siromaštvo, zdravstvo i društvene potrese. Zamislite kakvih će problema biti sa saobraćajem, stanovanjem, odlaganjem otpada, kanalizacijom i snabdevanjem pijaćom vodom. Čak će i Afrika biti suočena sa urbanizacijom, koja će do 2020. godine dostići 50%, što je dvostruko više nego u prošloj generaciji.

Zbog porasta broja stanovnika i životnog standarda u zemljama u razvoju, svetska proizvodnja hrane će, u narednih dvadeset godina, morati da se poveća za 40%. Potrošnja žitarica može se povećati za 30%, a mesa za 60%. Ima i gorih prognoza. U svakom slučaju, čak i ako se većina slaže da nema opasnosti, svet neće biti u stanju da se potpuno prehrani. Biće veoma teško proširiti obradive površine, a rast prinosa će se usporiti, delom zato što zemljište sve brže erodira ili biva uništavano naslagama soli. Ograničene mogućnosti za intenziviranje poljoprivrede su, na mnogim mestima, postale zlokobno jasne. Opadanje nivoa podzemnih voda i zagađenje nitratima iz đubriva, prečesti su simptomi te pojave i u bogatim, kao i u siromašnim zemljama.

Takođe, potrošnja energije će toliko porasti da će, 2020. godine, svet u razvoju, po ukupnoj emisiji ugljenika, dobijenog sagorevanjem benzina, gasa, uglja i drveta, možda biti nadomak mogućnosti da pretekne bogate zemlje. Ukupna potrošnja energije biće skoro dva puta veća od sadašnje, a u nekim zemljama u razvoju – čak i tri puta. U nekima od njih, proizvodnja energije bi mogla da bude upetostručena.

Mada ne postoji ni najmanja opasnost da će svet do tada ostati bez energije, mnogi globalni, regionalni i lokalni problemi su u vezi s povećanjem utroška energije. Globalno zagrevanje će, na primer, biti jedna od velikih briga u predstojećim decenijama (na šta ćemo se vratiti u drugom delu). Ali, umnožiće se regionalni i lokalni potresi. Svakog meseca, Kini će biti potrebna nova elektrana od 1.000 megavata; ako sve te nove elektrane budu radile na ugalj, uz Indiju, koja bi takođe trebalo da uveća izvore energije, kisele kiše bi, do 2020. godine, mogle da naprave veliki problem u Aziji. Na primer, one bi mogle da ugroze japanske šume, baš kao što su, tokom poslednjih decenija, oštetile stabla klena na planinama Adirondaks i crvenog javora u Pensilvaniji.

Slika
foto: shc.hu
U Nepalu i drugim siromašnim oblastima na Himalajima, sve šira upotreba drveta kao goriva, izazvana rastom seoske populacije, dovela je do gotovo nepovratnog nestanka šumskog pokrivača, što je praćeno mnogim negativnim posledicama, uključujući poplave u nizijama, kao što je Bangladeš. A zbog naizmeničnog uništavanja šuma i suše, u nekim delovima Afrike, kao što je Mauritanija, pustinja napreduje deset kilometara godišnje.

Lista potresa do kojih će doći usled povećanja broja stanovnika, produžava se; tu su, na primer, zarazne bolesti, nestanak tropskih šuma, smanjenje ulova ribe, izumiranje vrsta, zagađenje mora i sve izraženija nestašica pijaće vode. Kao i globalno zagrevanje, sve ovo predstavlja neodložne probleme.

Porast broja stanovnika će izazvati i starenje svetske populacije koje je, u mnogim bogatim zemljama, već očigledno: do 2020. godine, stariji od šezdeset godina činiće trećinu stanovništva u Japanu, Italiji i Španiji, dok Nemačka ide ka tome da, statistički gledano, na svaka tri radnika ima više od dva penzionera. Starenje stanovništva, takođe, utiče na države kakva je Kina, gde su stope rađanja već godinama niske. Očekujte ogroman pritisak na budžete vlada dok, od jedne do druge države, izdvajanja za penzije budu rasla u odnosu na poresku osnovicu.

Takođe se može očekivati promena u političkom odnosu prema imigraciji: broj stanovnika Španije i Nemačke će se, na primer, u naredne četiri decenije, smanjiti za više od 10–15%, zbog čega će, kako bi se izbegao privredni pad, biti neophodno ili veće angažovanje radne snage (da više ljudi radi i to što duže) ili, što je verovatnije, masovna imigracija.

Ipak, pritisci emigracije u siromašnim zemljama mogli bi da umanje potrebu bogatih zemalja za imigracijom. Planeta je danas toliko neuravnotežena da 20% ljudi na svetu iz tridesetak bogatih zemalja troši 85% dobara i usluga. Već blizu tri milijarde ljudi, polovina stanovnika sveta, opstaje s manje od dva dolara dnevno, a oko 1,2 milijarde ljudi živi u krajnjem siromaštvu, s manje od jednog dolara na dan. U Africi, nekoliko stotina miliona živi s manje od šezdeset centi dnevno.

Ako tome dodamo još dve milijarde ljudi, gotovo sve iz zemalja u razvoju, jasno je da će se potreba za migracijom iz siromašnih u bogate zemlje povećavati. Težnja da se iz siromašnih zemalja emigrira u bogate, postaće sve intenzivnija. Ukoliko se ovom neravnotežom ne budemo bavili na širem planu, današnje ilegalno imigriranje i krijumčarenje ljudi mogli bi da budu vesnici velikog problema izazvanog siromaštvom – porasta emigracije.

O siromaštvu ćemo, takođe, govoriti u drugom delu. Mogao bih, tako, u nedogled da navodim negativne primere demografske sile; ona, u stvari, donosi samo nevolje. To nije slučaj s drugom silom koja ima negativne, ali i pozitivne posledice.

Privredna revolucija
Druga velika sila koja će, tokom narednih dvadeset godina, doneti spektakularne promene na našoj planeti, jeste „nova svetska privreda“, širi i zanimljiviji pojam od „nove privrede“ koja je usredsređena na Internet i o kojoj se mnogo govori. U nastavku će vam ta razlika postati jasnija.

Nova svetska privreda ima dva pokretača: prvi predstavlja vrstu tehnološke, a drugi privredne revolucije. Krenimo od potonjeg.

Privredna revolucija se može ovako sažeto opisati: tokom poslednjih dvadeset godina, svet je sa oko 1,5 milijardi ljudi u tržišnim privredama porastao na gotovo 6 milijardi. Skoro da ne postoji država koja do sada nije prihvatila tržišni princip funkcionisanja. Većina njih je smanjila trgovinske barijere, privatizovala javna preduzeća tamo gde je to imalo smisla, učinila da je država više regulator, a nekad čak i neko ko je na suprotnoj strani, a manje subjekat privrede, i stvorila uslove konkurencije u sektoru javnih komunalnih usluga. Uopštenije rečeno, one su tržištima dozvolile veći uticaj i ograničile ulogu državnih službenika. Čak i retki izuzeci, uključujući Kubu i Severnu Koreju, izokola počinju da se pripremaju za tranziciju.

Glavni razlog je sledeći: nakon pada komunizma, čitave vojske nesavršenih birokrata koje pokušavaju da upravljaju još nesavršenijim centralno-planskim sistemom i to pomoću miliona nesavršenih pravila, kao da su zaključili da je komunizam, kao alternativa tržišnom načinu poslovanja, zauvek nestao. Osim što je snizio ruski bruto domaći proizvod na nivo onoga koji ima današnja Holandija, ovaj sistem nam je ostavio samo nekoliko sočnih anegdota, kao što je ona koja govori kako je SSSR poslao plugove za sneg u Gvineju.

Zasnovana više na mukotrpno sticanom iskustvu nego na ideologiji, ova revolucija je korenita: uprkos azijskoj finansijskoj krizi 1997. i 1998. godine, nijedna zemlja u razvoju nije se vratila na netržišni model privređivanja. Tu više nije reč o političkoj levici i desnici: pre nekoliko godina bio sam u prilici da u Nepalu diskutujem na temu za i protiv privatizacije s jednim od poslednjih marksističko-lenjinističkih ministara. Kineski predsednik Đang Cemin (Jiang Zemin) je 1. jula 2001. godine dozvolio preduzetnicima da stupe u komunističku partiju.

Ono oko čega se danas raspravlja u celom svetu jeste kako uskladiti osnovni tržišno orijentisani princip privređivanja s pojedinim propisima ili politikom obezbeđivanja socijalne sigurnosti ljudi. Ali, dok ona traje (najživlje u Evropi) niko razuman ne razmišlja ozbiljno o potpunom povratku centralnom planiranju ili državnim preduzećima. Ovo je utoliko značajnije što većina društava, a možda i ljudi, u suštini ne razume svet korporacija i težnju za profitom.

Sviđalo se to nama ili ne, privredna revolucija će se nastaviti. U osnovi, ona je jedan od dva pokretača nove svetske privrede. Čak i događaji od 11. septembra, koji su doveli do preispitivanja bezbednosti države, nisu je osujetili; naprotiv, treba primetiti odlučnost s kojom su nacije, novembra 2001. godine, na sastanku Svetske trgovinske organizacije – STO (World Trade Organization – WTO) u Dohi, pokrenule novu trgovinsku rundu pregovora.

Tehnološka revolucija
Drugi pokretač nove svetske privrede, tehnološka revolucija, možda je još moćniji. On je, u stvari, povezan s promenama u privredi: krah centralno-planskog sistema se često dovodi u vezu s rađanjem svesti kod sovjetskog rukovodstva, osamdesetih godina prošlog veka, da bi nekoliko borbenih aviona Sjedinjenih Država sa elektronskom opremom, moglo da porazi čitavu eskadrilu MIG-ova.

Tehnološka revolucija je usredsređena na jeftine telekomunikacione i informacione tehnologije koje su izazvale mnoge sporedne revolucije: nove materijale, nanotehnologiju (izuzetno sićušne stvari), robote koji podražavaju ili prevazilaze ljudske sposobnosti, biotehnologije i mnogo toga drugog. A „pametna“ elektronika sada pokriva sve postojeće oblasti ljudskih aktivnosti: posvuda su ugrađene milijarde čipova, tako da broj onih koji se nalaze izvan računara umnogome prevazilazi broj onih koji su u njima.

Čak su i stari sektori, kakav je transport, zahvaljujući novim komunikacionim i računarskim tehnologijama, unapređeni upotrebom kontejnera, sistema za praćenje, hab aerodroma, noćnih pošiljki itd. Poenta je u tome da one potpuno menjaju način obavljanja društvenih i ostalih poslova. Zašto?

Jednostavno rečeno, prethodne tehnološke revolucije morale su da se bave transformacijom ili energije ili materijala, a ova transformacijom vremena i prostora, čime duboko zadire u strukturu društva, zbog čega su znanje i kreativnost postali najvažniji faktori proizvodnje, daleko važniji od kapitala, rada ili sirovina.

Evo drugog ugla gledanja na veličinu ove revolucije: kada smo, krajem XVIII i početkom XIX veka, počeli da koristimo paru, od jednog konja smo uznapredovali do mašina od hiljadu konjskih snaga, odnosno, povećanje je iznosilo hiljadu puta. Poređenja radi, skorašnje povećanje u telekomunikacijskom protoku bilo je deset hiljada puta, a kod računara, zapanjujućih sto hiljada puta.

Evo trećeg mogućeg ugla posmatranja. Tokom XIX veka, proizvodni proces morao je da bude sabijen u mali fabrički prostor, jer su sve mašine morale da budu povezane sa samo jednom osovinom parne mašine. Početkom XX veka, širenje upotrebe električne energije je omogućilo da mali elektromotori napajaju svaki segment proizvodnje pojedinačno. Žica je donela oslobađanje od osovine, a time i do velikog proširivanja radne površine i sve finije industrijske podele rada.

Na početku XXI veka, vraćamo se nekoj vrsti osovine: mogućnosti novih komunikacija stvaraju virtuelne informativne osovine koje se protežu preko čitavog sveta i kojima proizvodni procesi mogu lako da se priključe, s bilo kog mesta i u bilo koje vreme.

Privredna i tehnološka revolucija, udruženim snagama, jačaju novu svetsku privredu, mnogo drugačiju od prethodne. Ne dajte da vas prevare oni koji kažu da propast „dot-kom“ kompanija 2000. i 2001. godine znači da nismo ni napustili staru privredu. Oni su taman onoliko dalekovidi koliko i oni koji su poistovetili berzanski bum i krah železnice, u periodu od 1840. do 1845. godine, s krajem industrijalizacije, ili oni koji su, po kolapsu većine od tri hiljade novih automobilskih kompanija između 1900. i 1925. godine, zaključili da automobilska industrija neće daleko dogurati.

Oni mešaju ograničenu „novu privredu“, fokusiranu na visoku tehnologiju, s mnogo širim i dubljim fenomenom koji sam (radi isticanja ove razlike) označio kao „novu svetsku privredu“. Zato što nema jedan već dva pokretača, nova svetska privreda nije samo upotreba novih tehnologija: kao što ćemo videti u narednom poglavlju, reč je o novim tržištima, novim proizvodima, novim načinima poslovanja, ukratko, o novom načinu razmišljanja.

Slika
foto: NASA
Tehnološka revolucija će još dugo trajati. Čuveni Murov zakon, po kome inženjeri udvostručavaju brzinu obrade podataka na svakih osamnaest meseci, i dalje važi i dovešće do daljeg smanjivanja troškova računanja. Do 2010. godine, prosečan računar će imati više od deset miliona puta veću snagu od kompjutera iz 1975. godine, i to po znatno nižoj ceni.

Štaviše, radi se na stvaranju tzv. klastera, kako bi se obezbedila snaga računara nekoliko miliona puta veća od Interneta – IBM je tu, navodno, najveći investitor. Srce tih klastera biće programi koji će omogućiti da ukupna moć obrade podataka, kao i pretraživanje, budu mnogo lakši i pouzdaniji nego danas.

Čak će i komunikacione tehnologije nastaviti skokovito da napreduju, kako u pristupačnosti, tako i u dometu. Svetska banka prognozira dalje opadanje troškova korišćenja telekomunikacija, na možda tri centa po satu za transatlantske telefonske pozive znatno pre 2020. godine; biće, dakle, gotovo besplatni. U Čileu, jedna pouzdana shema privatizacije, po kojoj, između ostalog, oni koji se nadmeću za dobijanje regionalnih licenci moraju da postignu dogovor o pokrivanju i udaljenih oblasti, a dobitnik će biti onaj ko koristi najmanje subvencija da bi to postigao, dovela je do značajnog povećanja broja linija i proširivanja dometa do izolovanih mesta. U Kini, godišnja stopa rasta tržišta telekomunikacija prevazilazi 20%; do 2025. godine, moglo bi da bude petsto miliona linija, od kojih bi 60% bilo mobilnih, i oko dvesta miliona korisnika Interneta.

Grubo rečeno, mobilni telefoni se, u zemljama u razvoju, šire kao požar. Zapanjujuće je da je, krajem 2001. godine, u Africi bilo više mobilnih telefona nego fiksnih linija. Takav razvoj događaja obećava još spektakularnije skokove u učestalosti komunikacije između privrednih subjekata, ljudi i pojedinih oblasti. Zaključujemo da nova svetska privreda možda predstavlja samo početak – neki veruju da joj je potrebno da pređe još 80% puta, kako bi svet dostigao 50% razvoja kompjuterske tehnologije, ali da će i tada, u odnosu na napredovanje Interneta i srodnih tehnologija, još uvek biti u početnoj fazi. Drugi ukazuju na trojstvo u samom temelju: na informacione i komunikacione tehnologije, biotehnologije i nauke koje proučavaju nervni sistem, kao i na tehnologije obnovljive energije.

Pre nego što pređemo na mogućnosti i potrese do kojih dovodi nova svetska privreda, neophodno je da razumemo njenu novinu. Iako ova knjiga ne govori samo o toj pojavi, postoji još jedan razlog za njeno podrobnije istraživanje: u njenoj suštini mogu biti samo oni mehanizmi koji mogu da nas povedu do novih načina organizacije institucija i do novih pristupa rešavanju globalnih problema. Nova svetska privreda je prikladno nazvana „decentralizovanom privredom“ i u trećem delu ćemo istraživati njoj srodnu oblast koju bismo mogli da nazovemo „decentralizovanim upravljanjem“.

Mašta i drugačiji način razmišljanja

Nikada nisu postojale tako velike mogućnosti za poboljšanje stanja kod ljudi. Pa ipak, nikada nije bilo toliko neizvesnosti u pogledu naše sposobnosti da tim mogućnostima ovladamo. Oni koji protestuju slute sve veću zabrinutost i istupaju. Ljudi svuda traže dramatičnu promenu u načinu borbe protiv globalnih problema, naročito posle 11. septembra 2001. godine i odluke Sjedinjenih Država da se distanciraju od sporazuma iz Kjota, a oba događaja su zaista bila opominjuća. Ljudi osećaju da razvoj planete ima divno lice, ali i užasno naličje. Intuitivno, oni znaju da vreme ističe – da je tačno podne.

Upravo bi u ovakvim, smutnim vremenima, umrežen sistem upravljanja i mreža za rešavanje globalnih problema mogli da se ostvare: brzina i fleksibilnost mreža bi bile pravi odgovor na mnoge probleme kojima smo okruženi i na kratke rokove za njihovo rešavanje. Kao što smo videli, povodom nekih problema bi najjednostavnije bilo pokretanje grupe tipa G20. Mogli biste reći da su sve ovo improvizovana, nesavršena rešenja. Ali, kao što je Karl Polani, jedan od najpronicljivijih posmatrača velikih društvenih promena, rekao pre više od pola veka: „Nije prvi put u istoriji da ono što je improvizovano sadrži klice velikih i trajnih institucija.“

U svakom slučaju, potrebne su mašta i drugačiji način razmišljanja. Novo razmišljanje o tome kako vlada, poslovni sektor i građansko društvo treba da sarađuju i o tome kako da se nacionalne države podstaknu da, u interesu planete, a ne samo njihovih lokalnih izbornih jedinica, prihvate zakonske propise. Novo razmišljanje o strukturama koje su nalik na mreže, a izazivaju jedan po jedan globalni problem, o nekoj vrsti horizontalnog, nadteritorijalnog izvora legitimiteta koji upotpunjava tradicionalan, vertikalan način predstavljanja procesa i legitimnosti nacionalnih država. Nadahnut Internetom, nov način razmišljanja o tome kako da se mnogi ljudi putem novih tehnologija uključe i prihvate ono što počinje da liči na globalno građanstvo. Ukratko, potrebno nam je kreativno razmišljanje.

Ali, takođe, neophodno je da brzo razmišljamo. Za mnoge od urgentnih globalnih problema, vreme za rešavanje je upravo sada, a ne kroz dve decenije ili polovinom narednog veka; setite se, na primer, globalnog zagrevanja, ribolova, zaraznih bolesti, sintetičkih droga i pravila biotehnologije.

To su, uglavnom, bile poruke iz trećeg dela.

Drugi deo je trebalo da vam pruži sažet pregled dvadeset najvećih globalnih problema, ali ne na neki definitivan način, već kao sponu između trećeg i prvog dela ove knjige.

Najvažnije poruke iz prvog dela su odredile kontekst. Pored brzog, bitno je i ispravno razmišljanje. Neverovatno je kako ljudi lako upadaju u zamku konfuznog razmišljanja, uz reči kao što su „globalizacija“ ili „antiglobalizacija“. Ti krupni, emotivni izrazi predstavljaju siguran put ka nagađanju, pogrešnim dijagnozama i rešenjima.


Pokušao sam da sugerišem da je izlaz u tome da izdaleka pogledate dve sile koje će korenito izmeniti svet tokom naredne dve decenije, povećanje broja stanovnika, koje će preopteretiti planetu i novu svetsku privredu, koja znači raditi bukvalno sve na drugačiji način. Pored divnih mogućnosti, one donose i dugačak spisak potresa. A ovi potresi najavljuju krizu kompleksnosti: dok se društveni problemi usložnjavaju, a od stopa promena zastaje dah, institucije društva su, zbog sporog razvoja, sve nemoćnije.

Veliki problem našeg vremena je upravo unapređivanje institucija društva, naročito onih koje su zadužene za javni sistem upravljanja: grupa država, vlada nacionalnih država, delova vlade, globalnih multilateralnih institucija, drugih međunarodnih institucija. Bez toga, kriza gadnog dvojnika kompleksnosti, sistema upravljanja, sigurno će sve pokvariti. Vrsta lošeg raspoloženja koje je već osetno u javnim raspravama iz mnogih oblasti, vesnik je toga.

Ali, podizanje uloga institucija društva ne može da se dogodi samo kroz reformu nekoliko postojećih institucija. Jedna od tragedija našeg vremena jeste ukorenjeno verovanje da samo treba da reformišemo nekoliko postojećih međunarodnih organizacija i, presto!, sve će biti u redu. U ovu zamku su pali mnogi političari i oni koji protestuju.

Posao je veći od toga: on se sastoji i u suočavanju, ali ne samo s malobrojnim, marginalnim uspesima koje je svet doživeo, već sa osnovnim neporecivim neuspehom celokupne međunarodne strukture i nacionalnih država pred zadatkom brzog i efikasnog globalnog rešavanja problema. A to rešenje iziskuje tri nove stvarnosti koje prate krizu kompleksnosti: udaljavanje od hijerarhija, od zastarelih teritorijalnih instikata nacionalnih država i od veštačkih podela između vlade, poslovnog sektora i građanskog društva.

Upravo tu, gde je izvor koncepata umreženog sistema upravljanja i mreže za rešavanje globalnih problema, povezuju se i sva tri dela ove knjige. Ako razmišljate o njima, prirašće vam za srce, čak i ako, kao ja, osećate nelagodnost u odnosu na ovu ili onu karakteristiku tog pristupa.

Upamite, takođe, u drugačijem razmišljanju ima i zamki. I ja sam, van svake sumnje, upao u neke od njih, ali u potrazi za boljim, bržim globalnim pristupima rešavanju problema, ta cena mora da se plati. Radije bih da vas sapletem ovom ili onom greškom u razmišljanju, nego da vas zavedem na pogrešan put, pa da poverujete da će trenutna međunarodna struktura ili njena manja reforma, doneti dobro. Neće.

***

U knjizi Tačno u podne autor nas poziva da redefinišemo svoj pristup problemima XXI veka. On navodi dvadeset najvećih globalnih problema (globalno zagrevanje, izumiranje vrsta i uništenje ekosistema, smanjenje ulova ribe, izumiranje šuma, nestašica pijaće vode, sigurnost pomorskog prometa i zagađenje, siromaštvo, međunarodna finansijska kriza…) i zaključuje da su svima njima zajedničke dve stvari: neprestano se pogoršavaju dok se uobičajene strategije za njihovo rešavanje pokazuju žalosno neuspešnim. Drugim rečima, u našem sve modernijem i mnogoljudnijem svetu ne raspolažemo efikasnim načinom rešavanja problema koje takav svet stvara. Naše prave teškoće tek dolaze i u tom smislu pripadaju budućnosti, ali način na koji ih rešavamo sasvim izvesno pripada prošlosti. Knjigu je u Srbiji štampao Clio, a više informacija o tome pogledajte na linku.

b92

_________________
Slika


Vrh
Estrella
Post  Tema posta: Re: Futurologija - pretpostavke o budućnosti  |  Poslato: 16 Jul 2012, 14:55
Korisnikov avatar
Vitezova zvezda

Pridružio se: 17 Jun 2012, 20:13
Postovi: 5399

OffLine
CIA prognoza: Tri scenarija za 2030. godinu


Možete da birajte između dosta loše i puno gore


Slika


Prema predviđanjima američke Centralne obaveštajne agencije (CIA) svet do 2030 neće biti baš lepo mesto za život.

Oni su napravili 3 moguća scenanija razvoja globalne situacije.

Glavna ideja je da će tehnička revolucija promeniti međunarodne odnose, da će se genetski modifikovana hrana globalno proširiti kao i druge napredne tehnologije. Zato će se moć iz zapadnih zemalja preseliti na istok u sledećih nekoliko godina.

CIA kaže da su moguća 3 scenarija: predamerički svet, saradnja i dezintegracija.

Najverovatniji je treći scenario koji će glavne centre moći preseliti u Aziju. Njega će pratiti svetska nestabilnost i marginalizovanje međunarodnih organizacija. Možda su tada čak mogući i veliki sukobi.

Predamerički scenario znači da će svet ponovo biti u nestabilnoj fazi kao pre američke dominacije koja vlada svetom od Drugog svetskog rata. SAD tada neće imati sposobnost uticaja na međunarodnu scenu.

Saradnja je najbolji scenario, kaže CIA. Tada će svetom vladati Kina i Amerika, što će doprineti zlatnom dobu naše civilizacije.

Eto to su vam prognoze!


Domino

_________________
Slika


Vrh
Estrella
Post  Tema posta: Re: Futurologija - pretpostavke o budućnosti  |  Poslato: 18 Jul 2012, 12:59
Korisnikov avatar
Vitezova zvezda

Pridružio se: 17 Jun 2012, 20:13
Postovi: 5399

OffLine
PWC prognoza kako će svet izgledati 2050.


Svetska ekonomska kriza ubrzala je očekivano: Zemlje E7 (Kina, Indija, Brazil, Meksiko, Rusija, Indonezija i Turska) će pre 2050. prestići zemlje G 7 (SAD, Japan, Velika Britanija, Nemačka, Francuska, Kanada i Italija). Napredak prvih i zaostajanje ovih drugih biće posebno izraženi u narednoj deceniji. Prema najnovijoj prognozi, najveće svetske revizorske i konsultantske kuće PricewaterhouseCoopers, na listi 20 najboljih će se, sredinom ovog veka, naći i Nigerija i Vijetnam. Prognoze PwC prenosimo u tri nastavka.


Prvi deo


Prema projekcijama, BDP zemalja grupe E7 (izražen u dolarima) će do 2050. godine biti približno 64% veći od sadašnjeg BDP zemalja grupe G7 računato po tržišnim cenama (MER), odnosno skoro duplo veći računato po paritetu kupovne moći (PPP). Pomenuta razlika je znatno veća od razlike iznete u prvom izveštaju PwC iz 2006. godine prvenstveno zbog toga što su zemlje grupe E7 u periodu svetske finansijske krize imale veći privredni rast od zemalja grupe G7.

Suprotno pomenutom, BDP zemalja grupe E7 trenutno predstavlja oko 36% vrednosti BDP zemalja grupe G7, posmatrano po tržišnim cenama, odnosno oko 72%, posmatrano po PPP.

Glavni pokretači privrednog razvoja zemalja grupe E7 su Kina i Indija, s time što će se rast BDP u Kini sve više usporavati usled značajnog smanjenja broja zaposlenih, što je posledica kineske politike zabrane rađanja više od jednog deteta po porodici. Privredni razvoj u Indiji će i dalje biti relativno snažan čak i u poslednjoj deceniji perioda na koji se odnose projekcija PwC. Uprkos usporavanju tempa privrednog razvoja, očekuje se da će Kina sustići najrazvijeniju zemlju sveta SAD nešto pre 2020. godine (BDP računat prema PPP).


Slika


Stopa rasta u Kini u odnosu na SAD će se, prema projekcijama, usporiti posle 2020. godine zbog rapidnog starenja stanovništva (intenziviranog u poslednjih 30 godina usled kineske politike zabrane rađanja više od jednog deteta po porodici). Iako se još uvek ne može sa sigurnošću predvideti tačan datum kada će Kina sustići SAD, ona će do kraja 2040. godine najverovatnije postati privredno najrazvijenija zemlja sveta (BDP računat po MER) i time okončati ekonomsku dominaciju SAD dugu više od jednog veka. Pomenuto se zasniva na našim pretpostavkama u pogledu stepena približavanja tržišnih cena i PPP u Kini, što je ostvarivo, ali i dalje prilično neizvesno.

U toku pomenutog procesa, Kina će i dalje biti izvozna velesila. Međutim, sa realnim rastom zarada domaće tržište će dobiti na značaju kako za kineske tako i za inostrane kompanije. Nadalje, kineski izvoznici će se postepeno okretati ka tržištu luksuzne robe, tako da će njihov adut sve više biti kvalitet, a sve manje cena robe.

Najznačajnije promene u odnosu na 2009. godinu zabeležiće Kina i Indija koje će do 2050. godine zauzeti prve dve pozicije na listi ispred SAD. Sledeća značajna promena u poretku odnosi se na Brazil čiji će BDP računat prema PPP do 2050. godine prestići Japan. Osim pomenutog, Indonezija bi se na rang listi mogla popeti na osmo mesto do 2050. godine.

Južna Afrika i Australija će se prema projekcijama naći ispod 20. mesta na listi najrazvijenijih zemalja prema BDP računatom po PPP, dok se za Nigeriju i Vijetnam očekuje da uđu među 20 najboljih i zauzmu 13. i 14. mesto na listi do 2050. godine (pod pretpostavkom da nastave da primenjuju politike usmerene ka brzom razvoju privrede – a ostaje da se vidi da li će ove dve zemlje u potpunosti iskoristiti svoj dugoročni ekonomski potencijal).

Zemlje E7 mogle bi da prestignu zemlje G7 do 2020. godine (BDP računat prema MER)
-U 2009. godini ukupan BDP članica E7 računat po MER i dalje je iznosio samo oko 35% od ukupnog BDP zemalja G7 računatog po MER.
-Proces sustizanja, ubrzan svetskom finansijskom krizom, verovatno će se nastaviti i u narednoj deceniji: naša je procena da će do kraja 2020. godine ukupan BDP zemalja E7 računat po MER porasti na oko 70% od ukupnog BDP zemalja G7 računatog po MER, što je duplo više u odnosu na 2009. godinu.
-U deceniji koja sledi, i to između 2020. i 2030. godine, proces sustizanja će verovatno biti završen, pri čemu će projektovani ukupni BDP zemalja E7 računat po MER iznositi oko 97% od ukupnog BDP zemalja G7 računatog po MER u 2030. godini.
-Već do kraja 2032. godine ukupan BDP zemalja E7 računat po MER mogao bi biti nešto veći od ukupnog BDP zemalja E7 računatog po MER, s time što će svako odstupanje biti u granicama dozvoljene projekcione greške.
-Do 2050. godine, prema našim procenama, BDP zemalja grupe E7 računat po MER biće za oko 64% veći od BDP zemalja grupe G7 računatog po MER. S obzirom na pretpostavku da će se, dugoročno gledano, tržišne cene približiti paritetu kupovne moći, razlike između naših projekcija će se u značajnoj meri smanjiti do 2050. godine u odnosu na sadašnju situaciju.

Najznačajnije promene na rang listi odnosiće se na Kinu koja će do 2050. godine dospeti na prvo mesto ispred SAD, i Indiju koja će se popeti na treće mesto, odmah ispod SAD. Sledeća značajna promena u poretku odnosi se na Brazil i Rusiju koji će se pozicionirati iznad Nemačke.

Projektovano je da će Meksiko ući u prvih deset i zauzeti sedmo mesto na listi i potisnuti Nemačku na jednu poziciju niže, s time što ovo nije izvesno. Indonezija bi eventualno mogla zabeležiti značajan pomak na rang listi zauzimanjem desetog mesta, potiskujući Francusku na jednu poziciju niže, što takođe nije izvesno. Velika Britanija će, prema projekcijama, zabeležiti pad na rang listi, ali će 2050. godine i dalje biti među prvih deset najrazvijenijih zemalja.

Još jedna značajna promena koja će se prema našim predviđanjima desiti do 2050. godine jeste ulazak Nigerije i Vijetnama u prvih 20, tačnije na 14. i 18. mesto. Međutim, ovo zavisi od toga da li će ove zemlje nastaviti da primenjuju politiku usmerenu ka brom razvoju privrede, što će biti prilično teško, posebno za Nigeriju koja, da bi iskoristila svoj potencijal, treba da izvrši diversifikaciju privrede i da prestane da se oslanja na proizvodnju nafte u dugoročnom periodu kao i da reši probleme vladajućih institucija. Australija, Italija, Kanada i Španija će, prema projekcijama, pretrpeti značajan pad na rang listi jer će zemlje sa privredama u razvoju u narednih nekoliko decenija nastaviti da se razvijaju mnogo brže od njih. Argentina i Južna Afrika će, prema našim projekcijama, ispasti sa liste 20 zemalja sveta sa najvećim BDP budući da je njihov potencijal za razvoj manji od potencijala zemalja sa privredama u razvoju.

Pristup

PricewaterhouseCoopers najveća svetska revizorska i konsultantska kuća izdala je u januaru 2011. godine analizu pod naslovom „Svet 2050. godine: Ubrzano pomeranje težišta ekonomske moći: izazovi i prilike“, iz koje prenosimo najzanimljivije delove. Sva skraćenja i oprema teksta su redakcijski.

PwC je analizu počeo prikupljanjem podataka od Svetske banke o bruto domaćem proizvodu (BDP) u 2009. godini računatom po paritetu kupovne moći (PPP) i tržišnim cenama (MER). Analizom su obuhvaćene sve zemlje članice grupe 20 najrazvijenijih zemalja sveta (G20), kao i Vijetnam i Nigerija koje nisu u grupi 20 ekonomski najrazvijenijih zemalja sveta prema ostvarenom BDP ali imaju solidan dugoročni razvojni potencijal, što ih čini vrednim pažnje.

Prilikom analize korišćeni su podaci Svetske banke za period do 2009. godine, kratkoročne projekcije realnog rasta BDP u periodu 2009- 2014. godine i procene dugoročnog trenda rasta u periodu od 2015. do 2050. godine PwC. Procene dugoročnog trenda rasta zasnovane su na modelu koji je korišćen i detaljno opisan u prethodnim izveštajima za 2006. i 2008. godinu pripremljenim za potrebe analize Svet 2050. godine, s time što su podaci ažurirani. Suština modela ogleda se u dugoročnom trendu rasta uslovljenom faktorima kao što su:
-Porast procenta radno sposobnog stanovništva (na osnovu najnovijih projekcija UN o stanovništvu).
-Povećanje ljudskog kapitala, na osnovu prosečnog obrazovnog nivoa odraslog stanovništva.
-Akumulacija fizičkog kapitala, koja je uslovljena investicionim ulaganjem bez troškova amortizacije.
-Rast ukupne faktorske produktivnosti koji je uslovljen tehnološkim napretkom i približavanjem zemalja sa nižim prihodima zemljama sa višim prihodima putem primene njihovih tehnologija i procedura.

Zemlje sa privredama u razvoju imaju veći razvojni potencijal od zemalja članica OECD-a mereno većinom pomenutih faktora, premda je potrebno naglasiti da ovakvo stanovište podrazumeva da će države nastaviti da primenjuju politike usmerene ka brzom razvoju privrede. U tom smislu, projekcije predstavljaju potencijalni budući BDP, ukoliko države budu istrajne u primeni pomenutih politika, a ne predviđanje događaja imajući u vidu da izvestan broj država neće biti u mogućnosti da istraje u primeni pomenutih politika.

Budući da postoje brojne neizvesnosti kada je reč o dugoročnim projekcijama rasta, više pažnje bi trebalo posvetiti globalnim trendovima prikazanim u ovom izveštaju nego konkretnim vrednostima (ciframa). U širem smislu, zaključci o pomeranju težišta ekonomske moći sa sedam najrazvijenijih zemalja sveta G7 ka zemljama sa privredama u razvoju E7 trebalo bi da budu otporni na svaku neizvesnost, pod uslovom da ne bude katastrofalnih potresa koji ometaju ukupan privredni razvoj u svetu.


PPP vs. MER

BDP računat po paritetu kupovne moći predstavlja bolji pokazatelj prosečnog životnog standarda ili, pak, obima proizvodnje, budući da se njime koriguju razlike u cenama u zemljama na različitim nivoima razvoja. Uopšteno govoreći, nivo cena je značajno niži u zemljama čije su privrede u razvoju tako da BDP računat po paritetu kupovne moći smanjuje razliku u ličnim prihodima stanovnika razvijenih zemalja i zemalja u razvoju u poređenju sa BDP računatom po tržišnim cenama.

Ipak, BDP računat po tržišnim cenama bolje oslikava relativan obim privredne aktivnosti zemlje sa stanovišta poslovanja, barem kratkoročno gledano. Za potrebe dugoročnog planiranja poslovanja ili, pak, procene vrednosti ulaganja, neophodno je ukalkulisati verovatnoću približavanje tržišnih cena u zemljama u razvoju cenama računatim po paritetu kupovne moći. Pomenuto bi moglo uslediti usled relativno visokog nivoa domaće inflacije u zemljama u razvoju ili, pak, usled nominalne apresijacije deviznog kursa, odnosno (veoma verovatno) usled efekata i jednog i drugog.
Prilikom procene BDP 2050. godine, računatom po tržišnim cenama, primenjena je ista metodologija koja je primenjena u izvornom izveštaju Svet 2050. godine u kome se navodi da se tržišne cene približavaju vrednostima računatim po paritetu kupovne moći zavisno od vrste privrede.

Pomenuto vodi ka projekcijama materijalno značajnog povećanja vrednosti merenih po realnim cenama u zemljama sa najbržim privrednim razvojem zbog veće stope rasta produktivnosti, premda su projektovane vrednosti merene po MER nešto niže od onih merenih prema PPP u 2050. godini u zemljama sa najsporijim privrednim razvojem.

Kada je reč o zemljama članicama OECD-a, pretpostavka je da će vrednosti računate prema MER postepeno konvergirati ka vrednostima računatim prema PPP u periodu između 2009. i 2050. godine. Ova pretpostavka je u skladu sa akademskim istraživanjima koji pokazuju da je koncept pariteta kupovne moći dugoročno gledano održiv, ali da kratkoročno posmatrano nije.


BIF

_________________
Slika


Vrh
Estrella
Post  Tema posta: Re: Futurologija - pretpostavke o budućnosti  |  Poslato: 27 Avg 2012, 16:40
Korisnikov avatar
Vitezova zvezda

Pridružio se: 17 Jun 2012, 20:13
Postovi: 5399

OffLine
Ove destinacije će biti pod vodom do 2100.


Dok se mi borimo sa vrućinom i sušom, nivo mora na svetskom nivou koji je uzrokovan kišom i poplavama, raste i ugrožava brojna ostrva i priobalna područja širom sveta. Neke oblasti ugrožene su do te mere da im preti potpuni nestanak sa lica Zemlje.


KIRIBATI


Slika


Jedan od najlepših pacifičkih arhipelaga Kiribati sastoji se od 33 ostrva i nalazi se pred iščeznućem zbog podizanja nivoa mora usled globalnog zagrevanja.

BANGLADEŠ


Slika


Svake godine zbog obilnih kiša barem jedna četvrtina Bangladeša bude potpuno pod vodom, a dešava se da i do 60 procenata teritorije pokriva voda. Ključni problem ove zemlje je što je najveći deo njene teritorije tek 4,5 metara iznad nivoa mora.

MALDIVI


Slika


Maldivi su možda i najpoznatije ugroženo područje, budući da je ova skupina ostrva omiljena među tek venčanim parovima. Zbog svoje popularnosti, Maldivi su do sada dobijali najviše pažnje kada je reč o opstanku.

PALAU

Ovo idilično pacifičko ostrvo svakodnevno nagriza more, koje uzrokuje eroziju tla i sa sobom odnosi plodno zemljište na kome su podignute farme, čime se direktno ugrožava opstanak lokalnog stanovništva.

TUVALU


Slika


Tuvalu je prema nekim izveštajima najizolovanija zemlja na svetu, raj za sva čula. Međutim, da je situacija ozbiljna upozorio je i jedan od savetnika u američkoj vladi nedavno izjavom da "osim ako stanovnici ovog arhipelaga ne nauče da žive kao močvarni ljudi i ne počnu da grade kuće na stubovima koji će biti visoko iznad vode, mogu slobodno već sada da počnu sa iseljavanjem".

MAJAMI


Slika


Predviđa se da će nivo vode na Floridi u narednih dvadeset godina porasti za više od 20 centimetara, a čak od tri do pet metara do 2100. godine. Neke prognoze govore da će veliki broj ljudi biti iseljen iz ove države. Među najugroženijim gradovima je i Majami.

ŠANGAJ


Slika


Šangaj je prosperirao upravo zbog svog položaja na vodi, ali će sada zbog toga platiti visoku cenu i to u milijardama dolara koliko su gradske vlasti već investirale u obnovu kompletne infrastrukture i zaštitu od poplava.


Blic

_________________
Slika


Vrh
Žex
Post  Tema posta: Re: Futurologija - pretpostavke o budućnosti  |  Poslato: 20 Sep 2012, 22:05
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 21 Maj 2012, 21:33
Postovi: 13386
Lokacija: Čačak, Woodland County

OffLine
U dalekoj budućnosti ljudska rasa će evoluirati i vremenom će promeniti fizički izgled. Negde sam pročitao da će ljudima porasti glava, a telo će biti manje nego sada zato što ljudi sve više koriste umnu, nego fizičku snagu kako je priroda i odredila. Neće se to desiti preko noći, već za nekih 100 000 godina. Ne moramo da brinemo. Našao sam neku sliku na netu i to bi izgledalo otprilike ovako [smehsmeh.gif]

Slika

_________________
Slika


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Futurologija - pretpostavke o budućnosti  |  Poslato: 29 Nov 2013, 00:15
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
СВЕМИРСКИ БРОД ЗЕМЉА

Трансхуманизам, наука будућности

Људи нису савршени, али они могу ствари побољшати промовишући кључне хуманистичке вредности


Slika


У срединама тако фанатично окренутим прошлости као што је наша, није нимало чудно да је већ ширење научне писмености – о вишим и комплекснијим начинима за побољшање статуса науке у друштву, на општу корист, да и не говоримо – прави сизифовски задатак. Један од разлога је очигледан: наука је суштински окренута ка будућности. Чак и оне дисциплине које се формално баве прошлошћу, као што су палеонтологија, космологија или политичка историја, заправо то чине ради извлачења предвиђања (или ретродикцијe) за будући рад. Зар се чак и у колоквијалном говору, па и политичком жаргону (дакле најпримитивнијој и најмање комплексној врсти жаргона), не чује толико пута како „из историје ваља извући поуке“? За шта тачно поуке? Очигледно, за будућност. Па зашто се онда том будућношћу експлицитније не бавимо? Зашто се елементарна истина да је свакодневни део било ког научног рада предвиђање – између осталог, резултата експеримената или теренских истраживања – не учи у школама?

Нико неће спорити да је прошлост легитимни предмет научног истраживања, нарочито у историјским наукама (у које, опет да нагласим, пошто се то у научно слабо писменим срединама често заборавља, спадају и палеонтологија и добар део других гео-наука, космологија и слично). Чак и ван формално историјских наука – а истинска наука не зна за поделе, за разлику од људских бирократија – врло често се појављују битни историјски елементи. Диван пример су помрачења Сунца и Месеца, која је немогуће реконструисати без разумевања историјских промена у прошлости. Као што су одлично показали Мизнер, Торн и Вилер на самом почетку њихове славне Гравитације, вероватно најимпресивније научне књиге 20. века, ми знамо да се 14. јануара 484. одиграло тотално помрачење Сунца, које је из дворишта своје куће посматрао последњи класични филозоф старог света, Проклус Атињанин. Међутим – и ту следи занимљив обрт – када вратимо наш динамички планетаријум унатраг, видимо да то није било могуће, јер је трака тоталитета пролазила далеко од Атине све док не узмемо у обзир историјске промене Земљине ротације. Такође, пре неких двадесетак година водила се у најугледнијим часописима за фундаменталну физику попут Physical Review Letters веома интересантна расправа око тога да ли је у експериментима барона Лорана фон Етвеша, мађарског физичара са краја 19. и почетка 20. века, била детектована – али не и откривена!, што је последица нашег савременог тумачења тога шта значи „откриће“ – мистериозна „пета сила“, односно нова и досад непозната фундаментална интеракција, коју предвиђају неке од квантних теорија поља. У тој расправи су се, између осталог, потезали аргументи у вези са топографским планом Будимпеште у доба Етвешових огледа, те релативни положај његове апаратуре у односу на значајне зграде у близини!


Slika


Дакле, елемената историјског истраживања има чак и у „најчистијим“ (мада је сам атрибут непријатан) областима природних наука. И то се све прихвата као сасвим легитимно, чиме отпада наивни аргумент који се и даље понегде чује од остатака позитивиста, да се истинска наука бави само вечним и ванвременским релацијама. Зашто онда елементи који се односе на будућност бивају доживљавани или као научна фантастика (и то у безразложно пежоративном смислу) или као некакве дивље и небулозне спекулације (као да су спекулације о будућности по нечему лошије од свеприсутних спекулација о прошлости)?

Срећом, ситуација се последњих деценија мења, једним делом због појаве и драматичног развоја концепата који се односе на нејасан и помало збуњујућ појам трансхуманизма. Трансхуманизам је радикално нови приступ размишљању о будућности, заснован на премиси да људска врста у свом садашњем облику не представља крај еволутивног развитка човека, већ пре његов почетак. Светска трансхуманистичка асоцијација формално дефинише трансхуманизам двојако:

као интелектуални и културни покрет који афирмише могућност и пожељност суштинског побољшања људске ситуације кроз примену разума, посебно коришћењем технологије која би могла да успори или елиминише старење и умногоме повећа људске интелектуалне, физичке и психолошке способности; и
као истраживање последица, обећања и потенцијалних опасности коришћења науке, технологије, креативности и других средстава да се превазиђу темељна људска ограничења.
Очигледно да је ово друго тумачење за нас најзначајније, али ваља неколико речи посветити и првом. Трансхуманизам се може посматрати као наставак и продужетак хуманизма, из кога је делимично изведен. Хуманисти верују да су људи значајни, те да индивидуе имају вредност саме по себи. Ми свакако нисмо савршени, али можемо ствари побољшати промовишући кључне хуманистичке вредности као што су рационално мишљење, слобода, толеранција, солидарност и демократија. Трансхуманисти се слажу са овиме, али такође наглашавају оно што имамо потенцијал да постанемо. Не само да можемо употребити рационална средства да побољшамо људску ситуацију и спољашњи свет; ми их такође можемо употребити да побољшамо сами себе, људски организам. И чинећи то, ми нисмо ограничени традиционалним хуманистичким методама, као што су образовање и културни развитак. Можемо, наиме, употребити технолошка средства која ће нам у коначном збиру омогућити да се померимо изнад онога о чему се обично мисли као о „људском“. Узгред, сам термин трансхуманизам сковао је један од највећих биолога 20. века и један од твораца Модерне синтезе (што је назив за савремену, неодарвинистичку теорију еволуције), сер Џулијан Хаксли, у сјајном есеју из 1957. године под истоименим насловом.

Готово да је универзални консензус у савременом свету да наш људски облик или детаљи наше садашње људске физиологије нису оно што дефинише вредност коју поседујемо, већ су то пре наша хтења и идеали, наша искуства и врсте живота које живимо. (У складу управо са овим темељним начелом, данас се са потпуно оправданим презиром гледа на све облике дискриминације на расној основи или дискриминације према лицима са инвалидитетом или неким обликом посебних потреба!) Отуда потиче и веома важан концепт права утемељених у личности (person-based rights), који омогућава да се све више и чешће говори о правима не-људских индивидуа као што су животиње; није тешко претпоставити да ће слична етичка начела бити развијена када се појаве и, на пример, интелигентни роботи. Са становишта трансхуманиста, напредак је када више људи постаје способно да свесно обликује себе, своје животе, и начине на које се односе према другима, у складу са њиховим најдубљим вредностима. Као што је Џим Вотсон, суоткривач структуре ДНК и први руководилац Пројекта људског генома, пре неколико година рекао са карактеристичном отвореношћу: „Нико нема одиста храбрости да то изговори, али ако бисмо могли направити људска бића бољим додавањем гена, зашто то не бисмо учинили?“ Конзервативци на десници и левици – идолатристи или „божанства“ или „природе” – нису успели, упркос огромним напорима, да дају смислен одговор на ово једноставно Вотсоново питање.


Slika


Кроз убрзани темпо технолошког развитка и научног разумевања, улазимо у потпуно нову фазу у историји људске врсте. У релативно блиској будућности можемо се суочити са појавом стварне вештачке интелигенције. Биће изграђене нове врсте сазнајних оруђа која ће комбиновати вештачку интелигенцију са технологијом нових интерфејса. Молекуларна нанотехнологија има потенцијал да створи обилне ресурсе за свакога и да нам омогући пуну контролу над биохемијским процесима у нашим телима. Тиме би се елиминисале болести и нежељено старење. Кроз редизајн или неурохемијско обогаћење наших мозгова могли бисмо стећи повећано емоционално благостање, шири распон осећања или већу способност за посвећеност нашим животним пројектима или вољеним особама. Очигледно, најзначајнији научнотехнолошки продори са становишта трансхуманизма леже у области компјутерских наука, биологије и физиологије, те физике која пружа основу за развој молекуларне нанотехнологије. Међу далековидијим трансхуманистима се често појављује и интерес за астрономију, као науку која проучава шири животни простор будућег човечанства, у складу са славном максимом великог руског инжењера и визионара Константина Циолковског: „Земља је колевка човечанства, али ко жели да читав живот проведе у колевци?“

Поред Циолковског, међу најважније интелектуалне претходнике трансхуманизма у историји идеја можемо поменути енглеског филозофа из 17. века Френсиса Бекона (са његовом Новом Атлантидом), писце Херберта Џорџа Велса и Олафа Стејплдона, теолога и палеонтолога Пјера Тејара де Шардена, нашег изумитеља Николу Теслу, и многе друге. Међу научницима 20. века, посебну пажњу привлаче визионари попут британског биохемичара и полихистора Џона Б. С. Холдејна, физичара и визионара космичких хабитата Џерарда О’Нила или медицинара Роберта Етинџера, који су разматрали примену конкретних научних достигнућа у циљу продужења и побољшања квалитета људског живота. Такође треба имати у виду да популаризација науке (у традицији, нажалост, покојног Карла Сегана, Ричарда Докинса или Стивена Хокинга) има веома велики значај за трансхуманистички подухват, будући да је то за сада главни канал којим се са релевантним достигнућима упознаје најшира публика од које се очекује смислено разматрање и политичко одлучивање о питањима од суштинског значаја за будућност човечанства.

На другој, тамнијој страни, трансхуманисти признају да неке од ових предстојећих технологија могу потенцијално проузроковати велику штету људском животу. Чак и сам опстанак врсте могао би бити доведен у питање (на пример, злоупотребом биотехнологије у сврхе биотероризма). Трагање за разумевањем опасности и рад на спречавању катастрофа међу суштинским су деловима трансхуманистичког програма. Стога је вероватно најзначајнији аспект трансхуманистичког интереса управо испровоциран питањем могу ли трансхуманистичке технологије (попут био- и нанотехнологије, вештачке интелигенције, виртуалне реалности и других) бити опасне? Одговор је очигледно позитиван, што повлачи хитну потребу да се анализирају и дискутују проблеми пре него што постану стварност. Биотехнологија, нанотехнологија и вештачка интелигенција имају потенцијал да створе огромне и веома сложене опасности ако се користе непажљиво или малициозно. Трансхуманисти инсистирају да је од највећег значаја да почнемо да узимамо ова питања најозбиљније. И то сада.


Slika


Постоје огромна етичка, друштвена, културна, филозофска и научна питања у вези са будућношћу људске врсте која треба размотрити у детаљима. Потребно је много истраживања, као и најшира могућа јавна расправа. Такође је потребно створити институције и међународни оквир који ће омогућити вођење одговорне политике и имплементацију разумне и одмерене регулативе. Све ово ће захтевати много времена, и што пре почнемо, то су наше шансе да избегнемо најопасније замке веће. Овде је важна нова категорија, тзв. егзистенцијалних ризика, тј. опасности које прете опстанку човечанства као целине, или, у најбољем случају, воде до трајног заустављања напретка човечанства и онемогућавања реализације свих људских креативних потенцијала. Док су неки егзистенцијални ризици (нпр. опасност од судара Земље са астероидом или кометом) природног порекла, и нама је заправо неопходна технологија да бисмо са њима изашли на крај на дуге стазе, дотле је већина претећих егзистенцијалних ризика данас последица човекове делатности. У ову групу спадају тако хетерогене претње као што су глобално загревање и други климатски поремећаји, опасност од глобалног нуклеарног или биолошког рата, као и злоупотреба нанотехнологије или вештачке интелигенције. Важно је напоменути да се стандардна анализа ризика (какву примењују, на пример, осигуравајућа друштва) не може применити на егзистенцијалне ризике. Један од разлога за ово јесте што стандардне статистичке методе анализе ризика не придају никакву вредност животима будућих генерација, а управо је то оно што егзистенцијални ризици највише угрожавају! Очигледно је да је за ове сврхе неопходно развити читаву нову методологију анализе, што је посао пред којим се тек налазимо. Добар пример је Foresight Institute (http://www.foresight.org/), који већ више година промовише истраживања на тему трансхуманистичких технологија и њиховог разумевања у широкој јавности, фокусирајући се посебно на молекуларну нанотехнологију.

Трансхуманизам данас постаје део мејнстрим културе, како све већи број научника, научно образованих филозофа и друштвених мислилаца почиње да озбиљно узима спектар могућности које трансхуманизам обухвата. Постоји читава фамилија трансхуманистичких група које се умногоме разликују у својим особинама и фокусу, која се брзо проширује, као и много дискусионих група у многим земљама широм света, које су сакупљене под кишобраном Светске трансхуманистичке асоцијације. И то се односи не само на науку већ и на друге велике области људске делатности – мада не можемо улазити у то у овом тексту, трансхуманистичка уметност је једна од великих струја савременог уметниког развоја, предвођена ствараоцима попут Stelarc-a, Алфреда Харта или Наташе Вита-Мор. Трансформативни потенцијал трансхуманизма, мада уочен од стране визионара још веома давно, тек је на самом почетку реализације чак и у најапстрактнијим стваралачким формама, тако да нас свакако овде очекује крајње узбудљива пловидба њутновским „океаном непознатог“.



preuzeto sa elementarium


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 34 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker