Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 22:45


Autoru Poruka
Nina
Post  Tema posta: Istorijske crtice...  |  Poslato: 13 Jul 2012, 19:03
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
13. jul – Završen je Berlinski kongres kojim je BiH pripala Austro-Ugarskoj – što je direktno dovelo do Prvog svetskog rata

NA DANAŠNJI DAN završen je Berlinski kongres, skup izaslanika tadašnjih velikih sila Nemačke, Austrougarske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Rusije i Turske, koji je pod predsedništvom Ota fon Bizmarka održan od 13. juna do 13. jula 1878. godine u Berlinu.

Slika

Kongres je sazvan radi revizije San-stefanskog mira (potpisanog 3. marta 1878. godine), kojim je završen rusko-turski rat. Prema tim, pretežno od strane Rusije diktiranim pregovorima, Turska bi izgubila veliki deo svoje pređašnje kontrole nad Balkanom, a imala je biti stvorena velika Bugarska (efektivno ruski satelit) koja bi uključila najveći deo današnje Makedonije, te delove Srbije do Niša, Albanije i grčku Makedoniju osim Halkidikija i Soluna. Bosna i Hercegovina, iako pod turskim suverenitetom, dobila bi značajnu autonomiju, dok su dobici za Srbiju bili veoma razočaravajući. Ovim sporazumom je bilo predviđeno da Srbija, Crna Gora i Rumunija dobiju državnu nezavisnost.

Protiv naglog porasta uticaja Rusije u tom regionu su se najviše borile upravo Austrougarska i Velika Britanija. Usled međunarodnog pritiska Rusija je morala da popusti i San-Stefanski mirovni ugovor je poništen, a pregovori o teritorijalnom uređenju Balkana su krenuli iz početka. Pošto Nemačka praktično nije morala štititi sopstvene interese na Balkanu, pri tim pregovorima je Bizmark mogao nastupiti kao “relativno neutralan” (poznata je uostalom Bizmarkova izjava da Balkan “nije vredan ni malog prsta ili kostiju jednog pomeranskog pancir-grenadira”). U pregovorima su učestvovali samo delegati velikih sila, dok su predstavnici malih zemalja pokušavali da utiču na ishod posrednim putem. Srbiju je predstavljao Jovan Ristić.

Ishod pregovora je bio Berlinski mir 13. jula 1878. godine. On se sastojao iz priznanja Rumunije, Srbije i Crne Gore kao suverenih država i Bugarske kao autonomne kneževine pod otomanskim suverenitetom (do 1908). Takođe, prema ranije sklopljenom Rusko-britanskom sporazumu, zaključenom 30. maja 1878. godine, teritorija Bugarske je oko tri puta umanjena od one predviđene San-stefanskim mirom (odlučeno je da zauzima teritorije samo severno od planine Balkan). Od ostatka teritorije Velike Bugarske, stvorena je Istočna Rumelija pod turskom upravom. Takođe, Makedonija je ostala pod turskom vlašću. Niz drugih turskih provincija je odvojen od Turske i ili pripojen drugim državama, kao Kipar koji je dodeljen Velikoj Britaniji, Bosna i Hercegovina Austrougarskoj (Berlinski kongres 1878 – okupacija, 1908 – aneksija).

Srbija je znatno proširena i dobila je na račun Turske četiri okruga: niški, pirotski, toplički i vranjski. Srbija je, kao i druge zemlje koje su stekle nezavisnost, trebalo da preuzme na sebe i jedan deo turskog državnog duga, ali to nije učinjeno jer tokom sledećih godina nije postignut dogovor o visini ove obaveze.

Moć Turske u Evropi i Aziji je ovim mirovnim ugovorom drastično ublažena. Uticaj Rusije je u korist Austrougarske veoma smanjen što je povećalo tenzije između dva carstva. Uz to je, takvo preuređenje Balkana dovelo do novih napetosti na tom području.


Telegraf


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Dogodilo se na današnji dan...  |  Poslato: 15 Jul 2012, 17:20
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
15. jula 1099. godine krstaši osvajaju Jerusalim

NA DANAŠNJI DAN 1099. godine krstaši su osvojili Jerusalim, a godinu dana kasnije formirali Jerusalimsko kraljevstvo sa Baldvinom I Jerusalimskim kao Kraljem.

Slika

Uvod

Posle uspešne opsade Antiohije u junu 1098. krstaši su proveli u tom području ostatak godine. Papski izaslanik je umro, pa Boemund Tarentski preuzima kontrolu nad Antiohijom. Baldvin I Jerusalimski je ostao u Edesi, koja je ranije zauzeta tokom 1098. Bilo je neslaganja među prinčevima što dalje da se radi. Rejmond Tuluški razočaran napušta Antiohiju i osvaja tvrđavu Marat al Numan. Pri kraju 1098. niži vitezovi i pešadija počinju da prete da će na Jerusalim bez posvađanih prinčeva.

Opsada Arke

Pri kraju decembra Robert Normandijski i Tankred Galilejski složili su se da postanu vazali Rejmonda Tuluškog. Rejmond je bio dovoljno bogat da plati njihovu službu.

Rejmond Tuluški je krenuo 13. januara 1099. prema jugu, obučen kao hodočasnik. Pratili su ga Robert Normandijski i Tankred Galilejski. Duž mediteranske obale nisu nailazili na otpor, jer su lokalni muslimani bili više zainteresovani za trgovinu, nego za rat. Domaći suniti Libana nisu mnogo voleli vlast, koju je predstavljao šitski Fatimidski Egipat.

Rejmond Tuluški je planirao da sam zauzme Tripoli u Libanu i uspostavi državu sličnu Boemundovoj Antiohiji. Prvo je opsedao obližnju Arku.

U međuvremenu je Gotfrid Bujonski sa Robertom Flandrijskim krenuo južno sa preostalim krstašima. Boemund Tarentski je išao jedno vreme sa njima, pa se vratio u svoju Antiohiju. Tankred Galilejski prelazi u službu kod Gotfrida Bujonskog. Pridružuje im se i Gaston IV jer je Gotfrid Bujonski imao dovoljno novca od svog brata Badvina Jerusalimskog, koji je kontrolisao Edesu.

Gotfrid, Robert, Tankred i Gaston opsedaju Arku u martu, ali opsada se produžuje neplanirano. Ne samo da su vojne vođe posvađane, nego su i sveštenici posvađani. Posle smrti papskog legata nema pravog vođe, pa nastaju sukobi, kojima se pojedini od njih diskreditiraju.

Opsada Jerusalima

Opsada Arke, trajala je do 13. maja, kada krstaši odlaze neobavljena posla. Fatimidi su pokušali sa mirovnim pregovorima, pod uslovom da krstaši ne nastave prema Jerusalimu. Fatimidski guverner Jerusalima kao da nije razumevao da je to cilj krstaškog pohoda. Od vladara Tripolija krstaši dobijaju konje i novac. Nastavljajući južno duž obale krstaši prolaze 19. maja kraj Bejruta, a 23. maja kraj Tira.

Onda su skrenuli u unutrašnjost kod Jafe i došli su 3. juna do Ramale. Stanovništvo je već bilo napustilo Ramalu. U Ramali uspostavljaju biskupiju u crkvi svetog Đorđa.

Gotfrid šalje 6. juna Tankreda Galilejskog i Gastona da zauzmu Vitlejem. Tankred Galilejski na taj način oslobađa Crkvu Bogorodičinog Groba u Vitlejemu. Krstaši konačno dolaze 7. juna do Jerusalima. Mnogi su bili ganuti videvši grad zbog koga su se uputili na tako daleki put.

Jerusalim stavljaju pod opsadu, ali krstaši su trpeli mnogo više od onih koje su opsedali, pošto je okolina Jerusalima bila oskudna hranom i vodom. Grad je bio dobro pripremljen za opsadu, a fatimidski guverner je već proterao većinu hrišćana. Od 7.000 vitezova, koji su krenuli samo je 1.500 došlo do Jerusalima. Bilo je tu i 12.000 krstaša pešadinaca. Gotfrid Bujonski, Robert Flandrijski i Robert Normandijski opsedali su severne zidine Jerusalima do Davidove kule. Rejmond Tuluški je postavio logor sa zapadne strane, od Davidove kule do planine Cion.

Neuspešan je bio pokušaj direktnog napada na zidine 13. juna. Bez hrane i vode ljudi i životinje su brzo umirali od žeđi i gladi van zidina Jerusalima. Krstaši su zato znali da vreme radi protiv njih. Međutim imali su sreće da je posle prvog neuspešnog napada došlo nekoliko hrišćanskih brodova u Jafu, pa su se snabdeli za kratko vreme. Krstaši su u Samariji sekli drveće za gradnju opsadnih sprava. Još uvek je nedostajalo hrane i vode, a krajem juna je stigla i vest da Fatimidi šalju vojsku iz Egipta prema njima.

Bosonoga procesija

Suočavajući se sa nemogućim zadatkom sveštenik Petar Desiderije duhovno podiže krstaše tvrdeći da je imao božju viziju, po kojoj ga je anđeo savetovao da se posti tri dana, pa da se krene u procesiju oko Jerusalima bosih nogu. Navodno će grad posle toga pasti za 9 dana, što je bilo slično biblijskom primeru Jošue pri opsadi Jerihona.

Iako su umirali od gladi krstaši su postili tri dana, pa su 8. jula krenuli u procesiju oko zidina Jeusalima. Sa zidina Jerusalima bili su praćeni podrugivanjima. Procesija se zaustavila na Maslinovoj gori, gde je liturgiju vršio Petar Pustinjak, Anulf od Čoka i Rejmund Agiljerski.

Konačni napad i pokolj

Tokom opsade napadani su zidovi, ali svi ti napadi su bili odbijani. U međuvremenu krstaši su uspeli da naprave tri opsadne naprave. Dovukli su ih do zidina Jerusalima 14. jula, što iznenađuje i zabrinjava opsednuti garnizon. Ujutro 15. jula opsadna kula Gotfrida Bujonskog dolazi do zidina blizu severoistočnih ugaonih vrata.

Prvi ulazi u Jerusalim flandrijski vitez Letold, pa onda Gotfrid Bujonski, brat mu Eustas Bujonski i Tankred Galilejski. Opsadna kula Rejmonda Tuluškog bila je zaustavljena, ali kad su drugi krstaši ušli u Jerusalim, muslimani koji su čuvali vrata predaju se Rejmondu Tuluškom.

Kad su krstaši ušli u Jerusalim pobili su gotovo sve stanovnike Jerusalima do sledećeg jutra. Pobili su i muslimane, Jevreje i hrišćane. Mnogi muslimani su našli sklonište u Al aksa džamiji, ali pokolj je bio tako strašan, da je prema istorijskim izvorima krv bila do kolena. Tankred Galilejski zauzima četvrt gde je bio jerusalimski hram i tu je ponudio zaštitu muslimanima, ali nije ih mogao zaštititi.

Fatimidski guverner Jerusalima se povukao u Davidovu kulu. Predao se pod uslovom slobodnog izlaska iz Jerusalima za sebe i svoju pratnju. Oni su jedini preživeli pokolj.

Posledice

Nakon pokolja Gotfrid Bujonski 22. jula uzima titulu čuvara groba Gospodnjeg. Odbio je da ga proglase kraljem u gradu gde je Hristos umro. Rejmond Tuluski odbija bilo kakvu titulu, a Gotfrid ga uspeva nagovoriti da preda Davidovu kulu. Arnulf Čokski koristi Rejmondov odlazak na hodočašće, pa je izabran 1. avgusta kao prvi Latinski patrijarh Jerusalima. To je bila zona grčkih patrijarha, ali grčki opravdani zahtevi su ignorisani. Arnulf otkriva 5. avgusta relikviju, tj ostatke Časnog Krsta, na kome je bio razapet Hrist.

Gotfrid Bujonski je predvodio 12. avgusta krstašku vojsku, noseći ispred vojske ostatke Časnog Krsta. Sukobljavaju se sa fatimidskom vojskom 12. avgusta u bici kod Askalona. Pobedili su u toj bici, pa je većina posle toga smatrala da su ispunjeni njihovi krstaški ciljevi.

Samo stotinjak vitezova ostaje, a svi ostali se vraćaju kući. Njihova pobeda je utrla put uspostavljanju Latinskog jerusalimskog kraljevstva. Nakon godinu dana, tj. 1100. Baldvin I Jerusalimski postaje kralj Jerusalima.


Telegraf


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Dogodilo se na današnji dan...  |  Poslato: 16 Jul 2012, 18:58
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
16. jula 1054. godine dogodila se Veliki šizma između Istočne i Zapadne Crkve

NA DANAŠNJI DAN dogodila se Velika šizma ili Veliki raskol (grč. σχισμα, lat. schisma — raskol, odvajanje, cepanje, deljenje, šizma) koji je označio kanonsko odvajanje i prekid liturgijske zajednice između Rimske i Carigradske patrijaršije (1054).

Slika

Nakon raskola, Crkva je podeljena na Katoličku crkvu sa centrom u Rimu i na Pravoslavnu crkvu sa centrom u Carigradu.

Raskol

Stvarni raskol počinje odlukama Carigradskog sabora (869), koji osuđuje Svetog Fotija. Sam Sveti Fotije saziva Sabor u Carigradu (867), koji zbacuje papu i osuđuje Rimsku crkvu. Istina, Carigradski sabor (879-880) godine, na kojem učestvuju i legati pape Jovana VIII, priznaje Svetog Fotija za patrijarha, osuđuje filiokve (Sveti Fotije je zbacio papu Nikolu I koji je podržavao dodatak filiokve, koji su uneli nemački katolički misionari u Bugarskoj), priznaje jednakost Carigrada sa Rimom, pri čemu Rim ima πρεσβεια.

Godine 1052. patrijarh Mihailo Kerularije zatvara latinske hramove u Carigradu zbog toga što su upotrebljavali beskvasni hleb čija materija nije valjana za evharistiju. Godine 1053, na poziv cara Konstantina Monomaha (1042—1054), papski izaslanici dolaze u Carigrad, no patrijarh Kerularije odbija da ih primi. U toj situaciji vođa delegacije, kardinal Humbert — koga je papa opunomoćio da odgovori Lavu, episkopu ohridskom, koji beše pripremio spisak latinskih pogrešaka i novotarija — polaže na presto Crkve Svete Sofije „presudu isključenja“ patrijarha. Sa svoje strane, Mihailo Kerularije osuđuje postupak kardinala.

Prednapetosti pre raskola

Pravom odvajanju prethode i slede brojna dela i rasprave u momentima napetosti, od kojih pominjemo: Četvrti Vaseljenski Sabor (451), na Petnaestoj sednici (kanon 28), priznaje patrijarhu Carigrada, “drugoga Rima”, iste povlastice kao i prestolu Rima. Na poslednjoj sednici papski izaslanici protestuju protiv Istočnih episkopa. Papa nije potpisao taj kanon, te tako rivalstvo između “dva Rima” postaje javno i službeno. Dva “režima” crkvene uprave – monarhija papstva na Zapadu i episkopska (apostolska) sabornost na Istoku -počinju postepeno da se uobličuju u različne sisteme i da se otada sučeljavaju (v. X. Alivizatos, “Les deux regimes dans l’Eglise unie avant le Schisme”, u tomu 1054-1954. L’eglise et les Eglisses, P, str. 106-116).

Pomesni sabor u Toledu (598) prihvata unošenje dodatka “Filiokve” u nikejski Simvol vere, i pored toga što je papa Lav III protiv umetka da bi se poštovalo učenje Vaseljenskih Sabora. Na početku značaj tog menjanja nije primećen, ali ono će potom postati jedan od teoloških razdora između Zapada i Istoka.

Papski centralizam, koji je formulisao papa Nikola I (858-867) – koji 853. ne priznaje svetog Fotija (820-897) kao patrijarha – do krajnjeg oblika dovode pape Grigorije VII – Hildebrand (1073-1085), Inoćentije III i Jovan XXII (1316-1334). Zaista, isključenje sv. Fotija, jednog od najvećih erudita onoga vremena, najbolje pokazuje zahteve i ciljeve papa. Na osnovu pisama Nikole I, potonji kanonisti izradiće papski “Dictatus”; objavljen za vreme Grigorija VII (1073-1085), taj spis proklamuje supremaciju papstva nad Vaseljenskim saborima i nad ovosvetskom vlasti.

Takozvana “fotijevska kriza” ili “Fotijev raskol” (867-879) izazvan prodorom katoličkih misionara u Bugarsku, koja je potpadala pod Carigrad. Sveti patrijarh Fotije (820-897) protivi se latiniziranju Bugarske i reaguje u okružnici upućenoj Istočnim patrijarsima (867) u kojoj navodi spisak pravoslavnih primedbi protiv Rimske Crkve. Za sv. Fotija “Filiokve” nije prosta nesaborna izmena Simvola koji ima vaseljenski karakter, nego doktrinarna inovacija koja dotiče Trojični dogmat.

Tumačenja raskola

Postoje mnogobrojna tumačenja i analize sadržaja i dimenzije raskola. Iv Kongar (Ynes Congar, “Note sur le schisme oriental”, u tomu 1054—1954. L’Eglise et les Eglises, I, str. 92-95) vidi raskol kao dugi proces uzajamnog “udaljavanja” (“estrangement”) Inače, danas se bolje shvata da 1054. jeste samo jedna epizoda u tom procesu “udaljavanja” između Zapada i Istoka. Ovaj proces je pokrenut i ubrzan ne samo bogoslovskim ili crkvenim nego i političkim i kulturnim događajima.


Telegraf


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorijske crtice...  |  Poslato: 17 Jul 2012, 19:18
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
17. jula 1918. boljševici su streljali ruskog cara Nikolaja II i carsku porodicu

NA DANAŠNJI DAN u Jekaterinburgu u domu Ipatijevih boljševici su streljali celokupnu carsku porodicu Romanova – cara Nikolaja II, caricu Aleksandru, prestolonaslednika Alekseja i sve ćerke.

Slika

Uvod

Početkom 20. stoleća, Rusiju potresaju veliki socijalni nemiri koji su snažno potresli vladajući politički i društveni sistem. Buržoazija traži liberalne reforme i pravo na učešće u vlasti, dok boljševici traže revolucionarne promene, oslanjajući se na široko nezadovoljstvo u narodu.

Kada je 1914. godine Rusija ušla u rat zbog Srbije, slaba ruska ekonomija je kolabirala, što je dovelo do vojne kapitulacije i izbijanja revolucije početkom 1917. godine koja je prisilila cara Nikolaja II na abdikaciju s carskog prestola. Vlast je preuzela Privremena vlada na čelu s Grigorijem Lavovim. U novembru iste godine, izbila je Oktobarska revolucija kojom su vlast preuzeli boljševici pod vođstvom Lenjina.

Zločin

U travnju 1918. dok su belogardejci – caristička opozicija boljševičkoj Crvenoj armiji – transsibirskom prugom napredovali prema Tobolsku, Lenjin je naredio da se carska porodica preseli u Jekaterinburg, grad na zapadnom kraju pruge, u dom Ipatijevih (kuća je srušena, na tom mestu je posle raspada SSSR-a podignuta crkva u čast Romanovih) koju ju zloslutno nazvali „Kuća posebne namene.“

Donji sprat je bio blagi suteren, a u njemu su bile kuhinja i ostave. Pet soba na spratu je bilo dodeljeno bivšoj carskoj porodici, njihovu ličnom lekaru dr. Jevgeniju Botkinu i malobrojnoj još preostaloj posluzi. Kuća je bila i vizualno odsečena od spoljnog sveta drvenom palisadom i zabeljenim prozorima, tako da niko nije mogao gledati ni iz nje ni u nju, a sve je vreme bila pod strogom stražom mesnog boljševičkog odreda.

Čuvari su većinom bili bivši tvornički radnici, a zapovjednik im je bio Aleksandar Avdejev, neotesani pijanac koga je veselilo da bivšeg cara naziva „Nikolajem Krvopijom“.

Porodica i posluga jeli su dva puta dnevno iz zajedničkog lonca, no iz njih bi se preko njihovih ramena često znali poslužiti i čuvari. Bivše su nadvojvotkinje često pratili i na nužnik, čiji su zidovi inače bili oblepljeni odvratnim slikama njihove majke i Raspućina. Kad se Nikolaj na takav postupak požalio, Avdejev mu je zapretio teškim prisilnim radom.

U međuvremenu je od rođenja od hemofilije oboleli Aleksej već bio toliko oslabio da ga je otac morao iznositi na rukama radi svakodnevne vožnje u invalidskim kolicima po prašnjavom vrtu. Nikolaju, koji je sad već imao 50 godina, u bradi su se pojavile prve sede ali je i dalje nosio samo urednu i jednostavnu vojničku odoru. Aleksandra je pak, kako je to primetio neki čuvar, „izgledom i ponašanjem odavala dostojanstvenu i ponositu ženu“.

Početkom jula Avdejeva je zamijenio Jakob Jurovski, vođa mesne boljševičke tajne policije. „Taj egzemplar ne sviđa mi se baš ni najmanje“, zapisao je Nikolaj u dnevnik 10. jula. Dva dana kasnije iz boljševičke je centrale u Moskvi stigao emisar s naredbom da bivši car ne sme nipošto da padne u ruke Bele garde.

Monarhistima su se sad pridružile i češke snage od 40 000 ljudi, pa su zajedno nastavili napredovanje na zapad prema Jekaterinburgu, slamajući sve slabiji boljševički otpor. Nešto iza ponoći u noći sa 16. na 17. jula 1918. Jurovski je naredio da se čitava porodica probudi, zatim njima zapovedio da se obuče, pa je odveo u prizemnu prostoriju. Rekao im je da se belogardejci već bore na ulicama Jekaterinburga, a spolja se već čulo brujanje motora kamiona koji je čekao da ih odveze. Zatim su doneli stolice za Nikolaja, Aleksandru i nemoćnog Alekseja, ali su četiri kćeri, doktora Botkina i troje slugu ostavili na nogama. Jurovski je pročitao smrtnu presudu koju su doneli mesni boljševici i odmah Nikolaja ustrelio u glavu – što je bio znak ostalim članovima odbora za pogubljenje da zapucaju u već dogovorene ciljeve. One koji nisu smesta poginuli dokrajčili su bajonetima. Trupla su zatim ubacili u kamion pa ih odvezli u napušteni rudnik kraj grada, gde su ih isekli na komade, zapalili, polili kiselinom i bacili u rudničko okno. Istog je dana rukovodstvo u Moskvi iz Ekaterinburga dobilo kodiranu poruku: „Obavestite Sverdlova (tada šefa NKVD-a) da je čitavu porodicu snašla ista sudbina kao i njenu glavu.“ Službeno je porodica poginula u evakuaciji.

Mesec dana ranije likvidirali su i car-Nikolajevog mlađeg brata Mihajla. Kuriozitet je da je među ljudima koji su izvršili ovaj akt bio samo jedan etnički Rus.

Epilog

Nakon pada Sovjetskog Saveza 1991. godine otkrivene su kosti cara Nikolaja, carice Aleksandre i tri kćeri nedaleko od Jekaterinburga i identifikovane DNK testovima.

Budući da tada nije bila pronađena jedna ćerka, kao ni sin Aleksej, probudile su se stare sumnje i nagađanja o mogućem preživljavanju nekih članova porodice. Takve su priče već decenijama izazivale kontroverze, naročito zbog pojedinaca koji su se s vremena na vreme pojavljivali u javnosti i prisvajali sebi identitet članova carske porodice.

Međutim, u leto 2007. istraživači su u šumi u okolini Jekaterinburga pronašli ostatke Alekseja i Marije koji su nedostajali pa je posle obavljene DNK analize, u kojem je učestvovao i medicinski fakultet američkog Univerziteta u Masačusetsu, objavljeno da su pronađena tela svih članova stradale carske porodice.

Godine 2000. Ruska pravoslavna Crkva kanonizovala je pogubljene Romanove koji su sahranjeni u carskoj grobnici.


Telegraf


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorijske crtice...  |  Poslato: 19 Jul 2012, 13:02
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
18. jula 64. godine nove ere izbio je Veliki rimski požar

Slika

NA DANAŠNJI DAN 64. godine nove ere izbio je takozvani Veliki rimski požar (latinski: Magnum Incendium Romae) – koji je za vreme vladavine imperatora Nerona opustošio veći deo grada i predstavljao najveću katastrofu u istoriji “večnog grada” još od galskog pustošenja 390. godine pre nove ere te za posljedicu imao nestanak mnogih velelepnih građevina i vrednih istorijskih artefakata – imao je kao svoju neposrednu političku posledicu slabljenje autoriteta cara i nestanak Julijevsko-Klaudijevske dinastije, a dugoročno je imao značajan uticaj na razvoj hrišanstva, s obzirom da su rane vođe tog pokreta stradale pod optužbom za podmetanje požara.

Izbijanje i tok požara

Prema podacima antičkih autora, požar je izbio noću 18. jula 64. u trgovačkoj četvrti, gde je, prema Tacitu, njegovo brzo širenje potpomogao letnji vjetar, kao i činjenica da je Rim tada još uvek velikim delom bio napravljen od drvenih građevina, sagrađenih neplanski i grupiranih u uske uličice. Brzina i razmeri požara su izazvali sveopštu paniku, pa, prema Tacitu, nije bilo ni organizovanog pokušaja da se on ugasi.

Prema svedočanstvima koje navodi Tacit, individualne pokušaje gašenja su sprečavale bande nasilnika, od kojih su neke čak i bacale baklje na još netaknute zgrade i tvrdile da deluju po naređenjima; Tacit smatra kako je moguće da je do podmetanja zbilja došlo zbog nečijeg naređenja, ali i da je reč o oportunističkim kriminalcima.

U svakom slučaju, požar je zaustavljen tek nakon šest dana, kada se između spaljenih zgrada stvorilo dovoljno otvorenog prostora da spreči njegovo naglo širenje. Među pogođenim područjima se našao i elitni kvart na brdu Palatin, gdje je stradala Domus Transitoria, palata cara Nerona.

Ubrzo nakon gašenja tog velikog požara, izbilo je nekoliko manjih, koji nisu uzrokovali velike ljudske žrtve, ali su zato uništili popularne parkove i hramove u nepogođenim delovima grada. Jedan od njih je započeo na imanju Tigelina, omraženog komandanta Pretorijanske garde, što je već tada među Rimljanima stvorilo klicu za razne teorije zavere i glasine o tome da je požar podmetnut.

Kada je požar izbio, Neron se nalazio u Ancijumu. Shvativši razmere katastrofe, požurio je natrag u grad te počeo hitno delovati kako bi što je moguće više ublažio posledice požara po svoje podanike. Otvorio je vlastite palate kako bi se u njima smjestile izbeglice, pa je iz vlastitih sredstava počeo deliti hranu i finansijsku pomoć.

Posledice

Iako se Neron trudio da olakša položaj unesrećenih Rimljana, nezadovoljstvo njegovom vladavinom, koje je dotada tinjalo uglavnom među pripadnicima više klase, se naglo prenelo i na naglo unesrećene pripadnike niže klase. Među njima su se brzo širile glasine o tome da je upravo sam Neron podmetnuo požar.

Motiv za navodni palež je brzo dao sam Neron kada je objavio planove za obnovu opustošenih delova grada, koji su sadržavali ne samo prostrane i bogato ukrašene ulice, nego i novu velelepnu palatu pod nazivom Domus Aurea; sve te ambiciozne građevinske planove nije mogao ostvariti bez prethodnog rušenja ili eliminacije već postojećih objekata na njihovom mjestu.

Neron je brzo shvatio da se narod okreće protiv njega, pa je krivce za palež pronašao u maloj, relativno nepoznatoj ali radikalnoj sekti čiji su se sledbenici nazivali hrišćanima. Naredio je njihova masovna hapšenja, a potom i njihova pogubljenja, pri čemu kao razlog nije navodio samo palež nego i, kako Tacit tvrdi, “mržnju prema čovečanstvu”. Hrišćani su pogubljivani tako što su bacani divljim zverima u arenu ili živi spaljivani na gradskim ulicama.

Neronovi napori da krivnju preusmeri na hrišćane, međutim, nisu dali rezultata. Za veliki dio Rimljana on je ostao krivac, a o tome svedoči i anegdota koju mnogo godina kasnije navodi Svetonije i prema kojoj je Neron, promatrajući požar, svirao liru i pevao o uništenju Troje.

Upravo je požar, odnosno ta anegdota, najzaslužnija za reputaciju Nerona kao ludaka, piromana, a kasnije je, zahvaljujući tome što su rimsku istoriju pisali pobednički hrišćani, prikazivan kao oličenje krajnjeg Zla. U očima svojih savremenika je, pak, Neron, izgubio naklonost bogova, pa se već sledeće godine organizovala Pizonovska zavera s ciljem njegovog svrgavanja; Neron ju je uspeo zatrti, ali je započeo s masovnom čistkom svih uglednih ličnosti za koje je sumnjao da bi ga mogli svrgnuti. Istovremeno su provincijama Carstva nametnuti veliki porezi s ciljem da se prikupe sredstva za obnovu. Ti su ga postupci samo još više izolirali i bitno doprineli njegovom padu godine 68.

Mogući krivci

Na temelju oskudnih, ali i protivrečnih podataka koje navode razni antički izvori, stvorilo se četiri moguća objašnjenja o uzrocima požara:

1) Neron je, motiviran ludilom, naredio da se Rim zapali kako bi dobio u požaru umetničku inspiraciju; to je najpopularnija verzija koju navodi Svetonije, iako najmanje verojatna;

2) Neron je naredio da se Rim zapali kako bi na njegovim ruševinama sagradio “veći i lepši grad”, odnosno proveo projekt velike obnove; to je verzija koju navodi Kasije Dion; i prva i druga verzija protivreče Tacitu koji je bio neposredni svedok događaja, i u svom tekstu bio skeptičan prema Neronovoj krivnji;

3) požar je izbio slučajno, što je verzija koju većina savremenih istoričara smatra najverovatnijom, s obzirom da su se slični požari – iako ne s tako spektakularnim posledicama – događali i pre i posle u istoriji grada Rima; požar je izbio ubrzo nakon punog meseca, pa je malo verojatno da bi u takvim okolnostima bilo ko rizikovao s njegovim masovnim podmetanjem;

4) požar su podmetnuli hrišćani, odnosno njihova ekstremna frakcija, smatrajući kako će upravo uništenjem Rima ostvariti predskazanja o dolasku Carsva Božjeg.


Telegraf


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorijske crtice...  |  Poslato: 19 Jul 2012, 13:07
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
19. jula 1427. godine umro je despot Stefan Lazarević

NA DANAŠNJI DAN 1427. godine u Glavici kod Kragujevca umro je despot Stefan Lazarević (rođen u Kruševcu 1377), poznat i kao Stevan Visoki, koji je bio sin kneza Lazara koji je sa titulama kneza (1389—1402) i despota (1402—1427) vladao Srbijom.

Slika

NA DANAŠNJI DAN 1427. godine u Glavici kod Kragujevca umro je despot Stefan Lazarević (rođen u Kruševcu 1377), poznat i kao Stevan Visoki, koji je bio sin kneza Lazara koji je sa titulama kneza (1389—1402) i despota (1402—1427) vladao Srbijom.

U svoje vreme je važio za jednog od najboljih vitezova i vojskovođa, a njegova književna dela ga čine jednim od najvećih srpskih književnika u srednjem veku.

Nakon očeve pogibije u Kosovskom boju 1389. godine, kao maloletan je došao na vlast i uz pomoć majke Milice Hrebeljanović je vladao do svog punoletstva 1393. godine.

Kao otomanski vazal, predvodio je srpske pomoćne odrede u bitkama na Rovinama, kod Nikopolja i Angore. Posle bitke kod Angore je od Vizantinaca u Carigradu dobio titulu despota (1402), a krajem 1403. ili početkom 1404. godine, stupio je u vazalne odnose i sa mađarskim kraljem Žigmundom od koga je dobio Mačvu, Beograd (u koji 1405. godine smestio svoju prestonicu), Golubac i druge posede, a kasnije (1411) i Srebrenicu.

Posle velikog poraza kod Angore, otpočeo je građanski rat u Otomanskoj imperiji, ali i sukobi među srpskom vlastelom, prvo između Lazarevića i Brankovića, a potom i između samog Stefana i njegovog mlađeg brata Vuka. Sukobi u Srbiji su se okončali 1412. godine izmirenjem Stefana i njegovog sestrića Đurđa, dok je kao pobednik iz borbi među Osmanlijama izašao 1413. godine Mehmed I, zahvaljujući srpskoj pomoći, nakon čega je, za Srbiju, usledio period mira.

Posle smrti svog sestrića Balše III Balšića, nasledio je Zetu, oko čijih primorskih gradova je vodio rat protiv Mlečana. Pošto nije imao dece, Stefan je na saboru u Srebrenici 1426. godine imenovao svog sestrića Đurđa za naslednika.

Na unutrašnjem planu, on je slomio otpor vlastele, a periode mira je iskoristio za snaženje Srbije u političkom, ekonomskom, kulturnom i vojnom pogledu. On je 29. januara 1412. godine objavio „Zakonik o rudnicima“ – prvi zakon tog tipa u Evropi – sa posebnim delom kojim se uređuje život u, tada najvećem rudniku na Balkanu i jednim od najvećih u Evropi, Novom Brdu. Time je dodatno pojačao razvoj rudarstva, koje je bilo glavna privredna grana tadašnje Srbije, tako da je krajem njegove vladavine Srbija bila jedan od najvećih proizvođača srebra u Evropi.

Na polju arhitekture, nastavlja se razvoj Moravskog stila, koji je započeo u doba njegovog oca gradnjom Ravanice i Lazarice.

Bio je veliki pokrovitelj umetnosti i kulture pružajući podršku i utočište kako učenim ljudima iz Srbije, tako i izbeglicama iz okolnih zemalja koje su zauzele Osmanlije. Pored toga, on je i sam bio pisac, a njegovo najznačajnije delo je „Slovo ljubve“ koje se odlikuje renesansnim crtama.

Pored književnog stvaralaštva samog despota, u ovom periodu se, između ostalih, javljaju Konstantin Filosof i Grigorije Camblak, a razvija se i bogata prepisivačka delatnost (takozvana Resavska prepisivačka škola).


Telegraf


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorijske crtice...  |  Poslato: 20 Jul 2012, 21:58
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
20. jula 1917. potpisana Krfska deklaracija – 1969. prvi čovek kročio na Mesec

NA DANAŠNJI DAN Vlada Kraljevine Srbije i Jugoslovenski odbor potpisali su Krfsku deklaraciju kojom su položeni temelji Jugoslavije, a Amerikanci su uspešno poslali čoveka na Mesec: prvi su bili Nil Armstrong i Baz Oldrin.

Slika

Krfska deklaracija

Krfska deklaracija je dokument koji su 20. jula 1917. doneli Vlada Kraljevine Srbije i Jugoslovenski odbor a čiji stavovi su prihvaćeni tokom Krfske konferencije.

Po odredbama sporazuma, osnovna načela uređenja buduće zajedničke države su bila:

- naziv – Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.
- uređenje – ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija na čelu sa dinastijom Karađorđević.
- teritorija – sva teritorija naseljena Srbima, Hrvatima i Slovencima
- ravnopravna upotreba sva tri imena naroda, azbuka/alfabeta i veroispovesti
- jednakost svih građana
- jednako, opšte biračko pravo i tajno glasanje

Ustav nove države trebao je biti donesen posle zaključenja mira (podrazumevao se poraz Austro-Ugarske) i ustavotvorne skupštine. Uređenje je trebalo biti decentralizovano, a sam ustav je trebao biti donesen kvalifikovanom većinom i uz saglasnost kralja.

Ove odredbe prihvatio je i Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje. Sama deklaracija nije bila obavezujući pravni akt, već je imala više politički i moralni značaj.

Apolo 11 se spustio na Mesec

Apolo 11 (engl. Apollo 11) bila je prva misija sa zadatkom da spusti ljude na Mesečevu površinu, peta misija u okviru američkog Apolo programa sa ljudskom posadom i treća sa ljudskom posadom koja je letela prema Mesecu.

Apolo 11 je lansiran 16. jula 1969. sa tročlanom posadom koju su činili Nil Armstrong, Edvin (Baz) Oldrin i Majkl Kolins. Dana 21. jula 1969, u 2:56 po univerzalnom vremenu, Nil Armstrong je postao prvi čovek koji je zakoračio na Mesec, a ubrzo mu se pridružio i Edvin (Baz) Oldrin. Za to vreme je Majkl Kolins bio u orbiti oko Meseca.

Prva rečenica koju je Nil Armstrong izgovorio na površini Meseca glasila je: “Ovo je mali korak za čoveka, ali veliki za čovečanstvo”.


Telegraf


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorijske crtice...  |  Poslato: 21 Jul 2012, 16:48
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
21.jula 1798. Napoleon Bonaparta posle pobede u bici kod piramida zavladao Egiptom.

Bitka kod piramida je bitka između francuske vojske u Egiptu i Mameluka. Bitka se odigrala 21. jula 1798. kraj piramida. Francusku vojsku je predvodio Napoleon. Francuska vojska je odlučno pobedila višestruko brojniju mamelučku vojsku. Napoleon je u toj bici upotrebio veliku taktičku inovaciju, masivni divizijski kvadrat.

Slika

Uvod

Napoleon je nameravao da ugrozi glavnog neprijatelja Veliku Britaniju, ugrožavajući britansku poziciju u Indiji invazijom Egipta. Egipat je tada bio provincija Osmanskog carstva. Direktorat se složio sa Napoleonovim planom, jer im je odgovaralo da Napoleon nije u Francuskoj. Napoleon je najpre 9. juna 1798. zauzeo Maltu, koja je dotad bila u posedu Jovanovaca. Napoleonova vojska se iskrcala u Aleksandriji 1. jula 1798. Posle zauzimanja Aleksandrije francuska vojska je marširala prema Kairu. Kod piramida kraj Kaira sačekala ih je mnogo veća mamelučka vojska.

Brojno stanje

Mameluci su bili vladari Egipta. Napoleon je direktno ugrožavao glavni grad Egipta i prisilio je Mameluke na odlučnu bitku. Mamelučku vojsku su predvodili Murad beg i Ibrahim beg. Imali su moćnu i jako razvijenu konjicu. Francuza je bilo 25.000, a Mameluci su imali 50.000 do 75.000 vojnika. Murad beg je raspolagao sa 10.000 konjanika. Pratila ih je arapska konjica i 24.000 janjičara. Napoleon je imao jako malo konjice.

Bitka

Napoleon je shvatio da je konjica najvredniji deo mamelučke vojske. Francuzi su imali jako malo konjice. Mameluka je bilo dva do tri puta više od Francuza. Zbog toga je Napoleon morao preći u defanzivu. Smislio je taktičku inovaciju. Organizovao je vojsku u kvadrate sa velikom šupljinom unutra. U centar svake šupljinu je postavio artiljeriju, tovar i konjicu. Napade mamelučke konjice je uspešno odbijao artiljerijskom paljbom iz svakoga kvadrata, koji bi bio napadnut. Mamelučka konjica je stradala u svakom novom napadu i nisu uspevali da razbiju disciplinovanu francusku vojsku u taktičkom poretku masivnih kvadrata. Pošto se umorila mamelučka konjica i nakon nekoliko napada nije uspevala da razbije Napoleonove kvadrate, francuska vojska je krenula u veliki napad na egipatski logor u selu Embebe. Razbila je dezorganizovanu egipatsku pešadiju i naterala je u beg.

Rezultat

Tom bitkom Napoleon je osvojio Kairo i Donji Egipat. Kada je mamelučka vojska u Kairu čula za poraz njihove legendarne konjice pobegli su do Sirije da se reorganizovaju. Tom bitkom završilo je 700 godina mamelučke vlasti nad Egiptom. Admiral Horejšio Nelson je deset dana nakon te bitke potopio većinu francuske flote u bici na Nilu, poznatoj kao bitka kod Abukira.


Iz Wikipedie


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorijske crtice...  |  Poslato: 22 Jul 2012, 13:23
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Vremeplov (22. jul 2012)

Na današnji dan 356. p.n.e. rođen Aleksandar Makedonski.

Slika

Slika

Aleksandar III Veliki, Aleksandar Makedonski, rođen je u Peli, na danšnji dan, 356. p.n.e. Bio je makedonski kralj. Vladao je od 336. do 323. godine p.n.e. Kao makedonski kralj i hegemon Grka osvojio je veliko Persijsko carstvo i sa vojskom stigao do Indije. Aleksandar je imao nameru da udruži Makedonce i Persijance u jedan narod i time spreči buduće sukobe. Posle Aleksandrove smrti u 33. godini, njegovo veliko carstvo se raspalo u ratovima njegovih naslednika. Za 13 godina, koliko je vladao, Aleksandar je stvorio dotad najveće carstvo u istoriji, koje se prostiralo od Makedonije do Indije. Posledice njegovih osvajanja su bile dalekosežne. Veliko Persijsko carstvo je prestalo da postoji, osnivanjem gradova podstaknut je razvoj trgovine i ekonomije na velikom prostoru, od početka njegovih pohoda na Persiju od 334 p.n.e. računa se početak istorijskog razdoblja Helenizma. Aleksandar Makedonski se ubraja među najveće vojne stratege u istoriji, pa je mnogim vladarima i vojskovođama predstavljao životni uzor.


RTS


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorijske crtice...  |  Poslato: 23 Jul 2012, 20:50
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Vremeplov (23. jul 2012)

Vojska turskog sultana Mehmeda Drugog Osvajača poražena, kod Beograda, od hrišćanske vojske pod komandom Janoša Hunjadija jula 1456. godine. Na današnji dan 1914. Austrougarska uputila ultimatum Srbiji. Staljingradska bitka u Drugom svetskom ratu počela 1942. godine.

Slika
Mađarska slika iz 19. veka. U sredini, sa krstom u ruci, je Jovan Kapistran.

Hrišćanska vojska porazila je tursku vojsku sultana Mehmeda Drugog Osvajača kod Beograda, 23. jula 1456. godine. Turska vojska je, posle teškog poraza u odlučujućoj bici prethodnog dana i ranjavanja sultana, odustala od opsade Beograda. Grad je opsedalo oko 150.000 Turaka sa 200 topova, a branila ga je združena hrišćanska vojska u kojoj su se uz srpske odrede, koji su se posebno istakli, borili nemački, ugarski i poljski krstaši, pod komandom erdeljskog vojvode Janoša Hunjadija, koji je u srpskoj epici poznat kao Sibinjanin Janko.

Na današnji dan 1914. godine Austrougarska je uputila ultimatum Srbiji, zahtevajući odgovor u roku od 48 časova, okrivivši je za atentat u kojem je 28. juna 1914. u Sarajevu ubijen austrijski prestolonaslednik Franc Ferdinand. Uslovi ultimatuma bili su ponižavajući i unapred se računalo da ih Srbija kao suverena država neće prihvatiti. Uz podršku Nemačke, Beč je odlučio da Srbiju vojno kazni, najviše zbog jačanja njenog autoriteta u južnoslovenskim delovima Austrougarske. U noti je zatraženo objavljivanje izjave u kojoj se indirektno priznaje krivica za atentat, uklanjanje svih oficira protivnika Austrougarske i dozvola srpske vlade da austrougarska policija vodi istragu na teritoriji Srbije. Srpska vlada je formulisala odgovor koji je, čak i prema sudu nemačke diplomatije, bio remek-delo. Imajući u vidu krajnju iscrpljenost balkanskim ratovima, srpska vlada je prihvatila sve zahteve osim da austrougarski organi vode istragu u Srbiji. Austrougarska je to iskoristila da 28. jula 1914. Srbiji objavi rat, započevši tako Prvi svetski rat.


RTS


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 50 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker