Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 18:52


Autoru Poruka
Tina
Post  Tema posta: Kako je postala fotografija  |  Poslato: 28 Maj 2012, 14:27
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 16 Maj 2012, 15:32
Postovi: 537

OffLine
Kratka priča o tome kako je pre 170 godina uz pomoć astronoma nastala fotografija. Kao što znate, da nije astronoma sve bi bilo drugačije, a naročito fotografija. Uzmite monitor u šake, zavalite se u fotelju i čitajte o tome.

Slika

Predistorija fotografije je koliko dugačka toliko i dosadna pa ćemo se odmah prebaciti u 19. vek kada počinju da se dešavaju prve interesantne stvari na ovu temu. Taj 19. vek je bio vek hemije i neko je već morao da izmisli fotografiju zasnovanu na hemiji (od kraja 20. veka fotografijom će se baviti fizičari). Tako dolazimo do Nisefora Nijepsa, francuskog hemičara i pronalazača koji se bavio usavršavanjem velosipeda (pradede današnjeg bicikla) ali je u istoriju ušao kao tvorac prve (sačuvane) fotografije. Nisefor je to radio ovako:


Ploču od kalaja namazao bi bitumenom koju je onda osvetaljavao u kameri opskuri ("camera obscura" je kutija sa rupicom). Na kraju bi, uz dosta sreće, dobio nešto što se moglo prepoznati.

U literaturi od pre 2002. naći ćete da je ovo prva sačuvana fotografija.

Slika

***
Te 2002. je pronađen godinu dana stariji snimak (slika desno), koji nije baš atraktivan. Prikazuje zapravo jednu graviru iz 17. veka. Ipak, kada je utvrđena njegova starost, prodat je na aukciji za 450 hiljada evra.
***

Luj Dager je bio slikar i scenograf, u svoje vreme poznat po diorami koju je izmislio 1822. U 19. veku diorama je bila... hm, recmo pozorišna scena od više ogromnih platana koja su tako oslikana i osvetljena da stvaraju iluziju dubine i pokreta. U svakom slučaju, publika je bila oduševljena.



Nijeps i Dager su 1829. sklopili sporazum o zajedničkom istraživanju i radili su do 1833, kada je Nijeps umro. Dve godine kasnije Dager je, filmskom slučajnošću, otkrio da živine pare mogu da izazovu i fiksiraju sliku (desilo se da je slučajno ploču osvetljenu u kameri opskuri stavio u orman pored polomljenog termometra iz koga je iscurila živa, a posle je, zapanjen, primetio da stvar radi). Da stvar bude još bolja, usput je uspeo da ekspoziciju smanji na podnošljivih 20-tak minuta.

To je već bio napredak. Sa današnjeg stanovišta imali bismo šta da zamerimo tom Dagerovom postupku fotografisanja: on je omogućavao izradu SAMO jednog jedinog snimka koji je uz to mogao da se vidi jedino pod određenim uglom, a tu su i još uvek preduga ekspozicija, nedovoljna oštrina itd. Ali mora se priznati da je slika konačno bila uhvaćena.

Slika

Evo jednog Dagerovog istorijskog snimka. Prikazuje vrlo prometnu ulicu, Boulevard du Temple, 1838. (ili početkom 1839) u Parizu. Još uvek preduga ekspozicija (više od 10 minuta) razlog je što, uprkos gustom saobraćaju, ne vidimo nijednu kočiju i što je ulica pusta. Kočije i pešaci su se razmazali po ulici. Ipak, jedan lik je ostao zabeležen. Vidi se dole levo i istoričari fotografije tvrde da je to prvi zabeležen čovek na nekoj fotografiji! Nepoznati junak nikad nije ni pomislio da će njegova silueta, u vreme dok mu razmrljani čistač glanca cipele, ući u istoriju.

Međutim, Dager se našao pred problemom. On je imao izum s kojim nije znao šta da radi. Pokušavao je da ga unovči, ali bez uspeha. Sve postaje još zanimljivije kad se zna da je konkurencija bila žestoka, tj. da je bilo mnogo onih s obe strane Lamanša koji su ulagali puno napora ne bi li pronašli nešto slično tome što je Dager već otkrio.

Slika

Uopšte uzev, bilo je to dosta nervozno i čak haotično vreme što se fotografije tiče. Na primer, Nijeps je prve fotografije napravio čitavih 15 godina pre nego što je fotografija uopšte rođena (znam da to nije moguće, ali tako ispada). Zatim, fotografija nije imala svoje ime pa ju je svako zvao kako je hteo.

Nijeps ju je zvao heliografija, što je inače sasvim pristojan naziv i ima smisla, ali je Dager smatrao da taj naziv nije dovoljno adekvatan, pa je svoj postupak nazvao dagerotipija - na zgražavanje Nijepsovog sina koji je, opet, smatrao da taj naziv ne oslikava dovoljno ulogu njegovog oca u otkriću. I tako dalje, bilo je toga još; uglavnom, čitava situacija je vapila za malo reda i dalje se bez astronoma nije moglo.
Astronomi

Tako dolazimo do Fransoa Aragoa, velikana astronomije 19. veka za koga se govorilo da je „obdaren najplemenitiojom prirodom i da se podjednako odlikuje i svojim intelektualnim moćima i moralnim savršenstvom" (Humbolt). Sem toga, Arago je bio član francuskog parlamenta. Dager mu se obratio za pomoć u posredovanju kod vlade, što je ovaj maestralno odradio. Doduše, treba reći i da je tu vladu krasila mudrost i plemenitost kakva vladama inače nije svojstvena.

Evo kako je otprilike ta vlada rezonovala: „Ako otkriće g. Dagera na otkupimo ono će ostati u rukama pojedinca, neće se oplemenjivati novim idejama i poboljšanjima i za dug period će ostati skupo i nedostupno većini". I tako je vlada otkupila od Dagera njegov izum i poklonila ga čitavom svetu (od tog sveta je bila izuzeta Britanija jer je Dager samo pet dana pre odluke vlade skoknuo do Londona i tamo zaštitio svoj izum).

[Ponekad zamišljam kako naša vlada otkupljuje rečnik SANU i Matice srpske i u obliku softvera poklanja ga svom narodu (takav rečnik je pre nekoliko godina imao vremenski ograničenu digitalnu verziju). Svestan sam da su takva razmišljanja nezrela i pazim pred kim ih pominjem. ]

Dobro, da nastavimo: Dager je dobio penziju i orden Legije časti, a Nijepsov sin Isidor je dobio penziju. Dager ja napisao kratko uputstvo za dagerotipiju i ta knjižica je imala 32 izdanja i bila prevedena na osam jezika.
Rođendan

Tog dana, 19. avgusta 1839, kada je u Francuskom Institutu po protokolu trebalo da se objave detalji dagerotipije, u Parizu je vladalo neopisivo uzbuđenje. Uzbuđenju je doprinela Aragoova izjava u Veću poslanika da dagerotipija „ne zahteva nikakvo znanje crtanja i ne zavisi ni od kakve manuelne veštine. Svako može da uspe sa istom izvesnošću jednako dobro kao i autor pronalaska".

Samo nebo zna kako su u svojim glavama ljudi zamišljali najavljeno otkriće. Novinari su ga nazvali „ogledalo sa pamćenjem".

Ipak, nisu svi delili to oduševljlenje. Bilo je i onih koje je pronalazak bacao u očaj. Bili su to slikari, pre svega minijaturisti, koji su živeli od svog talenta da brzo naprave lepu slikicu i prodaju je. Kada je čuo za dagerotipiju slikar Pol Delaroš je teatralno objavio: „Od danas, slikarstvo je mrtvo!".

A bilo je i onih koji iz drugih razloga nisu mogli ili nisu hteli da poveruju u mogućnost postojanja fotografije. Primer iz lajpciških novina ilustruje snagu ljudske ograničenosti. Članak prosto mora da se citira ne bi li poslužio kao opomena da razmislimo pre nego što lanemo neki izričit stav. Evo šta je pisalo:

"Kao što je pokazalo temeljno nemačko ispitivanje, već i samo priželjkivanje, volja za tim, predstavlja svetogrđe. Bog je stvorio čoveka prema svom liku i nijedna mašina koju je napravio čovek ne može trajno zadržati sliku Boga. Zar je moguće da bi Bog napustio svoje večite principe i dozvolio jednom Francuzu u Parizu da svetu podari Đavolov izum?.... Ideal Revolucije - bratstvo i Napoleonovu ambiciju da od Evrope načini jedno carstvo - sve te glupave ideje monsjer Dager sada pretenduje da nadmaši zato što želi da nadmaši Stvoritelja sveta.

Da je ta stvar uopšte moguća onda bi nešto slično još davno, u antičko doba učinili ljudi kao što su bili Arhimed ili Mojsije. Ali ako ti mudri ljudi nisu ništa znali o tome kako se trajno zadržavaju slike viđene u ogledalu, onda čovek Fancuza Dagera, koji se hvališe tako nečuvenim stvarima, može bez ustezanja da nazove budalom nad budalama."

Hm, bilo bi zanimljivo videti lice autora ovih redova kada je ugledao prvu fotografiju.


Sem Dagera bilo je i drugih koju su istraživali postupak slikanja sveta. Nezaobilazan u ovoj sasvim sažetoj ranoj istoriji fotografije je Henri Talbot engleski istraživač širokog spektra interesovanja. Preveo je nekoliko ploča sa asirskim klinastim pismom, radio nešto u matematici za šta je dobio medalju Kraljevskog društva u Londonu, a 1833. je počeo i političku karijeru.

Slika

Međutim, tu godinu je proveo uglavnom na svadbenom putovanju po Evropi gde su on i njegova supruga pomoću kamere opskure crtali predele kroz koje su prolazili.

O svom postupku dobijanja slike podneo je rerefat Kraljevskom društvu u Londonu 31. januara 1839, ali pravi uspeh je postigao tek godinu dana kasnije sa usavršenim postupkom koji je objavio 8. februara 1841. Svoj postupak je nazvao kalotipija, da bi ga je zatim, pod pritiskom porodice i prijatelja, promenio u talbotipija.

Zapravo, sva kasnija fotografija se zasniva upravo na talbotipiji koja je, za razliku od dagerotipije, stvarala negativ od kojeg se zatim mogao praviti proizvoljan broj pozitiva. Interesantno je da toj prednosti u ranim godinama fotografije nije pridavana nikakva pažnja.

Talbot je inače upamćen i po brojnim parnicama koje je vodio kako bi naplatio licence za korišćenje kalotipije.

O istoriji fotografije ne može se govoriti a da se posebna pažnja ne pokloni Džonu Heršelu, slavnom astronomu devetnaestog veka.

Slika

U najkraćem priča o Džonu Heršelu ide ovako: sin slavnog astronoma, diplomirao matematiku s najvećim uspehom, zatim je počeo da studira pravo, ali se onda prebacio na fiziku. Kako nije mogao da se opredeli čime će se tačno baviti postao je svestrani naučnik. Radio je u oblasti meteorologije, geofizike i hemije. Tridesetih godina 19. veka je u pratnji svoje supruge i mehaničara, sa dva velika teleskopa otišao na jug Afrike i četiri godine pravio mapu južnog neba. Na kraju je, na uporno nagovaranje, morao da se prihvati mesta direktora kovnice novca i taj posao je doživeo kao velik teret. Bio je jedan od poslednjih univerzalista. Ali da nije sve to radio ostao bi poznat kao fotograf.

Taj deo priče o fotografiji je naročito lep pa želim da mu poklonim posebnu pažnju.

Dakle, kada je čuo za Dagerovo otkriće (Arago ga je najavio 7. januara 1839. godine) Džon Heršel je rešio da se i sam pozabavi problemom i već 29. januara iste godine imao je svoju prvu fotografiju. Bio je to snimak velikog teleskopa njegovog slavnog oca, Vilijama Heršela. Snimak je načinjen na staklu presvučenom karbonatom srebra veličine 6,5 cm. Taj snimak je najstariji sačuvani snimak na staklu (inače na staklu je radio i Nijeps). Nažalost nisam uspeo da ga pronađem na Internetu, pa ako nekom to pođe za rukom... :)

Dana 14. marta iste godine Heršel je pred Kraljevskim društvom u Londonu pročitao izveštaj lirskog naziva „O umetnosti fotografije". Uz izveštaj je priložio i 23 fotografije. Međutim, taj izveštaj je povukao iz časopisa Kraljevskog društva da njime ne bi umanjio značaj Talbotovog postupka za pravljenje fotografija (za ovaj džentlmenski gest danas bi dobio neki podsmešljiv epitet).

To, međutim, nije sve. Heršel je u rečnik uveo danas opšte poznate termine: negativ i pozitiv, pa i samu reč fotografija. U nemačkoj literaturi možda ćete naći da je tu reč prvi iskovao Medler, ali istina je da ga je Heršel pretekao za tri nedelje (nama je zapravo svejedno jer je i Medler bio veliki astronom).

Dalje, Heršel je 1853. pominjao fotografiju kao način čuvanja podatka u vidu mikrofilmske dokumentacije što će postati praksa tek 85 godina kasnije. A i termin "snap shot" je Heršelov a koristi se u engleskom jeziku u značenju napraviti fotografiju.
Oprema

Uporedo sa fotografijom razvijao se i fotohardver, da se izrazim modernom terminologijom. To je već posebna priča iz koje ću izneti samo nekoliko zanimljivijih detalja. Dakle, danas nije nikakvo čudo imati fotoaparat, pogotovo kad niste probirljivi. Ponekad aparat kupite čak i ako ga ne želite.

Svaki moderan mobilni telefon ima ugrađen fotoaparatić i to sasvim solidnih karakteristika - želeli vi to ili ne. I nosite ga sa sobom a da toga možda niste ni svesni. A nekada, ako ste želeli da slikate drvo u parku, morali ste da na sebe natovarite opremu od 50-ak kila. To je bilo u vreme kolodijumske fotografije (sredina 19. veka), koja je davala odlične rezultate, ali je podrazumevala veliku opremu jer se sve moralo raditi na brzinu, tj. dok je kolodijum još bio vlažan. Da se ne bi teturali u prirodi pod tolikim teretom, bogatiji fotografi su iznajmljivali nosača. Neki su opremu stavljali na posebna kolica, a imućniji bi je stavljali na kočije, itd.

A najveću kameru u 19. veku imao je izvesni Džon Kibela, fotograf amater iz Glazgova. Njegova kamera je bila toliko velika da je imala svoje točkove i vukao ju je konj.

Posebno zanimljiva kamera bila je jedna u obliku pištolja. Zavala se, logično, pistolgraf. Konstruisao ju je izvesni Tomas Skaif negde sredinom 19. veka i reklamirao kao vrlo brz fotoaparat, zgodan za slikanje dece. Ehm. Evo i slike jedna verzije pistolgrafa.

Pistolgraf je bio dobar aparat i sve je bilo u redu dok jednog dana Skaif nije otišao da slika kraljicu Viktoriju. Uperio je aparat, opalio i - onda je imao dug razgovor s policijom. Morao je da rasklapa aparat da bi objasnio njegovu bezazlenost i tako upropastio snimak.
Izgleda da je Heršel termin "snap shot" skovao 1860. godine imajući na umu upravo taj fotoaparat, kada je govorio o mogućnosti snimanja „brzinom hica".

Uporedo sa fotoaparatom razvijala se i podloga za fotografiju. Maja 1850. hartija za fotografiju je počele da se premazuje belancetom kako bi se dobila fina sjajna površina. Takva fotografija je postala vrlo popularna pa je najveći proizvođač ove hartije, drezdenska fabrika Albuminpapirer devedesetih godina 19. veka trošio dnevno po 60.000 jaja, tj. oko 18 miliona godišnje.


Pre nego što dođemo do samog kraja ove kratke šetnje kroz rane godine istorije fotografije da kažemo još nešto o fotografskoj ptičici.

Slika

Ekspozicije su u početku morale da traju vrlo dugo i da bi se napravio portret foto studiji su imali posebne držače za glavu kako model ne bi pomeranjem pokvario snimak. Uzgred, rani fotografi su u svojim oglasima posebno naglašavali da grupni portreti nisu skuplji od pojedinačnih, što mnogim mušterijama početnicima nije išlo u glavu.

Neki fotografi su, međutim, naplaćivali skuplje dečije portrete jer klinje nisu mogle dugo da miruju pa bi se snimak kvario i fotograf je morao da koristi više ploča za snimanje. Ali 1843. pariski dagerotipist Antoan Mark Gudin rešio je i taj problem.

Slika

On bi pre otvaranja blende mladom modelu rekao: „Sad gledaj u kutiju pa će da izađe ptičica". Ne treba ni da pominjem da ptičica nikad nije izletela, ali trik funkcioniše evo već više od jednog i po veka.

Astrofotograija je, kao što znate, fotografija nebeskih tela i pojava.

Samo malo vremena je bilo potrebno pa da se objektiv fotokamere usmeri ka nebu. Već 1840. Džon Dreper, lekar, filozof, istoričar i hemičar (u to vreme su učeni ljudi imali više zanimanja kao što vidite i iz ovog primera) je slikao je Mesec.

Slika

Dreper je inače studije medicine započeo u Britaniji, a završio ih je u SAD, da bi posle toga počeo da predaje hemiju.


Kada je čuo za dagerotipiju posvetio se fotografiji. Sem Meseca snimio je prve mikrografije da bi ilustrovao svoju knjigu o fiziologiji, a napravio je i rane infracrvene i ultraljubičaste fotografije. Onda je počeo da se bavi istorijom ideja.

A 30.septembra 1880. sin pomenutog Drepera, Henri Dreper je snimio prvu sliku dubokog neba. Bila je to Maglina Orion.

Henri Dreper je takođe bio lekar, čak i profesor medicine, a zatim i dekan na Njujokškom univerzitetu, ali je ipak danas poznat kao astronom. Bio je prvi koji je snimio spektar neke zvezde (kasnije će, nakon njegove prerane smrti, njegova udovica osnovati fond iz koga će se finansirati Dreperov katalog zvezdanih spektara).

A jedan vek nakon ovog Dreperovog snimka načinjen je i ovaj.

Slika

Potiče sa Svemirskog teleskopa Habl i predstavalja jednu od najveličanstvenijih slika napravljenih ikada. Stavio sam je ovde da vidite koliki je skok napravila fotografija za jedan vek, a i kao najavu za sledeći tekst o fotografiji, koji će, nadam se, ići naredne nedelje.

b92


Vrh
Tina
Post  Tema posta: Naučna otkrića koja su promenila svet  |  Poslato: 28 Maj 2012, 14:33
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 16 Maj 2012, 15:32
Postovi: 537

OffLine
Dirižabl pre Cepelina

Prošlo je skoro 100 godina od smrti Ognjeslava Kostovića (1851–1916), srpskog konstruktora i pronalazača, koji je prvi u svetu projektovao dirižabl sa čvrstom konstrukcijom, skoro dve decenije pre grofa Cepelina. Kostović je takođe napravio prvi vazduhoplovni benzinski motor na vodeno hlađenje i električno paljenje, patentirao arborit, po mnogima prvi veštački, sintetički materijal, ali i uređaj za vađenje potopljenih lađa i više tipova gnjuračkih odela, što su samo neki od oko stotinu izuma zbog kojih je u Rusiji nazivan „kraljem pronalazača“. Ujedno je bio i prvi srpski balonista, odnosno prvi Srbin koji je sam konstruisao balon i njime leteo!

Slika
Prvi idejni projekat za dirižabl iz 1879. godine


Uprkos tome, Kostović je još uvek nedovoljno poznat svetskoj, ali i našoj javnosti. Ovo je posledica toga što se Rusija tada nalazila izvan glavnih tokova svetske nauke i tehnologije, kao i činjenice da je naš pronalazač uveliko sarađivao s ruskom vojskom, pa su njegovi projekti dugo ostali pod velom tajne.

Prema rečima istoričara Čedomira Janića, osnivača i prvog direktora Vazduhoplovnog muzeja, Kostović je pripadao imućnoj srpskoj porodici trgovaca žitom, koja se početkom 19. veka naselila u selu Vranjevo kod Novog Bečeja. Rastao je u Bečeju i Budimpešti, gde je završio gimnaziju i Visoku tehničku školu, a pored srpskog, mađarskog i nemačkog jezika koji su se govorili u kući i okruženju, u školi je naučio i francuski.
Podvodni izumi

– Posle studija, Ognjeslav je kao kapetan očevog broda „Sloga“ više godina prevozio šlepove sa žitom Dunavom, između nemačkih luka i Odese. U Rusiju je došao leta 1878, i već tada je iza sebe imao čitav niz izuma vezanih za konstrukciju brodova i hidrotehničke radove pod vodom. Između ostalog, konstruisao je regulator broja obrtaja elise prilikom ljuljanja parobroda na velikim talasima koji je dugo korišćen na brodovima u Rusiji i više zapadnih zemalja, zatim uređaj za vađenje potopljenih plovila sistemom podvodnih balona, kao i više tipova gnjuračke opreme. Ipak, najznačajniji Kostovićev izum iz perioda pre dolaska u Rusiju svakako je projekat podmornice – kaže Janić.

Sličnu podmornicu, dugačku 22 metra i tešku 180 tona, Kostović je predstavio ruskom prestolonasledniku Aleksandru Aleksandroviču oktobra 1887, u Sankt Peterburgu. Ruske vlasti su bile zainteresovane, ali pošto Kostović nije želeo da otkrije tajnu materijala od koga je trebalo izgraditi podmornicu i način njenog pogona, pregovori su prekinuti početkom 1880. Iako planovi podmornice nisu sačuvani, veruje se da je srpski pronalazač nameravao da kao pogon primeni benzinski motor, što je tada bila potpuna novina, a za gradnju trupa materijal arborit.

Slika
Ognjeslav Kostović kao kapetan očevog broda „Sloga“, više godina prevozio je šlepove sa žitom Dunavom

– Arborit je vrsta šperploče, materijal koji je Kostović verovatno otkrio još tokom boravka u Austrougarskoj. Sastojao se od slojeva tanko ljuštenog furnira koji su pod dejstvom vodene pare i pritiska spajani posebnim lepkom-cementom, što je takođe bio Kostovićev pronalazak. Zahvaljujući tom lepku, arborit je impregniran protiv truljenja, upijanja vlage i dejstava nafte i kerozina. Pored toga što je korišćen za izradu najvažnijih delova dirižabla, arborit je upotrebljavan i za gradnju čamaca, buradi i pontonskih mostova – objašnjava Janić.
Unapređena letelica

Inače, Kostović se, po dolasku u Rusiju, uz svu borbu za ostvarivanje sopstvenih patenata iz oblasti pomorstva, priključio i grupi poznatih ruskih stručnjaka i oficira, koji su nastojali da unaprede razvoj vazduhoplovstva u ovoj državi. Učestvovao je u pokretanju prvog ruskog vazduhoplovnog časopisa „Vazduhoplovatelj“, čiji se prvi broj pojavio januara 1880, a bio je i inicijator osnivanja Ruskog vazduhoplovnog društva i njegov prvi predsednik.

– On je još 1879. prijateljima predstavio leteće modele helikoptera, mahokrilca i aviona. Ipak, posle neuspešnih eksperimenata s letelicama težim od vazduha, a na inicijativu čuvenog Mendeljejeva, Kostović se posvećuje izradi dirižabla. Idejni projekat prve verzije ove letelice sačinio je još 1879. To je zapravo bila kombinacija dirižabla i mahokrilca, jer su na trup dužine preko 60 metara i prečnika 12 metara postavljena velika pokretna krila. Revolucionarna novina u odnosu na ranije dirižable, koji su praktično bili izduženi baloni kojima se nije moglo upravljati, bila je u tome što je Kostović predvideo čvrstu konstrukciju od arborita – napominje naš sagovornik.

Janić dodaje da je Kostović do kraja 1881. izvršio nekoliko izmena na projektu, od kojih je najznačajnija bila zamena motora na komprimovani vazduh benzinskim motorom od 80 konjskih snaga, koji je posebno konstruisao za dirižabl. Takođe je izbacio i pokretna krila, i tako dobio racionalnu konstrukciju koja je skoro dve decenije prethodila dirižablima Davida Švarca i grofa Cepelina.

Izrada dirižabla, koji je nazvan „Rusija“, započela je 1882. u Ohtenskom brodogradilištu i sa prekidima, zbog finansijskih i tehničkih problema, trajala sve do 1888. Za finansiranje ovog projekta, Kostović je osnovao akcionarsko društvo, uložio lična sredstva i energiju, ali kada je bilo dovršeno oko 80 odsto letelice, radovi su prekinuti jer je izostala finansijska pomoć ruske vojske, bez koje dirižabl nije mogao biti završen.
Najvažniji izum

– Benzinski motor za dirižabl je Kostovićev najvažniji ostvaren izum. Napravljen je istovremeno kada je i Gotlib Dajmler, rodonačenik benzinskih motora, napravio motor istog tipa, s tim što je ovaj Kostovićev imao nekoliko originalnih rešenja: dok je Dajmlerov motor iz 1885. imao jedan cilindar i osam KS, Kostović je imao u izradi motor sa osam cilindara u „bokser“ rasporedu i oko 80 konjskih snaga. Neka od ovih rešenja, kao što je električno paljenje, hlađenje motora i podmazivanje tarućih površina, primenjivaće se u izradi svih kasnijih modela benzinskih motora – kaže Janić, i dodaje da se originalni primerak Kostovićevog motora, koji je konstruktor patentirao 1888, nalazi u vazduhoplovnom muzeju u Monjinu kod Moskve. Uređaj za bombardovanje

***

Od osamdesetih godina 19. veka do svoje smrti, Kostović je radio na realizaciji mnogih interesantnih ideja. Tako je 1884. godine predložio uređaj za bombardovanje neprijateljske teritorije pomoću niza malih povezanih balona ispod kojih su, preko sajli, upućivane bombe ili mine na udaljeni cilj. Iste godine je sam napravio balon „Helios“ i njime više puta leteo nad Sankt Peterburgom, ušavši u istoriju kao prvi srpski balonista.

b92


Vrh
Tina
Post  Tema posta: Edisonova sijalica  |  Poslato: 28 Maj 2012, 14:39
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 16 Maj 2012, 15:32
Postovi: 537

OffLine
Edisonova sijalica

Sijalica sa užarenim vlaknom odlazi u penziju 130 godina nakon što ju je u novogodišnjoj noći Tomas Alva Edison (1847–1931) predstavio svojim sugrađanima u Menlo parku u Nju Džersiju, SAD.

Slika

Javna rasveta u nekoliko pančevačkih naselja ostala je, igrom slučaja, uključena upravo onog jutra prošlog četvrtka kad je u Evropskoj uniji stupila na snagu zabrana proizvodnje i prodaje klasičnih električnih sijalica od 75 i 100 W. Tako se ova vrsta javnog rasipništva i energetske bahatosti koja je u srpskim gradovima često vidljiva, maltene pretvorila u gest solidarnosti – stotine uličnih lampi bledo su sijale uprkos snažnom septembarskom suncu i prolaznik je mogao pomisliti da takvom uzaludnom potrošnjom energije sijalice šalju poslednji pozdrav svojim evropskim "koleginicama" sa svetlećim nitima od volframa, koje su u bogatijem delu kontinenta rasprodate ili uklonjene iz svih bakalnica, radnji sa tehničkom robom i supermarketa.

Staru, "dobru" sijalicu takvo iščeznuće čeka u većini zemalja sveta a, prema planu Evropske unije, 2012. godine iz upotrebe izlaze i sijalice od 60 W, da bi se do 2016. u celoj Uniji sve vrste žarulja potpuno zamenile štedljivim, ekološkim. Time se okončava era koja je počela poslednje decembarske noći 1879. godine u Menlo parku u Nju Džersiju, kad su hiljade Amerikanaca došle da vide novo tehnološko dostignuće legendarnog istraživača Tomasa Alve Edisona (1847–1931), njegovu sijalicu sa usijanim ugljenim vlaknom koja je gorela neprekidno 40 sati.

Delimično usavršene i dvadeset godina kasnije proizvedene uz pomoć volframove a ne ugljeničke niti, sijalice zapravo spadaju u najdugovečnije tehnologije industrijske revolucije. Mada su osvetljavale planetu više od celog jednog veka, jedva da su doživele ikakvo bitnije tehnološko unapređenje od Edisonovih vremena.
Pioniri i sumnjičavi

Kao i u slučaju nekih drugih pionirskih poduhvata, poput prvog preletanja Atlantika ili otkrivanja Amerike, Edison nije bio prvi čovek koji je konstruisao sijalicu. Zapravo, istoričari nauke smatraju da su čak 23 pronalazača pre Edisona došla do uspelog rešenja električne lampe, ali je Edisonova sijalica bila prva koja je doživela široku primenu.

Istorija ideje o upotrebi struje za osvetljenje seže još u doba ranih naučnih istraživanja elektromagnetizma, ali sve do početka XIX veka nije bilo nikakvih praktičnih rešenja. Suštinski prodor načinio je britanski hemičar Hemfri Dejvi (1778–1829), poznat po otkriću elemenata hlora i joda i konstrukciji rudarske lampe koja nosi ime po njemu. Dejvi je pokazao da je električnu lampu koja svetli moguće napraviti, i to na dva načina, sa usijanom niti ili sa električnim lukom. Kako je imao za to doba vrlo jaku bateriju, 1802. godine Dejvi je propuštao električnu struju kroz tanak sloj platine koji je od toga svetleo, da bi sedam godina kasnije pokazao i da je moguće stvoriti izvor svetlosti pomoću luka koji se javlja između dva štapića grafita.

Slika
Patent sa ugljenim vlaknom iz 1880.

Pronalazači posle Dejvija su sledećih sedamdeset godina razvijali sijalice isključivo na ova dva načina. Škotski izumitelj Džejms Lindzej (1799–1862) uspeo je da usavrši Dejvijevu ideju sa usijanom niti i da napravi lampu pomoću koje je "mogao noću da čita knjigu na rastojanju od pola metra". Lindzej je svoj izum javno pokazao i privatno ga koristio, ali kako je bio zanet istraživanjem bežične telegrafije, nije ga dalje razvijao.

Sredinom XIX veka brojni istraživači su se suočili sa problemom konstrukcije upotrebljive električne lampe. Usledila je lavina manje-više uspelih patenata, kao što je rešenje lampe u vakuumiranoj cevi britanskog izumitelja Varena de la Rua iz 1840, usavršenje Frederika de Molejnsa iz 1841, rešenje lampe sa grafitnim provodnikom Amerikanca Džona Stara iz 1851, kao i ostvarenje ruskog naučnika Aleksandra Lodigina, koji je 1872. izmislio lampu sa štapićem grafita koji su držala dva zvona od stakla i kroz koji se propuštala struja. Svi oni prethodili su rešenju koje je svetu predstavio Edison.
Tajna usijanja

Ako obratite pažnju, Edisonove električne lampe su prvi veštački izvor svetlosti koji ne koristi materijalno gorivo, poput petroleja, nafte, drveta ili uglja. Takav prelaz nije bio sasvim očigledan. Zapravo, kod većine pionirskih rešenja električnih lampi, razvijenih do sredine sedamdesetih godina XIX veka, pri svetljenju se neizostavno trošio nekakav materijal, najčešće ugljenik.

U to doba jeste postojala ideja o lampi koja bi svetlela zbog samog "usijanja", a ne "trošenja" materijala, što je nazivano "deljenjem svetlosti" i što će kasnije biti objašnjeno pretvaranjem toplotne energije provodnika u svetlosnu. No, kako u knjizi Edison His life and inventions pišu istoričari i elektro-inženjeri Frenk Dajer i Tomas Martin, tih godina ovo rešenje niko nije uspevao ni približno da ostvari. "Čitav naučni svet odbacivao je ovu ideju", kažu Dajer i Martin. "Vodeći električari, fizičari i drugi stručnjaci proučavali su problem skoro četvrtinu veka i uz jedan jedini izuzetak došli do matematičkog dokaza da ‘deljenje svetla’ praktično nije ostvarljivo."

Slika
Edisonova sijalica iz Menlo parka, 1879.

Ovo viđenje se održalo sve do 1879, do vremena kad Edison u svojoj laboratoriji u Menlo parku već izvodi svakojake eksperimente "deleći svetlost" na usijanim nitima. Jedan od vodećih engleskih električara u februaru te godine daje matematički dokaz da je deljenje nemoguće i proglašava ga za ignis fatuus, optički fenomen fosforescencije poznat kao svetlost duhova. Iste godine, naučnik Pažet Higs u Londonu objavljuje knjigu u kojoj direktno komentariše Edisonove pokušaje da reši "deljenje svetlosti", tvrdeći da je "o ovoj temi izneto mnogo gluposti. Neki izumitelji čak tvrde da su beskonačno podelili električnu struju, zaboravljajući da je takva izjava u suprotnosti sa zakonom održanja energije."
Edisonov instinkt

U to doba, tridesetogodišnji Edison je već izuzetno slavan pronalazač, a iza njega su izumi kao što su kvadrupolni telegraf, telefonski mikrofon i fonograf. Budući jedan od američkih velikana, Edison se obično slika kao pravi čovek svog doba – pronicljiv i kreativan, donekle nadahnut, dovoljno tvrdoglav i istovremeno maštovit da ponudi rešenja koja se drugi ne usuđuju ili ne stižu da naprave. Dvadeset godina kasnije on podstiče i gubi "rat struja", ali poslednje decenije XIX veka su njegovo doba.

Uporedo sa Teslom, on bez sumnje obeležava period koji se može nazvati "drugom industrijskom revolucijom", kad patenti i izumi preoblikuju svet, a od siromašnih ljudi sa idejom stvaraju milionere. Nošen na ovom talasu, od 1876. godine Edison svoju laboratoriju drži u Menlo parku, u Nju Džersiju, a problem električnih lampi počinje da rešava sledeće godine.

Sa jasno definisanim ciljem da napravi lampu koja neće osvetljavati samo ulice, već pre svega ljudske kuće, on odbacuje sva rešenja sa električnim lukom i koncentriše se na usijane niti. Mada ga u Evropi nazivaju "sanjarom" i "budalom", Edison u potrazi za pravim materijalom sprovodi više hiljada ogleda, a u to dvogodišnje istraživanje ulaže čak 40.000 tadašnjih dolara.

Edison zaključuje da je najpogodniji kandidat za "proizvođača svetlosti" ugljenična nit od bambusa, koju postavlja na dva konektora i žicama od platine povezuje sa izvorom struje. Ovu konstrukciju zatvara u izuzetno dobro vakuumirano stakleno zvono, što je preduslov uspeha. Posle niza pokušaja sa raznim ugljeničnim nitima, prvu svetlost dobija 22. oktobra 1879, da bi dve nedelje kasnije prijavio patent električne lampe koji mu je odobren sledeće godine.

Glasine o njegovom otkriću brzo se šire. Mada je stručnoj javnosti bilo potrebno malo više vremena da shvati šta je Edison napravio, stanovnici Njujorka i Nju Džersija već u grupama dolaze u Menlo park da vide novo tehnološko čudo – lampu na struju. O Edisonovom izumu izveštava štampa, a u novogodišnjoj noći, poslednjeg dana 1879. Edison priređuje javnu demonstraciju. Železnica besplatno prevozi građane i tri hiljade ljudi dolazi da vidi lampu sa usijanom ugljeničnom niti koja blješti u hladnoj noći. Pred okupljenima, Edison navodno izgovara: "Učinićemo električnu energiju tako jeftinom da će sveće paliti samo bogati."

Slika

Vučji kamen


Kao i sa drugim poduhvatima, Edison uspešno komercijalizuje svoj izum, mada u trci za novim rešenjima i patentima veliki broj suparnika pokušava da mu ga preotme. Uporedo sa višegodišnjom parnicom sa Vilijamom Sojerom koju je dobio 1889, Edisona optužuje i tragični izumitelj Hajnrih Goebel, koji tvrdi da je punih 25 godina pre njega napravio identičnu lampu sa bambusom, ali se na sudu ispostavlja kako je pokušao da podmetne lažne dokumente. Sud presuđuje u Edisonovu korist jer zaključuje da bi lampa odavno bila u upotrebi da ju je Goebel stvarno napravio 1854.

U međuvremenu, ispostavlja se da je patent identične sijalice koji je u Engleskoj razvio Džozef Svon (1828–1914) registrovan godinu dana pre Edisona, pa on 1889, kako bi izbegao parnicu, zajedno sa Svonom osniva zajedničku kompaniju i deli tržišta – Svonu pripada Britanija, Edisonu Amerika. U međuvremenu razvija se tržište, osvetljavaju se javni prostori, izložbe i pozorišta, a razvija se i nekoliko novih tipova sijalica, kao što je Nerstova lampa.

Uporedo sa elektrifikacijom, osvetljavaju se veliki evropski i američki gradovi – brzinom gotovo istom kojom su se ne tako davno proširili mobilni telefoni. Električno osvetljenje već 1893. godine stiže i do Beograda, prestonice Kraljevine Srbije, koja je samo par decenija ranije noću palila dva javna fenjera.

Mađarski izumitelj Šandor Just i hrvatski Franjo Hanaman 1904. godine patentiraju poslednje poslednje poboljšanje i ona dobija današnji oblik. Just i Hanaman umesto ugljenika koriste volframove niti koje se pokazuju mnogo pogodnijim. Volfram, element koji je ime dobio od nemačkog "vučja pena", ponekad nazivan i tungsten, težak kamen, izabran je zato što je metal sa izuzetno visokom tačkom topljenja (3695oC), pa može da izdrži visoke temperature koje provodnik dostiže pri protoku struje (2000–3300oC).

Na početku XX veka, volfram se pokazuje kao idealan za izvor svetlosti – volframove sijalice su trajnije od svih tadašnjih konkurenata, proizvode svetlost veće jačine, emituju kontinualni spektar svetlosti i imaju nižu cenu proizvodnje, što posebno dolazi do izražaja šezdesetih godina XX veka, kad su pojeftinile 30 puta. Uz to, posebnu prednost predstavlja jednostavnost njihove primene – ove sijalice, bez obzira na dimenzije, snagu i jačinu svetlosti, ne zahtevaju nikakvu naročitu opremu za funkcionisanje, osim dve žice pod naponom. Podjednako dobro rade i sa jednosmernim i sa naizmeničnim izvorima struje.

Slika

Odlazak u penziju


S vremenom postaju sve očiglednije i neke mane volframovih sijalica. Najveća među njima je njihova mala efikasnost – više od 90 odsto električne energije koju potroše emituje se kao toplota, dok se u svetlost pretvara manje od 10 odsto. Neotporne na udare, nezgodne su za transport dok su, s druge strane, relativno kratkog veka u odnosu na gasne lampe.

Zabeleženo je da neke sijalice, inače, uspevaju da prežive ekstremno dugo – sijalica svetski rekorder koja nije zamenjena već 107 godina nalazi se u jednoj vatrogasnoj stanici u gradiću Livermore u Kaliforniji. Zbog svoje dugovečnosti nazvana je "stoletnom sijalicom", a otkako je uvedena u Ginisovu knjigu rekorda predstavlja lokalnu atrakciju – ima svoj internet sajt i klub fanova.

No, mala efikasnost volframovih sijalica kumovala je njihovoj nepopularnosti poslednjih godina i one polako postaju jedan od glavnih okrivljenih za globalno zagrevanje. Grupe entuzijasta, ekološki pokreti i vlade u agresivnim lokalnim i globalnim kampanjama pozivaju građane da se odreknu starih volframovih i počnu da koriste štedljive, ekološke sijalice.

Ove, takozvane kompaktne fluorescentne lampe (CFL), znatno su efikasnije – za istu "količinu svetlosti" troše pet puta manje električne energije i time znatno smanjuju potrošnju fosilnih goriva koja inače dovode do emisije CO2 i globalnog zagrevanja. S druge strane, CFL traju 10 do 15 puta duže, pa su, mada višestruko skuplje, znatno ekonomski isplativije i kad se uračuna njihova skupa proizvodnja.

Međutim, mada se, posle tolikih kampanja, činilo da nove sijalice u Evropi imaju nepodeljenu podršku, otkako se u kuće i domove uvode po "dekretu" Evropske komisije, stekle su nemali broj protivnika. Tvrdi se da kompaktne lampe imaju previsoku "temperaturu boje" i da proizvode "neprijatno" i "neprirodno" svetlo koje stvara depresiju. Oglasio se češki predsednik Vaclav Klaus, poznat kao oštar protivnik teorije o globalnom zagrevanju, sa tvrdnjom da će nastaviti da koristi "stare, poštene edisonke".

Tako je u nedelji zabrane klasičnih sijalica sa usijanim vlaknom Evropu zapljusnuo talas žaljenja, a poslednje zalihe u prodavnicama razgrabljene su čak i u Nemačkoj, tradicionalno ekološki svesnoj državi. To je otvorilo novu debatu "plavih" i "zelenih", a blogovi i pokreti nazvani ban the bulb dobili su otvorene suparnike u inicijativama dont ban the bulb.

No, izvesno je da će uprkos debati plavih i zelenih, kompaktne i halogene lampe uskoro sasvim potisnuti stare žarulje, najviše zbog činjenice da je reč o tehnologiji koja je doživela 130 godina u svakodnevnoj primeni. I to je sasvim dovoljno da bude poslata u penziju, ali teško da će proći sasvim bez traume. Promena svakodnevnog izvora svetlosti menja, ako ništa drugo, boju naše svakodnevice. Zamislite da po odluci neke trgovinske komisije moramo da Sunce zamenimo Proximom Centauri, zato što je ona ekološki i ekonomski pogodnija od stare zvezde. Izuzimajući fizičke nemogućnosti za tako nešto, možda bi to i bilo zgodno, ali bi teško palo mnogima.

***********
Klasičnih sijalica sa užarenim volframovim vlaknom danas, na tržištu ima u hiljadama oblika i boja, ali je princip njihovog funkcionisanja isti kao u Edisonovo doba – električna energija protiče kroz volframovu nit koja emituje kontinualni spektar svetlosti u svim pravcima. Za različite voltaže, ona ima različitu efikasnost, ali se uobičajeno smatra da više od 90 odsto električne energije potroši na toplotno zračenje, dok se u svetlost pretvara manje od 10 odsto. Tako obična sijalica od 100W, koja zrači fluks od oko 1700 lumena, dnevno u proseku može da potroši 1 kWh struje. S druge strane, štedljive lampe sa snagom oko 20 W za isto vreme i isti intenzitet svetla potroše 0,2 kWh, što je pet puta manje. I dok je proizvodnja volframovih sijalica znatno jeftinija, njihov životni vek je od 700 do 1000 radnih sati, što je od 10 do 15 puta kraće nego kod štedljivih sijalica. Volframove sijalice su jednostavni uređaji koji ne zahtevaju nikakvu naročitu opremu za funkcionisanje, a mogu da rade i sa jednosmernim i sa naizmeničnim izvorima struje.
**********


***********
Takozvana kompaktna fluorescentna lampa (CFL) je jedna vrsta fluorescentne lampe. Pri prolasku električne energije kroz gas u cevi, on počinje da emituje UV zračenje. Ono pobuđuje tri sloja fosfora kojima su cevi iznutra premazane tako da on emituje vidljivu svetlost, ali ne baš sasvim u onom delu spektra kao klasična sijalica, pa se zato doživljava da je njena svetlost različite boje. Mada se čini da je svetlost ovih lampi manjeg intenziteta, ona ima isti broj lumena, ali je prostorija osvetljena drugom, zapravo prirodnijom bojom, koja je sličnija dnevnom svetlu. Po intenzitetu svetlosti, CFL je i do pet puta efikasnija, a njen radni vek je između 6000 i 15.000 sati. Njihova velika prednost u odnosu na druge štedljive tehnologije jeste to što su kompatibilne – koriste ista grla kao i klasične sijalice, a principijelno mogu raditi i na jednosmernu i na naizmeničnu struju.
***********

b92


Vrh
Tina
Post  Tema posta: Izumi koji su promenili svet  |  Poslato: 28 Maj 2012, 15:42
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 16 Maj 2012, 15:32
Postovi: 537

OffLine
Ajnštajnov frižider

Da li ste čuli za Leo Silarda ( Leo Szilard)? Ako niste, nema veze, nalazite se u većini. A za Alberta Ajnštajna? E za njega jeste, znate i za ono: teorija relativnosti, Nobelova nagrada, nacisti i atomska bomba, srpski kum i Mileva, E=mc^2, četiri dimenzije... Albert je bio jedan od najvećih fizičara ikada, njegove teorije su potpuno promenile fiziku i omogućile njen procvat. On je posle svoja tri objavljena rada iz 1905-te godine, koje je objavio kao niži činovnik u Patentnom zavodu Švajcarske, postao nezaobilazna ličnost fizike.

Piše: Nikola Veselinović

Slika
Ajnštajn i Silard


Silard je bio mađarski fizičar. Otkrio je lančanu reakciju u uranu i time omogućio primenu atomske energije. Uz to je objavio teorijska objašnjenja na osnovu kojih su nastali akceleratori (LHC je potomak te ideje) i elektronski mikroskop. Ova dva velikana fizike su udružili snage tokom dvadesetih godin, ne na stvaranju neke epohalne teorije, već na stvaranju frižidera.

Silard i Ajnštajn su se sreli u Berlinu 1920.-te godine i započeli saradnju. Profesor Ajnštajn je, tada u svojim četrdesetim, bio najpoznatiji fizičar na svetu i visoko cenjen među svojim kolegama, dok je Silard imao tek malo više od dvadesetak godina i bio bez posla. Upravo je završio doktorat u kojem je primenio teorije na način koji je sam Ajnštajn smatrao nemogućim.


Sa frižiderom je sve počelo na osnovu jednog članka u berlinskim novinama. Ajnštajn je jedan dan pročitao da se cela porodica, roditelji sa decom, ugušila u snu od gasa koji je iscureo iz frižidera. Tih godina, frižider je bila dobrodošla novotarija, ali je imalo veliku manu, za hlađenje je koristio gasove koji su veoma otrovni. Freon, koji se sada koristi, će se tek otkriti deceniju kasnije.

Frižideri u kući su tada, kao i sada, radili uz pomoć mehaničkog kompresora koji služi za sabijanje gasa. U frižideru ili klimi se koristi princip isparavanja tečnosti za hladjenje nečega. Taj princip je razlog zbog koga nam je hladno kad izađemo iz vode ili kad protrljamo alkohol po koži. Voda i alkohol isparavaju i odnose toplotu tela i time ga hlade ( kad biste koristili freon iz frižidera na taj način, koža bi vam smrzla).

Ajnštajn i Silard su uočili da problem nastaje u kompresorima, koji se, kao pokretni delovi, habaju i oštećuju i time su podložni curenju. Njih dvojica su odlučila da naprave frižider bez pokretnih delova i bez mogućnosti da otrovni gas iscuri. Koristeći svoje znanje termodinamike imali su mnoge načine da to ostvare, pa su odlučili da to praktično urade i još i zarade. Ajnštajn je, kao bivši činovnik patentnog zavoda, napravio patentne prijave bez potrebe za advokatima i ispitivačima. Njih dvojica su zajedno registrovali više desetina patenata vezanih za frižidere u narednih nekoliko godina. Po uzajamnom dogovoru, novac od prodaje patenata bi išao Silardu ukoliko bi mu plata bila manja od asistenta na univerzitetu ili bi pare delili na ravne časti. Ajnštajn je time hteo da pomogne mlađem kolegi. Usresredili su se na tri najviše obećavajuća patenta. Svaki od ova tri je koristio drugačiji fizički koncept.

Slika
Model 1

Prvi je bio sličan postojećem firme Elektrolux, samo bolji. Ovaj dizajn koristi tri tečnosti, butan, amonijak i vodu koji međusobno razmenjuju toplotu, apsorbuju i isparavaju kroz komplikovanu mrežu cevi. Kao izvor energije za pokretanje frižidera koriste običan plin koji gori. Ovaj patent su prvo probali da prodaju velikoj nemačkoj firmi koja se bavila poslovima sa plinom, ali od toga nije ispalo ništa.

Na kraju su ovaj patent prodali upravo Electroluxu za 3150 rajhsmaraka ili otprilike 10 000 sadašnjih evra. Elektrolux je bio zadovoljan što je prošao tako jeftino, a Ajnštajn i Silard su bili zadovoljni što su prošli tako dobro. Taj patent nikad nije iskorišćen jer je Elektrolux kupio taj patent samo da bi zaštitio svoj, već postojeći frižider, a danas ta firma još uvek čuva te patentne prijave.

Drugi frižider je mogao da bude raznih dimenzija, čak dovoljno mali da stane u čašu i hladi piće. Morao je biti prikačen na slavinu. Pritisak vode iz slavine je pokretao pumpu koja je stvarala vakuum u komori frižidera u kojoj se nalazio metan. Metan bi zbog smanjenog pritiska, isparavao i time hladio komoru koja se nalazila npr. u čaši i time hladila piće.U ovom frižideru se koristila osobina tečnosti da isparava na nižim temperaturama što je pritisak niži. Planinari i još poneko zna da voda ključa na manje od 100°C na planinama, jer je tamo pritisak niži nego na nivou mora.

Slika
Model 2

Ovaj prosti frižider, Ajnštajnov odgovor na komplikovanost prvog frižidera, nikad nije zaživeo. Problem je što pritisak vode u cevima u Nemačkoj nije uopšte bio isti, čak se razlikovao između spratova u jednoj zgradi i time se gubila efikasnost frižidera.

Treća vrsta frižidera je imala kompresor koji se sastojao od cilindra u kome se nalazio tečni metal (smeša kalijuma i natrijuma). Taj tečan metal je pokretan pomoću elektromagnetnog polja. Polje je stvarala naizmenična struja koja je tekla kroz žice obmotane oko cilindra.. Ovim poljem se tečni metal u cilindru kretao poput klipa u motoru i time je sabijao gas koji se koristio u frižideru. Nema pokretnih delova, samo tečnosti koje struje kroz cevi. Ova pumpa je nazvana Ajnštajn-Silardova pumpa.

Ovaj patent je prodat firmi A.E.G. ( što znači Allgemeine Elektrizitats Gesellschaft - ako baš gorite da znate ). Silard je dobio ugovor da radi kao konsultant za lepu naknadu, 500 rajhsmaraka mesečno (a kola, Ford, su tada koštala oko 1500 rajhsmaraka). Uz to se, na osnovu prava na patente, dobijalo još oko 30 000 evra godišnje u sadašnjem novcu. Sam Ajštajn je stalno posećivao fabrike i pomno pratio svaki korak proizvodnje pumpe. Pumpa je radila kao sat, ali je bila veoma bučna.

Slika
Model 3


Medjutim, nastupila je svetska kriza , A.E.G. se našao u finansijskim mukama i morao je odbaciti većinu prototipa uključujući i pumpu. Uz to je freon omogućio pouzdane frižidere tako da drugačiji dizajni, poput Ajnštajn-Silardovog, prosto nisu bili isplativi za razvijanje. Da bude još gore, 1930. godine, mala Nacional-socijalistička nemačka radnička partija, poznatija kao Naci partija, je osvojiila 20% glasova na izborima. Silard je, sa svojim legendarnim predvidjanjem, već tada Ajnštajnu napisao da, po njemu, mir u Evropi neće potrajati u narednih deset godina. Silard je ubrzo izbegao u Englesku, a Ajnštajn u Ameriku. Parama od patenata Silard je plaćao svoja rana istraživanja atomske energije. Isto tako Silard je ovim sredstvima nesebično pomagao druge izbegle naučnike iz Nemačke.

Za Ajnštajna i Silarda, ovi patenti su bili nešto čime su se zanimali, drugačije od onoga što im je uzimalo većinu vremena. U vreme razvijanja svojih patenata Ajnštajn i Silard su bili svetski fizičari, deo briljantnog uzleta fizike u prvoj polovini dvadesetog veka. Ajštajn je bezuspešno razvijao Ujedinjenu teoriju polja kojom objedinjuje sve sile do kraja svog života. Silard se bavio atomskom energijom. Posle rata se prebacio, usled svega što se desilo sa atomskom bombom, na molekularnu biologiju, dalekovido predvidjajući da njeno vreme tek dolazi. Godinama kasnije, uspeo je da izleči rak bešike. Zanimljivo je da je u bolnici sam sebi odredjivao dozu zračenja u svom lečenju. Tako da je imao direktne koristi od atomske fizike, oblasti koju je sa drugima započeo.

Za ove patente frižidera se mislilo do skora da su samo zanimljivosti iz života velikana, ali stvari se menjaju. Pumpa je, kao veoma pouzdana, našla primenu u atomskim centralama. U Engleskoj, na Oksfordu, na osnovu ovih patenata pokušavaju da naprave ekološki frižider koji neće koristiti freon ( koji uništava ozon), a solarne ćelije će biti izvor energije. Ako sve bude uspešno, ova dva fizičara će zadužiti čovečanstvo za još jednu stvar pored svega ostalog što su nam ostavili.

b92


Vrh
Komsinica
Post  Tema posta: Izumi koji su promenili svet  |  Poslato: 13 Jun 2012, 09:31
Korisnikov avatar
Forumski novinar
Forumski novinar

Pridružio se: 15 Maj 2012, 10:01
Postovi: 7882
Lokacija: Marakana, Sever

OffLine
Belgijski naulčnik Paul Otlet, koga mnogi već smatraju začetnikom informatike, još 1934. je došao na ideju o povezivanju televizora i telefona radi širenja informacija sadržanih u objavljenim delima. Ovaj koncept, koji u suštini odgovara konceptu interenta, opisao je u svom delu “Rasprave o dokumentaciji”, a na Svetskom festivalu nauke, koji se danas održava u Njujorku, načnici se ponovo prisećaju ovog vizionara.

Slika
Nacrt Pola Otleta kao vizija za internet: Povezivanje televizije i telefona i slanje i primanje informacija
"Radni prostor nije više zakrčen knjigama", opisuje Otlet svoju zamisao.

"Umesto njih, tu je televizor i telefon na domak ruke. Zahvaljujući njima, stranica koju treba pročitati, ili odgovor na pitanje koji želite, pojavljuju se na ekranu ako ih zatražite telefonom:"

Slika
Pol Otlet

Otlet svoju ideju dalje razrađuje sugerišući da bi ako se ekran podeli moglo da se prikaže i više stranica knjiga odjednom, što podseća na otvaranje nekoliko ”prozora” uz pomoć brauzera.

Slika

Svoju viziju Otlet je nazvao “televizijska knjiga”, a više od 30 godina kasnije njegove zamisli prvi put su pretočene u delo, u jednom vojnom projektu iz 1960.

Ovaj projekt, koji je predstavljao prvi vid interneta, zvao se ARPANet, predvodio ga je Vinton Serf, i u okviru njega su prvi put razmenjene poruke između dva komopjutera smeštena jedna kraj drugog.

VIDEO > "Izumitelj" interneta, Pol Otlet:



blic

_________________
Slika


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Naučna otkrića koja su promenila svet  |  Poslato: 28 Nov 2013, 23:57
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Izumi koji su promenili svet


1. Proučavanje bakterija

Slika


Disciplina biologije koja se bavi proučavanjem bakterija, organizama koji se ne mogu videti golim okom, počela je da se razvija tokom 20. veka, a objedinjuje biologiju i inženjerske nauke. Vrše se eksperimenti kako bi se stvorile bakterije koje će eksplodiranjem u sudaru sa virusima uništavati patogena tela.

2. Svetska globalna mreža

Slika

Imenica koja se češće koristi za ovaj izum je – veb (web). Izumitelji su Englez ser Tim Berners Li i Belgijanac Robert Kaj, naučnici Cerna. Mnogi veb pogrešno doživljavaju kao sinonim za internet. Veb je, u stvari, samo jedna od usluga virtuelnog sveta interneta.

3. Avion

Slika


Vilbur Rajt i njegov četiri godine mlađi brat Orvit zaslužni su što se tmurnog decembarskog dana 1903. ostvario vekovni, ikarovski san čoveka – da se poput ptice vine nebu pod oblake. Braća su priznata kao prvi konstruktori modernih aviona i piloti prvog leta na motornoj letelici.

4. Tranzistor

Slika


U laboratoriji Aleksandra Bela – trojac: Vilijam Šokli, Džon Bardin i Valter Bretejn, u godinama posle Drugog svetskog rata, intenzivno su radili na poluprovodnicima i tranzistorskom efektu. Za pronalazak bipolarnog tranzistora i poluprovodnika 1956. nagrađeni su Nobelovom nagradom.

5. Sijalica

Slika


Pre Tomasa Edisona na desetine naučnika je radilo na pronalasku predmeta koji će emitovati svetlost. Početkom 19. veka Hamfri Dejv je proizveo prvo svetlo od usijanog tela tako što je zagrevao komad platine. Pronalazak sijalice pripisuje se Edisonu koji je otkupio i pospešio patent istraživača Henrija Vudvorda i Metjua Evansa.

6. Antibiotik

Slika


Tek u 20. veku čovečanstvo je dobilo priliku da bolje zaštiti svoje zdravlje. Zahvaljujući istraživanjima Francuza Ernesta Dišena, doktora sa Kostarike Pikada Tvajta, Škota Aleksandra Fleminga koji je 1928. pronašao penicilin, i naposletku Australijanca Hauarda Florija, čovečanstvo je počelo da se leči – antibioticima.

7. Morzeova azbuka

Slika


Iako je studirao hemiju i filozofiju, Semjuel Finli Briz Morze mesto u svetu veličanstvenih naučnika izborio je pronalaskom telegrafske metode prenosa poruka na daljinu. Njom je svako slovo zamenjeno kratkim, dugim ili kombinovanim zvučnim signalom.

8. Papir

Slika


Izumitelji papira su živeli kao podanici na dvoru dinastije Vu u periodu od 140. do 80. godine pre naše ere. Prva receptura se bazirala na bambusu i tkaninama rastopljenim u vodi. Tajna pravljenja papira je dugo čuvana. Preko Bliskog istoka papir je prvo stigao do Turske, a kasnije, tokom 13. veka, i do centra Evrope.

9. Kompas

Slika


Ovo je izum čiji su koreni takođe sa Dalekog istoka. Procenjuje se da je nastao tokom vladavine dinastije Han koja je četiri veka vladala tim prostorom, i po moći i, što je važnije, istorijskoj zaostavštini, bila jedna od najuticajnijih.

10. Točak

Slika


Izum najbliži rešenju za zadovoljenje večne ljudske želje da kreira perpetuum mobile. Prema tvrdnjama naučnika, točak (p)okreće civilizaciju još od petog milenijuma pre naše ere i smatra se da mu je prvi zadatak bio da pokrene grnčarska kola.


preuzeto sa b92


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: Re: Naučna otkrića koja su promenila svet  |  Poslato: 10 Dec 2014, 18:30
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
4 fantastična otkrića SRPSKIH naučnika


Milankovićevi ciklusi Zemlje


Slika


Sigurno ste i sami shvatili da je razumevanje vremenskih prilika prilično nezgodan posao. Recimo ako ste planirali roštilj zbog lepog vremena koje su najavili, a dočekala vas provala oblaka.
Pošto vam je jasno koliko je samo teško prognozirati vreme (čak i uz najmoćnije kompjutere), zamislite samo kako nam je tek pre nekih stotinјak godina bilo nejasno zašto su neke zime hladnije od drugih i zašto se ponekad javljaju ledena doba.

Ali naš akademik Milutin Milanković je to shvatio pre ostalih.

On je otkrio da je Zemlja, dok se kreće kroz Svemir, izložena varijacijama u dužini i obliku orbite, ali i ritmičkim pomeranjima njenog ugla u odnosu na Sunce. I ne samo to, već je uspeo i da izračuna te cikluse i otkrije pravilnosti.
Da probamo da vam objasnimo koliko je to bilo komplikovano. Morao je da izračuna ugao i trajanje nailazećeg sunčevog zračenja na svim geografskim širinama Zemlje, u svim godišnjim dobima, u milionima godina, sa prilagođavanjem na tri promenljive čije se vrednosti stalno menjaju.

Za to mu je trebalo nekih dvadesetak godina. Ali uspeo je!!!

A ako vas baš zanima, Milanković je otkrio i da se mi nalazimo duboko u ledenom dobu koje je počelo pre oko četrdeset miliona godina a i dalje traje. Tri četvrtine pitke vode je i dalje zarobljeno ledom a na oba pola imamo ledene kape. To inače nije baš bio čest slučaj u istoriji Zemlje, čisto da znate.
Ali ni to nije sve...

Milanković nažalost nije dočekao potvrdu svoje teorije. Umro je 1958. godine a njegovi ciklusi su naučno prihvaćeni tek sedamdesetih godina dvadesetog veka.

Ali to ga nije pokolebalo da u slobodno vreme uradi još jednu potpuno genijalnu stvar. On je napravio savršeni kalendar.

Vidite, problem sa gregorijanskim i julijanskim kalendarima je što su dosta solidni, ali ne i sasvim tačni pa tako stalno imamo prilagođavanja svetskih časovnika za po neku sekundu ili čak ceo dan u prestupnim godinama. Bez toga, kalendar bi iz godine u godinu imao sve veću grešku

Dakle, na inicijativu vaseljenskog patrijarha Meletija IV, Milanković je napravio svoj kalendar. I ono što ga čini posebnim je da će biti sasvim tačan sledećih 28.800 godina. Verujemo da nam je to više nego dovoljno.


Pupinovi kalemovi

Slika


Kraj devetnaestog veka je bilo sjajno vreme za nauku i pronalazače. Recimo Aleksandar Graham Bell je izumeo prvi telefon koji je zaista radio.

Ali imao je jedan sitan problem. Njegov telefon nije baš bio funkcionalan na daljinu, odnosno javljao se šum. Da stvar bude još gora, on se pojačavao sa dužinom kabla. Kapirate da je to bila prilično nezgodna stvarčica.

Ali jedan naš naučnik je shvatio u čemu je problem. Bio je to čuveni Mihajlo Pupin.

Njegovo najvažnije, najslavnije otkriće su bili Pupinovi kalemovi zbog čega je njemu u čast proces korištenja tih kalemova u telefonskim razgovorima na velikim razdaljinama nazvan pupinizacija.

Da ne komplikujemo sa objašnjenjem, "Pupinova teorija" problem šuma rešava postavljanjem induktivnih kalemova na strogo određenim rastojanjima duž telefonskih vodova.
Ili srpski - da nije bilo našeg Pupina, ne bi bilo ni modernog sveta telekomunikacija. Toliko je jednostavno.


Slika


Mihajlo Pupin je imao registrovana čak 34 patenta, prvi je pomenuo i ideju negativne otpornosti i prvi je napravio indukcioni motor sa većom brzinom od sinhrone.
Istraživao je mogućnosti telekomunikacije između aviona a za vreme Prvog svetskog rata je razvio sistem za otkrivanje podmornica za vojsku SAD i saveznike. Dobio je posebnu zahvalnicu američkog Predsednika Hardinga za svoj doprinos nauci.


Vinčanska kultura


Slika


Postoji bar jedna stvar po kojom smo zaista jedinstveni.
A to je Vinčanska kultura.
Još krajem devetnaestog veka primećeno je da se u okolini dunavske obale u blizini sela Vinče kraj Beograda dosta često nalaze čudni glineni predmeti. I onda je 1908, kustos Narodnog muzeja Miloje Vasić otkrio tu neverovatnu civilaziju ljudi koji su živeli na teritoriji današnje Srbije u doba neolita.
To ni približno nije sve pošto je otkriveno da se najstariji evropski rudnik bakra Rudna Glava star nalazi kod Majdanpeka i da je nastao početkom šestog milenijuma pre nove ere.


Slika


Na lokalitetu Pločnik kod Prokuplja otkrivene su najstarije alatke od bakra, dok je Istočna Srbija bila pravi centar evropske metalurgije. Arheolozi se slažu da je Vinčanska kultura bila najnaprednija praistorijska kultura u svetu.
Vinčanska kultura je u arheologiji otprilike podjednako značajna kao što bi za astronomiju bilo otkriće života van zemlje

Teslina naizmenična struja


Slika


Zamislite svet bez svima dostupne električne energije kakvu danas poznajemo, svet bez interneta, mobilnih telefona, modernog saobraćaja, računara, aviona i kućnih uređeja. E to bi bio svet bez Nikole Tesle. U nemerljivom doprinosu koje je naš genijalni naučnik dao civilizaciji ipak najvažnije mesto pripada naizmeničnoj struji koja predstavlja osnovu, pa, skoro svega danas.


Slika


Znate tu finu spravu poznatu i kao automobil? E pa ni njih ne bi bilo, pošto je Tesla izmislio i svećice za benzinske motore sa unutrašnjim sagorevanjem. Uz to,Tesla je prvi predstavio daljinsko upravljanje a svoj brodić je tako provozao 1898. godine na električnoj izložbi u Medison Skver Gardenu.
Sasvim sigurno jedan od najvažnijih projekata na kojima je Tesla radio bio je bežični prenos električne energije. Ipak, zbog nedostatka finansijskih sredstava morao je da prekine istraživanje i nije uspeo da za života ostvari najveći san o kome je maštao.

Tek sto godina kasnije, tačnije 2012. godine naučnici sa čuvenog MIT-a su uspeli da upale sijalicu udaljenu 2 metra od izvora energije i konačno dokazali u praksi da je Tesla potpuno bio u pravu. Po ko zna koji put...



преузето са dominomagazin


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 45 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker