Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 23:08


Autoru Poruka
*Twilight*
Post  Tema posta: Istorija koju nismo učili u školi  |  Poslato: 03 Jun 2012, 11:59
Korisnikov avatar
Laprdalo i tuturutka

Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07
Postovi: 11750

OffLine
ШОТА

Slika
Арнаут убија српског калуђера* на Космету у манастиру Девич, 1912.

За опомену и наук: свадбена игра у славу злодјела над српском нејачи

ШОТА

Да ли знамо право поријекло ''ШОТЕ''?

Чим споменемо ријеч ''шота'' одмах помислимо на игру која се, нажалост, игра на свакој српској свадби. Њено поријекло води по злу чувеној Шоти Галици, жени србомрсца качака (одметника) Азема Бејта из села Галице (1189 – 1924.) који је својевремено харао по Косову и Метохији. Шота је након мужевљеве смрти зулумћарила и предводила одметнике. У српском народу сачувано је сјећање на догађај када је Шота ухватила шесторо српске дјеце, чобанчади код стада, на планини Мокри, повезала их, наложила ватру и све их бацила у огањ. Док су дјеца горјела, приповједа се, Шота је са качаницима играла своју игру око ватре, оргијала и пјевала: „Шоте, мори Шоте! Шоте, машала! Давно желим, мори, Шоте, да те играм ја!“ На мјесту страдања невине дјечице подигнута је спомен – плоча која је стајала до свршетка Другог свјетског рата, када су је комунисти уклонили како би сачували '' братство и јединство – зјеницу ока свог''. Ово је сушта истина. Да ли из незнања, или пак из неких других побуда и разлога, Срби, нажалост, објеручке прихватају ову игру која је редовно, чак неизоставно, заступљена на репертоарима њихових славља. И, одиста, нема српске свадбе, која ће протећи без сцена падања на кољена што је саставни дио ове игре!?


Slika

Право јој је име Qerime Halili, у преводу Шота Гаљици, и њезин муж Азем Бејта, шиптарски терориста који је убијао Србе по Косову и Метохији.

Професор историје и декан косовскомитровачког универзитета, Драги Малинковић, који је на ту тему давно још објавио књигу, наводи историјске податке:

- Песма "Шоте, мори Шоте," настала је као свадбени поклон. Азем Бејта ју је наручио за своју жену Шоту, а Срби су је све време певали као своју. Азем Бејта био је најпознатији шиптарски одметник који је повео устанак качака (одметника) у дреничком крају, истом оном крају који ће касније дати Адема Јашарија.

- Устанак је био велики проблем за Краљевину СХС, све док их војска и жандармерија 1924. године није опколила - наставља Малинковић. - На позив српског команданта да се предају, одметници су одговорили ватром. Шест година су качаци жарили, палили и убијали по дреничком крају, све до 1924.

Тешко рањеног Азема Бејту, према казивању професора Малинковића, из обруча српске жандармерије, спасла је његова жена и саборац Шота Галица. Али, лечили су га надрилекари и Бејта није преживео.

- А Шота Галица, када је њен муж погинуо, обукла је мушку народну ношњу и ставила кече на главу. Наставила је да се бори против Срба и Српства истом силином као њен муж.

Постоји и народно предање, које се на Косову и Метохији преносило с колена на колено. По предању, Шота Галица је после смрти мужа, бесна и дивља, ухватила шесторо српских чобанчића. Свезала их је и затим запалила ватру. Док су деца умирала, она је певала "Шоте, мори, Шоте, Шоте, машала, давно желим, Шоте, мори, да те играм ја".

- То предање нема утемељење у историји, а то значи да немамо податке који би га потврдили - каже професор Драги Малинковић. - Оно се јавило и задржало у народу као језиво казивање и персонификација зла које су Арнаути чинили према Србима. У сваком случају Азем Бејта и Шота Галица убијали су Србе, радујући се сваком убиству. Јер, бројали су узете српске душе. А српски народ, не знајући за све то, обожавао је баш ту песму. Хвала Богу да су из српске музике почеле да се испирају те крваве ноте за крваву невесту.



НАПОМЕНА:

* Игуман Дамаскин Бошковић био је игуман Манастира Девич у време када се завршио Други светски рат. Одмах након што су италијанске трупе окупирале Косово и формирале Велику Албанију, албански екстремисти су у организацији радикала Баљи Комбетара покренули серију напада на српско православно становништво покрајине. Према историјским изворима око 10.000 Срба нестало је у овим погромима, а више од 100,000 Срба и Црногораца су били приморани да напусте Косово и Метохију. Њихове куће и читава села су прво опљачкана од албанских муслимана а затим и спаљена до темеља. Српска Православна Црква је погођена изузетном суровошћу. Током 1941. убијено је 14 свештеника и монахиња. Игуман Дамаскин Бошковић је убијен на најбруталнији начин, док су неки свештеници као што је о. Лука Поповић, о. Урош Поповић и Слободан Поповић убијени током Свете Литургије.

informacije mogu se proveriti i u "Vecernjim novostima" ....

"Novosti" od 22.7.2007...stranica 18.
"Novosti" od 27.7.2007...stranica 29.


Poslednji put menjao *Twilight* dana 03 Jun 2012, 12:08, izmenjena samo jedanput


Vrh
*Twilight*
Post  Tema posta: Re: Ono sto nismo znali  |  Poslato: 03 Jun 2012, 12:03
Korisnikov avatar
Laprdalo i tuturutka

Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07
Postovi: 11750

OffLine
Nesrećna ljubav maršala Tita


Josip Broz Tito je imao dve velike strasti. Lov i žene. Kažu da u lovu nije bio preterano dobar i da su lovočuvari često morali da nateraju nakoliko fazana da mu istrče pred karabin kako bi ustrelio kojeg. U drugoj vrsti lova je bio mnogo uspešniji. Voleo je žene i one su volele njega. Teško je i pretpostaviti broj nepozantih devojaka i svetskih diva koje su prodefilovale kroz njegov krevet. Ipak, dve žene su u Titovom životu ostavile dubok trag. Pored druge supruge Jovanke, najvažnija žena u Titovom životu bila je Davorjanka Paunović Zdenka.
Slika
Upoznali su se u predvečerje rata. Tito je bio prvi čovek Komunističke partije Jugoslavije, privlačan čovek, blizu pedesete godine. Mlada i lepa studentkinja francuskog, više puta prekorevana od partijskih drugova zbog modernog i izazovnog oblačenja, brzo se zaljubila u moćnog i misterioznog partijskog vođu. Avantura je prerasla u ljubav i Zdenka, kako ju je Tito nazvao, nije se više odvajala od njega.
Slika
Mlada i lepa Davorjanka bila je skoro 30 godina mlađa od Tita kad su se upoznali

Ubrzo je stigao rat. Zdenka je pratila Tita na svakom koraku, kao njegova lična sekretarica. Jednom prilikom se poverila Cani Babović: “Moj pisaći i polni stroj moraju biti stalno u stanju pripravnosti. Ni za jedan ni za drugi Tito nema određeno vreme. Nekada sam neke naredbe kucala izašavši iz kolone i držeći mašinu na krilu. Jednom prilikom za vreme našeg odnosa neprijatelj je bio veoma blizu mesta gde smo se mi nalazili. Čula se jaka paljba koja se približavala. Ja sam bila jako uplašeno i Tita upozoravala, međutim, on je i dalje radio svoj posao. Njega to nije nimalo ometalo u njegovoj pohoti niti je hteo da prekine, sve dok nije doživeo vrhunac.” Iako već zašao u pedesete, Tito je bio nezasit ljubavnik.

Franc Leskošek je jednom prilikom ispričao sledeću anegdotu: “Na čelu slovenačke delegacije jednog popodneva došao sam na zakazani sastanak kod Tita. Stražar ispred Titovih vrata rekao mi je: “Možete da uđete, Tito vas očekuje”. Kad smo ušli u sobu u njoj nije bilo nikoga. Iz susedne prostorije čuli su se uzdasi i krici praćeni jakom škripom kreveta. Krici su postajali sve glasniji, a škripa kreveta sve jača. Izgledalo je da će se krevet raspasti, a osoba u jaucima izdahnuti. Rekao sam drugovima da izađemo napolje da se malo prošetamo, jer ko zna kad će se ovo završiti. Posle jednočasovne šetnje, kad smo ušli u sobu, Tita smo zatekli za radnim stolom, krepkog i dobrog raspoloženja. Pogledao je u časovnik i rekao: Ne smeta što ste zakasnili, ja sam završio neke važne i neodložne poslove.”

Prve godine rata bili su dani sreće za ljubav Tita i Zdenke. Međutim, ubrzo su počele svađe, strasne koliko i njihova ljubav. Zdenka je grmela kao nemačke ofanzive. Jednom prilikom, sav pokunjen, Tito je za savet upitao starog partizana Đura Vujevića. “Reci, druže Đuro, što da radim s njom?” Đuro je odgovorio bez mnogo premišljanja: “Ja bih je streljao, druže Stari…” Svađe su se ipak smirivale i strast i ljubav bi pobedili. Titovi najbliži saradnici nisu voleli Zdenku. Bila je sujetna, zajedljiva, volela je da naređuje. Kad je njen uticaj toliko porastao da je počela da se meša u neke važne odluke, odlučeno je da se sazove sastanak najužeg partijskog rukovodstva sa samo jednom tačkom dnevnog reda: rešiti problem Zdenke.
Slika
Iako ispunjenim strahom i borbom, dani rata su bili vreme sreće za ljubav Tita i Zdenke

Na sastanku, Tito i Zdenka su kritikovani zbog kršenja inače oštrih partijskih normi. Tito je samo mogao da kaže: “Radite šta hoćete, ja ne mogu bez nje…” Odlučeno je da se sekretaru partije progleda kroz prste ako obećaju da će se venčati posle rata, što njima nije bilo teško da učine.
Kraj rata je umesto spokoja i mirnog zajedničkog života doneo crne dane. Umorna od marševa po bosanskim gudurama, iscrpljena zimom i glađu, Zdenka je obolela od tuberkuloze. Nakratko odlazi u Rusiju na lečenje, ali se ubrzo vraća da bude pored svog Tita. Bolest joj se povratila i ubrzo je umrla, 1946. godine. Ne obaveštavajući nikog, Tito je naredio da je sahrane u krugu Belog dvora koji je uzeo za rezidenciju. Želeo je da mu ljubljena Zdenka zauvek ostane blizu…
Slika
I danas Zdenkin grob leži u bašti Belog dvora, gde je Tito naredio da je polože kako bi mu uvek bila blizu.


Wannabe


Vrh
*Twilight*
Post  Tema posta: Re: Ono sto nismo znali  |  Poslato: 03 Jun 2012, 12:06
Korisnikov avatar
Laprdalo i tuturutka

Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07
Postovi: 11750

OffLine
Iza svakog uspešnog muškarca stoji jaka žena

“Žena je kamen spoticanja za karijeru jednog čoveka”, reče Lav Nikolajevič Tolstoj (Лев Николаевич Толстой) i ostade živ – doduše, samo do 1910. godine.

Tolstoj je bio od onih koji ne samo da obeleže ceo vek već ostave dubok trag na celo čovečanstvo. Da je bio samo pisac, danas bismo uglavnom govorili o njegovom uticaju na književnost. Tolstoj je bio mnogo više od pisca: umetnik, filozof, anarhista, pacifista, borac za pravdu, učitelj, reformator… Imao je sudbinu kakvu doživi retko koji pisac – ceo život uživao je veliko poštovanje, te imao razne privilegije koje je takav položaj mogao da donese. Rođen je u plemićkoj, veoma bogatoj porodici, ali je u mladosti krenuo očevim stopama. Bio je strastveni kockar, voleo je žene, krčmu i piće.

Zanimljivo, ali plemićko poreklo nije bilo nešto čime se Tolstoj ponosio, niti su ga te privilegije zanimale. Kao velikog pobornika ljudske slobode i odsustva bilo kakve vrste hijerarhije (dakle, anarhista), bolela ga je nepravedna raspodela dobara, hipokrizija ljudi i crkve, besmisleni ratovi i sve ono na čemu je počivalo tadašnje, a i današnje društvo. Smatrao je da se “zadovoljstva bogataša stvaraju suzama siromaha”. Pisao je članke protiv smrtne kazne, protiv telesnog kažnjavanja seljaka, pozivao cara da ukine privatnu svojinu, zapošljavao studente izbačene s fakulteta zbog učestvovanja na demonstracijama, pisao bukvar i priče za decu, pokušavao da reformiše obrazovni sistem… Javnost ga je obožavala, vlast mu ništa nije smela. Ipak, uvek postoji i druga strana priče.
Slika
I pored plemićkog porekla, Tolstoj se, shodno svojoj ideologiji, trudio da živi kao seljak

Nezadovoljan poročnim životom, Tolstoj je spas video u braku i porodici. Tako je iz drugog puta dobio ruku Sofije Andrejevne Bers (Софья Андреевна Берс). U početku im je bračni život bio idiličan, i izrodili su čak trinaestoro dece. Međutim, da li možete da zamislite kako je izgledao Sofijin život? Ne samo da je imala zadatak da bude i majka, već je trebalo da bude i otac, jer Tolstoj nije imao mnogo vremena. Ona je bila žena možda najuvaženije ličnosti tadašnje Rusije – cenjenog pisca, plemića, čoveka na čijim je načelima Gandi (Gandhi) utemeljio filozofiju nenasilnog otpora. A ako mislite da je njen položaj bio lak, iznenadićete se.

Kako je sve više produbljivao svoje učenje, Tolstoj je preduzimao radikalne korake u životu. Odbijao je ponuđene poslove, jer je smatrao da su nepošteni. Delio je seljacima svoju zemlju kako bi radili za sebe, a ne za drugoga. Nameravao je da se odrekne autorskih prava, kako bi svako mogao da čita njegove knjige. Za to vreme, Sofija je podizala decu i strahovala za njihov opstanak. Pored oca koji je bio u stanju da razdeli svu imovinu u korist drugih, njihova deca lako su mogla da postanu siromasi. Sofija je podržavala muževljev književni rad (čak je sedam puta prepisivala njegov “Rat i mir”), trpela njegove razne poduhvate koji su štetili porodici, a javnost je smatrala da je njena dužnost da podnosi žrtvu zarad tako velikog čoveka kao što je Tolstoj. Kada se pobunila protiv odricanja autorskih prava, više joj niko nije bio naklonjen.
Slika
Sofija i Lav Tolstoj bili su u braku 48 godina

Tek je pred kraj života napisala autobiografiju kako bi joj ljudi sudili na osnovu činjenica, a ne neistina. Iznela je mnogo toga iz njihovog privatnog života: da nije mogla više da se potčinjava mužu zarad njegovog pisanja, jer je morala sama da gaji decu; da ju je napustio uoči porođaja i po povratku prenebregavao njene strašne porođajne bolove; da je morala sama da se nosi sa smrću troje dece, a ipak ostane odana muževljevom radu; da je Tolstoj imao dete sa drugom i da je pretio da će je ostaviti… Po Sofijinoj autobiografiji nastala je predstava “Misis Tolstoj”, koja se daje u beogradskom Narodnom pozorištu.

Lave Nikolajeviču, neizmerno smo ti zahvalni na tome što si se svim silama trudio da ovaj svet učiniš boljim i veoma smo srećni što si postojao. Da li bi sve to postigao da nije bilo tvoje drage Sofije, koja ti je poturanjem pleća omogućila da neguješ svestranost? Znam, to više nije važno…


Vrh
*Twilight*
Post  Tema posta: Re: Ono sto nismo znali  |  Poslato: 03 Jun 2012, 12:07
Korisnikov avatar
Laprdalo i tuturutka

Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07
Postovi: 11750

OffLine
Car koji nam je darovao vino

Godine trećeg veka naše ere bile su burne. Rimsko carstvo je još snažno i uspešno odbija napade varvara, ali iznutra je rastrzano građanskim ratovima. Vremenom, smena careva nasilnom smrću postaje nešto uobičajeno, a jedna od carskih dužnosti da progoni uzurpatore. Ovo je priča o Marku Aureliju Probu (Marcus Aurelius Probus) i tome kako je za vjek i vjekova zadužio – vinare!
Slika

Ovako je umetnik video Marka Aurelija Proba
Marko Aurelije rođen je na imanju u okolini Sirmijuma (Sremska Mitrovica). Otac mu je bio vojnik (veteran) koji je posle službovanja dobio od države imanje. Čim je postao punoletan, Marko je stupio u vojsku i ubrzo se istakao, te zaslužio čin vojnog tribuna (oficir u rimskoj armiji). Napredovao je i postepeno dospeo do funkcije zapovednika svih armija istočnog dela carstva. Tek tada, uključio se u borbu za presto i pobedio nadmoćnijeg Florijana (Marcus Annius Florianus Augustus), polubrata pokojnog cara Tacita (Marcus Claudius Tacitus Augustus Tacitus).

Kad ga je vojska proglasila za cara, Probov carski mandat potvrdio je i senat. Odmah je pošao sa vojskom na Gote i potukao ih kod Dunava, čime je stekao titulu Gothicus. Uspešno je ratovao i u Galiji protiv Alemana, a zatim i protiv drugih germanskih osvajača (Franaka i Burgunda), pa su mu nadenuli nove titule: Gothicus Maximus i Germanicus Maximus.

Probus je, kao iskusan vojnik, bio svestan da je za vojnike najpogubnija dosada. Stoga bi uvek, u predasima između bitaka, naredio da vojnici pomažu da se opustošeni predeli koliko-toliko saniraju. Zbog toga je u narodu bio poznat kao dobričina, a i vojnici su ga poštovali.

Jedan od načina da se oživi privreda bio je da se prekine monopol na vino, koji su držale mediteranske provincije. Stoga je za njegove vladavine prvi put zasađena vinova loza izvan Italije. Plemenitu biljku posadili su na brdu Glavica na Fruškoj Gori, u okolini današnjeg sela Šuljam. Sađenje je nastavljeno, pa je tako vinova loza došla i u okolini Smedereva, na Zlatnom Brdu. Tu je nastala autohtona sorta grožđa – Smederevka. U Mačvanskom okrugu, u opštini Vladimirci postoji selo Provo, za koje priča kaže da je dobilo naziv po ovom istaknutom rimskom caru.

Prob je nastavio da ratuje i sadi lozu po Francuskoj, Britaniji i Španiji, čime je mnogo više zadužio svet nego pobedama protiv varvara i uzurpatora. Istorija kaže da su ga vojnici izdali u korist komandanta pretorijanske straže, Marka Aurelija Kara (Marcus Aurelius Carus). No, zanimljivo je da se Kar oštro obračunao sa vojnicima koji su ubili cara. Stoga je, možda, istinito predanje sačuvano u okolini Sremske Mitrovice koje kaže da su Proba ubili jer je po vrelini terao vojnike da kopaju kanale i popravljaju puteve. Priča se da su se gorko pokajali kad su shvatili šta su učinili, te da su ga sahranili sa najvišim počastima. Nadgrobni spomenik imao je sledeći zapis: “Prob je bio dobričina, pobednik svih varvarskih naroda i tirana.”

Kako bilo, sledeći put kada budete pili dobru Smederevku ili kakvo drugo vino, fruškogorsko, na primer – setite se starog dobričine Proba.



vanabe


Vrh
*Twilight*
Post  Tema posta: Re: Istorija koju nismo znali  |  Poslato: 03 Jun 2012, 12:10
Korisnikov avatar
Laprdalo i tuturutka

Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07
Postovi: 11750

OffLine
Prijateljstvo, rat i igra sudbine


Tri mlada oficira vojske Kraljevine Jugoslavije krišom su 15. marta 1941. godine prešli jugoslovensko-grčku granicu preko planinskog venca iznad Đevđelije. Na samoj granici u zemlju su zabili svoje oficirske sablje i ostavili kratko pismo za kneza namesnika Pavla Karađorđevića:

“Vaše kraljevsko visočanstvo,

Izdaju koju spremate narod će suditi. Mi smo za nju saznali i zato napuštamo Kraljevu gardu kojom Vi komandujete. Odlazimo u Grčku da se stavimo na raspoloženje prijateljima za borbu protiv zajedničkih neprijatelja. Ako Vas narod zbog ove izdaje pozove na odgovornost, mi ćemo se vratiti u zemlju da se, kao i naši očevi, borimo protiv neprijatelja slobode.

Poručnici: Sava Konvalinka, Momčilo Smiljanić i Zvonimir Vučković”

Tek stasali mladići, klasni drugovi sa Vojne akademije, saznali su da će knez Pavle potpisati pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu. Pritisnuta sa svih strana, Kraljevina se nalazila u bezizlaznom položaju. Knez Pavle je između neminovnog stradanja s jedne, i napuštanja demokratije i starih saveznika nemoćnih da pomognu s druge strane – izabrao sporazum sa nacističkom Nemačkom. Hladni, suzdržani knez nije razumeo mentalitet i želje svojih podanika, posebno Srba. Dok je u zemlji tinjalo potmulo nezadovoljstvo, tri mlada gardijska oficira odlučila su da stave svoju čast ispred zakletve monarhu i prebegnu u Grčku. Dočekani su sa oduševljenjem Grka, teško pritisnutih italijanskom ofanzivom na severu. Ipak, pre nego što su stigli da odu na front, u Atinu su stigle vesti da je srpski narod ustao protiv saveza sa Nemačkom i Italijom i zbacio kneza Pavla. Dok se na ulicama Atine slavio herojski potez jugoslovenskog naroda, trojica oficira su se zaputila nazad u svoju zemlju. Stigli su u Beograd u danu kada su nemački bombarderi posejali smrt po srpskim gradovima. Tri pobratima stegli su jedan drugom ruke, kratko se zagrili i zaputili se u svoje jedinice, da svojim životom brane otadžbinu. Nisu ni sanjali da su tog šestog aprila poslednji put sva trojica stajali zajedno.

Slika

Šestog aprila 1941. Beograd je krvario iz mnogo rana. Prestonica je postala grad duhova i pustih ulica prekrivenih leševima. Vojska je odmarširala u susret neprijatelju. Otpor je trajao samo 12 dana

Sava Konvalinka je bio Slovenac, rođen u Dolenjskim Teplicama. Momčilo je bio Srbin, iz ugledne porodice Smiljanić, rođen u selu Ravni podno Zlatibora. Zvonimir Vučković je bio sin Hrvata i Srpkinje, rođen u Bijeljini. Otac mu je rano preminuo, pa se majka udala za Srbina, oficira Aleksandra Vučkovića iz Vranja. Zvonko je očuha veoma voleo, pa je kao znak zahvalnosti uzeo njegovo prezime. Iako različitog porekla i nacionalnosti, tri mladića su postala nerazdvojna u Nižoj školi Vojne akademije. Nazivali su jedan drugog pobratimom, a Zvonko se zabavljao sa ćerkom Momčilovog brata. Sva trojica su odrasli uz priče o herojstvu srpske vojske u Prvom svetskom ratu, zadojeni patriotizmom i osećajem časti.

Nesrećni Aprilski rat nije potrajao dugo. Za 12 dana vojska sila Osovine je pregazila Jugoslaviju i preko 270,000 oficira i vojnika, mahom Srba, našlo se u zarobljeništvu. Igrom sudbine sva tri pobratima izbegla su nemačke logore. Neko vreme su se krili kod rodbine. Kada su stigle vesti da se organizuju pokreti otpora protiv okupatora, spremno su se odazvali. Sudbina ih je smestila na različite strane. Sava Konvalinka i Momčilo Smiljanić priključili su se partizanima, dok je Zvonimir Vučković otišao na Ravnu goru, kod Draže Mihailovića.
Slika

Tri pobratima nekoliko dana pred beg u Grčku

Prvi meseci ustanka doneli su nenadani uspeh. Oslobođena je velika teritorija, omeđena Drinom na zapadu, rekom Uvac na jugu i velikim gradovima centralne Srbije na istoku, dok se na severu pružala sve do predgrađa Beograda. Borci ideološki suprotstavljenih pokreta otpora ponekad su sarađivali, a češće se tolerisali i sa podozrenjem gledali jedni na druge. Sa početkom nemačke ofanzive započeli su i međusobni sukobi, koji su uskoro prerasli u građanski rat. Srbiju je zadesila katastrofa. U okupiranoj zemlji, rasparčanoj i izmučenoj, narod se podelio i teško zakrvio. Na obroncima Gojne gore iznad Užičke Požege ponovo su se sreli pobratimi Momčilo Smiljanić i Zvonko Vučković. Posle ogorčene borbe, jedan od komandanata je saznao da protivničkom jedinicom komanduje njegov pobratim i pozvao ga da se sastanu i razgovaraju. Sreli su se na mostu na ničijoj zemlji. Ovako se Zvonko Vučković seća susreta:

“Desetak naoružanih mladića, među njima i Momčilo koji je ostale nadvisio za glavu, prilazili su mostu. Potrčah mu u susret bez Ljubiše, koji je skamenjen ostao na mestu. Razdvajajući grupu partizana žurio sam Momčilu u susret. Sačekao me na sredini drvenog mosta podbočenih ruku, kao da me prvi put u životu vidi. Kad htedoh da ga zagrlim, on oštro odmače glavu. Kao ukopan stajao sam pred njim. Iako se fizički nije promenio ni za dlaku, ja sam se u neverici pitao da li je to zaista moj drug Momčilo. Čuo sam samo prvih desetak reči koje je sa visine izbacio:

‘Zdravo, druže. Za koga se boriš? Za kapital, za Engleze, za kralja, za zlato i đubre kao što ste svi vi sa Ravne gore?’

Ne sećam se koliko je još govorio i šta je rekao. To više nije bilo važno. Verovatno me Ljubiša poveo za ruku, jer bih se teško dovukao do naših.”

Dva pobratima su se razišla na uskom mostu na Gojnoj gori, činilo se – zauvek. Sudbina je imala druge planove. Krajem novembra, u danima sloma slobodne teritorije, Momčilo Smiljanić je sa svojim partizanskim odredom branio visoravan Crnokosu iznad Kosjerića od napredovanja Nemaca. Herojski se borio protiv nadmoćnog neprijatelja i kao Tanasko Rajić do poslednjeg trenutka ostao uz svoje topove. Teško ranjen u glavu, bez jednog oka, poslednjim atomima snage uspeo je da se sakrije u obližnjem potoku kada je svaki otpor slomljen. Pod okriljem noći dovukao se do obližnjeg sela. Seljaci su ga odneli kod rodbine koja ga je krila neko vreme.
Slika
Na slici desno stoji Zvonimir Vučković, poručnik u Kraljevoj Gardi vojske Kraljevine Jugoslavije. Godine 1942. proglašen za vojvodu takovskog. Levo od njega je pukovnik Draža Mihailović

Nastupili su dani straha. Partizani su potpuno razbijeni i povukli su se u Rašku. Četnici su se sakrili kod jataka po selima. Nemci su češljali sela i tražili skrivene borce. Kazna za svakog partizana koga bi pronašli bila je smrt, kao i za one koji su ga krili. Momčilovi rođaci se u strahu obraćaju Zvonku Vučkoviću da im pomogne i sakrije pobratima. Zvonko se sa pukovnikom Dražom Mihailovićem nalazio u selu Lunjevica kod Gornjeg Milanovca. Prihvatio je da pomogne drugu i organizovao da ga ranjenog prebace kod njega.

Do ove tačke, verzija sudbine Momčila Smiljanića, koju će godinama kasnije pričati Zvonko Vučković, istovetna je onoj koju je zapisao Momčilov saborac iz redova partizana Ratko Martinović. Vučković piše da tek što je Momčilo stigao, bez oka, sa zagnojenom ranom i u teškoj groznici, čuli su se glasovi da nailazi nemačka patrola. Zvonko je brže-bolje pobratima sakrio kod rođaka i sa ostalim četnicima pobegao u planinu. Kada se vratio posle sedam dana skrivanja, rođak ga je dočekao ćutnjom. Jedva je priznao da je naišla nemačka patrola i primorala ga da izda Momčila, koga su odveli u Milanovac i ubili. Vučković beleži da je za izdaju bila zaslužna grupa oficira iz štaba pukovnika Mihailovića. Oni nisu želeli da kriju partizana, a sa podozrenjem su gledali i na Vučkovića zbog njegovog hrvatskog porekla. Zvonko je bio očajan i teško je podneo smrt prijatelja.

Druga verzija je znatno drugačija. Smiljanićev saborac Martinović navodi da Zvonko nikad nije ni želeo da pomogne Momčilu, već ga je samo namamio da mu se preda i potom ga zverski ubio pred ostalim četnicima. Potom ga je, navodno, ostavio da trune u jednom potoku i danima branio da ga rodbina sahrani.

Istina je zauvek ostala pokopana sa telom nesrećnog Momčila Smiljanića. Možda neka naznaka može da bude činjenica da je Zvonko ostao u dobrim odnosima sa delom Momčilove rodbine i potom oženio njegovu blisku rođaku, sa kojom je u braku proveo duge godine.

Dva preživela pobratima, Zvonko Vučković i Sava Konvalinka, nastavili su sa ratom na sukobljenim stranama. Partizani su pobedili, a Vučković je bio među retkim četničkim komandantima koji su uspeli da se izvuku preko granice. Proveo je život u emigraciji, zauvek odvojen od svoje domovine. Sava Konvalinka je učestvovao u pobedi, postao general i decenijama živeo u Beogradu. Nikada se više nije sreo sa svojim pobratimom, niti mu oprostio što je stao na stranu ideoloških protivnika. Doživeli su duboku starost i igrom sudbine umrli u samo nekoliko dana razlike, 2004. godine. Tri pobratima konačno su se opet srela, u tišini smrti.


Wannabe


Vrh
*Twilight*
Post  Tema posta: Re: Istorija koju nismo znali  |  Poslato: 03 Jun 2012, 12:12
Korisnikov avatar
Laprdalo i tuturutka

Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07
Postovi: 11750

OffLine
Da se nikad ne zaboravi


Prošlost piše mnoge priče. Većina stoji zapisana na belim stranicama knjiga, uredno složenih na dugim policama biblioteke. Tu su da ih pročitaju oni u kojima gori strast za prošlošću. Većini ljudi one ostaju nepoznate, jer svako ima svoju strast, svoja interesovanja. Dobro je da je tako. Čitati ih pod pritiskom moranja bilo bi pogrešno, jer ih samo onaj ko to zaista želi može shvatiti i naučiti nešto iz njih.
Postoji, međutim, i jedna posebna vrsta priča. Priče koje su utkane u dušu jednog naroda. Iako ispričane pre mnogo godina, one i dalje oblikuju duh naroda i određuju mu sudbinu. Svi smo mi deca svojih očeva i dedova, i na teretu svojih pleća nosimo kako vrline i grehe sopstvenih prošlih dana, tako i njihovih. Zato treba da ih znamo, i nosimo sa ponosom ili sramotom, kakvim se već kome učine.

Čerčil (Winston Churchill) je rekao da Srbi proizvode više istorije nego što mogu da podnesu. Možda je u pravu, pošto izgleda da je kapacitet iscrpljen, više se niko ničega ne seća. U moru zaborava većine nestalo je i sećanje na dane Albanske golgote, u zimu 1915. na 1916. godinu. Zaboravljeno je nešto što ne sme da se zaboravi. Nemam hrabrosti da pišem o danima kad se od smrti nije bežalo već se očekivala kao spas. Zato ću navesti nekoliko redova iz knjige Dragiše Vasića, člana Srpske kraljevske akademije, koji je kao dvadesetogodišnji mladić preživeo ovaj pakao. Prešao je gudure albanskih planina i stigao do malog pristaništa na koje su pristizale senke nekadašnjih ljudi.
Slika
Mrtvi nikada nisu izbrojani, ni tela sahranjena. Hiljade su ostale da svojim leševima obeleže put smrti srpske vojske. Neki istoričari navode da je stradalo oko 250,000 odraslih ljudi i 40,000 dece. Neki kažu i mnogo više

“Bilo je to u januaru i februaru 1916. Tih kišnih dana, prepunih tuge, mi smo sa službom na malom pristaništu i na jednoj bolnoj dužnosti da ispraćamo svoje drugove za Ostrvo smrti. Svakodnevno, mrtve i polumrtve čete i bataljoni pritiskahu pristanište, očekujući lađe za prenos na strašno ostrvo. Svi hoće što pre odmor, makar i večan; svi zahtevaju da se odmah ukrcaju. Oh kako se živo sećam jedne takve noći!
- Stoj! … Stanite, braćo! … Nema mesta! Nema mesta! Druga će lađa doći za vas.

Ali ove uzvike niko ne razume i lesa polumrtvih navaljuje ka mostu. Sa nekoliko zdravih vojnika raširenih ruku, promukla glasa, popuštamo pred udruženim samrtničkim potiskom ka mostu, gde pristaju remorkeri. U noći, pod mlazevima kiše i reflektora koji osvetljava sa krstarice “D’Estre”, ova tiskanja mračnih fantoma u surim i izgorelim šinjelima, praćena iznemoglim, umirućim žagorom, odaju sliku meteža u paklu. Na mostu, što se pod navalom talasa nemirnog mora ugiba, kao da će svakog trenutka biti zdrobljen, stoji komandant francuske krstarice okrenut moru koje huči i sa maramom na očima jeca…

Na onom tesnom prostoru pred pristaništem, lesa je pala po zemlji čim se uverila da je lađa otišla. Rekao bi čovek da se nalazi na razbojištu posle jedne očajne bitke. Slabi jauci ne čuju se od huke mora i polegli ljudi liče na leševe. Poneka glava uspravlja se malaksalo i gleda u pravcu odakle druga lađa treba da dođe. Na moru potpun mrak.

- Vojniče, ustani; legao si na samom putu.
Slika
Na put su krenule čitave porodice, hiljade izbeglica pratile su vojsku koja odstupa. Samo su malobrojni stigli do toliko željenog mora

Neko reče:
- Mrtav je, maločas je izdahnuo.
I dva zdrava vojnika podižu leš i odnose ga u stranu.

Jedan bolesnik domile do ovog leša i podvuče glavu pod pocepani šinjel mrtvaca… drugi, treći, četvrti uradiše to isto. I najupornije odvraćanje ne pomože ništa. Neko prebaci jedno zgužvano šatorsko krilo preko njih. Dežurni oficir krstarice “Morije” povuče nas pažljivo u stranu, pokaza rukom jednu drugu gomilu i tiho pita:

- Šta ovo znači? Svi se okupljaju oko leša.

Pored jedne male vatre koja se gasi, uz ruševinu starog kamenog zida, leže dva mrtva vojnika s rukama u nedrima. Posle jednog sata narednik pokaza na onu petoricu pokrivenu zgužvanim šatorskim krilom i reče:

- Svi su mrtvi…
Slika
Kada su ostaci vojske i narodnog zbega stigli na Krf umesto vojnika, saveznički lekari zatekli su izbledele senke nekadašnjih ljudi

- Eno lađe!
I lesa polumrtvih zanjiha se ponovo. Novi jauci nade začuše se i ponovo očajnim potiskom lesa krenu napred. Dežurni oficir trubom komandova krstarici:

- Reflektor levo!

Snopovi pljusnuše na uzvišicu desno od pristaništa i stotine lakših bolesnika uskomeša se, pa krenuše ka mostu.

Kada remorker priđe, narednik viknu:

- Prvo mrtve.

Uzbuđen, siđe sa remorkera i objasni naređenje koje beše dobio: u levi čamac mrtve, u desni one kojima nema spasa, a u sam remorker one za koje ima nade da će se oporaviti.

Kroz tisak, s najvećom mukom, probijahu se nosači mrtvih. One što imaju prvenstvo, opuštenih nogu i glava spuštaju u dugački čamac koji zapljuskuje penušava, prljava voda. Poređani jedan uz drugog, sa približenim glavama i raširenim rukama, obuhvataju se uzajamno, oni izgledaju kao da se grle i pozdravljaju. Među njima jedan konjički narednik Odbrane Beograda izvi glavu, podiže je, baci jedan strašan i krvav pogled okolo, pa ponovo klonu i izdahnu. Njega behu doneli kao leš, a on je još bio živ.

U desnom čamcu nosači ređaju teške bolesnike, koje donose u šatorskim krilima ili šinjelima, ali se lesa probija i bez reda uskače u njega i remorker. Jezivi jauci zgaženih mešaju se sa ludačkom bukom talasa. Na ivici mosta, pored prepunog čamca, jedan stari bradati vojnik trećeg poziva drži u naručju svoga sina, izbeglicu, čiji je nosić tanak kao igla i preklinje za jedno malo mesto. Mališan, zaogrnut parčadima šinjela, u vatri i uoči same smrti, gleda nesvesno u oca i brzo diše.

Sa dna desnog čamca jedan težak bolesnik očajno zahteva da ga iznesu. On se upinje da viče i promuklo kaže:

- Ja znam za koga je određen ovaj čamac; ja znam; sve će nas baciti u more. A zatim počinje da peva pesmu o mladoj devojci…”


(iz knjige Dragiše Vasića: “Karakter i mentalitet jednog pokolenja”)


Vrh
*Twilight*
Post  Tema posta: Re: Istorija koju nismo znali  |  Poslato: 03 Jun 2012, 12:14
Korisnikov avatar
Laprdalo i tuturutka

Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07
Postovi: 11750

OffLine
Noć kada je rođen Frankenštajn

Junsko veče je bilo neobično hladno. Modro sunce je nestajalo u vodama Ženevskog jezera, bacajući slabu svetlost kroz prozore zamka Šilon (Chateau de Chillon). Teški, tmurni oblaci čitavog dana su pritiskali krov vile. Spremala se oluja.

U jednoj od mnogobrojnih soba okupilo se neobično društvo. U goste kod pesnika Lorda Bajrona (Lord Byron) došli su njegovi prijatelji, takođe čuveni pesnik romantizma, Persi Šeli (Percy Bysshe Shelley) i njegova mlada žena, Meri (Mary Shelley). Sa njima je stigla i Džejn Klermont (Jane Clairmont), Merina sestra po usvojenju i Bajronova ljubavnica. Peti član ove mlade družine bio je italijanski lekar i pisac Džon Vilijem Polidori (John Villiam Polidori), Bajronov prijatelj i saputnik na proputovanju Meditaranom. Prijateljski razgovor je prekinuo prasak groma i mračna senka oluje koja je prekrila jezero. Kroz tamu bi povremeno bljesnula munja i potom bi se začuo udar tako snažan da je izgledalo kao da se nebesa ruše. Podstaknut sablasnom atmosferom, treperavom svetlošću sveća i dobovanjem kiše niz limene oluke, Bajron je predložio da pročitaju gotsku priču o posednutom zamku.

Slika
U neobičnom ambijentu zamka Šilon, Meri Šeli je skicirala svoj čuveni roman o Frankenštajnu

Na pola priče Persi Šeli je izašao napolje, povraćajući. Prijateljima je priznao da je atmosfera učinila da reči priče zvuče previše stvarno. Poveo se razgovor o pričama strave i uskoro je neko predložio da bi mogli da naprave malo takmičenje u pisanju priča strave. U krugu mladih pisaca ideja je spremno dočekana. Šeli i Bajron su važili za prinčeve engleskog pesništva, pa je njihov književni dvoboj bio poseban izazov. Dogovoreno je da napišu priču tokom noći, i potom sutradan, na dnevnom svetlu, odluče čija je bolja. Iznenađujuće, opkladi se priključio i Vilijem Polidori kao i mlada Persijeva žena, Meri Šeli. Bajron i Šeli su Merinu želju da učestvuje u opkladi dočekali sa blagim podsmehom. Iako su cenili njen spisateljski talenat, smatrali su da neko tako nežan i mio kao što je bila Meri, ne može da napiše priču strave i užasa. Prkosna, Meri je ustrajala u nameri da učestvuje u opkladi.

Te kišne, olujne noći, 16. juna 1816. godine, dva čuvena pisca, prinčevi romantizma, poraženi su u sopstvenom zanatu. Njihove priče su bile potpuno bezvredne i ubrzo zaboravljene. Priče koje su napisali drugo dvoje njihovih suparnika zauvek su izmenile svet romana strave i naučne fantastike. Nežna Meri, mlečnobele kože i tihog glasa, napisala je priču po kojoj je snimljeno nebrojeno filmova i koja je do danas inspiracija brojnim piscima naučne fantastike. Te noći, iz njenog pera rodio se groteskni lik Frankenštajna, čudovišta sastavljenog od delova tela mrtvaca, probuđenih udarom groma i đavolskim izumom doktora Frankenštajna. Kratku priču od doktoru Frankenštajnu Meri je razradila u narednim mesecima i dve godine kasnije objavila prvi roman moderne naučne fantastike: “Frankenštajn, ili moderni Prometej” (Frankenstein; or, The Modern Prometheus).
Slika
Frankenštajnova mati. Nežna Meri Šeli, devojka od samo 19 godina, napisala je jedan od najpoznatijih romana naučne fantastike i pobedila u takmičenju sa najvećim piscima svoga doba

Zanimljivo je da je i Polidorijeva priča ostvarila veliki uticaj na svet književnosti, posebno naučne fantastike, iako sa njom nikad nije stekao slavu kao Meri Šeli. Polidori je napisao “Vampire” (The Vampyre), prvu priču u kojoj su vampiri predstavljeni kao prefinjeni zavodnici, čijem seksepilu niko ne može da odoli, za raziliku od teturavih spodoba kakvim su ih pisci do tada uvek predstavljali. Nažalost, Polidori nije stigao da ostavi dublji trag sopstvenim delima. Umro je već 1821. godine, sa samo 27 godina. Verovatno nije ni slutio da će danas, skoro dva veka kasnije, njegova ideja biti toliko popularna i široko obrađena u nebrojenim knjigama, serijama i filmovima o večno mladim i neodoljivim vampirima.


Wannabe


Vrh
*Twilight*
Post  Tema posta: Re: Istorija koju nismo znali  |  Poslato: 03 Jun 2012, 12:21
Korisnikov avatar
Laprdalo i tuturutka

Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07
Postovi: 11750

OffLine
Karađorđe je voleo da bije

Slika

O Karađorđu Petroviću, voždu Prvog srpskog ustanka, često se govori. Slave se pobede i herojstvo, ali o njegovom ličnom životu ljudi znaju veoma malo. Iza junaka koji je poveo srpski narod u borbu sa vekovnim neprijateljima krije se priča o čoveku čiji je život od rane mladosti bio težak, ispunjen siromaštvom, smrću i ličnom nesrećom. Veoma rano je bio primoran da nauči da preseče, donese tešku odluku i sprovede je, čineći pri tom šta god je potrebno.

Đorđe Petrović je rođen u veoma siromašnoj porodici. Otac mu je bio toliko siromašan da nije mogao da plaća porez, već je to umesto njega činilo selo. Kao dečak je radio u nadnici kod imućnijih Srba i Turaka. Život mladića, kakvih je porobljena Srbija bila prepuna, promenio se oko Božića 1796. godine, nekoliko dana pošto se oženio. Turčin je zanoćio u njegovoj kući i poželeo da iskoristi pravo prve bračne noći sa tek venčanom Karađorđevom nevestom. Đorđe ga je bez razmišljanja ubio. Bežeći od turske odmazde, zaputio se sa porodicom i grupom seljana prema Savi kako bi prebegli u Austrougrasku. Negde uz put, otac Petar se pobunio, uplašen od odlaska u nepoznato. Nagovarao je ljude da se vrate u selo, iako je to značilo sigurnu smrt za njegovog sina. Kada nikog nije uspeo da ubedi, sam je krenuo nazad preteći da će Turke iz potere dovesti do zbega. Majka Marica je tada rekla sinu: “Đorđe, aram ti mleko moje koje si ti podojio iz ove sise, ako onoga psa ne ubiješ. Ubite ga da ne javlja Turcima za nas. Bolje da on jedan pogine, no 30 duša da padne u robstvo”.

Đorđe je nanišanio, opalio iz puške i pogodio oca u leđa. Jedan od momaka ga je potom dotukao. Otac nije bio jedini član bliske porodice koga je Karađorđe ubio. Godine 1806. seljaci iz Topole požalili su se voždu da je njegov brat Marinko silovao nekoliko devojaka. Karađorđa je uhvatio nekontrolisan napad besa. Nije mogao da podnese da njegov rođeni brat ne poštuje zakone koje je teškom mukom nametao u zaostaloj Srbiji. Otišao je kući, pretukao brata i obesio ga iznad kućnog praga. Potom je sestrama danima branio da Marinka skinu i dostojno sahrane.
Slika

Na Oplencu, nedaleko od Topole gde se nalazilo Karađorđevo imanje, danas se nalazi crkva Svetog Đorđa i mauzolej Karađorđevića.

U sukobima sa protivnicima Karađorđe je bio odlučan i nemilosrdan, što je prvi osetio knez Teodosije Marićević. Teodosije se na početku ustanka pominjao kao jedan od mogućih vođa, ali je on odbio da na sebe preuzme tu ulogu, jer se plašio da će ustanak brzo propasti. Posle prvih pobeda, Teodosije se pokajao. Na skupovima je dovodio u pitanje voždove odluke očigledno želeći da preuzme njegovo mesto. Sukob je kulminirao na skupštini knezova i vojvoda. Teodosije je potegao pušku, ali je Krađorđe bio brži i poslao mu kuršum u grudi.
Slika
Odluka o podizanju ustanka donesena je u Marićevića jaruzi, na imanju Teodosija Marićevića, koga je Karađorđe ubio nekoliko meseci kasnije.

Savremenici pišu da je vožd često zapadao u jarost i batinama rešavao sporove sa političkim protivnicima i vojvodama koje bi se kukavički ponele u bici. Tešku Karađorđevu ruku osetile su vojvode Luka Lazarević i Mladen Milovanović. Pop Luka, zapovednik Loznice, poneo se kao kukavica u jednoj bici i dozvolio Turcima da duboko prodru u zapadnu Srbiju. Kada je Karađorđe pobedio Turke, istukao je nesrećnog Luku toliko da je ovaj jedva preživeo. Drugom prilikom, od batina je stradao kasniji predsednik ustaničke vlade, Mladen Milovanović. Zbog njegove svađe sa drugim vojvodama, pali su srpski položaji na Čegru 1809. godine. Vojvoda Stevan Sinđelić vinuo se na nebo herojski pucajući u skladište municije kada su turski vojnici pohrlili u utvrđenje. Glave stotina palih srpskih junaka Turci su uzidali u zidine Ćele-kule u Nišu. Kada je vojvoda Mladen izašao pred Karađorđa, ovaj je toliko pobesneo da ga je pretukao i potom pucao u njega dok je ležao na zemlji. Mladen je preživeo, ali je ostao impotentan što mu je još teže palo, jer je voleo žene i bio okružen brojnim mladim Srpkinjama i Turkinjama.
Slika
Turci su lobanje srpskih boraca sa Čegra ugradili u Ćele-kulu u Nišu. Glavnog krivca za poraz, vojvodu Mladena Milovanovića, Karađorđe je pretukao i pucao u njega, posle čega je ovaj ostao impotentan.

Batine su se pokazale kao koristan metod da se vojvode potčine Karađorđevoj vlasti i ne pomisle na kukavičluk. Ali otpor prema voždu u mnogima je tinjao. Vojvode su želele moć i vlast. U teškoj borbi sa opozicijom, Karađorđe je posustao kada je najmanje smeo. Godine 1813. nadmoćna turska vojska je sa tri strane napala Srbiju. Iscrpljen dugogodišnjim ratovanjem i borbom sa najbližim saradnicima, Karađorđe je zapao u tešku depresiju. Dok su turske vojske probijale srpske položaje, vožd nije želeo da dođe na front, iako je njegovo prisustvo mnogo značilo srpskim borcima. Psihički slomljen, vožd je napustio Srbiju i prešao preko Dunava, dok su Turci napredovali ka Beogradu.
Slika

Za vreme turskog napada 1813. godine Karađorđe je bio psihički slomljen, pa je ostao u Topoli gde je podigao utvrđenje i crkvu na svom imanju.

Smucajući se po tuđini, veliki junak je svuda dočekivan tapšanjem po ramenu, ali niko nije bio spreman da obeća konkretnu pomoć u borbi sa Turcima. Nad Evropom se nadvijala senka Napoleona i njegove nepobedive armije i niko, pa ni pravoslavna Rusija, nije bio spreman da pomogne hrabrim ustanicima. Karađorđa su vratile u život tek vesti da se narod ponovo digao protiv Turaka pod vođstvom Miloša Obrenovića. Vožd se vratio u Srbiju s namerom da se još jednom stavi na čelo boraca za slobodu, ali ga je kum Vujica Vulićević ubio po Miloševom naređenju.
Slika
Crkvu Pokajnicu podigao je Vujica Vulićević kao simbol pokajanja zbog ubistva kuma.

Školske knjige o većini ovih događaja ćute. Autori su možda mislili da bi ova priča umanjila slavu čuvenog ratnika. Greše. Karađorđe je bio prek i često surov čovek, ali takvo je bilo vreme u kome je živeo, i baš takav je bio potreban Srbiji nakon vekovnog ropstva. Crni Đorđe od čijeg imena će Turci drhtati, koga će saborci obožavati i plašiti ga se. Nesreća i smrt su ga od mladosti pratili, mnogima je smrt i sam doneo. Srbiji je doneo toliko željenu slobodu.


Vrh
*Twilight*
Post  Tema posta: Re: Istorija koju nismo znali  |  Poslato: 03 Jun 2012, 12:24
Korisnikov avatar
Laprdalo i tuturutka

Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07
Postovi: 11750

OffLine
Hajduk Veljko i Čučuk Stana – ljubavna priča na srpski način

Među srpskim vojvodama i junacima Prvog srpskog ustanka često su izbijali sporovi oko moći, novca i žena. Plahi i žestoki, dovoljno hrabri da preko oštrice sablje na megdan izazovu ogromno tursko carstvo, zaselo na četiri kontinenta, bili su ljudi od boja, a ne razgovora. Jedina titula oko koje se nisu sporili bilo je ime najvećeg junaka. Hajduk Veljko Petrović, zmaj od Krajine, odlazio je u boj uz pratnju muzikanata, pravio haos u turskim redovima i potom se vraćao sviračima da bi u društvu lepih devojaka nastavio sa pićem i veseljem. Legenda kaže da ga je jednom Karađorđe zapitao kako misli da se suprotstavi Turcima, zabrinut njihovom brojnošću na bojnom polju. Veljko mu je odgovorio: “Odjahaću tamo i jebaću im mater!” Veljko je bio prek, nikad nije hajao za disciplinu, često je ulazio u sukob sa nadređenima, ali hrabrosti tako glasovite da je svaki guslar znao po nekoliko pesama o čuvenom hajduku. Devojkama je gorelo u grudima kad bi se pojavio na konju Kušlju, odeven u raskošnu odeću i opasan pozlaćenim oružjem.

Slika
Hajduk Veljko je bio poput junaka iz legendi, neumeren, nezasit, uvek željan bitke, pića i žena

Negde tokom 1809. godine Veljko je boravio na Poreču, adi na Dunavu blizu Đerdapa, utvrđenju na kom je vladao zakon jatagana i kubure. Vojvoda Milenko Stojković ovde je imao harem lepotica, pa su mu drugi viđeniji ustanici bili česti gosti u danima primirja. Vreme je najviše provodio sa vojvodom Dobrnjcem i Hajduk Veljkom u kocki i piću. Jednog dana kroz kapiju tvrđave je ujahala Čučuk Stana, obučena kao muškarac, držeći se u sedlu poput najveštijeg jahača. Zaputila se pravo prema najpoznatijem megdandžiji i sa prezirom rekla:

“Zar tvoji momci ne znaju Turke ubijati nego devojačke darove krasti?”

Iznenađenom Hajduk Veljku neko tada objasni da su njegovi momci sakupljajući porez opljačkali i darove koje je Stanin otac, Radovan Plještić sa planine Deli Jovan, spremio za miraz svojim kćerima. Veljko je naredio da se darovi odmah vrate i pri tom je i sam bogato darivao, a potom rekao:

“Sad sam te ja darovao, sad si moja!”

Čuveni junak, čovek koji je imao hiljade žena, već dugo oženjen, u četrdesetim godinama, zavoleo je petnaestogodišnju devojčicu na prvi pogled. Stana je bila sitne, krhke građe, pa je zato i dobila nadimak Čučuk. Imala je dve sestre, dok joj se brat rodio mnogo kasnije zbog čega je otac dugo terao da nosi mušku odeću. O lepoti Čučuk Stane narodni pesnik je ispevao stihove:

“Vitka stasa k’o plavetna jela,

Belo lice k’o u gorske vile,

Košute je rosom zadojile,

Hajduk Veljka lepotom zanela,

Na njoj šušte carigradske svile,

Zveče nize ispod grla bjela,

Vrane kike splela na uvojke,

Tesan jelek pritegnuo dojke…”

Da bi se oženio Stanom, Veljko je potplatio sveštenike, a prvoj ženi poklonio veliko imanje u Jagodini. Sledeće četiri godine Veljko i Stana su delili postelju, sedlo i kuburu. Broj žena koje su legle u postelju Hajduk Veljka verovatno je blizak broju turskih glava koje je posekao, ali mu je Stana uvek bila najmilija. U boj su jahali zajedno, jednake hrabrosti. Stana je ratujući sa Turcima zadobila čak četiri rane. U trenucima odmora dvorila je Veljka u odajama njegove kule Baba Fanke u Negotinu. Veljko je pevao sa sviračima i pio rakiju koju mu je Stana donosila ne obazirući se na đulad koja su proletala kroz zidove drvene kule. Čovek čiju je hrabrost Vuk Karadžić poredio sa Ahilovom našao je ženu sebi ravnu.

Bajka nije dugo potrajala. Godine 1813. nastupili su crni dani za Srbiju. Vojvoda Krajinski, Hajduk Veljko, hrabro se borio sa nadmoćnim Turcima povlačeći se sa vojskom do negotinske tvrđave. Tu je stao i odlučio da neće odstupiti ni korak dalje. Čučuk Stanu je poslao sa ženama i nejakim u zbeg na Poreč, ali se ona vratila posle nekoliko dana, da bude uz svog muža. Tri hiljade srpskih vojnika branilo je utvrđeni grad od 16,000 Turaka. Situacija je svakim danom postajala sve teža, nestajalo je hrane i municije. Veljko je naredio da se sve metalne stvari pretope u puščanu tanad. Naposletku, topove je punio metalnim novcem – talirima. Kad se smrači, Veljko i Stana su izjahivali sa najhrabrijim momcima i udarali na turski tabor unoseći strah i pometnju. Posle dvadesetak dana odbrane, jednog jutra dok je obilazio utvrđenje, Veljka je pogodilo tursko đule u pleća. Uspeo je samo da kaže “Drž’!” i vinuo se u legendu. U legendu su otišle i njegove čuvene reči:

“Glavu dajem, Krajinu ne dajem!”

Slika
Turci su govorili da nijedna sablja ne može poseći Hajduk Veljka. Bogovi ga nisu zaštitili od topovskog đuleta. Junak je stradao kako dolikuje, sa mačem u ruci

Slika

Priča dalje kazuje da je neutešna Stana nastavila da ratuje sa Veljkovim drugovima, prkoseći nadmoćnoj turskoj vojsci i sveteći muža. Povukla se tek kada joj je to naredio Veljkov brat Milutin i odjahala preko Dunava. Njen dalji život nije bio ništa manje zanimljiv. Žena najslavnijeg srpskog junaka nije mogla izabrati bilo koga za novog muža. Njeno srce je uspeo da osvoji Grk, Georgakis Nikolau Olimpios, kod nas poznat kao kapetan Jorgić. Borac u srpskom ustanku, borbu protiv Turaka nastavio je kao član tajnog zavereničkog grčkog društva, Heterija, koje je pokušavalo da organizuje opšti ustanak protiv Turaka. Veliku pomoć je imao u lepoj ženi Stani koja je sedlo i kuburu zamenila balskim haljinama, naučila nekoliko jezika, i na dvorovima radila za stvar svog novog muža. Život ove neobične žene krije još mnoge začuđujuće i neverovatne priče, ali o njima nekom drugom prilikom… Za sada, reći ću još samo da je Stana umrla u Atini 1849. godine, godinama posle junačke pogibije drugog muža, kao majka dva sina i kćerke. Leži u neobeleženom grobu, negde ispod senki Akropolja.


Wannabe


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorija koju nismo učili u školi  |  Poslato: 14 Jul 2012, 03:24
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Istorija koju niste učili u školi: Elagabal je znao šta je dobra zabava

Čitav svet je danima govorio o Čarliju Šinu koji je na letovanje poveo bivšu ženu, sadašnju devojku i porno glumicu. Svi su zgroženo vrteli glavom osuđujući tako javnu demonstraciju nemorala dok su u sebi maštali da se bar na nekoliko minuta nađu na njegovom mestu. Činilo se da je Čarli postavio novu granicu u javno iskazanom stepenu hedonizma koje će biti teško prevazići. Greška! Granica je već odavno postavljena na mnogo viši nivo, ali za nju malo ko zna jer se u školi ne uče ovakve stvari. Kada su hedonizam, perverzija i blud u pitanju, jedan grad je postavio kriterijume koje je teško dostići – antički Rim.

Slika
Čarli, svaka čast, ali Elagabal je bio bolji

Konkurencija među rimskim carevima u bludnim dostignića bila je veća čak nego u osvajačkim, a osvojili su čitav svet. Jedno ime se, ipak, po mnogo čemu ističe. Elagabal. Siguran sam da nikada niste čuli za njega, ali posle redova koji slede počećete da kunete svoju nastavnicu istorije koje vas je smarala samo dosadnim antičkim misliocima i preskočila ovakvu ličnost.

Elgabal je postao rimski car u četrnaestoj godini, 218. godine nove ere, u vreme kad se u carstvu nije dešavalo baš ništa preterano zanimljivo. Na vlast ga je dovela baba koja se mnogo više zanimala za politiku od svog unuka. Elagabal je dane svoga carevanja posvetio njemu mnogo zanimljivijim stvarima.

Slika
A izgledao je kao sasvim fin i običan dečko...

Kako je poticao iz daleke provincije, iz jednog gradića u današnjoj Siriji, Elgabal se postarao da njegov ulazak u prestonicu bude upečatljiv. U raskošne, zlatne kočije upregao je nekoliko desetina golih devojaka, našminkao se, obukao kao žena i tako predstavio svojim podanicima. Kao i svaki tinejdžer, volio je dobru zabavu, a smisao za humor mu se ne može osporiti. Jednom prilikom je na banket pozvao sve najuglednije građane Rima i dobro ih najeo i napio. Kada je pijanka odmakla duboko u noć zaključao je sva vrata na dvorani i među goste pustio nekoliko tigrova i lavova. Životinjama su predhodno povađeni zubi i kandže, ali izbezumljeni gosti to nisu znali…
Kao veliki esteta, Elagabal je posebnu pažnju posvećivao slaganju boja. Verovao je da zelena odlično ide sa crvenom, pa je povremeno ubijao sluge kako bi njihova krv pala na brižno negovanu zelenu travu ispred dvora.

Car je morao izabrati i svoju caricu, a Elagabal je tu dužnost ozbiljno shvatio. Za samo četri godine vladavine ženio se pet puta. Njegov drugi brak je posebno interesantan. Oženio je mladu sveštenicu Vestinog hrama koja je bila zavetovana na čednost. Kazna za ovakvo bogohuljenje bila je smrt. Naravno, niko niko nije ni pomislio da osudi cara, ali je kazna snašla nesrećnu devojku kada je nekoliko meseci kasnije dosadila caru i on ju je oterao.

Slika
Rimske orgije – to su bile žurke!

Elagabal je voleo i mlade muškarce. Čini se čak i više nego žene. Najlepšu vezu razvio je sa robom, vozačem dvokolica Hijerokleom, koga je nazivao svojim mužem. Posebno je uživao kad su ga nazivali Hijerokleovom ženom, kurvom i kraljicom. Čak je i nudio veliku svotu novca onom lekaru koji bi uspio da mu napravi ženske polne organe. Car ni muškarcima nije bio veran, pa je, posle nekog vremena, Hijeroklea zamenio mladim atletom Zotikusom s kojim je organizovao javno venčanje na rimskim ulicama.

Svestan da ovakva vladavina ipak neće moći dugo da potraje, Elagabal je bio spreman na smrt. Imao je fobiju da umre od tuđe ruke, pa je zato planirao da u odsudnom času sam sebi oduzme život. Dao je da se okolina njegove palate poploča porfirom, izuzetno tvrdom magmatskom stenom, kako bi mogao da skoči i ubije se u slučaju opasnosti. Sa sobom je nosio i prsten u kome se nalazio jak otrov, bodež i konopac od svile ako bi sve ostalo zakazalo.

I pored svih mera predostrožnosti, car nije uspeo u svojoj nameri. Godine 222, sa samo osamnaest godina, ubijen je dok se kupao, u zaveri koju je skovala njegova baba. Lični stražari su ga udavili u kupatilu sunđerom koji je služio umesto toalet papira. Pretorijanci su potom odsekli carevu glavu i bacili je na ulice Rima da se zabavi svetina dok se novi car peo na prestol, spreman da dosegne “uspehe” svog prethodnika.


Wannabe


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 61 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker