Srbija Forum
http://srbija-forum.com/

Istorijske crtice...
http://srbija-forum.com/viewtopic.php?f=111&t=1637
Stranica 5 od 7

Autoru:  Nina [ 07 Sep 2012, 10:14 ]
Tema posta:  Re: Istorijske crtice...

7. septembra 1812. odigrala se Borodinska bitka

Slika

NA DANAŠNJI DAN 7. septembra 1812. odigrala se Borodinska bitka (rus.: Бородинское сражение, Borodinskoe sraženie; fra.: Bataille de la Moskova), kod sela Borodina koje je udaljeno oko 115 kilometara od Moskve, jedna od najkrvavijih bitaka u Napoleonovim ratovima, u kojoj su Rusi pod komandom Kutuzova izgubili 44.000 vojnika, a Napoleon 50.000 među kojima i 23 generala.

Nedelju dana kasnije Napoleon je ušao u Moskvu. Ova pirova pobeda Napoleona jedna je od prelomnih tačaka zahvaljujući kojima je Sveta alijansa uspela da pobedi Napoleonovu vojsku.

Ova bitka je središnji događaj Napoleonovog pohoda na Rusiju 1812. godine i ujedno najkrvavija bitka Napolenovih ratova. U njoj je učestvovalo oko 250.000 vojnika, a u jednom danu poginulo je ili ranjeno 75.000 ljudi i oko 40.000 konja.

Ruski vrhovni zapovednik maršal Kutuzov postavio je svoju vojsku u širini od gotovo šest kilometara očekajući dolazak Napoleona. Najisturenija tačka na sredini ruskih položaja bilo je upravo selo Borodino koje se nalazilo na protivničkoj strani rečice Kaločke.

Savremenici opisuju Borodino kao tipično rusko selo s otprilike 150 drvenih kuća. Preko Kaločke bio je podignut čvrst drveni most kojim je išao glavni put prema Moskvi.

Borodino su zaposele dve brigade gardijskih lovaca (lakih pešaka – rus. egera) koje su ga uz pomoć opkopara dobro utvrdile zemljanim nasipima i grudobranima.

U Napoleonovim ratovima gardijske trupe ostavljane su u rezervi za odlučne trenutke bitke, podalje od prvih linija kako ne bi nepotrebno trpele od protivničke paljbe.

Odluka Kutuzova da postavi gardijske trupe na istureni položaj mogla bi se nazvati jedinstvenom u dotadašnjem načinu vođenja bitaka.

Mnogi savremenici su rusku gardu upoređivali sa Napoleonovom, ako ne i boljom.

U bici kod Borodina jedan je ruski gardijski pešadijski puk bajonetima napao francusko konjaništvo u napadu, što je neverovatan slučaj koji nikad pre niti posle nije bio zabeležen.


Telegraf

Autoru:  Nina [ 11 Sep 2012, 18:50 ]
Tema posta:  Re: Istorijske crtice...

11. septembra 2001. izvršeni su samoubilački napadi na SAD

NA DANAŠNJI DAN dogodili su se samoubilački napadi 11. septembra 2001, koji s bili serija koordinisanih terorističkih ataka protiv Sjedinjenih Američkih Država.

Slika

Prema zvaničnom izvještaju Komisije 911, 19 osoba u službi Al Kaide, mreže militantnih vahabijskih organizacija, otelo je 4 američka aviona.

Dva su udarila u Svetski trgovinski centar (STC) na Menhetnu u Njujorku, po jedan u svaki soliter u 17 minuta razlike, ubrzo nakon čega su se oba solitera srušila. Treći avion je udario u Pentagon, glavno sedište Ministarstva odbrane SAD u Vašingtonu.

Četvrti avion se srušio u ruralnom delu Pensilvanije 130 km istočno od Pitsburga nakon što su putnici pružili otpor otmičarima.

Izveštaj komisije 9/11 je pokazao da su napadači pretvorili otete avione u najveće samoubilačke bombe u istoriji, te su izvršili najubitačnije napade ikad počinjene protiv Sjedinjenih Američkih Država.

Napadi 11. septembra su relativno najznačajniji događaj koji se do sada desio u 21. veku u smislu opštih ekonomskih, socijalnih, kulturnih i vojnih posledica koje su usledile u Sjedinjenim Američkim Državama i mnogim drugim delovima sveta.


Telegraf

Autoru:  Nina [ 12 Sep 2012, 16:38 ]
Tema posta:  Re: Istorijske crtice...

12. septembra 1683. razbijena je turska opsada Beča

NA DANAŠNJI DAN 12. septembra 1683. godine brutalnim jurišom poljskih husara kralja Jana III Sobjeskog okončana je Opsada Beča, a turska sila počela je svoje viševekovno povlačenje sa evropskog tla.

Slika

Uvod

Opsada Beča ili Druga bitka kod Beča (nem. Schlacht am Kahlenberg, polj. Bitwa pod Wiedniem ili polj. Odsiecz Wiedeńska, tur. İkinci Viyana Kuşatması, ukr. Vіdensьka vіdsіč) se odigrala od 14. jula do 12. septembra 1683. (tokom Velikog bečkog rata) kada je vojska Osmanskog carstva opsela Beč, glavni grad Habzburške monarhije. Ovom bitkom je prekinuto napredovanje Osmanskog carstva u Evropu i ona je označila početak političke hegemonije Habzburgovaca u centralnoj Evropi.

U ovoj veliko bici pobedu su odnele udružene poljsko-austrijsko-nemačke snage pod kraljem Poljske Janom III Sobjeskim protiv turske vojske kojom je komandovao veliki vezir Kara Mustafa paša.

Razbijanje opsade 12. septembra

Kad su se pojavile zvezde u noći između 11. i 12. septembra, u Beču se moglo čuti kako se otomanska vojska moli, ispuštajući pritom snažne uzvike. Mogli su i da je lepo vide zahvaljujući simetrično raspoređenim lampama i vatrama koje su se prosto nadmetale s lučama na gordim šatorima u neverničkom taboru.

I hrišćani su se molili, i to mnogo. S prvim sunčevim zracima u zoru 12. septembra otac kapucinerskog reda Marko Avijanski, veliki vođa i nadahnjivač hrišćanske vojske, održao je misu s hrišćanskim vojskovođama u malom kamaldolskom manastiru na jednom uzvišenju zvanom Kalenberg, na desnoj obali Dunava. Odmah posle toga hrišćanske trupe su se rasporedile, sprmene koliko na pobedu, toliko i na smrt.

Na levom krilu bio je Šarl od Lorene sa markgrofom Hermanom i mladim Ludvigom Vilhelmom od Badena, grofom fon Leslijem i grofom Kaprarom, poljskim knezom Aleksandrom Dominikom Lubomirskim i njegovim strašnim oklopnim konjanicima i Mersijem i Tafeom, budućim ugarskim junacima.

Na desetine kneževa su se pripremale za vatreno krštenje, a među njima je bio i još malo poznati Eugen od Savoje koji je, kao i Šarl od Lorene, bio napustio Pariz da bi umakao Luju XIV. On će se tek kasnije ovenčati slavom.

Izborni knez Saksonije, kome je pomagao feldamaršal Golc, i izborni knez Bavarske, s petoricom Vitelsbaha, pripremali su svoje ljude.

U centru hrišćanskog rasporeda, pored Bavaraca, bile su franačke i švapske snage, a tu su bili i kneževi i vladari Tiringije, slavne loze Gvelfa i Holštajna i druga slavna imena kao što su bili markgrof od Bajrojta, feldmaršali i generali Rodolfo Barata, Dinevald, Herman Štirum, baron fon Degenfeld, Karolj Palfi i mnogi, mnogi drugi.

Desno krilo su držali hrabri Poljaci kralja Jana III Sobjeskog i njegovih namesnika.

Čim su videli raspoređivanje savezničkih snaga, branioci Beča su dali oduška svojoj radosti ispaljivanjem desetina plotuna.

Vojska se videla i iz tabora Kara-Mustafa paše, ali kad su Turci odlučili da nešto preduzmu, bilo je već kasno – napadači su u praktično vratolomnom jurišu grabili uz Kalenberg.

Veliki vezir i njegovi ljudi žurno su izašli iz šatora i rovova, i samu zauzimajući borbeni poredak. U centru je bio Kara-Mustafa paša s mnogobrojnim pašama, pored njega je stajao islamski propovednik Vani-efendi sa svetim barjakom, a ispred njega aga s pukovima krvoločnih janičara. Desno, blizu Dunava, bile su po zlu čuvene vojvode iz Moldavije i Vlaške, vezir Kara-Mehmed iz Dijarbakira i Ibrahim-paša iz Budima, dok su levo bili tatarski kan i brojne paše.

Zeleni i pitomi brežuljci pod vinogradima, koji su se prostirali izvan bečkih zidina, postali su bojno polje. Prvi sukob vredan pomena desio se između levog krila hrišćana i janičara u klancu Nusberg. Posle duge borbe, snage Carstva i Saksonci uspeli su da se probiju i Turci su u podne bili potisnuti u Grincig I Hajligenštat.

Za to vreme, trupe Šarla od Lorene stigle su do Deblinga i približile se turskom logoru, dok su austrijska konjica grofa Kaprare i oklopnici Lubomirskog potukli Moldavce – mada po cenu žestokih okršaja – i sad su ih potiskivali niz Dunav.

U međuvremenu, kralj Sobjeski je s vrha Kalenberga poveo poljsku konjicu, kojoj su nemačka i poljska pešadija krčile put, goneći janičare od jedne do druge kuće, od jednog do drugog vinograda, od jednog do drugog senika, surovom upornošću ih oteravši iz Nojštifta, Peclajnsdorfa i Dornbaha.

Hrišćani su se donekle pokolebali kad je Kara Mustafa paša, u pokušaju da iskoristi pokrete neprijatelja, donekle uspeo da se ubaci u prazan prostor i našao se usled njihovog silovitog prodora.

Ali turska radost je bila kratkotrajna. Šarl od Lorene je poslao u napad svoje Austrijance, naredivši im da se okupe na desnoj strani; u Dornbahu su presekli odstupnicu Turcima, koji su pokušavali da se sklone u okolini Deblinga. Za to vreme, poljski konjanici su nezadrživo prodirali sve do Hernalsa, slamajući svaki otpor.

U centru, na prvoj liniji, pod zavijorenim stegom sa slavnim sarmatskim grbom, kralj Poljske jahao je veličanstven i nepobediv, držeći koplje na čiji je vrh bilo pričvršćeno sokolovo krilo; pored njega su bili princ Jakob, od samo šesnaest godina a već je tad bio junak, i njegovi konjanici u verižnim košuljama i prekrasnim raznobojnim prsnicima, ukrašenim perjem i dragim kamenjem.

Uz poklič „Jezusmarija!“ husarski konjanici i oklopna konjica kralja Jana III brišu spahije pred sobom i odlučno kreću na sam Kara-Mustafin šator.

Dok sa zapovedničkog položaja posmatra okršaj između svoje i poljske konjice, on je praktično instiktivno shatao da su hrišćanski pogledi usmerni upravo ka zelenom barjaku u čijoj senci stoji – hrišćani su ciljali upravo na taj sveti steg.

Tad podleže strahu i odlučuje da ustukne – u sramno povlačenje poveo je najpre paše, a onda i svu vojsku. Na kolenima je bio i središnji deo turskih snaga; ostatak vojske zahvatila je panika i poraz se pretvorio u katastrofu.

Opkoljene Bečlije su konačno smogle hrabrosti da izađu kroz Kapiju Škota, dok su Turci bežali, ostavljajući neprijatelju svoj ogroman logor, koji je bio prepun neprocenjivog bogatstva, ali tek pošto su poklali na stotine zarobljenika i poveli u roblje 6.000 muškaraca, 11.000 žena, 1.400 devojaka i oko 50.000 dece.

Pobeda je bila toliko potpuna i ubedljiva da niko nije ni pomišljao da goni Turke u bekstvu ka gradu Đeru u Ugarskoj.

Strahujući od povratka Turaka, hrišćanski vojnici su ostali u borbenom poretku tokom cele noći.

Kralj Jan III Sobjeski je prvi ušao u Kara-Mustafin šator. Uzeo je konjski rep i ata poraženog Turčina, te mnoga blaga i istočnjačke divote kojima se raskalašni nevernički despot bio okružio.

Sutradan su bili prebrojani mrtvi. Na turskoj strani je palo 10.000 vojnika, zaplenjeno je 300 topova, 15.000 šatora i gomile oružja.

Hrišćani su oplakivali 2.000 mrtvih, među kojima su, nažalost, bili i general de Suš i knez Potocki. Ali nije bilo vremena za tugu. Ceo Beč je želeo da ukaže počast pobednicima prilikom trijumfalnog ulaska u prestonicu izbavljenu od navale nevernika. Kralj Sobjeski je ponizno napisao Papi, pripisujući pobedu samom čudu: „Venimus, vidimus, Deus vicit“.

Prve zvanične vesti o hrišćanskom uspehu pod Bečom dospele su do Rima 20. septembara 1683. godine, ali su tek u utorak 21. septembra noću kardinalu Piju predali pismo upućeno iz Venecije, u kome je pisalo o bekstvu turske vojske s bojnog polja kod Beča.

Dana 23. septembra, opet noću iz Carstva su stigla još neka pisma u kojima se govorilo o pobedi hrišćana. U Rimu su se začuli prvi, još uvek nesigurni izlivi veselja. Uskoro su ti detalji postajali sve precizniji: bečkoj tvrđavi, koja je toliko dugo bila pod opsadom, najzad je stigla pomoć.

Zvanična vest o pobedi hrišćana, koju je doneo glasnik kardinala Buonvizija, stigla je u Rim 23. septembra. Jedanaest dana ranije, 12. septembra, hrišćanske trupa su potukle snage nevernika.

Dana 24. septembar u svim crkvama u Rimu bio je istaknut proglas s naredbom da iste večeri sva zvona zvone „Ave Marija“ u znak zahvalnosti Gospodu za turski poraz; na skoro svim prozorima bili su postavljeni lampioni i u opštem i perteranom veselju bio je zapaljen veliki broj petardi, raketa, vatrenih kola i prangija.

Ceo Rim je odjekivao od zaglušujućih praskova vatrometa ispaljivanih s krovova ambasada, iz dvorca Sant ‘ Anđelo, na Trgu Navona i na Kampo di Fjore.

Neobične okolnosti osmanlijskog poraza

Ipak, bez obzira na sve te izraze zadovoljstva, u vestima koje su se prenosile iz ulice u ulicu, mogle su se uočiti dve okolnosti, koje su izgledale gotovo neverovatne.

Prva: pobedu hrišćana je omogućio niz neobjašljivih grešaka koje su Turci načinili.

Naime, Kara Mustafine snage, koje su dobro poznatim tehnikama mina i laguma iscrpljivale branoce Beča, mogle su, po mišljenju samih pobednika, da krenu u opšti, pobednički napad mnogo pre no što je kralj Jan III Sobjeski stigao s pojačanjima.

Ali umesto da izvede odlučujući juriš, Kara Mustafa paša se nije ni pomakao i tako je izgubio dragoceno vreme. Turci se nisu ni potrudili da zauzmu uzvišenje Kalenberg, koje bi im obezbedilo presudnu taktičku nadmoć. To, međutim, nije bilo sve. Takođe su propustili da se sukobe s hrišćanskim snagama koje su dolazile kao pojačanje pre no što su one prešle Dunav i približile se opkoljenom Beču.

Nikome nije jasno zašto se to dogodilo. Kao da su Turci čekali nešto zbog čega bi bili potpuno sigurni u pobedu?

Kao drugo: žarište kuge koje je mesecima ugrožavalo ionako prenapregnuti Beč, iznenada se ugasilo bez vidljivih razloga.

Hrišćanima je taj niz čuda izgledao kao znak božanske volje, iste one blagonaklone volje koja je do poslednjeg časa ulivala snagu ljudima pod turskom opsadom i oslobodilačkim trupama Jana III Sobjeskog.

Neobičan i iznenadan prestanak epidemije kuge, koja je plašila branioce Beča i više no sam otomanski neprijatelj, bio je istovremeno i nagao i neobjašnjiv. Ta okolnost je bila odlučujuća, jer da se i kuga okomila na stanovnike Beča, Turci bi, sigurno pobedili i to bez ikakvih teškoća.

Sredinom oktobra Austrijanci, u svom napredovanju zauzimaju Ostrogon i Kara Mustafa paša nije u stanju da zaustavi njihov prodor dublje u Ugarsku. Vraća se u Beograd, gde je biva obešen po naređenju sultana Mehmeda IV koji ga smatra odgovornim za poraz.


Telegraf

Autoru:  Nina [ 22 Sep 2012, 16:36 ]
Tema posta:  Re: Istorijske crtice...

22. septembra 1862. Bizmak postao pruski kancelar

Slika

NA DANAŠNJI DAN 22. septembra 1862. Oto fon Bizmark postao je pruski kancelar, a pod geslom „krv i gvožđe“ ujedinio 25 nemačkih država u Nemačko carstvo, osnovano 1871. s Vilhelmom I Hoencolernom kao carem.

Rođen kao Oto Eduard Leopold fon Bizmark-Šenhauzen (nem. Otto Eduard Leopold von Bismarck-Schönhausen) 1. aprila 1815, bio je vojvoda od Lauenburga, i jedan od najvažnijih vođa druge polovine XIX veka.

Kao premijer Pruskog kraljevstva (1862 — 1890) ujedinio je Nemačku serijom pobedonosnih ratova protiv Austrije – koja je takođe htela da bude centar oko koga će se nova Nemačka ujediniti – posle kojih postaje prvi kancelar (1871 — 1890) Nemačkog carstva.

U početku je bio junkerski političar duboko konzervativnih, aristokratskih i monarhističkih gledišta, koji se borio protiv rastućeg socijal-demokratskog pokreta u osmoj deceniji XIX veka, stavio je van zakona više organizacija i uveo je starosne penzije, zdravstveno osiguranje, kao i radničko osiguranje u slučaju nesreće.

Postao je poznat pod nadimkom Gvozdeni kancelar i smatra se jednom od najvažnijih figura u nemačkoj istoriji.

Umro je 30. jul 1898.


Telegraf

Autoru:  Nina [ 01 Okt 2012, 17:46 ]
Tema posta:  Re: Istorijske crtice...

1. oktobra 331. odigrala se Bitka kod Gaugamele

Slika

NA DANAŠNJI DAN 1. oktobra 331. godine p. n. e. odigrala se bitka kod Gaugamele (grč. Γαυγάμηλα), između makedonske vojske pod komandom kralja Aleksandra Velikog i persijske vojske pod komandom cara Darija III.

Aleksandar Veliki je odneo pobedu nad daleko brojnijom persijskom vojskom.

Posle bitke Aleksandar Veliki je zauzeo Vavilon, Suzu i samu prestonicu Persije, Persepolis, i titulu Cara.


Telegraf

Autoru:  Astra [ 08 Dec 2012, 04:18 ]
Tema posta:  Re: Istorijske crtice...

Notr Dam proslavlja 850. rođendan

Jedan od najlepših primera gotske umetnosti u svetu, katolička crkva iz 12. veka - katedrala Notr Dam u Parizu ovog meseca proslaviće 850 godina postojanja

Slika

PARIZ - Jedan od najlepših primera gotske umetnosti u svetu, katedrala Notr Dam u Parizu ovog meseca proslaviće 850 godina postojanja.

Ova katolička crkva iz 12. veka ''preživela'' je Stogodišnji rat, Francusku revoluciju i dva svetska rata, a sada je spremna da dočeka invaziju fotoaparata posetilaca koji će je posetiti na dan obeležavanja njene godišnjice, prenosi Rojters.

Ugneždena na ostrvu na reci Seni, Notr Dam je voljeno religijsko, kulturno i istorijsko mesto u gradu svetlosti.


''Svih 850 godina ova katedrala je simbol lepote, istine i dobrote koji privlači generacije'', rekao je sveštenik Patrik Zzakin.

Ova crkva, sa svojom impozantnom fasadom, prepoznatljivim izglednom i zvonima - koju je Viktor Igo u svom romanu ''Zvonar Bogorodičine crkve u Parizu'' učinio besmrtnom -godišnje privuče milione očaranih posetilaca.

Gradnja katedrale počela je 1163. godine tokom vladavine pape Aleksandra trećeg i trajala je 180 godina i u njoj je krunisano 25 francuskih kraljeva.

Tokom proslave godišnjice, od 12. decembra do 24. novembra 2013. očekuje se da će Notr Dam posetiti 20 miliona hodočasnika, turista i drugih.

Serija koncerata, religioznih i kulturnih događaja planirani su tokom godine u kojoj se proslavlja 850 godina postojanja Notr Dama.


Novosti

Autoru:  Senka [ 17 Jan 2013, 11:06 ]
Tema posta:  Re: Istorijske crtice...

17. januara 1860.

Rođen je Anton Pavlovič Čehov

Slika

17. januar 1860. - Rođen je Anton Pavlovič Čehov, ruski pripovedač i dramski pisac, poslednji izdanak velike ruske književnosti 19. veka koja je dala jednog Puškina, Ljermontova, Gogolja, Gončarova, Tolstoja, Dostojevskog, ali i začetnik moderne ruske i evropske tradicije na polju pripovetke i na polju drame.Čini se da je u istoriji književnosti malo dela koja poput Čehovljevih do te mere ostavljaju utisak jednostavnosti, a pri tom su nadasve misaono i emotivno duboka. Izvesno je, međutim, da se pripovetka kao književna vrsta sve do današnjih dana razvijala u znaku Čehova. Tačnije, pripovetka do Čehova vodila je gotovo po pravilu ka nekom događaju ili obrtu u radnji i obavezno imala tzv. poentu. Čehovljeva priča bezmalo je, međutim, lišena zapleta i radnje u tradicionalnom smislu, oni su tek nagovešteni, a težište je na prikazivanju unutrašnjeg čovekovog sveta, dok, s druge strane, često kao da nema pravog završetka. Čehov je bio besprekoran stilista: njegovoj umešnosti sažimanja i "rečite konciznosti" teško je naći ravnu u svekolikoj istoriji svetske književnosti. Pomenimo njegove najčuvenije kratke priče i pripovetke: "Mala šala", "Tuga", "Kaštanka", "Debeli i mršavi", "Činovnikova smrt", "Anjuta", "Događaj", "Vanjka", "Dečurlija", "Konjsko prezime", "Stepa", "Paviljon broj 6", "Dama s psetancetom", "Kuća s mezaninom", "Ogrozd", "Dušica"...

Autoru:  Astra [ 18 Jan 2013, 09:56 ]
Tema posta:  Re: Istorijske crtice...

Pola veka od pomirenja Francuske i Nemačke

Pedeset godina od potpisivanja Jelisejskog ugovora kojim je označen početak pomirenja nekadašnjih neprijatelja, Francuske i Nemačke, obeležava se u utorak, 22. januara.

Slika
Jelisejska palata u Parizu

Sporazum tadašnje Savezne Republike Nemačke i Francuske potpisali su u Jelisejskoj palati u Parizu, 22. januara 1963. godine, nemački kancelar Konrad Adenauer i francuski predsednik Šarl de Gol.



Jelisejskim ugovorom počela je veća saradnja Francuske i Nemačke u međunarodnim odnosima, odbrani i obrazovanju. Taj ugovor označava i početak pomirenja dva naroda psole Drugog svetskog rata i duge istorije neprijateljstva.



Lični odnosi dvojice državnika imali su odlučujuću ulogu u uspostavljanju francusko-nemačkog prijateljstva, a približavanje dve zemlje postalo je primer za stvaranje ujedinjene Evrope.



Povodom 50 godina od potpisivanja Jelisejskog ugovora, agencije AFP i DPA otvorile su zajednički internet sajt (www.50elysee.com) na kojem je, na francuskom i nemačkom jeziku, prikazana istorija francusko-nemačkih odnosa od 1950. godine.



Mediji dve zemlje pozvani su da doprinesu da bi se što bolje prikazao period zajedničke istorije.



- Veliki politički lideri sa obe obale Rajne shvatili su da je apsolutno neophodno raditi na pomirenju - rekao je direktor AFP Emanuel Og i ocenio da francusko-nemački odnosi i danas predstavljaju uzor.



- Zajedničkim sajtom povodom 50 godina od Jelisejskog ugovora, učestvujemo u podizanju svesti o značaju ove faze u našoj zajedničkoj istoriji - ocenio je direktor agencije DPA Mihael Zegbers.


Blic

Autoru:  Senka [ 02 Mar 2013, 04:19 ]
Tema posta:  Re: Istorijske crtice...

Чудо на Божић


ОДМОР

Slika

Иако се осећало велико неповерење на обе стране, војници су се потрудили да тих дана буду само обични људи

Slika
Однекуд се нашла и лопта, на ничијој земљи непријатељи су одиграли и фудбалску утакмицу која је трајала све док лопта није одлетела на жицу и испумпала се.

Рат је беснео Европом. Без обзира што је проговорило оружје, време је и даље неумитно текло, приближавао се Божић 1914. године. Нико није знао шта чинити на Бадње вече, разлога за радост није било баш много. У посебној недоумици били су војници на фронту.
   Изгледа да чуда ипак постоје. На Западном фронту, британски војници чули су неке необичне звуке који су допирали из немачких ровова. Већ толико научени да једни друге пажљиво ослушкују, унапред су могли да препознају шта ће уследити. Први пут откако су једни друге држали на нишану, Енглезима није било јасно о чему се ради.

Кад је пало вече и мрак као да је прогутао војнике на обе стране, из правца немачких ровова почела су да се пале слаба светла. Убрзо је постало јасно да непријатељи на грудобранима постављају борове гране с упаљеним свећама. Британски војници гледали су у чуду, кад су напокон схватили шта се догађа, прорадио им је црв сумње. Да ли је то можда нека подвала, какве су намере Немаца?
    Међутим, пошто су запалили свеће, Немци су у почетку веома тихо, а потом све одважније почели да певају божићне песме. Како наводи један британски војник у писму, певање су све учесталије прекидале реченице изговорене на енглеском, с јаким акцентом:
    „Срећно вам Бадње вече, Енглези!”.

Slika
На насловној страни „Дејли Мирора” појавио се текст и фотографија: „Историјска група, британски и немачки војници снимљени заједно”.

    Ову празничну прославу убрзо су прихватили и војници Уједињеног краљевства. Кад би Немци окончали с неком мелодијом, из супротног рова отпочињала је нова песма на енглеском. За дивно чудо, све се учесталије оглашавао и смех. Најсвечанији тренутак, као и све што се до тада догађало, уследио је такође спонтано. Већ је била прошла поноћ, у рововима с обе стране фронта војници су запевали „Приступите вери” (Adeste Fideles), божићну песму, с текстом на латинском.
    – Нестваран призор – бележи војник у писму. – Две супротстављене нације певају исту песму усред рата. Никада то нећу заборавити, док сам жив.
    Кад је освануо наредни дан, необично комешање није се прекидало. Опет прво стидљиво, потом све одлучније, почеле су да пљуште честитке, војници су једни другима довикивали и честитали Божић. Немци су добацивали:
    „Томи, дођи код нас, хајде да се упознамо!”.

Један по један, веома обазриво, излазили су и Енглези и Немци из ровова и ишли једни ка другима. Мале групе војника одједном су се распоређивале дуж ровова, на ничијој земљи. Почело је упознавање, вадиле су се фотографије, размењивала храна и пиће, понеки сувенир.  Они који нису успевали да се споразумеју ни на једном језику, користили су гестове и немуште знаке. Неколико сати пре тога људи који су покушавали једни друге да усмрте, одједном су се смејали, ћаскали, делили пљоску неког алкохолног пића. У ваздуху је лебдео прећутан договор да нико неће запуцати, ни са једне стране.
    То што је уминуло оружје било је добро, јер су напокон могли да се сахране и мртви. Енглези и Немци ишли су од једног до другог погинулог и гледали чијој војсци припада. Погинули су сахрањивани уз скромно опело.
    То божићно примирје 1914. године трајало је неколико дана. Тај невероватан догађај, кад је божићни дух успео да, макар на кратко, помири зараћене стране, никад се касније није поновио.


Забавник

Autoru:  Astra [ 09 Apr 2013, 17:04 ]
Tema posta:  Re: Istorijske crtice...

Na današnji dan 1934.godine preminuo Safvet-beg Bašagić

Slika
Safvet-beg Bašagić


"Jedan narod može doživjeti politički, socijalni i ekonomski fijasko u svojoj postojbini. Sve je to privremeno, sve može biti od danas do sutra. Ali ipak imade nešto što nije prolazno, što ne može ni puki slučaj, ni najljući neprijatelj uništiti, a to su umotvorine koje mi zovemo literaturom. Taj trijumf ostaje za vijeke, jer je on amanet budućim naraštajima i vremenima".

Ovo je, između ostalog, 1912. godine zapisao Safvet-beg Bašagić, bosanskohercegovački pjesnik, historičar, dramski pisac, sakupljač usmenih umotvorina. Za Bašagića kažu da je bio gromada od čovjeka, jedan od najuglednijih intelektualaca sa naših prostora.

Rođen je 6. maja 1870. godine u Nevesinju u begovskoj porodici, kao prvi sin Ibrahim-bega Bašagića. Porodica je živjela u Foči, Mostaru, da bi se potom preselila u Sarajevo gdje je Safvet završio ruždiju (osnovna škola), a potom i gimnaziju. Diplomirao je na predmetu arapskog i perzijskog jezika u Beču.

Safvet je pisao pod pseudonimom Mirza Safvet. Bio je pjesnik, historičar, dramski pisac, prevodilac sa orijentalnih jezika. Sa Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nuri Hadžićem Safvet-beg Bašagić je 1901. godine pokrenuo list 'Behar'. Godine 1907. pokreće i politički list 'Ogledalo', koji se ubrzo i ugasio, a 1910. godine biva izabran u Bosanski sabor.

Safvet-beg Bašagić je kasnije imenovan kustosom Zemaljskog muzeja BiH, odakle je otišao u penziju. Ubrzo je i obolio, a njegova njegovateljica je bila kćerka Almasa. Bolovao je više od deset godina, piše Glasnaroda.

Njegov život se ugasio na današnji dan, 09. aprila 1934. godine. U listu 'Novi behar' ostalo je zapisano da do 9. aprila 1934. godine Sarajevo nije vidjelo veličanstvenije dženaze od one Safvet-begu Bašagiću. Povorka je krenula iz Hrgića ulice, a na dženazi je bilo 5.000 ljudi. Ukopan je u haremu Begove džamije u Sarajevu.


radiosarajevo

Stranica 5 od 7 Sva vremena su u UTC + 2 sata
Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
http://www.phpbb.com/