Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 20:45


Autoru Poruka
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorijske crtice...  |  Poslato: 24 Jul 2012, 09:01
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
24. jula 1967. general Šarl de Gol održao je svoj čuveni govor “Živeo slobodan Kvebek!”

NA DANAŠNJI DAN 1967. godine tadašnji francuski predsednik Šarl de Gol održao je u Montrealu čuveni govor “Živeo slobodan Kvebek!”, tokom njegove zvanične posete Kanadi, za koju je zvanični povod bila poseta izložbi Ekspo 1967.

Slika

Dok se obraćao velikoj masi okupljenih sa balkona Gradske većnice Montreala, on je uzviknuo Vive le Québec! („Živeo Kvebek!“), a zatim dodao: Vive le Québec libre! („Živeo slobodan Kvebek!“).

Vive le Québec libre! je bio popularan slogan među ljudima koji su želeli da iskažu svoju podršku suverenitetu Kvebeka.

Okolnosti

Čak i pre de Golovog dolaska, kanadska federalna vlada je bila zabrinuta oko njegove posete. Ranije te godine, francuska vlada nije poslala predstavnika na pogrebnu službu za generalnog guvernera Žorža Vanijea. Ovo je privuklo pažnju u Kanadi, jer su i Vanije i njegova supruga Polen bili lični prijatelji de Gola od 1940, kada je on bio u progonstvu u Londonu. Vlada Lestera B. Pirsona je bila toliko zabrinuta oko mogućeg uplitanja Francuske u unutrašnja pitanja da je ministar Pol Džozef Džejms Martin poslat da poseti de Gola u Parizu ne bi li izgladio veze.

De Gola je pozvao premijer Kvebeka Danijel Džonson. Iako je bio u poseti kao šef države, de Gol nije stigao prvo u glavni grad Kanade, Otavu, kako nalaže konvencionalni politički protokol. Umesto toga, on je avionom stigao u francusku koloniju Sveti Pjer i Mikelon, dva ostvrceta nadomak jugoistočne obale Njufaundlenda, i zatim otplovio na zastavnom brodu sredozemne flote francuske mornarice, krstarici Colbert, kako bi pristigao u glavni grad Kvebeka, grad Kvebek. De Gol je pozdravljen sa entuzijazmom, dok je novi generalni guverner Roland Mičener pozdravljen negodovanjem. U svom govoru, de Gol je govorio o vezama svoje zemlje sa Kvebekom koje „evolviraju“, nagoveštavajući tako svoju podršku separatizmu u Kvebeku.

Sledećeg dana de Gol je stigao u Montreal, gde je putem Chemin de Roy odvežen do gradske većnice, Hôtel de Ville, na trgu Žaka Kartijea u starom Montrealu, gde su ga čekali gradonačelnik Žan Drapo i premijer Džonson. Okupljena masa bila je naelektrisana, oduševljena da vidi lično legendarnog francuskog vođu.

Govor

Raspored nije predviđao da de Gol održi govor te večeri, ali masa ga je zvala; on je rekao gradonačelniku Žanu Drapou: „Moram da se obratim ovim ljudima koji me zovu.“ Pozivajući se na mnoge lične intervjue sa visokim francuskim zvaničnicima kao i na dokumente koje je otkrio, istaknuti profesor Dejl K. Tomson je tvrdio da je de Golova poruka bila isplanirana, i da ju je on naprosto iskoristio kada se ukazala prilika.

De Gol je iskoračio na balkon i dao kratak govor. U ovom govoru je komentarisao kako ga je njegova vožnja niz obale reke Sent Lorens, kada je prolazio pored oduševljenih okupljenih ljudi, podsetila na njegov trijumfalni povratak u Pariz nakon oslobođenja od nacističke Nemačke. Pred kraj govora de Gol je uzviknuo „Vive Montréal! Vive le Québec! (Živeo Montreal! Živeo Kvebek!)“ a zatim je, što je propraćeno ekstatičnom reakcijom mase, dodao: „Vive le Québec libre! Vive le Canada français! Et vive la France! (Živeo slobodni Kvebek! Živela francuska Kanada! I živela Francuska!)“

Govor je prenošen uživo preko radija.

Poruka, iz usta francuskog šefa države, je smatrana ozbiljnim prekršajem diplomatskog protokola. Ona je ohrabrila pokret za suverenitet Kvebeka, i dovela do tenzija između vođstva Kanade i Francuske.

Usledio je medijski i diplomatski bes, zbog čega je de Gol prekratio svoju posetu Kanadi. Sutradan je odleteo nazad za Pariz iz Montreala, umesto da nastavi svoju posetu ka Otavi, ostavljajući Colbert da se vrati za Francusku bez njega.

Ponavljajući slogan kvebečke suverenističke partije, de Gol je, rečima Kanadske enciklopedije, izazvao „veliki diplomatski incident koji je iznudio otkazivanje njegove posete, pokrenuo neverovatnu kampanju francuskog uplitanja u unutrašnje poslove Kanade i, iznad svega, posudio svoj svetski prestiž pokretu za nezavisnost Kvebeka.“

Reakcija

Reakcija mase na de Golovu frazu bila je emocionalna, i bila je opisivana kao „izbezumljena“ (frenzied). Kanađani federalisti, sa druge strane, su pobesneli na impliciranu pretnju kanadskom teritorijalnom integritetu i primili reči kao uvredu hiljadama Kanađana koji su se borili i poginuli na bojnim poljima Francuske tokom dva svetska rata.

Kanadski mediji oštro su kritikovali izjavu, a premijer Kanade, Lester B. Pirson, veteran Prvog svetskog rata i dobitnik Nobelove nagrade za mir je izdao zvanični odgovor u kojem je poručio da „Canadians do not need to be liberated. (Kanađane nije potrebno oslobađati.)“ Novopostavljeni kanadski ministar pravde, Pjer Trudo, javno se zapitao kakva bi bila francuska reakcija da je kanadski premijer uzviknuo „Bretanja Bretanjcima.“

Nakon toga, de Gol nije bio impresioniran Trudoom, poručivši aprila 1968. u telegramu za francuskog ambasadora u Otavi: „Nous n’avons aucune concession, ni même aucune amabilité, à faire à M. Trudeau, qui est l’adversaire de la chose française au Canada. (Nemamo nijedan ustupak koji bismo učinili, ili čak kakvo prijateljstvo, prema gospodinu Trudou, koji je neprijatelj francuske stvari u Kanadi.)“

De Gola je zbog prekršaja međunarodnog protokola kritikovao i veliki deo francuske štampe.

Za članove pokreta za suverenost Kvebeka, sa druge strane, govor je predstavljao prekretnicu, na koju se od tada često pozivaju. Govor se dogodio ubrzo nakon „Tihe revolucije“ i, uzimajući u obzir slabo ekonomsko i političko stanje frankofonih Kanađana u to vreme, podrška stranog šefa države je u očima mnogih dodavala kredibilitet. Govor se dogodio dve godine pre terorističkih napada Fronta za oslobođenje Kvebeka, i devet godina pre nego što je Kvebečka partija dobila kontrolu nad Narodnom skupštinom Kvebeka.

Odluka da se upotrebi slogan

U svojoj knjizi, dr. Dejl Tomson je pisao kako je pred ukrcavanje na Colbert de Gol rekao Ksavijeru Deniou: „Čuće me tamo, biće kao talasi!“ Nedelju dana ranije, poverio se svom sinovcu generalu Alenu de Bojsiou da: „Udariću jako. Pakao će se desiti, ali to mora biti urađeno. Ovo je poslednja prilika za iskupljenje za kukavičluk Francuske“, misleći na događaj na koji je on gledao kao na ostavljanje na cedilu 60.000 francuskih kolonista na milost i nemilost Britancima od strane Francuske, nakon što je ona poražena u Francuskom i indijanskom ratu 1763. godine.

Na putu kući, de Gol je rekao Bernaru Dorenu: „Ovo što se dogodilo je bio istorijski fenomen koji se možda mogao predvideti, ali koji je poprimio oblik koji je samo sam događaj mogao doneti. Naravno, mogao sam, kao mnogi drugi, da se izvučem izgovarajući kakve ljubaznosti ili diplomatske zaobilaznice, ali kada je neko general de Gol, onda on ne može da se provuče sa takvim prečicama. Ono što sam uradio, ja sam morao da uradim.“


Telegraf


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorijske crtice...  |  Poslato: 25 Jul 2012, 17:46
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
25. jula 1943. smenjen je Benito Musolini

NA DANAŠNJI DAN 24. jula 1943. godine italijanski je diktator Benito Musolini primoran, posle sednice Velikog fašističkog veća, da podnese ostavku. Kralj Viktor Emanuele za premijera imenovao maršala Pjetra Badolja.

Slika

Uvod

Premda je 15 godina bio na vlasti i spremao Italiju za rat, njegove oružane snage nespremne su dočekale početak Drugog svetskog rata. Zbog toga je odlučio da odloži ulazak Italije u rat dok ne bude potpuno siguran koja će strana pobediti.

Tek nakon pada Francuske u junu 1940, nadajući se da će rat trajati samo još nekoliko nedelja, stupio je u oružani sukob. Njegova agresija na Grčku u novembru iste godine svima je pokazala da nije ništa učinio kako bi popravio katastrofalno stanje u italijanskim oružanim snagama.

Smena

Učestali italijanski porazi na svim frontovima i anglo-američko iskrcavanje na Siciliju 1943. okrenuli su većinu Musolinijevih kolega protiv njega na sastanku Velikog fašističkog veća 25. aprila 1943. To je omogućilo kralju da mu oduzme mandat. Konstituisana je nova vlada, čiji predsednik je bio maršal Badoljo.

Po kraljevom naređenju Musolini je uhapšen i stavljen u kućni pritvor. Plašeći se mogućnosti da bi Nemci mogli da pokušaju da ga oslobode, Italijani su stalno menjali mesto njegovog boravka.

Oslobođenje

Međutim, 12. septembra 1943. godine nemački padobranci izvršili su desant u blizini hotela “Kampo Imperatore” na planini Gran Saso, u kojem je Musolini bio zatvoren, i oslobodili ga bez ijednog ispaljenog metka. U pripremi ove operacije učestvovao je Hitlerov najsposobniji komandos, pukovnik Oto Skorceni, koji je lično dopratio Musolinija u Berlin.

Nakon spasavanja Musolini je na severu Italije formirao marionetsku državu pod nazivom Republika Salo (Republica di Saló). U toj tvorevini Musolini se vratio svojim ranim socijalističkim idejama i kolektivizaciji. Takođe je naredio likvidaciju nekih fašističkih vođa koji su mu otkazali poslušnost, uključujući i svog zeta, grofa Galeaca Ćana.

Smrt

U aprilu 1945, u trenucima kada su se savezničke snage približavale Milanu, a nemačke povlačile iz Italije, Musolinija su zajedno sa njegovom ljubavnicom Klarom Petači u selu Dongo na jezeru Komo, kod mesta Đulino di Mecegra, 28. aprila 1945. uhvatili italijanski partizani pri pokušaju bega u Švajcarsku.

Streljan je po kratkom postupku. Narednog dana Musolinijevo telo, zajedno s telima drugih poznatih fašista, obešeno je naglavačke u mestima Komo i Milano (u jakim uporištima fašista) kako bi se protivnici fašizma narugali fašistima.

Rat su preživeli Musolinijeva supruga Rakele s dvojicom sinova (Vitorio i Romano) i kćerkom (Eda), udovicom grofa Ćana. Treći sin, Bruno, poginuo je u avionskoj nesreći.


Telegraf


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorijske nedoumice  |  Poslato: 26 Jul 2012, 04:48
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
26. jula 1963. zloglasni zemljotres porušio je Skoplje

Slika

NA DANAŠNJI DAN 1963. godine zemljotres u Skoplju (mk. Скопски земјотрес 1963), momentne magnitude 6,1 koji se dogodio u ovoj jugoslovenskoj republici pobio je 1.000 ljudi, više od 3.000 povredio, a ostavio bez doma između 120.000 i 200.000. U potresu je uništeno između 75 i 80 posto grada.

Činjenice

Potres koji je na lestvici magnitude momenta merio 6,1 (ekvivalentno 6,9 na Rihterovoj skali) zbio se 26. jula 1963. u 4.17 sati prema UTC (5.17 prema lokalnom vremenu) u Skoplju, Socijalistička Republika Makedonija, tada delu SFR Jugoslavije (danas Republika Makedonija). Podrhtavanje je trajalo 20 sekundi i osetilo se duž većine doline reke Vardar.

Vest je iz Skoplja u Beograd preneo u rano jutro 26. jula 1963. dopisnik „Politike“ Jovan Popovski, a odatle su vest preuzele druge agencije. Tim povodom Politika je štampala prvo vanredno izdanje svog časopisa posle Drugog svetskog rata.

Posledice

Nakon nekoliko dana od zemljotresa 35 država zatražilo je od Generalne skupštine Ujedinjenih nacija da uvrsti pomoć za Skoplje na popis svojih agenda. Pomoć u obliku novca, medicinskih, inženjerskih i građevinskih timova i namirnica ponudilo je 78 država.


Telegraf


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorijske crtice...  |  Poslato: 27 Jul 2012, 05:08
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
27. jula 1189. godine u Nišu su se sreli Stefan Nemanja i Fridrih Barbarosa

Slika

NA DANAŠNJI DAN 27. jula 1189. godine u Nišu su se sreli veliki župan Stefan Nemanja i sveti rimski car Fridrih Barbarosa.

Uvod

Posle sloma druge normanske ofanzive na Balkansko poluostrvo (krajem 1185), vizantijski car Isak II (1185 — 1195, 1203 — 1204) je stupio u pregovore sa ugarskim kraljem Belom III oko okončanja neprijateljstava. Napravljen je dogovor da se car oženi Belinom ćerkom Margaritom, a da kao miraz Vizantiji budu vraćeni gradovi i oblasti u moravskoj dolini, koji su većinom bili u Nemanjinim rukama. Ovaj događaj ostavio je Rašku bez jakog saveznika, zbog čega je Nemanja bio primoran da pronađe drugog. Istovremeno je nastavio ofanzivu i širenje svojih oblasti, oslanjajući se na vizantijsku zauzetost pobunom na prostoru današnje Bugarske koju je pomagao.

Pad Jerusalima 02.10. 1187. godine, pokrenuo je III krstaški pohod na Svetu zemlju. Deo krstaša, predvođen svetim rimskim carem Fridrihom Barbarosom, planirao je da prođe kroz Nemanjine zemlje, što je veliki župan pokušao da iskoristi, uzdajući se u neprijateljstvo Fridriha i Vizantije usled sukoba na prostoru današnje Italije. Njegovi izaslanici su na Božić 1188. godine u Nirnbergu, predložili svetom rimskom caru da se sastane sa Nemanjom koji će mu omogućiti bezbedan prolazak i snabdevanje kroz Rašku.

Susret dva državnika

Do susreta dvojice vladara došlo je 27.07.1189. godine u Nišu. Nemanja je u pratnji svog brata Stracimira ponudio Fridrihu 20.000 vojnika spremnih na rat sa Vizantijom i stupanje Raške u vazalne odnose sa Svetim rimskim carstvom. Zauzvrat, Nemanja je tražio da mu se priznaju sva dotadašnja i buduća osvajanja.

Sličnu ponudu su, tom prilikom, izneli i ustanici sa prostora današnje Bugarske, nudeći 40.000 vojnika. Fridrih nije prihvatio ove ponude, tako da nije došlo do stvaranja saveza, ali je ta opcija ostala otvorena, o čemu svedoči i ugovoreno venčanje između Miroslavljevog sina Toljena i ćerke Bertolda od Andeksa, istarskog grofa i titularnog vojvode Hrvatske i Slavonije, do kojeg na kraju ipak nije došlo.

Zaplet

Krstaška vojska je iz Niša nastavila niz Via Militaris ka Serdici i Hadrijanopolju, a iza nje je nastupao Nemanja sa svojim trupama nastavljajući osvajanja Vizantijskih oblasti. Stalni pljačkaški napadi na krstaše doveli su do otvorenih neprijateljstava i Fridrihove snage novembra 1189. godine, posle opsade, zauzimaju Hadrijanopolj i otpočinju sa pripremama za udar na Carigrad.

Zbog toga dolazi do obnove pregovora o savezu sa Nemanjom i ustanicima sa prostora današnje Bugarske, a Fridrih pokreće i svoju flotu (na čelu sa njegovim sinom Henrikom (1191 — 1197)) ka Carigradu, da bi izvršio pomorsku blokadu vizantijske prestonice, koju je uz pomoć Srba i Bugara planirao da napadne. Međutim, ove akcije bivaju prekinute 14. februara 1190. godine kada dolazi do zaključenja mirovnog ugovora po kome su krstaši prebačeni u Malu Aziju da nastave svoj pohod ka Jerusalimu.

Oslobođen opasnosti od Fridrihovog napada, Isak II pokreće svoje trupe, prvo ka prostoru današnje Bugarske, a potom i ka Nemanji koji je u međuvremenu osvojio Pernik, Zemen, Velbužd, Žitomisk, Stobi i Skoplje. Vizantijska vojska je nadirala sa juga i Nemanja se pred njom povlačio, da bi negde na Južnoj Moravi (u jesen 1190. ili početkom 1191. godine) došlo do bitke u kojoj je Vizantija odnela odlučnu pobedu. Nemanja se nakon toga povukao, dok su Vizantinci opustošili taj deo Raške, spalivši i jedan Nemanjin dvorac, najverovatnije nedaleko od današnje Kuršumlije.

Rasplet

Posle tih dejstava, došlo je do sklapanja mira, prema kome je Nemanja morao da vrati Pernik, Zemen, Velbužd, Žitomisk, Stobi, Skoplje, Niš, Ravno i kontrolu nad pravcem Via Militaris. Nemanji su priznata ranija osvajanja (Kosovo sa Lipljanom, Metohija do Prizrena), ali i nasledstvo krune njegovog srednjeg sina Stefana, koji dobija titulu sevastokratora i Isakovu bratanicu Jevdokiju za ženu, a ne najstariji Vukan.

Kontraverza

Jedna kontraverza i dalje prati ovaj događaj. Naime, predanje kaže da su se njih dvojica sastali nasamo i razgovarali u četiri oka. Međutim, ako je to tačno, nejasno je na kom jeziku su pričali. Zvanična istoriografija poriče bilo kakvu mogućnost da je Nemanja znao nemački, dok Fridrih nije mogao znati srpski. Kao i obično, ovo je postala osnova za brojne spekulacije, ali jedno je sigurno: ako su se zaista sastali nasamo, onda je ili Nemanja znao neki dodatni jezik pored maternjeg što bi posvedočilo njegovom višem obrazovanju od onoga što se obično smatra, ili je Barbarosa znao kako se na srpskom prevodi njegovo prezime.


Telegraf


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorijske crtice...  |  Poslato: 28 Jul 2012, 06:12
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
28. jula 1330. Srbi su masakrirali bugarsku vojsku kod Velbužda

NA DANAŠNJI DAN 28. jula 1330. godine (i tada, kao i danas, taj dan je pao na subotu) Srbi – predvođenih kraljem Stefanom (1322—1331) i njegovim sinom mladim kraljem Dušanom (kralj 1331—1346, car 1346—1355) – su u bici kod Velbužda porazili, uništili i masakrirali bugarsku vojsku – predvođenih carem Mihajlom III Šišmanom (1323—1330).

Slika

Povod za bitku

Kralj Stefan Dečanski bio je uvučen u unutrašnje vizantijske sukobe u kojima se protiv Andronika II (1282—1328), koga je podržavao srpski kralj, digao njegov unuk Andronik III. Njihov sukob se definitivno okončao 1328. godine porazom i zbacivanjem sa prestola starog cara, a novi car je Srbiju, kao saveznika svoga dede, smatrao neprijateljem. On je 1330. godine sklopio savez sa bugarskim carem Mihajlom Šišmanom (Asen III), prema kome su oni zajedničkim snagama trebali da napadnu Srbiju, u leto iste godine.

Zauzimanje položaja i početni raspored trupa

Srbiju je prvo napao car Andronik III početkom jula 1330. godine. Međutim, vizantijske operacije su bile koncentrisane na oko same granice, bez dubljih prodora, tako da je Andronik najverovatnije očekivao ishod bugarskih akcija. Plan je u suštini bio veoma jednostavan: Srbiju je trebalo napasti sa obe strane i tako priklještenu je lakše savladati. Međutim od samog početka vizantijski car ovaj plan nije poštovao, pa je svoju vojsku zaustavio u Pelagoniji i čekao.

Bugari su krenuli na južne delove Srbije, prema Strumi i Bregalnici, svakako sa namerom da se sa te strane povežu sa Vizantincima i zajednički nastave napade. Stefan Dečanski je odlučio da preduhitri njihovo spajanje i napadne prvo Bugare, zbog čega je grupisao svoje snage na Dobričkom polju, kod ušća Toplice u Južnu Moravu, očekujući bugarski napad sa severa. Bugarski car Mihajlo, je pre napada na Srbiju sa vojskom otišao do Vidina, najverovatnije da bi prihvatio tatarske i vlaške saveznike, nakon čega je krenuo ka jugu, prešao je srpsku granicu kod grada Zemlina, na Strumi. Kada je primio podatke o njegovom kretanju, kralj Stefan je pokrenuo vojsku sa namerom da ga presretne, zaustavivši se usput u crkvi svetog Đorđa u Starom Nagoričanu i Sarandoporskom manastiru. Na reci Kamenci je sačekao ostatak svoje vojske i stupio u bezuspešne pregovore sa Bugarima. Tu je svakako primio i vesti, da disciplina u šarenoj bugarskoj vojsci nije najbolja i da su se mnogi vojnici rasuli po okolini u potrazi za hranom.

Sa druge strane, Bugari su videli da Stefanova vojska nije brojčano jača od njihove, ali nisu znali da se očekuju pojačanja, zbog čega su potcenili njenu snagu i bili sigurni u pobedu. Stefan je sa druge strane, namerno oklevao šaljući Bugarima pregovarače sa porukom u kojoj poziva bugarskog cara da odustane od napada i da se zadovolji sa onim što ima u Bugarskoj.

„Budi zadovoljan sa svojim, da to dobro bude, a ne želi drugo, što Bog drugima darova, jer dolaziš u sukob sa Bogom, kao onaj koji smućuje i ratuje ono, što je od njega dobro razdeljeno.“ (Grigorije Camblak)

Ovim pregovorima, Stefan je postigao svoj cilj, odloživši početak bitke dok mu ne stignu očekivana pojačanja. Istovremeno je Bugare ubedio da mu je vojska slaba, zbog čega mora da pregovara, tako da se dobar deo njihovih nalazio po okolnim selima i pljačkao, dok je srpski kralj naredio da počnu pripreme za bitku.

U zoru 28. jula, pristigla su i poslednja odeljenja srpske vojske kojima je kralj dao mali odmor, da bi oko 7 sati izjutra kod Velbužda (današnjeg Ćustendila), napao Bugare svom snagom.

Tok bitke

Bugari se uopšte nisu nadali srpskom napadu, pogotovu ne nakon pregovora, a ima mišljenja da je čak i primirje bilo ugovoreno, ali ga Stefan nije ispoštovao. Obe vojske su na dan bitke bile brojčano podjednake i svaka je brojala oko 15.000 vojnika, što su za to doba bila poprilične armije. Podatke o bugarskoj vojsci daje i Orbini: „… jer je bio sakupio dvanaest hiljada Bugara i tri hiljade Vlaha“, dok sam Dušan navodi da je brojala do 80.000 ljudi, nasuprot srpskih snaga kojih je bilo do 15.000.

Iznenadni srpski napad zatekao je Bugare potpuno nespremne, tako da njihovi redovi nisu izdržali ni prvi nalet srpske vojske, već su odmah raspali i otpočeli neorganizovano povlačenje, što je srpska vojska iskoristila i u potpunosti ih razbila. U borbi su se naročito istakli odredi pod vođstvo mladog kralja Dušana. Za njegove strelce, savremeni srpski opisivač bitke navodi: „… oni su streljali sa obe ruke i nikako nisu grešili“. Pored njih, pod njegovom komandom Orbini navodi i 1300 nemačkih najamnika, od čega je bilo 300 konjanika iskusnih u borbama, koji su jurnuli pravo ka delu bugarske vojske u kome se nalazila carska zastava i sam car Mihajlo.

Mihajlo je pokušao da sredi redove svoje vojske, ali kada u tome nije uspeo i on sam je krenuo da beži. Tokom bežanja, on je pao sa konja, tako da ga je srpska potera sustigla i ubila, nakon čega ga je odnela srpskom kralju. Stefan Dečanski je svog protivnika sahranio crkvi svetog Đorđa u Starom Nagoričanu, a na mestu na kome se pred bitku nalazio njegov šator, podigao je crkvu koja je uništena u Drugom svetskom ratu. Ostatke bugarske vojske, okupio je u radomirskom kraju Mihajlov brat Belaur (Zmaj, na rumunskom).

Smrt bugarskog Cara Mihaila

U istorijskim izvorima, postoje tri verzije hvatanja i smrti bugarskog cara Mihajla, po Grigoriju Camblaku, on je bio uhvaćen živ, nakon čega je izveden pred Dušana koji ga je ubio. Delimična potvrda ovoga se može naći i u rečima samog Dušana, koji navodi da je on Mihajlu odrubio glavu.

„Car bugarski bi uhvaćen od srpskih vojnika i bi priveden k sinu carevu, Stefanu, koji je tada pokazivao u borbi veliku hrabrost, i tu se liši života bedno.“ (Grigorije Camblak)

Po drugoj verziji koju navodi Danilov učenik, caru se tokom bega konj sapleo i pao, nakon čega su ga sustigli srpski vojnici i ubili.

„A car Mihailo videvši padanje svojih vojnika, poče bežati, i kada je bežao, sila Gospodnja sape noge njegovu konju, i spavši sa konja sakruši sve telo svoje. I tako videvši vojnici gospodina kralja njegovo padanje, priskočivši ubiše ga svojim oružjem, i tako izdahnu. I položivši telo njegovo na konja, prenesoše ga ka gospodinu svome kralju.“ (Danilov učenik)

Po Mavru Orbiniju, Mihajlu se konj sapleo u begu, nakon čega je on pešice pobegao u šumu, gde su ga uhvatili srpski vojnici koji su se sklonili u šumu, pošto su ranjeni u borbi. Nakon bitke su ga odveli pred kralja Stefana Dečanskog i on je tokom razgovora umro božijom voljom.

„U ovoj bici bio je ranjen i oboren s konja bugarski car Mihajlo. Ali pošto ga nisu tada prepoznali, kasnije ga je našao jedan slovenski konjanik među onima koji su se zbog rana bili sklonili u šumu, gde su ležali na zemlji jer se nisu mogli maknuti s mesta. Kad je bio doveden pred kralja Stefana, koji je s drugima stajao tu blizu, Stefan mu je rekao da ga je pravedni sud božji doveo to toga. Jer je on zbog velike oholosti i bez ikakvog razloga hteo da zauzme kraljevstvo koje mu nipošto nije pripadalo. Na to Bugarin ništa ne odgovori, već obrati pogled prema njemu, podigne prst prema nebu i reče: „Neka se ispuni volja božja“. Izrekav to, izdahne.“ (Mavro Orbini).

Posle bitke

Bugarski poraz je bio potpun, armija potpuno razbijena, mnogi pobijeni ili zarobljeni, a sam car je poginuo.

„A ovi posle velike bitke i strašne borbe koja je bila toga dana, i od prolivanja tolike krvi tih bezbožnih i poganih naroda, koji su došli na srpsku zemlju sa ovim carem, reći ću da se i sama ta reka Struma sva izmenila u krv, jer behu sasecani kao i poljska trava,…“ (Danilov učenik)

Nakon bitke je najpre se prikupljen sav plen na jedno mesto.

„A sutradan posle te silne bitke, pošto je bio sabran ceo sabor ovoga previsokoga kralja u dan nedeljni, i u prvi čas dana, pošto su prinosili vojnici njegovi mnogo zlato i carske haljine i nebrojeno bogatstvo, prekrasne konje ovoga bugarskog cara i sile njegove, što se podigoše na otačastvo ovoga previsokoga, jer evo svu slavu njihovu i bogatstvo, koje imađahu,…“ (Danilov učenik)

Potom su pred kralja Stefana izvedene zarobljene bugarske velmože, kojima je pokazan njihov mrtvi car.

„I sve velmože toga cara, koje uhvatiše u ratu, sve ove privedoše pred lice gospodina kralja, imajući železne okove na svojim nogama. Mnogi od njih nisu verovali da je pogubljen car njihov, no su mislili da je izbegao smrti u toj velikoj borbi, i iznenada zapovedi gospodin kralj da se iznese mrtvo telo ovoga cara. A oni videvši istinu, gorko zaplakaše,…“ (Danilov učenik)

Ovi Stefanovi potezi, trebali su da ubede Bugare da je dalji otpor uzaludan, pošto im je car mrtav. Srpski kralj je došao na ideju da na bugarski presto vrati svoju sestru Anu (Nedu), koju je nekoliko godina ranije oterao pokojni car Mihajlo. On je sa njom imao sina Jovana Stefana koji je trebalo da postane novi car Bugarske, a pošto je tada bio maloletan, regentsku vlast bi vršila sama Ana (Neda).

Vest o srpskoj pobedi stigla je i do vizantijskog cara Andronika III, koji se odmah odlučio da odustane od daljeg vojnog pohoda na Srbiju. On je glavninu svojih snaga povukao iz Makedonije i usmerio ka Bugarskoj, dok je zoni dotadašnjih operacija ostavio samo nekoliko manjih garnizona, koje je kasnije mladi kralj Dušan isterao.

Srpska vojska je nakon bitke nastavila da nastupa za Bugarima koji su se povlačili, a do kralja Stefana je stigla i vest da su Vizantinci odstupili od srpske granice i okrenuli se Bugarskoj. Kod Izvora, nedaleko od Radomira, bugarski boljari su sačekali srpskog kralja i zatražili mir. Deo Bugara je čak ponudio Stefanu da dođe do ujedinjenja Srbije i Bugarske, ali je on to odbio i zadovoljio se vraćanjem svoje sestre i njenog sina na bugarski presto, čime su Bugari dobili veoma povoljan mir u odnosu na jačinu poraza koji su pretrpeli. On nije menjao druge slojeve unutrašnje uprave u Bugarskoj, već je zadržao postojeće stanje, a svoju sestru sa sinom je poslao u Trnovo u pratnji jednog srpskog odreda. Što se teritorijalnih proširenja tiče, Srbija se gotovo i nije proširila na račun Bugarske, osim nekih ispravki granice i dobijanja Niša.

Rezultati pobede

Srbi su ovom pobedom postigli veoma mnogo. Bugarska je bila oslabljena i svedena u granice između Dunava i Marice, tako da više nije bila u stanju da ofanzivno deluje ka vardarskoj dolini. To je značilo da je Srbija sebi potpuno obezbedila posed Makedonije i nesmetan pravac delovanja ka Egejskom moru. Sa caricom Anom je u Bugarsku došao i srpski politički uticaj, tako da se Trnovu posle bitke moralo voditi računa o držanju Srbije i njenim interesima.

Posledice po Srbiju

Kraljevina Srbija pobedom kod Velbužda, gotovo i da se nije proširila, a izostalo je očekivano pljačkanje po Bugarskoj, kao i dodela novih titula i poseda ratobornoj vlasteli. Kralju Stefanu je situaciju dodatno komplikovao njegov sin i naslednik Dušan, koji se istakao tokom same bitke, zbog čega je zadobio naklonost vlastele. Da bi primirio nezadovoljstvo među vlastelom, Stefan je poslao vojne odrede predvođene mladim kraljem Dušanom u Makedoniju, da povrate nekoliko gradova koje je Andronik III u svom kratkotrajnom pohodu zauzeo i potisnu Vizantince.

Ovo je međutim samo privremeno smirilo tenzije u kraljevini Srbiji. Stefan je osećao nezadovoljstvo vlastele njegovom vladavinom i sumnjao da će Dušan stati na njihovo čelo i pokušati da ga obori sa vlasti, pogotovo što se pokazao kao vrstan vojskovođa i kod Velbužda, ali i 1329. godine protiv odreda bana Bosne Stefana II (1322—1353). Zbog toga mu je dodelio na upravu Zetu, ne bi li ga umirio, ali je to samo ubrzalo predstojeće događaje. Oko Dušana se u Zeti okupljala nezadovoljna vlastela, a do njega su stizali i glasovi da Stefan planira da ga razbaštini i za svog naslednika imenuje svog mlađeg sina iz drugog braka, Sinišu. Svega par meseci kasnije, u jesen 1330. godine, otpočela su neprijateljstva među njima i uskoro je Stefan upao u Zetu sa vojskom, u nameri da predupredi Dušanov pokušaj da ga zbaci. Dušan se pred njime povukao, nakon čega su otpočeli pregovori i došlo je do zvaničnog pomirenja između njih dvojice, ali to nije bio kraj njihovih sukoba. Iako su se stvari vratile na pređašnje stanje, napetost je ostala, zbog čega je Steafan uporno insistirao da se Dušan pojavi na njegovom dvoru, što je ovaj uporno izbegavao plašeći se za svoj život, a razmišljao se i da pobegne iz Srbije. Na kraju se odlučio da pokuša sa iznenadnim udarom zbaci oca sa vlasti. On je sa manjim odredom odabranih ljudi napao Nerodimlje 21. avgusta 1331. godine i zauzeo kraljevski dvor, dok su njegove potere u Malom ili Velikom Petriču zarobile kralja Stefana koji je pokušao da se spase bekstvom. On je sa porodicom zatvoren u Zvečan, a Dušan se 8. septembra (Mala Gospojina) ovenčao za kralja u dvorcu Svrčin. Stefan je preminuo u Zvečanu pod nerazjašnjenim okolnostima 11. novembra, a njegova druga supruga Marija i mlađi sin Siniša su ostali da žive na dvoru.

Promenu vlasti u Srbiji, iskoristila je bugarska vlastela koja je zbacila sa vlasti Dušanovu tetku Anu (Nedu) i njenog sina Jovana Stefana, a za novog cara je izabran jedan od najviđenijih velmoža Jovana Aleksandra (1331—1371), čime su praktično poništene sve tekovine bitke na Velbuždu. Novi bugarski car nije želeo rat sa Srbijom, zbog čega je otpočeo pregovore sa novim srpskim kraljem, koji su rezultirali Dušanovom ženidbom Aleksandrovom sestrom Jelenom, na Uskrs 1332. godine.

Bitka na Velbuždu u narodnoj pesmi

O značaju bitke kod Belbužda, svedoči i činjenica da se svest o njoj očuvala u narodnoj poeziji sve do XIX veka. U pesmi iz Vukovog zbornika „Ban Milutin i Duka Hercegovac“ peva se o pogibiji bugarskoga kralja Mihajla i o tom kako je car Stepan seo „u zemlju bugarsku“ i „umirio zemlju Bugariju“. U Bosni je, u zborniku B. Petranovića (III), zabeležena i druga pesma o „Caru Dušanu i kralju Mihajilu“.

(Telegraf.rs / Wikipedia)


Telegraf


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorijske crtice...  |  Poslato: 29 Jul 2012, 12:35
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
29. jula 1890. ubio se Vinsent van Gog

NA DANAŠNJI DAN 29. jula 1890. godine ubio se jedan od trojice najvećih slikara postimpresionizma i jedan od najcenjenijih slikara uopšte – Vinsent van Gog.

Slika

Rođen 30. marta 1853, a poreklom iz Holandije, bio je teolog i sveštenik u rudniku i slikao je rudare tamnim mrkozelenim bojama.

Posle kratke pariske impresionističke faze kada rasvetljava paletu i napušta socijalne teme, Van Gog odlazi u Arl, na jugu Francuske, gde započinje njegov arlezijski period. Kopirao je Milea, Gogena i Lotreka.

Intenzivno je koristio crvenu i zelenu boju i povodom svoje slike “Kafana noću” piše svom bratu Teu u Parizu: “Soba je krvavocrvena i tamnožuta, u sredini je zeleni bilijar i četiri svetiljke limunove boje, koje bacaju narandžastozelenu svetlost. Svuda se bore najrazličitije zelene i crvene boje: u sitnim likovima protuva koje spavaju, u praznoj i žalosnoj sobi… Pokušao sam da crvenim i zelenim izrazim strašne strasti ljudske duše.”

Van Gog je začetnik kolorističkog ekspresionizma. Kada je Pol Gogen došao u Arl počeo je da slika zajedno sa Van Gogom, ali ubrzo njih dvojica počinju da se svađaju. Gogen napušta Van Goga, koji očajan odseca sebi uvo i kasnije završava u duševnoj bolnici Sen Remi.

Na slikanju u prirodi kada mu nije išlo od ruke, u svojoj 37. godini ubio se iz pištolja koji je uvek nosio da se brani od šumskih životinja.

Slika “Seljanka” iz njegovog ranog holandskog perioda (mart 1885) nalazi se u beogradskom Narodnom muzeju.


Telegraf


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorijske crtice...  |  Poslato: 30 Jul 2012, 03:05
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
30.jula 1898 - Umro je nemački državnik Oto fon Bizmark-Šenhauzen, ujedinitelj Nemačke.

Prvi kancelar ujedinjenog nemačkog carstva, poznat kao "gvozdeni kancelar", bio je predsednik vlade punih 28 godina, do 1890. kada je na zahtev cara Vilhelma II podneo ostavku.

Slika

Otto Eduard Leopold von Bismarck-Schönhausen (od 1865. grof, od 1871. knez (Fürst) od Bismarck-Schönhausena, od 1890. vojvoda lauenburški) (Schönhausen, 1. travnja 1815. – Friedrichsruhe, 30. srpnja 1898.) je jedan od najvažnijih vođa u 19. stoljeću; kao kancelar pruskoga kraljevstva (1862. – 1890.) ujedinio je Njemačku serijom pobjedonosnih ratova poslije kojih postaje prvi kancelar (1871. – 1890.) njemačkoga carstva.

U početku je bio političar duboko konzervativnih, aristokratskih i monarhističkih gledišta, koji se borio protiv rastućeg socijal-demokratskog pokreta 1880-ih godina, stavio je izvan zakona više organizacija i pragmatično uveo starosne mirovine, zdravstveno osiguranje, kao i radničko osiguranje u slučaju nesreće. Postaje poznat pod nadimkom Željezni kancelar i smatra ga se jednom od najvažnijih figura u njemačkoj povijesti.

Mladost i dolazak na vlast

Bismarck je rođen kao Otto Eduard Leopold grof von Bismarck (Otto Eduard Leopold Graf von Bismarck) u Schönhausenu. Studirao je pravo na sveučilištima u Getingenu i Humboltu, kao i na sveučilištu u Berlinu. Oženio je Johannu von Puttkamer 1847. godine. U njihovom dugom i sretnom braku je rođeno troje djece.

Oduševljen zbog propasti revolucionarnih pokreta 1848. godine u njemačkim državama, izabran je u pruski parlament 1849. godine. Postavljen da predstavlja Prusku u Frankfurtu na Majni, Bismarck postaje sve više uvjeren da je ujedinjena njemačka nacija, koju bi predvodila Pruska, važan cilj što se u to vrijeme smatralo liberalnim ciljem. Poslije ovog položaja, bio je postavljen za veleposlanika u Petrogradu, u kome se sprijateljio sa svojim budućim protivnikom, Aleksandrom Gorhakovim, i u Parizu. Godine 1862., pruski kralj Vilim I. postavio ga je za premijera i ministra vanjskih poslova Pruske, kao rješenje sukoba između sve liberalnijeg parlamenta i kralja.

Ujedinjenje Njemačke

Veličina uloge Bismarcka kao ujedinitelja Njemačke veoma je kontroverzna tema među povjesničarima. Također, postoji mnogo rasprava je li to bilo ujedinjenje Njemačke ili proširenje Pruske. Ono što je izvjesno, Bismarck je djelomično odgovoran za početak više ratova koji su vodili do dramatične promjene u političkoj strukturi Njemačke. Prvo, uz suradnju Austrije, Schleswig i Holstein su odcjepljeni od Danske u ratu. Mirovni ugovor je zaključen u Beču 30. listopada 1864. godine. Već 1865. Austrija je primorana prepustiti Pruskoj kontrolu nad sjevernim zemljama, a 1866. Bismarck napada Austriju i brzo ju pobjeđuje u bitci kod Königgrätza, priključivši Hannover, Hesen-Kasel, Nasau i Frankfurt Pruskoj formirajući tako Sjevernonjemačku konfederaciju.

Pošto je Bismarck izazvao Francusku, kojom je u to vrijeme vladao Napoleon III., izbio je Francusko-pruski rat, tijekom kojega su se južnonjemačke države, koje su smatrale Francusku agresorom, pridružile Sjevernonjemačkoj konfederaciji u borbi protiv Francuske. Francuska je pretrpjela ponižavajući poraz, i Vilim I. biva okrunjen kao njemački imperator u Dvorani ogledala u Versaillesu, koja je služila kao središte pruske armije. Bismarck je time zakonito stvorio Njemačko Carstvo pod vodstvom Pruske uz isključenje Austrije.

Kancelar

Slavljen kao nacionalni heroj, Bismarck postaje prvi kancelar novog njemačkoga carstva. U vanjskoj politici posvećuje se očuvanju mira između europskih sila Francuske, Austrije, Njemačke i Rusije. Bismarck je vjerovao da središnja pozicija Njemačke u Europi može biti uzrok njenog razaranja u slučaju bilo kojeg rata.

Na unutrašnjem planu bio je zabrinut pojavljivanjem dvaju novih političkih stranaka: Katoličke stranke centra, i Socijaldemokratske stranke Njemačke. Bitka protiv katolicizma koja je započela 1872. godine, pod imenom "Kulturna borba" (Kulturkampf) uglavnom je bila promašaj. Bismarck je napao socijaldemokrate na dvije fronte: socijaldemokratska stranka i njezine organizacije su stavljene izvan zakona, dok je radničkoj klasi dano vrlo napredno zakonodavstvo koje je omogućavalo zdravstveno osiguranje, osiguranje u slučaju nesreće na radu, kao i starosne mirovine.

Na izborima 1890. godine i Katolička stranka centra i socijaldemokrati osvajaju mnogo glasova, a Bismarck daje ostavku na zahtijevanje njemačkoga cara Vilima II., koji je došao na prijestolje 1888. godine. Bismarck je proveo svoje posljednje godine pisajući memoare (Gedanken und Erinnerungen; "Razmišljanja i sjećanja"). Umro je u 83. godini života 1898. godine u Fredrihsruhu.

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata Njemačka ratna mornarica imala je ratni brod imenovan u njegovu čast, Bismarck, kao i Njemačka carska mornarica čija su dva broda nosila njegovo ime. Također, mjesto Bismarck, Sjeverna Dakota, nosi njegovo ime, kao i Arhipelag Bismarck i Bismarckovo more kod bivše njemačke kolonije Nove Gvineje, te više ulica i škola u Njemačkoj.


Iz Wikipedie


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorijske nedoumice  |  Poslato: 31 Jul 2012, 04:53
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
31. jula 1648. poginuo je Vuk Mandušić – slavni uskočki vojvoda

NA DANAŠNJI DAN 31. jula 1648. godine poginuo je Vuk Mandušić, srpski uskočki vojvoda (harambaša) u Dalmaciji (okolina Šibenika, sada selo Bribir do Bribirskih Mostina) iz 17. veka, koji je ratovao u službi Mletačke republike protiv Turaka, za vreme Kandijskog rata.

Slika

U mletačkim izvorima se spominje kao pravoslavni Morlak (Vlah), kako su tada nazivali Srbe. Sa svojim četama je prodirao na tursku teritoriju, pljačkao i ubijao Turke. Kažu da je u Krajini cenjen “više no iko drugi”. Poginuo je u borbi s njima 1648. kod utvrđenja u Zečevu.

Vuk Mandušić je jedan od likova u Njegoševom “Gorskom vijencu”.

Dela

Prvi podatak o Vuku Mandušiću imamo iz februara 1648, kad je mletačka vojska (7.000 vojnika, 600 konjanika i 200 draguna) oko 15. februara krenula u pohod iz Šibenika na Drniš, u tom području važnu tursku vojnu bazu. Među krajiškim zapovednicima je i Mandušić, koji je uz don Stipana Sorića, također poznatog četovođu, vodio mletačku predhodnicu od 1.000 krajišnika.

Čikolu su pregazili kod Ključa pod borbom i zatim se borbena linija razvila preko Miljevaca. Sa svojim krajišnicima prvi su nastupali Sorić i Mandušić, za njima odred draguna i dva bataljona konjaništva, zatim pešadija u četiri korpusa i bataljon strelaca. Od pozadi je nastupala zaštitnica od tri korpusa i konjaništvo.

Turci su se hrabro borili, ali je njihova odbrana ipak razbijena. Kad je izbila pobuna u Drnišu, Turci su pobegli iz te njihove važne baze, a Mlečani ga zaposeli. U daljem napredovanju mletačka vojska je zauzela Knin i Vrliku.

Oko 15. marta 1648. mletačka vojska u jačini oko 10.000 ljudi opkolila je Klis, tvrđavu dobro utvrđenu i opskrbljenu barutom, hranom i vodom koju je branio sandžak-beg kliški Mehmed s 600 ljudi. Osvajanje je počelo 16. marta kad su krajišnici zauzeli Greben, mesto uz samu tvrđavu. Sledećih dana Klis je napadan uz pomoć topova. Braniteljima je pokušao priteći u pomoć bosanski paša Tekijeli s dve hiljade ljudi, ali su ga do čekali Sorić i Mandušić, potukli njegovu vojsku i terali ga do Dugopolja.

Klis se predao 30. marta pod uslovom da opsednuti mogu slobodno otići bez oružja i opreme. Mandušić je osobito stekao slavu pohodom na Ključ, grad u Bosni na levoj obali Sane u maju 1648. Taj pohod može se uporediti s najsavremenijim gerilskim ratovanjem.

Smrt

Krajem jula 1648. oko 4.000 turskih ratnika provalilo je u Ravne Kotare, sve do Biograda i Turnja. S opljačkanim stvarima i plenom vraćali su se prema Kninu. Po naredbi providura Foskola, harambaše Mandušić i Ilija Smiljanić krenuli su prema Zečevu, kako bi tamo dočekali Turke i oteli im plen.

U bici, koja se do­godila na Zečevu 31. jula 1648, poginuo je Vuk Mandušić. O tom događaju je 1. avgusta u Zadru podneo izveštaj harambaša Smiljanić i isti dan u Šibeniku harambaša Matija Mihaljević, rodom iz Drniša. Sledećeg dana u Šibeniku je saslušan harambaša Martin Milković.


Telegraf


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorijske crtice...  |  Poslato: 01 Avg 2012, 05:45
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
1. avgusta 1936. otvorene su Letnje olimpijske igre u Berlinu

Slika

NA DANAŠNJI DAN 1. avgusta 1936. godine otvorene su XI Letnje olimpijske igre u Berlinu, u Nemačkoj.

Iako je se to dogodilo pre njenog dolaska na vlast, Nacistička partija je iskoristila priliku da promoviše svoju ideologiju. Posebno je poznat dokumentarni film “Olimpija” proslavljenje nemačke rediteljke Leni Rifenštal, koji je po opštoj oceni izvrstan dokumentarni film ali ujedno i propagandni materijal vladajuće ideologije u tadašnjoj Nemačkoj.

Na ovim su Igrama po prvi put Olimpijski plamen štafetno prenosili sportisti, i to iz Grčke pa sve do olimpijskog stadiona u Berlinu. Štafetno prenošenje baklje je od tog trenutka uobičajena praksa na svim OI. To su bile i prve Igre koje su se prenosile uživo putem televizije. Kako u to vreme gotovo da nije bilo televizijskih aparata u privatnom vlasništvu, gledaoci su mogli pratiti Igre na ekranima postavljenim po gradu Berlinu.

Igre je obeležila potpuna dominacija nemačkih sportista, na radost samih nacista čija je propaganda o “višoj rasi” i nemačkom narodu kao cvetu te rase time dobijala na potvrdi. Nemci su “pokupili” ukupno 89 medalja – od toga 33 zlatne – i bili ubedljivo ispred drugoplasiranih Amerikanaca koji su uzeli 59 medalja od kojih 24 zlatne. Zanimljivo, Mađarska je bila trećeplasirana. Kraljevina Jugoslavija je uzela samo jednu medalju, srebrnu.

Ova, 11, Olimpijada, ostala je upamćena i po velikom skandalu, koji je više fabrikacija tadašnjih zapadnih medija nego što ima realno uporište u činjenicima. Naime, kako su zapadni mediji preneli, Hitler je odbio da se rukuje sa crncem Džesijem Džejmsom, Amerikancem koji je osvojio zlato u trci na sto metara, te da je napustio stadion zbog njegove pobede.

Istina je ipak, nešto drugačija. Adolf Hitler je jutro pre početna nadmetanja napomenuo da želi da pozdravi samo nemačke olimpijce, ali je MOK insistirao da pozdravi ili sve, ili nikoga: Hitler se opredelio za ovo drugo.

I sam Džesi Džejms je imao šta da kaže na ovo.

- Hitler je imao određeno vreme za dolazak na stadion, i određeno vreme za odlazak. Desilo se da je morao da napusti stadion pre dodele medalja za trku na 100 metara. Ali, pre nego što je otišao, ja sam bio na putu da dam izjavu za novinare i prošao sam pored njegove lože. On mi je mahnuo, i ja sam njemu. Mislim da je neukusno kritikovati tog čoveka zbog toga što mi nije lično dodelio medalju – rekao je on.

Zanimljiv je bio i nastup atletičara Koreje, koji su bili prisiljeni da nastupe pod “japanizovanim” imenima i pod zastavom Japana, države koja je prisilno anektirala njihovu zemlju 1910. godine. Tako su čak dvojica Korejskih maratonaca osvojili medalje, ali za – Japan.

Ostalo je zabeleženo i da su francuski sportisti na otvaranju Igara, na današnji dan, Hitlera pozdravili nacističkim pozdravom.

Ovo su prve velike Olimpijske igre koje su poslužile kao model za sve potonje: svaka potonja – na ovaj, ili onaj način – kopira Igre u Berlinu. I sam Pjer de Kuberten – utemeljitelj moderne Olimpijade i tada počasni predsednik MOK-a – razmišljao je navodno da Igre potpuno preseli u Berlin, i da se uvek održavaju u nemačkoj prestonici.


Telegraf


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorijske crtice...  |  Poslato: 02 Avg 2012, 14:35
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
2. avgusta 1945. godine završena je saveznička konferenija u Potsdamu

Slika

NA DANAŠNJI DAN 2. avgusta 1945. godine završena je konferencija u Potsdamu (20 km jugoistočno od Berlina), koja je počela 17. jula 1945.

Sovjetsku delegaciju su predstavljali Staljin i Molotov, američku delegaciju Hari Truman (koji dolazi nakon Ruzveltove smrti) i američki ministar spoljnih poslova Džejms Birns, a britansku delegaciju Čerčil i Idn – do 28. jula kada je na izborima Čerčila zamenio Etli, a Idna Bevin.

Službeni zapisnici pokazuju da se promenio i ton pregovaranja u odnosu na Jaltu gde se raspravljalo o vojnim ciljevima.

Popis tema ukazuje na veliki raspon predmeta o kojima se raspravljalo na 13 sastanaka na Potsdamskoj konferenciji, uz sastanke raznih komiteta i potkomiteta. Ipak, ni taj popis ne sadržava pitanja kao što je problem u vezi Japana koji je zauzimao značajno mjesto ili npr. sekundarne teme kao što je Trst, Jugoslavija ili Španija.

Dok su Rusi bili za prekid diplomatskih odnosa sa Španija, Velika Britanija i SAD nisu bile spremne na to. Takođe, u popisu se ne spominje Turska, a zahtev Rusa da tamo dobiju bazu je odbijen. Dardanele je žele da prisvoji Staljin, ali to je pitanje ostavljeno za kasnije pregovore.

Službeni ruski stav je bio da je u Potsdamu sve proteklo u redu. Međutim, čitava je situacija bila znatno drugačija no u Teheranu i Jalti. Saveznici su se uzajamno optuživali u širokom nizu pitanja. Tako su Britanci i Amerikanci smatrali politiku koju su vodili Rusi (posebno u Rumuniji i Bugarskoj) kršenjem Deklaracije koja je donesena u Jalti – Deklaracija o oslobođenoj Europi, a Rusi su uzvratili ukazavši na sličan slučaj kršenja u Grčkoj od strane Britanaca koji su zanemarivali tamošnji građanski rat.

Zatim je Truman pravio potekoće vezane za priznavanje bugarske, mađarske i rumunske vlade. Bilo je i optužbi na račun britanskog i američkog plena – posebno za opremu za naftna postrojenja u Rumuniji koja su prvo zaplenili Nemci, a potom preuzeli Rusi. Rusi su, opet, okrivili zapadne sile da su u Trstu uspostavile italijanski fašistički režim.

Dok se Britanci i SAD na Jalti baš i nisu pokazali kao previše dominantne sile, u Potsdamu je situacija bila drugačija. Američka atomska bomba je uspešno eksplodirala i Truman je bio neizmerno zadovoljan, tako da je dobio novu sigurnost u pregovorima s Rusima.

Čerčil je bio oduševljen novim američkim predsednikom i u potpunosti je podržavao čvrst stav prema Rusima. Britanski premijer bio odlučno protiv ruskog pokušaja da preuzme vlast nad italijanskim kolonijama na Sredozemlju. Rusi nisu našli razloga za veselje ni kada je došla nova postava britanske vlasti.

Nemačka

Slika

Glavna tema rasprava bila je, očekivano, Nemačka. Istina je da su sve mere demilitarizacije i denafikacije itd. bile naizgled strogo u skladu s prethodnim odlukama; naizgled je Nemačka bila stavljena pod zajednički nadzor četiri sile. Nemačkom je trebalo da upravlja Savezničko nadzorno veće koje su činila četvorica zapovednika okupacionih trupa.

Jedinstvo Njemačke kao političke i ekonomske celine prećutno je priznato i Rusi su kasnije sebi prisvajali zasluge što su se u martu 1945. odlučno protivili svim predlozima zapadnih sila da podele Nemačku na zapadni deo sa središtem u Ruru i Rajnskoj oblasti, južni deo koji bi obuhvatao i Austriju sa središtem u Beču te na istočni deo kome bi glavni grad bio Berlin.

Kako do te podele nije došlo, Potsdam je predložio drugačije rešenje. Svi pokušaji Rusa da sebi osiguraju uporište u Ruru su bili oštro odbijeni. Temelji za pravu podelu Nemačke položeni su sporazumom o reparacijama. Rusi su se pre konferencije opskrbili raznim reparacijama iz sovjetske zone.

Nakon nedelju dana Rusi su pristali na predlog da svaka sila uzme reparacije iz vlastite zone, ali sa sledećim uslovom: da Staljin ima slobodne ruke uzeti svu njemačku imovinu po čitavoj istočnoj Europi, da od zapadne Njemačke dobije mali postotak reparacija te da zapadne sile privremeno priznaju liniju Odra-Nisa.

Rešenje reparacija bilo je presudno. Započeo je proces u kojem je Rusija bila strogo isključena iz zapadne Nemačke, ali je u isto vreme učvrstila svoj politički i ekonomski uticaj u istočnoj Nemačkoj, kao i u istočnoj Europi u celini. Ta podela Nemačke bila je očita potvrda politike “interesnih sfera”, što se u potpunosti razlikovalo od Trumanove politike otvorenih vrata. Istočna Nemačka koja je bila za duplo manja od zapadne i od nje puno manje bogata, podnela je uglavnom deli teret odštete Sovjetskom Savezu i Poljskoj. Time je odmah u startu bila onemogućena jednolika ekonomska politika.

Nije bio određen nikakav rok do kojeg treba trajati vojna okupacija Njemačke.

Oružane snage, kao i obična paramilitarna udruženja, morala su se raspustiti kako bi se sprečila obnova i reorganizacija nacizma i militarizma. Nemačko je naoružanje moralo biti uništeno, a njegova proizvodnja zabranjena, kao i Nacionalsocijalistička stranka i sve njene institucije, bilo kakvo propagiranje njenih programa. Njeni su zakoni bili opozvani, a uhapšenim rukovodiocima i ratnim zločincima predstojalo je suđenje. Nije trebalo biti središnje vlade, a upravljanje zemlje se trebalo decentralizirati.

U ekonomskom pogledu, Nemačka je trebala biti celina. Industrija se trebala oduzeti malobrojnim pojedincima, a standard života Nemaca nije smeo biti viši od proseka drugih Evropljana.

Sovjetska vlada u Potsdamu nije bila službeno obaveštena o bacanju atomske bombe, već je dobila izveštaj da se radi nekoj super-bombi. Ono što je zabrinjavalo Ruse u Postdamu nije bila neodređena vest o nekoj super-bombi, već “postamski ultimatum” Japanu 26. jula u kome se traži bezuslovna predaja. Rusi tvrde da nisu bili konsultovani o tom anglo-američko-kineskom ultimatumu i kad su tražili da se objavljivanje odgodi za dva dana, bilo im je rečeno da vest već objavljena. Stoga je razumno što su Rusi posumnjali da V. Britanija i SAD žele kapitulaciju Japana pre no što Sovjetski Savez uđe u rat – a time i onemogućavanje Rusa da zauzmu ono što su na japanskim ostrvima želeli.

Pogledajte ondašnji izveštaj sa ovog bitnog istorijskog događaja koji je odredio sudbinu Evrope u narednih pedeset godina:


Telegraf


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 41 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker