Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 12:42


Autoru Poruka
Tina
Post  Tema posta: Kristalna lobanja  |  Poslato: 28 Maj 2012, 12:14
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 16 Maj 2012, 15:32
Postovi: 537

OffLine
Slika

Kada bude otkriveno svih trinaest, ljudi će moći da izgrade doba mira, harmonije i ljubavi ...

Dospela je do nas iz davnih vremena, oko nje se već dugo stvaraju legende, današnja tehnologija ne može nikako da napravi nešto slično, a nezamislivo je da je u ona vremena mogla biti napravljena primitivnim oruđem koje su ljudi tada koristili. Tvrdi se da je to najtajanstveniji predmet na svetu. Čudo izrađeno od kvarcnog kristala, izbrušeno tako savršeno da potpuno liči na ljudsku lobanju u prirodnoj veličini. Vrednost kristalne lobanje je neprocenjiva. Ko je onda napravio ovakvo nešto i zašto, kome je služila ?!
Kruže glasine da ona ima neobične moći, ljudi koji su joj se našli u blizini primećivali su kod sebe čudne promene. Kakvu tajanstvenu silu poseduje Kristalna Lobanja? Može li da isceljuje ili da transformiše čovekovu psihu?
Kristalna Lobanja poznata je kao Mičel-Hedžisova Lobanja jer ju je pronašla Ana, usvojena ćerka F.A.Mičel- Hedžisa. Pronađena je u Lubaantunu (Grad Palih Kamenova) u Britanskom Hondurasu 1924. godine prilikom arheoloških iskopavanja.I samo njeno otkrivanje obavijeno je misterijom i intrigama.
Pošto starost kvarcnog kristala ne može da se odredi datiranjem pomoću radioaktivnog izotopa ugljenika, nemožemo odrediti tačnu starost Kristalne Lobanje. Pretpostavlja se da je njena starost 12.000 godina, mada mnogi tu granicu pomeraju do fantastičnih nekoliko miliona godina. Tačan odgovor bi se mogao dobiti samo razbijanjem Lobanje da bi se tako odredila starost vodenog sadržaja u njoj, ali njena neprocenjiva vrednost to ne dozvoljava. Mada i u tom slučaju dobili bi samo geološki period u kojem je nastao kristal, a ne i vreme kad je Lobanja izrađena. Pitanje je i zašto je Lobanja izrađena baš od kvarcnog kristala, kad je on izuzetno tvrd materijal koji je težak za obrađivanje. Smatra se da je bilo potrebno 300 godina strpljive obrade, pri čemu su pesak i voda korišćeni da bi uglačali svaki deo stene, a zatim brušenjem rađeni neverovatno precizni detalji. Tvrdi se da Kristalna Lobanja ima čudesna isceliteljska svojstva i da sadrži telepatske informacije o poreklu ljudskog roda. Smatra se da je načinjena ili korišćena u mitološkoj Atlantidi.

Slika

Na osnovu toga što je Kristalna lobanja pronađena u Srednjoj Americi, a i zato što je motiv mrtvačke glave zauzimao važno mesto u kultovima Maja i Acteka, neki su pretpostavili da je ovo mogao biti kultni predmet koji je korišćen u verskim obredima i u bogosluženju kod ovih naroda.
I ostale pronađene kristalne lobanje potiču iz različitih arheoloških nalazišta na području nekadašnje kulture Maja, a većinu njih širom sveta čuvaju potomci autohtonog stanovništva. Do sada su poznata četiri tipa antičkih kristalnih lobanja:

• od čistog kvarca - potpuno providne
• ametista - purpurne boje
• ružičastog kvarca
• dimljenog kvarca - sive do crne boje


Jedno vreme, naročito četrdesetih godina, Lobanja je imala mnogo mračniju reputaciju. Za nju su verovali da je 'Lobanja Strašnog suda' i da će svakoga ko je gleda zadesiti nesreća ili će prevremeno umreti.Kasnije, a naročito u novije vreme, zauzet je pozitivniji stav prema njoj. Sada se veruje da Lobanja ima isceliteljsku moć, a da je osim toga i skladište informacija.Dolazak do ovih podataka i njihovo pronalaženje biće moguće tek kada naučimo da crpimo znanje iz ivog kristalnog kompjutera.
Grad Maja u kome je Kristalna lobanja pronađena, Lubaantun, je jedan od poslednjih velikih centara Maja, sagrađen u osmom ili devetom veku naše ere. Čitav taj predeo zarastao je u gustu vegetaciju. Izgleda da je on bio trgovačko središte za kakovac. Najspektakularniji deo grada jeste amfiteatar, jedan od najvećih koji su otkriveni u nestalom svetu Maja. Izgleda da ostaci Lubaantuna obuhvataju period od samo jednog i po stoleća pre nego što je grad neobjašnjivo napušten, negde u devetom veku naše ere.
U Gvatemali su pronađena sela Maja u kojim je ovaj narod obitavao još u sedmomveku pre naše ere. Ali njihova civilizacija dostigla je zenit između 300.-900. godine posle Hrista.Onda se, iz još neutvrđenih razloga, ova jedinstvena civilizacija raspala, a narod zagonetno isčezao ili se odselio.

Slika

Zbog svoje neprocenjive vrednosti Lobanja se čuva u sefu jedne banke u mestu Mil Veli u Kaliforniji. Kristalna Lobanja bila je podvrgavana mnogim naučnim istraživanjima. Počelo je 1964. kada je Ana Mičel Hedžis odnela Lobanju u Njujork kod bračnog para Dorlend. Oni su 6 godina proučavali Lobanju u svom stanu u Kaliforniji. Jedne večeri kad su zaključili da je kasno da bi je vratili u sef, Dorlend je seo kraj kamina, a pored njega na stočiću bila je Lobanja.Odjednom je primetio da oči Lobanje verno reflektuju vatru. Ovo izuzetno opažanje dovelo je do otkrića tajanstvenog i jedinstvenog optičkog sistema koji je ugrađen u Lobanju.Kako, to niko ne zna!Dorlend je pod mikroskopom otkrio neverovatno sofisticiranu optiku.U gornjem delu usne duplje Lobanje pronašao je široko providno telo koje je bilo slično prizmi koja prelama svetlost pod uglom od 45 stepeni. Ovakva prizmatična površina usmeravala je svetlost ispod Lobanje u njene očne duplje.Izbrušena je još jedna tanka površina koja je mogla da posluži kao uveličavajuće staklo.Kroz više od 15 cm prirodnog kristala u jednom komadu proteže se kanal bez prepreka i inkluzija. Štampani tekst koji bi gledali kroz njega bio bi i čitljiv i uvećan.Iza onoga što deluje kao namerno izbrušena prizma, uočava se jedna konkavno-konveksna površina koja služi za sabiranje snopa svetlosti, koji se potom baca na prizmu i odande u očne duplje. Zadnji deo lobanje je majstorski izrađen kao sočivo modernog fotoaparata i koje skuplja svetlost odasvud i reflektuje je u očne duplje. Na Lobanji su naznačeni i zigomatični lukovi. Oni su urezani u reljef pored jagodičnih kostiju, kao na pravoj ljudskoj lobanji. To se ne može videti ni na jednoj statui u svetu. Vilična kost je odvojena i može da se skida. Savršeno je upasovana u dva uglačana ležišta i lako se pokreće gore dole!Jednom prilikom Frenk Dorlend je opazio oreol oko Lobanje, sličan prstenu oko Meseca. Prsten se protezao oko četrdeset pet centimetara i nestao je tek posle šest minuta.

Slika

1970.godine Kristalna Lobanja odneta je u Hjulit Pakardove laboratorije u Santa Klari u Kaliforniji, na detaljna ispitivanja. To je jedna od vodećih laboratorija u svetu za ovakvu vrstu istraživanja.laboratorije su sprovele dva osežna istraživanja. Posle toga jedan od zaposlenih je izjavio: ''Nema načina da se utvrdi starost Lobanje'. Verovatno su mnoge ideje o misterijama i zlu koje kruže o Lobanji, potekle od njenih očiju. Pomeranjem svetlosnog izvora ili lakom promenom ugla posmatranja dobija se beskrajni niz slika i obrazaca usled prelamanja svetlosti. To može da deluje vrlo hipnotički.' I u samoj laboratoriji Lobanja je izazivala uzbuđenje i nemir. Ni profesionalco koji su tamo radili i koji su poznavali do najmanje sitnice kristale i njegove osobine, nisu ostajali imuni na Lobanju. Na kraju su se eksperti iz laboratorije složili da, pod pretpostavkom da kad bi dobili komad kristala iste veličine, ni vrhunski proizvođači kristalnih komponenti sa najsavremenijom današnjom tehnologijom ne bi mogli da izrade Lobanju sličnu ovoj. Ili šta je izjavio jedan od kristalografičara iz laboratorije Hjulit Pakard-a : '…ova prokleta stvar jednostavno ne bi trebala da postoji!'

Slika

Kristali na neki tajanstven način mogu da utiču na ljudsku svet. I bračni par Dorlend koji je ispitivao Lobanju nije izbegao mentalnin efektima Lobanje.Sve godine dok su ispitivali Lobanju nisu pušili niti pili alkohol i kafu, a postali su i vegetarijanci. Na neki čudan način Kristalna Lobanja uticala je na njihovu svest.I drugi ljudi koji su se prvi put susreli sa Lobanjom, reagovali su na susret sa njom. Neke je hvatala sanjivost a neki su imali problema sa disanjem ili lupanjem srca.Kod nekih ljudi kao da je stimulisala čulo mirisa i stvorila utisak da emituje aromu mošusa, koja je bila neopisiva. U prisustvu Lobanje neki ljudi su čuli laki hor glasova ili zvonjavu praporaca.
Svetski centar za istraživanje zagonetnih pojava je četiri godine obavljao brojne eksperimente sa kristalnim lobanjama. Elektronska oprema koja je korišćena u ovim ogledima mogla je da meri energetski uticaj kristalnih lobanja na ljude. Rezultati tih istraživanja ukazuju na sledeće:

• Kod kristalnih lobanja na delu je neka nepoznata inteligencija ili neki program koji je u njih ugrađen, a koji je na osobe koje su se podvrgle ispitivanju uticao stvarajući specifična energetska polja. Dejstvo tih polja na testirane osobe bilo je pozitivno a instrumenti su zabeležili povećanje harmonije i ravnoteže u njihovim biomagnetnim poljima.
• Kod osoba koje su meditirale u blizini kristalne lobanje zabeleženi su sledeći fenomeni: neki su dospevali u stanje alternativne svesti, drugi su imali raznovrsne vizije, neki su osetili oslobađanje dubokih emocija ili karme pohranjenih u njihovim čakrama ili fizičkom telu, a manji broj testiranih je osetio veliku radost ili bio blažen i ushićen.
• Kod nekih ljudi kontakt sa kristalnim lobanjama izazivao je kasnije specifične snove ili bi danima osećao dejstvo energije lobanja. Kod pojedinih učesnika testova dolazilo je i do spontanog otvaranja njihovih unutrašnjih, duhovnih sposobnosti - pre svega trećeg oka ili sposobnosti da se čuju duhovi.
• Mnoge osobe koje su učestvovale u ovim testovima izvestile su kasnije Centar o korenitim promenama koje su im se posle kontakta sa kristalnim lobanjama dogodile. Prethodne neprijatne i nepoželjne situacije bile su brzo eliminisane ili bi se iznenada pojavila mogućnost za rešenje tih situacija, što im je donosilo mir i radost.

Slika

Filis Geld koautorka knjige 'Poruka Kristalne Lobanje' je napisala: 'Verujem da Lobanja može da se upotrebi kao duhovni fokus da se izvuku mudrost i znanje iz kolektivnog nesvesnog. Kristalnu lobanju porede s kristalnim sveznajućim kompjuterom koji samo čeka da otkrijemo pravi pristupni kod'.
Jedna stara centralnoamerička legenda, u koju su verovali i Maje i Acteci, kaže da je svet bio uništen četiri puta, da mi živimo pod petim Suncem i da će naš svet biti uništen potresima Zemlje kada će nestati svaki život.
Prema kalendaru Maja svet je nastao 13.avgusta 3114. godine pre naše ere, abiće potpuno razoren 21.12.2012. godine. Pisari ovog drevnog naroda, za koji se veruje da su odlično znali astronomiju, ostavili su mnoge tekstove sa proročanstvima, posebno onim vezanim za pomračenja Sunca. Jedna od legendi koja se sačuvala do danas govori da još od vremena kada su ljudi naselili dvanaest planeta postoji trinaest kristalnih lobanja. Sve kristalne lobanje bile su poverene ljudima koji su naseljavali Zemlju, a koji su se nazivali Atlanti. Atlanti su potom ove kristalne lobanje ostavili Majama. Ako bi ljudima pošlo za rukom da sve ove lobanje sakupe na jednom mestu, one bi mogle da nam pruže podatke o našem poreklu i da nam kažu kako da izbegnemo dolazeću katastrofu. Naši preci su, prema predanju, umeli da navedu kristalne lobanje da govore, pri čemu bi im se čak pokretala vilica.
Šta god Vi mislili o Kristalnoj Lobanji i njenoj nerazrešivoj misteriji, znajte da psiholozi ne preporučuju da sebe dovodite u izmenjena stanja svesti. Ali ko može odoleti Tajni Kristalne Lobanje.

conopljanews.ne


Vrh
Tina
Post  Tema posta: Poslednja tajna Hristovih vitezova  |  Poslato: 29 Maj 2012, 08:33
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 16 Maj 2012, 15:32
Postovi: 537

OffLine
GDE JE VELIKO TEMPLARSKO BLAGO

Moćni red koji je osnovan 1118. godine da bi štitio hodočasnike u Svetu zemlju prosperirao je gotovo dva veka, proširio se po celoj Evropi i sakupio nezamislivo bogatstvo, ali gde je ono ?

Godine 1118. devetorica 'bogobojažljivih' vitezova na čelu sa izvesnim Igoom de Pejnom, stigli su u Jerusalim da se poklone tek krunisanom Boldvinu II. Oni su izrazili monarhu želju da štiti hodočasnike koji putuju drumom od Jafe do Jerusalima. Boldvin je, zadovoljan, oprihvatio ovaj njihov predlog i još im dodelio deo svoje palate, sagrađene na mestu gde se u prošlosti nalazio legendarni Solomonov Hram. Čak su i kanonici Svetog groba poklonili ovim vitezovima komadić svoje zemlje.

Slika

A to je bio samo tek početak. Pošto su pred patrijarhom jerusalimskim Zermonom de Pikinjijem položili zavet o siromaštvu, čestitosti i poslušnosti, Igo de Pejn i njegova svita smestili su se na nekadašnjem području Hrama i isprva se nazvali 'Siromašni vitezovi Hrista i Solomonovog hrama', a zatim jednostavnije 'vitezovi hramovnici', to jest templari.
Ovde se završava 'zvanična' istorija početka templarskoga reda i nastavlja 'priča o tome kako su devetorica vitezova, koji su zbog datih zaveta morali biti krajnje siromašni, do te mere obasuti darovima da su na kraju postali prebogati'. Dovoljno je reći da je na kraju XIII veka red vitezova hramovnika brojao više od 15.000 vitezova, a među imanjima koja su bila razbacana po celoj Evropi i Maloj Aziji, bilo je više od 9.000 dvoraca, a imali su i ogroman račun u banci koji se sastojao od zlata i dragog kamenja, po današnjoj vrednosti veći od pet milijardi eura.
Templari su, uz to, upravljali ogromnim brojem 'kreditnih kuća' - ustanovama sličnim današnjim bankama, koje su izdavale priznanice o posedovanju novca (svojevrsne štedne knjižice), asignate (čekove) i ostale hartije od vrednosti koje su služile tome da tadašnji trgovci izbegnu materijalnu štetu u slučaju da ih napadnu razbojnici. Ali, u Svetoj zemlji vitezovi hramovnici nisu radili samo to: imali su svoju konjicu, osnivali su crkve, gradili mostove i tvrđave, poštansku službu, čak su oformili i obaveštajnu službu da bi mogli da nadziru neprijatelje hrišćanske vere. Sve to preneli su u Evropu, gde je njihovo delovanje na građansko društvo izuzetno doprinelo razvoju trgovine.

Slika

Ali, sudbina je htela da takvo blagostanje ne potraje dugo. Cela templarskaorganizacija nestala je 13. novembra 1307. godine, kada su po naređenju Pape Klementa i francuskog kralja Filipa Lepog (slika desno), svi vitezovi hramovnici pohapšeni.
O templarima se mnogo zna i mnogo je napisano, čak i previše - jer francuski istoričari nisu dali pravu verziju. Recimo, sam osnivač reda naširoko je poznat kao Igo de Pejn, premda francuski istoričari vrlo dobro znaju da je rođen u italijanskom gradu Salernu, da su mu roditelji bili Italijani, a pravo ime da mu je bilo Hugo de Paganis. Isto se odnosi i na njegovog saborca Žofrija de Sen - Omera, čije je pravo ime bilo Godefridus de Sankto Audemardo. I on je takođe bio Italijan.
Na tržištu, uz to, postoje hiljade knjiga koje templare oslikavaju u iskrivljenom svetlu žute štampe. Ali, te izmišljotine i mitovi delom su posledica činjenice da postoji deo hramovničkog života o kojem se malo ili gotovo ništa ne zna - tajna Pravila templarskog reda.
Još jedna stvar koja nije sasvim razjašnjena jesu pravi motivi zbog kojih su papa i francuski kralj progonili templarski red. Potpuno je jasno da je Filip Lepi poželeo da otme bogatstvo koje je Red sakupio za dvesta godina postojanja. Treba znati da je templarski red obilato pomagao francusku krunu, ali kreditima, koje je, bar teoretski, trebalo vratiti i to sa kamatom. Kako je u to vreme francuska kasa bila prazna i iz nje je curelo na sve strane, kralj se dosetio da uz pomoć pape - koji je ionako bio marioneta u njegovim rukama - jednim udarcem ubije dve muve: ne samo da neće vratiti kredite, već će se domoći celog templarskog bogatstva.


DANI TEMPLARSKE PROPASTI

U svim procesima protiv templara stavljana su im na dušu najbestidnija zlodela, a protiv laži koje je podržavao i sam papa čak ni moćni res nije mogao da se bori i odbrani. Inkvizicija, koju je držao Dominikanski red, bila je potpuno svesna toga da narod poštuje templare i udarila je najtežim optužbama - da su jeretici i vešci. Ljudi su se tada plašili veštaca, a zamislite tek kako su se osećali kada im je predočen čitav jedan veštičji red, pa još pri tom izuzetno bogat i naoružan, koji se vešto krije iza svetog imena. Kao dokaz za to, tužioci su naveli veze templara sa neprijateljem u Svetoj zemlji. Tokom dugog boravka u Palestini, templari su, naravno, morali da imaju kontakte ne samo sa Muhamedovim sledbenicima već i sa učenicima 'Starca sa planine', odnosno sekte hašišina - njihovo ime znači 'oni koji uzimaju hašiš', a u većinu evropskih jezika ušlo je kao sinonim za 'ubica'. Hašišini su zaista uzimali hašiš - gotovo sve vreme bili su potpuno drogirani, klanjali se boginji Kali i ubijali sve koji bi im se našli na putu, a najčešće su žrtve davili. Hašašine su svi, i na Istoku i na Zapadu, smatrali đavolskom sektom. Templari su, dakle, imali kontakt sa samim nečastivim.

Slika

Tako su tužioci, malo pomalo, razvili priču o templarima kao paklenim bićima koja su se odrekla Isusa Hrista i koji obožavaju skaradne idole, posebno rogatu zver nazvanu 'Bahomet', koja im je, uostalom, i poklonila sve moći.
Priča o pravilima templarskog reda još je više podgrejala strah. Ta pravila vezana su za lik svetog Bernara od Kjaravala, koji ih je sastavio. Svako ko je želeo da odene beli ogrtač sa crvenim krstom vitezova hramovnika morao je, zapravo, da podnese najstroža pravila, mnogo stroža od svih drugih verskih i kaluđerskih redova. Lik svetog Bernara zaista je bio zanimljiv. Poticao je iz porodice vojvoda burgonjskih. Rodio se u dvorcu Fonten u blizini Dižena 1090. godine, a zaredio se u crkvi Sen Vorl u Šatijon sir Senu. Predanje kaže da se u toj crkvi tada nalazila predstava Device koja sedi sa detetom Isusom u rukama. Bila je izvajana od drveta, potpuno pocrnelog od starosti - u suštini, Crna Devica. Legenda dalje kaže da je svetac, tokom jedne molitve, kada se slučajno nalazio pred tim kipom, izgovorio reči: 'Monstra te Matrem' - Pokaži se Majko. U tom trenutku tri kapi mleka iz grudi Device pale su na Bernarove usne.
Cela priča potpuno je jasna alhemičarska alegorija, koja znači da je svetac ušao u okultne druidske tradicije. Sama Crna Devica predstavlja prvi alhemičarski stepen Nigredo - rad u crnom, što znači da je Bernar dosta znao o alhemiji. S druge strane, Bernar je očigledno dobro poznavao i stare keltske tradicije. No, pravila koja je sastavio za templarski red odišu pravom hrišćanskom strogošću:

... uvek mora da prihvati borbu protiv jeretika, čak i ako su njih trojica, a on
sam...
... ako se bori za sopstveni život protiv osoba koje nisu jeretici, reagovaće
tek posle trećeg napada ...
... podneće tri bičevanja ako ne uspe da obavi zadatak...
... pričešćivaće se tri puta godišnje ...
... slušaće misu tri puta nedeljno ...
... tri puta nedeljno davaće milostinju ...
... tri puta nedeljno ješće meso, a u danima u kojima ga ne jede sme da
pojede tri obroka...


Kako bilo da bilo, pretpostavka da se Red obogatio zahvaljujući alhemiji i eventualnom pretvaranju olova u zlato ne samo da je malo moguća, već mu je takav način sticanja bogatstva bio potpuno nepotreban. U svakom slučaju, ogromno bogatstvo je postojalo i do danas je ostalo tema na koju je verovatno potrošeno najviše mastila.
Istorija, naime, kaže da je oktobra 1307. godine, kada su svi templari pohapšeni, sva njihova imovina konfiskovana. Ipak, izgleda da 'kase' Hrama nisu završile u rukama Filipa Lepog. Kraljevi zvaničnici nisu pronašli ni srebro ni zlato, čak ni dokumenta od velikog značaja - pronađena je samo dokumentacija o posedovanju zemljišta. Tako je nastalo niz legendi o skrivenom blagu templara, to jest o mnogim skrovištima jer ser se veruje da je svaka komanda imal svoje skrovište i to još od vremena kada je morala da štiti blago od rata i razbojnika. Posle procesa koji su protiv njih vođeni, templari su, po naređenju Filipa Lepog, zatvoreni u tvrđavu Šinon. Tu su ostali neko vreme, pre nego što su prebačeni u Paris.
Tokom boravka u Šinonu vitezovi su u zidove prostorija urezali nekoliko vrlo neobičnih oznaka koje koliko god je to teško reći, zaista izgledaju kao tajna šifra. Osamnaestog marta 1314. godine na jednom pariskom ostrvcetu živi su spaljeni Đakomo molej, poslednji Veliki majstor, i Gofredi de Šarnej. Veliki majstor je, međutim, pre nego što će izdahnuti u plamenu, prizvao božji sud na papu i francuskog kralja. Ubrzo se on i ostvario. Posle 37 dana Klement V umro je od upale creva, a Filip Lepi osam meseci kasnije, od paralize koja je nastupila posle pada sa konja u Fonteblou.

MISTERIOZNI ZAPISI

Slika

No, vratimo se blagu i znacima koji su ostali iza templara. Mnogi proučavaoci vitezova hramovnika i tragači za izgubljenim blagom veruju da se u znacima urezanim u zidove u Šinonu krije 'tajna poruka' o mestu gde se nalazi blago Reda templara. Svi ovi znaci imaju i alhemičarsku simboliku - krstovi, obični i trostruki krugovi, srca u plamenu, astronomski simboli i alhemičarski znaci za sumpor, živu i so. Njihov redosled sigurno nije slučajan. Uzmimo srce nad kojim se nalazi krst - prepoznaćemo ga kao hrišćanski simbol, ali je to isto tako tačno da je u alhemiji to inicijatski simbol koji predstavlja 'destilovanu vodu' koja omogućava 'pročišćenje srca'.
Templari su ostavili slične simbole i na drugim mestima. Recimo, u podzemlju italijanskog grada Ozima postoje podzemni lavirinti sa urezanim simbolima koji takođe nikada nisu rastumačeni. Ispod palate Rikoni se, uz to, krije prostor u obliku petokrake zvezde, na čijem se samom ulazu vidi veliki krst. Pretpostavlja se da je ta prostorija korišćena za tajne sastanke - jer oblik petokrake zvezde omogućava da se sagovornici koji sede u uglovima odlično čuju, ali međusobno ne vide, što ne bi bilo slučaj da je zvezda četvorokraka ili šestokraka.
Niko ne zna tačno ni šta bi sve u blagu templara trebalo da se nalazi, ali se priča da je u njemu i sveti gral, odnosno, u toj verziji, pehar u koji je sa raspeća sakupljena Hristova krv. Ni ta priča nije potpuno bez osnova. Postoji, naime, legenda koja kaže da je azijski princ Peril, posedovao sveti pehar sa krvlju Isusovom. Princ se zatim preselio u Englesku gde je sagradio veličanstveni hram sličan Solomonovom i u istočni deo položio relikviju. Uz to, osnovao je i naoružanu miliciju da čuva hram i udalji svakog ko ne bi bio dostojan da se približi Gralu. Njegovi vojnici su se, po toj legendi zvali - milicija hramovnika.
Tu je i francuska tradicija koja kaže da je Parsifal preneo Gral na Istok - Orijent. Da li, međutim, u tim legendama 'orijent', koji se svuda pominje, uopšte znači istok? Verovatno ne, već Isus Hristos. Čak i srednjevekovna evropska tradicija Isusa ponekad naziva tim neobičnim imenom.


SLAVNI DŽEJMS KUK U POTRAZI ZA TEMPLARSKIM BLAGOM


Moreplovac Džejms Kuk isplovio je 26. avgusta 1768. na brodu 'Endevur' iz engleske luke Plimut prema ostrvu Tahiti, a 14.februara 1779. ubili su ga havajski domoroci. To se zna. Ali, sve do danas njegove tri misije prema nepoznatim prostranstvima i tajanstvenim prekomorskim zemljama praćene su nizom tajni. Tačnije, nizom pitanja na koja još nema odgovora.

Slika

Nekoliko naučnika iz Engleske, Amerike i Evrope, koji važe za najbolje poznavaoce Kukovih putovanja i okolnosti pod kojima mu je tri puta uzastopno poveravano zapovedništvo nad brodovima i posadama, tvrdi da je on pripadao takozvanim neotemplarima. Oni smatraju da je stoga baš njemu, u početku nepoznatom i neiskusnom pomorcu niskog društvenog statusa, poveren zadatak da, navodno, 3.juna 1769. sa ostrva Tahiti osmatra prelazak Venere preko Sunčevog kruga. A u stvari pravi, tajni zadatak bio je da pokuša da pronađe nepoznato kopno negde u Okeaniji, i na njemu sakriveno templarsko blago.
Tvrdi se da je sa tim bio upoznat i tadašnji kralj Engleske, i da je upravo zato on pristao da novcem krune finansira ne samo prvu Kukovu ekspediciju, već i još dve sledeće. A znano je da u Kukovo vreme, kao i u vreme Kolumba i niza drugih ekspedicija, vladari nisu davali novac za naučna istraživanja, već samo za ona koja su obećavala pronalaženje zlata i dragog kamenja, sirovina, novih teritorija koje bi bile priključene kraljevstvima.
U Kukovom slučaju, zvanično, ništa od ovoga nije bilo u planu, već samo osmatranje Venere. Naravno, to je bila priča za naivni narod.
Od vremena kada su templari godine 1300. zabranjeni, mnogi od njih pogubljeni na lomačama a oni preživeli bili nemilosrdno proganjani, postoji legenda po kojoj su neki od preživelih monaha - ratnika uspeli da tajno napuste Evropu i spas pronađu delom na američkom kontinentu, delom na nekom, samo njima poznatom kopnu negde u Okeaniji. I da su poneli najveći deo templarskog pokretnog bogatstva. Sudeći po činjenicama, ogromnog. Legenda tvrdi da su preživeli to blago sakrili upravo u nekom kopnu u Okeaniji i da se ono i sada tamo nalazi.
Ukoliko je moguće da su neki templari uspeli da izbegnu pogrome, postavlja se pitanje kako su to preživeli monasi - ratnici znali da otplove prema Okeaniji. Jer, u to vreme njihovog egzodusa Evropa nije ni slutila da taj deo sveta uopšte postoji. Tek u vreme Džejms Kuka naslućivala je da 'tamo nečega ima'.
Odgovor koji danas daju istraživači Kukovih ekspedicija glasi: teplari, kao i kasnije Kolumbo i Kuk, raspolagali su 'tajnim mapama', geografskim kartama do kojih su monasi - ratnici, milom ili silom, došli u vreme kada su bili u Svetoj zemlji i koje su poneli kada su je napustili.
Zahvaljujući upravo tim mapama, templari su uspeli da dopru do Okeanije. Njima us se koristili i Kolumbo i Kuk. To objašnjava kako su njih dvojica uspela da stignu do odredišta bez većih problema, izbegavši zamke koje su mora postavljala ostalim pomorcima. Te mape, ili barem njihove verne kopije, našle su se u posedu i takozvanih neotemplara, koji su njima raspolagali i u Kolumbovo i u Kukovo vreme.

Slika

Da li su oni neke od tim mapa, i zašto, predali Kolumbu - nije razjašnjeno. A što se Kuka tiče, veruje se da su njemu, jer je i sam bio neotemplar, bile dostupne i predate, kako bi, služeći se njima, stigao do zakopanog templarskog blaga. Činjenica je da je Kuk bio prvi koji je bez ijednog problema, lako preplovio takozvani Veliki koralni greben koji maltene u potpunosti opasuje i Australiju i Novi Zeland. Upravo one dveteritorije koje je Kuk detaljno istražio. On je, to je dokazano, savršeno precizno u dolasku proveo brod kroz nekoliko relativno uskih prolaza kroz greben. To je ponovio i u povratku.
Jedno od velikih pitanja jeste zašto je 40-godišnjeg nepoznatog Džejmsa Kuka, kad je trebalo odlučiti ko će predvoditi misiju 'osmatranja Venere nad Tahitijem', kralju predložio niko drugi do tadašnji sekretar Admiraliteta - sada se to prvi lord Admiraliteta. Dakle, najodgovorniji čovek ondašnje britanske mornarice i šef kraljevske kanselarije, čiji je zadatak bio da određuje koje će ekspedicije biti finansirane novcem krune.
izgleda da je sekretar bio u tesnoj vezi sa neotemplarima iz Škotske, koji su stali iza Kuka. Drugog objašnjenja za takav izbor veođe ekspedicije jednostavno nema. U činjenici da je Kuk bio povezan sa neotemplarima ili da je bio i njihov Veliki majstor ili barem majstoe, najverovatnije leži objašnjenje zbog čega je Aleksandar Darlimpli, u to vreme najcenjeniji engleski astronom i geograf, umesto da predvodi ekspediciju na Tahiti, bio prisiljen da Kuku, koga je inače mrzeo, preda sve svoje mape i proračune. Darlimpli nije čak bio ni član Kukove ekspedicije, jer je nečijom odlukom ukrcan manje znani astronom Čarls Grin iz Kraljevskog astronomskog društva.
Iznenađenje je i podatak da je na put pošao i tadašnji bogati bankar Džosef Benks (sigurno je i on voleo da gleda Veneru), koji će nekoliko godina kasnije postati predsednik Kraljevskog društva, delom i zato što je putovao sa Kukom. Prema saznanjima nekoliko savremenih engleskih istoričara, ima indicija da su i Grin i Benks bili u vezi sa neotemplarima i da su upravo zbog toga pridodati Kuku.

Istoričari smatraju da je stara legenda o mitskom Eldoradu, za kojim su tragali španski konkvistadori na prostorima Maja i Inka, potekle iz predanja o tajnom templarskom blagu.
Posotoji još jedan neobičan podatak vezan za Kukovu potragu. Reč je o pismu napisanom 10.marta 1779. - pisanoj podršci i njemu i njegovoj posadi koju je iz Amerike uputio slavni Bendžamin Franklin, pronalazač gromobrana. Franklin to nije uradio slučajno, niti u nameri da ohrabri još jedno naučno otkriće. Naprotiv, učinio je to jer je i sam bio u vezi sa neotemplarima. Dakle, i Frenklin je znao za templarsko blago i hrabrio je Kuka da ga pronađe. Ima indicija da se nadao da će Kuk, kada blago pronađe, umesto u Englesku doći u Ameriku, i da će na taj način finansirati američku antikolonijalnu borbu.
Ali, ništa od ovoga se nije desilo. Kuk nije pronašao ni novi kontinent, niti bilo kakvo blago na Novom zelandu. Ali, predanje o templarskom sakrivenom blagu negde van Evrope i dan danas opstaje i uzbuđuje maštu.

O jednom posebnom mestu i mogućem Templarskom blagu, pročitajte u posebnoj priči u rubrici Misterije, na stranici VELIKA TAJNA OSTRVA HRASTOVA.

conopljanews.net


Vrh
Komsinica
Post  Tema posta: Misterija Ostrva Hrastova  |  Poslato: 18 Jun 2012, 14:24
Korisnikov avatar
Forumski novinar
Forumski novinar

Pridružio se: 15 Maj 2012, 10:01
Postovi: 7882
Lokacija: Marakana, Sever

OffLine
Oak Island,ostrvo Hrastova u Novoj Škotskoj,oko šesdeset kilometara jugozapadno od Halifaksa,već više od dvesta godina čuva veliku tajnu koja ni do dan danas nije rešena.Blago Hrastovog ostrva ostaje tako jedna od najdubljih misterija našeg vremena koja se ne da rešiti ni najmodernijom današnjom tehnikom.

Sve je počelo u proleće 1795.godine kada su tri vesela momka pošla u lov na prepelice na Ostrvu hrastova.
Iskrcali su se na ostrvo i lutali po njemu,usredsređeni na lov zbog čega su i došli.U jednom momentu, jedan od njih trojice primetio je na jednoj velikoj grani starog hrasta, postavljen starinski čekrk.Takođe su primetili da se ispod čekrka u zemlji nalazi ulegnuće prečnika preko deset stopa.Pri pokušaju da skine čekrk, kakav su do tada videli samo na starinskim slikama, on se usled starosti jednostavno rasuo u prašinu.Svima trojici nametalo se samo jedno pitanje.Šta to može biti? I jedini odgovor koji se svima nametao ,bio je isti.Zakopano blago! Blago kapetana Kida, to im je prvo palo na pamet.
Nisu imali strpljenja, pa su odmah počeli kopati koristeći samo noževe i vesla svojih čamaca.Sve što su tada našli bila je jedna kamena ploča sa čudnim znacima.Odmah su se razočarali i krenuše nazad ka obali.To im je bila najveća greška.Na kamenoj ploči bilo je napisano rešenje kako se dolazi do blaga.Ali,oni to nisu mogli znati,jer su bili nepismeni.
Tumači koji su preveli čudne hijeroglife na ploči, protumačili su ih kao:' Dva miliona funti je zakopano na 40 stopa odavde'.Jedna jedina rečenica od sedam reči vodila je na put sa blagom.
Iako su bili razočarani, momci su se puni nade vratili u svoje mesto.Iduće nedelje su se vratili naoružani lopatama, krampovima, vedrima, užadima, čekrcima.Čvrsto su odlučili da idu do kraja.Bili su opsednuti svojim bunarom.Momci su neumorno kopali po ceo dan.Izgledalo je kao da bunar uopšte nema dna.Ali,na dubini od tri metra naišli su na drvenu platformu.Ispod nje opet je bio sloj zemlje,ali pomešan sa smolom, drvenim ugljem i kokosovim vlaknima.Opet onda drvena platdorma i opet posle toga sloj zemlje na svaka tri metra.Trebalo je ponovo kopati i izvlačiti tone zemlje, ali su radovi nekako napredovali,a bunar je bivao sve dublji.A onda sasvim iznenada, iz bunara je pokuljala slana morska voda..Bilo je to na dubini od 30 metara i momci su jedva uspeli da se spasu pred vodom koja je kuljala iz dubine i smirila se tek kada je izravnala nivo sa morem.Sve ono što su do tada uradili bilo je uništeno.Jalovi pokušaji da se voda vedrima iscrpi bili su samo smešno batrganje tvrdoglavih momaka koji su bili rešeni da uspeju po svaku cenu.Kada su se konačno uverili da od tog posla neće biti ništa, digli su ruke od svega i posvetili se drugim poslovima.


Prošlo je od ovih početaka 113 godina,a tada je Ostrvo hrastova,posetio mladi njujorški pravnik,i budući predsednik Amerike, Frenklin Delano Ruzvelt. Čuo je priču o tajanstvenom bunaru i odmah ga je uhvatila želja da ga pogledaTada je i njega misao o zakopanom blagu potpuno opsela i držala ga je sve dok nije potrošio i poslednji dolar svoje,za tu svrhu osnovane kompanije 'Old Gold Salvage and Wrecking Company' - Kompanija za spasavanje starog zlata i brodskih olupina.

Posle Ruzvelta na Ostrvo hrastova krenuli su čitavi čopori avanturista i istraživača.Potrošili su čitave svoje imetke i spali na prosjački štap,neki su čak i glave izgubili,ali bunar nije prestajao da se opseda.Tako se 1960. godine, građevinski inženjer sa Floride, Dan Blanke, udružio sa kanadskim biznismenom Dejvidom Tobijasom da bi kupili deo Hrastovog ostrva.Potrošili su 10 miliona dolara za parče zemlje veličine četvrt hektara ne bi li iskopali blago i rešili misteriju Hrastovog ostrva.Nisu uspeli, potrošili su sav novac,a danas je njihov deo zemljišta zatvoren za posetioce i ograđen bodljikavom žicom.
Kako su dani prolazili, tako su na Ostrvo hrastova stizali novi ljudi sa sve komplikovanijim tehnikama i oruđima.Ali, svi su se vraćali neobavljena posla. Jedan je čak preko mora dovukao moćne podvodne kablove,koji će strujom natapati snažne crpke i osloboditi ga nadiruće vode.Drugi su smišljali druge stvari, ali rezultat je uvek bio isti.
Ljudi su dolazili i odlazili.Kopali su i prekopavali, bunar je gutao gomile novca,a svuda okolo ležao je razbacani zarđali alat i širila se velika kaljuga oko bunara.
Od silnog kopanja nije se više tačno znalo gde je njegov centar i šta predstavlja njegove zidove.Graditelji ovog čuda su očito mnogo polagali na solidnost gradnje i sigurno ga nisu gradili da u njega može da uđe svako ko tuda prolazi.Bunar je doživeo da bude teško oštećen i trebalo ga je vratiti u prvobitno stanje.Ali po nekima,ne treba ga ni otvarati.Smatraju da je nadležna vlada trebala da bunar zatrpa,a zatim zabrani pristup svakome ko ima bilo kakav alat u džepu.Da se to desilo,ne bi neki bogataš došao na ostrvo sa snažnim svrdlom koje je kao sondu spustio na dno bunara.Probio je ne samo slojeve bunara,nego i kovčege koji se tamo nalaze zakopani.Ali,rezultat rada ovog bugataša, bilo je saznanje da je u bunaru stvarno zakopano nešto vrlo dragoceno.
U zavojima svrdla ostali su komad zlatnog lanca.Deo lanca je posebna misterija za sebe: ni najbolji zlatari nisu mogli da utvrde vreme izrade i svrhu za koju je izrađen. U Bibliji, uz opis Solomonovog hrama, opisan je i veliki zlatni lanac koji je okruživao mesto na kojem je bila postavljena 'Svetinja nad svetinjama'.

Baš je ova sonda i omogućila da se shvati do kraja kako je bunar-trezor konstruisan.Prvo je u neposrednoj blizini obale iskopan bunar dubok 50 metara,a širok 360 centimetara.U dno je ugrađena debela gvozdena ploča i nad njom izgrađena cementna betonska dvorana visoka 10 metara.U tu dvoranu je pohranjen 'kovčeg',a zatim,do južne plaže, probijen je tunel koji dovodi vodu u dvoranu.Na visini od 15 metara postavljena je jaka drvena plarforma.Na visini od 17 metara iskopan je drugi kanal koji vodi do Smitovog zatona.Na visini od 20 metara postavljena je druga platforma i na njoj su smeštena dva kovčega sa nekim dragocenostima.Potom dolazi još devet platformi između kojih je,na rastojanju od po 3 metra,nabacana ilovača izmešana sa smolom,drvenim ugljem i kokosovim vlaknima.Kada je bunar zatrpan,na kraju dovodnih kanala je aktiviran ranije postavljeni eksploziv i voda je prodrla u prostorije.Sada ta voda stalno nadire do nivoa mora.Niko je ne može iscrpsti,ali niko ne može ni kopati dalje.(Na slici su meksičke makazice iz 17. veka, pronađene u bunaru.Interesantno je to što Meksikanci nisu došli ni blizu Hrastovog ostrva sve do sredine 18.veka!)

Kakva je ovo majstorija! Ko je bio u stanju da smisli ovakvu genijalnost. Ovde nije u pitanju samo poznavanje graditeljstva,već i same psihologije ljudi.Graditelji su čvrsto verovali da će neki uporni tragač,kada posle svih prepreka,ipak dođe do prve ostave sa dva sanduka krcata blagom, biti zadovoljan.Staviće tačku na dalja istraživanja, oglasiće da je bunar ispražnjen, a glavni sadržaj, ono zbog čega je ovo čudo i načinjeno, ostaće i dalje zakopano i nepristupačno za ljudske poglede.

Uglavnom svi tragači veruju da tragaju za gusarskim blagom.Smatra se da ga je na ostrvo zakopao sir Henri Morgan (1635-1688), legendarni pirat i bivši viceguverner Jamajke,mada neki smatraju da je u pitanju blago kapetana Vilijema Kida.U celoj priči je i legendarni gusarski kapetan Crnobradi, koji je pre nego što su ga ubili rekao da je blago sakriveno tamo gde ga niko sem njega ne može pronaći.Neki stručnajci veruju da je baš Crnobradi taj koji je sakrio blago na Oak islandu,ali nisu uspeli da pronađu njegove tragove.
Jedna teorija govori o Hrastovom ostrvu kao nekoj vrsti gusarske banke.Arheolozi iz Kanade tvrde da imaju dokaze da su lovci na blago na Haitiju i Madagaskaru pronašli lopate i druge alate koje su napravili gusarski kapetani,a koji su im koristili da bi prokopali tunele u kojima su sakrivali blago.Blizu gusarske banke nađeno je i misteriozno kamenje u obliku srca,čije poreklo još nije utvrđeno.Druga grupa istoričara smatra da su blago na Hrastovom ostrvu sakrili Vitezovi templari,koji su započeli kao hodočasnici za odbranu vere,a onda su vremenom postali najbogatija i najmoćnija srednjevekovna organizacija.Papa i francuski kralj uništili su (bar se tako smatra) 1307.godine Temlare,ali pre toga oni su svoje blago preneli u luku La Roš i ono je nestalo u nepoznatom pravcu.Pošto se za vitezove Templare vezuje i priča da je u njihovim rukama bio i legendarni 'Zavetni kovčeg', neki smatraju da je baš 'svetinja nad svetinjama' možda sakrivena na Hrastovom ostrvu.
Bilo kako bilo,bunar-trezor ostaje jedna od najvećih misterija.Misterija o čijem rešenju i dan danas sanjaju istraživači,avanturisti i naučnici.Misterija čije rešenje ne može da nađe ni najsavremenija današnja tehnologija.
Bili su to stvarno veliki majstori ogromnog znanja,a njihovu tajnu izgleda nikada nećemo otkriti.

sindikat.shootboard

_________________
Slika


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Uskršnja ostrva: Rešena misterija statua?  |  Poslato: 22 Jun 2012, 19:59
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Uskršnja ostrva: Rešena misterija statua

Otkako su holandski istraživači otkrili osrtvo 1722. godine ceo svet se pita kako je lokalno stanovništvo uspelo da pomeri sve te džinovske glave iz kamenoloma u kojima su klesani do udaljenih lokacija na kojima se danas nalaze bez pomoći točkova ili životinja.

Slika

Pominjanje Ukršnjih ostrva ili Rapa Nuija, malog izolovanog ostrva, za većinu je isto kao i pominjanje misterioznih džinovskih glava koje se na tom ostrvu nalaze.

Naučnici su na razne načine pokušavali da otkriju kako su statue, od kojih neke imaju i preko 80 tona, pomerane koristeći brojne metode transporta – od njihovog vezivanja za debla koja su potom vukli po zemlji do njihovog povlačenja kroz položene krošnje drveta poput sanki.

Međutim, arheolog Teri Hant sa Univerziteta na Havajima ponudio je zanimljivu teoriju koja bi mogla da bude i istinita.

Hant smatra da su tri grupe domorodaca bukvalno šetale ove statue po ostrvu koristeći samo konopce, ljudstvo i strpljenje.

Kako rekonstrukcija pokazuje, dve grupe su gurale statutu napred dok ju je jedna, koja se nalazila iza nje, konopcima držala uspravnom.



B92


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Uskršnja ostrva: Rešena misterija statua?  |  Poslato: 15 Jul 2012, 18:44
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
USKRŠNJE OSTRVO - uništena karika prošlosti

Resized Image - Click For Actual Size

Kulturna tradicija čovečanstva je poput beskrajnog lanca u kome je svaka karika jedno dragoceno i nezamenljivo iskustvo jer snažno povezuje prošlost s budućnošću, omogućavajući na taj način prenos snage s jednog na drugi naraštaj. Stoga je svaki novi naraštaj odgovoran za čuvanje starih karika i oblikovanje novih. Međutim, lanac povremeno ipak biva prekinut, a otkinuti segmenti padaju u tamu zaborava.

Da bi se ponovo otkrile ili rekonstruisale nestale karike potreban je ogroman trud, a često i „slučajna” otkrića. Ako se u tome uspe, stara snaga i smisao mogu da daju novi neslućeni podsticaj. Tako je ponovnim otkrivanjem antike, koja je u srednjem veku bila zaboravljena, nastalo čudo renesanse. Svetli primeri tragalaca za istinom u prošlom stoleću bili su Šampolion (Champollion), koji je dešifrovao egipatske hijeroglife, i Šliman (Schliemann), slavni otkrivač Troje. Oni, i mnogi drugi nespomenuti, ne samo da su ušli u trag ostacima od opštekulturne važnosti, nego su ih protumačili i preneli našoj civilizaciji. Ali, istorijsko iskustvo je, nažalost, pokazalo i obrnute slučajeve: koliko god da je čovek sposoban za najuzvišenija ljudska dela, podjednako u sebi nosi i razornu snagu za najveća uništavanja. U tome su takođe učestvovali neustrašivi ljudi, ali iz sasvim drugih pobuda. Tragali su isključivo za materijalnim bogatstvima radi dominacije i sticanja moći. Njihova otkrića su samo doprinela širenju jaza među nedostajućim karikama; tako su, tokom potrage za zlatom Eldorada i bezobzirnim nametanjem tuđeg načina života, uništene gotovo sve drevne kulture stare Amerike, Afrike, a slična sudbina zadesila je i tajanstvenu kulturu na ostrvu koje su njegovi stanovnici od davnina nazivali Te-Pito-o-te-Henua, tj. „Pupak sveta”.



OTKRIVANJE OSTRVA

Početkom XVIII veka ljudska mašta je nepoznatom „Južnom kontinentu” pripisivala raznovrsna blaga i čudesa, a u potragu za nepoznatim dao se i holandski admiral Jakob Rogeven (Jacob Roggeveen), koji je krstario sa svojom posadom bespućima Tihog okeana. Oko 27° južne paralele, 3600 km zapadno od najbliže obale Južne Amerike, 2700 km istočno od najbližeg polinezijskog ostrva, Pepete, slučajno su ugledali malo usamljeno ostrvo. Usred te vodene pustinje, uzdizao se pred njima poput ogromne piramide. Kroz durbin su na obali ugledali gigantske zidine, iznad kojih su stajale glave nekakvih divova s ogromnim kacigama. Misleći da su to vojnička utvrđenja nekih kiklopskih stvorenja, Rogeven je preduzeo sve mere opreza i sutradan ujutru se iskrcao sa svojom posadom. Tu su ih dočekala nova iznenađenja. Među ogromnim kamenim terasama koje su se okomito spuštale u more, iznad kojih su, poput kamenih čuvara, stajale gigantske statue s ogromnim crvenim kacigama, ugledali su ljude normalnog rasta. Videli su kako pri izlazećem suncu u nekom ceremonijalnom položaju pale vatre ispred statua. Predeo oko pobožnih urođenika i kamenih likova sastojao se od uređenih plantaža krompira i banana. Iznad njih su se uzdizali zeleni obronci ugašenih vulkana, čiji su mrtvi krateri davali jedinu pitku vodu na ostrvu. Rogeven o tom susretu ovako piše: Silno smo se začudili ugledavši one statue. Nismo mogli da shvatimo kako je bilo moguće da su ljudi bez konopca i bez skela mogli da takve statue usprave.

s

Zahvaljujući jednom od njegovih vojnika, Karlu F. Behrensu, koji je kasnije objavio čak dve knjige o svojim doživljajima na Pacifiku, imamo prva svedočanstva o staroj ostrvskoj kulturi koja do danas slovi za najveću zagonetku etnologije. Prema njegovom opisu, ostrvljani su bili svetloputi, živahni i prijatni ljudi, nimalo ratoborni, više bojažljivi. Kako i ne bi bili bojažljivi, zaključuje Behrens, kad je Rogeven, uplašen njihovim velikim zanimanjem za došljake i brojnošću, naredio vojsci da pucaju prema njima ne bi li ih rasterao. Ostrvljani pak, piše dalje Behrens, uopšte nisu imali oružja jer oni su se sasvim pouzdali u svoje idole ili kumire.

Najzanimljiviji deo njegove knjige Putovanje kroz južne zemlje i oko sveta je poglavlje koje govori o tim „kumirima”: Bilo ih je vrlo mnogo uspravljenih na obali. Ljudi su pred njima padali na kolena i molili im se. Te statue su bile isklesane od kamena i imale su oblik čoveka dugih ušiju, s krunom na glavi. Sve je bilo izrađeno vrlo umetnički, čemu smo se veoma čudili. Kamene statue ostrvljani su nazivali Ahu i Moai, a šta predstavljaju, kada su i zašto nastale, to nisu znali ili nisu hteli da im objasne.

Behrensove i Rogevenove doživljaje čini dodatno zanimljivim činjenica da su nezavisno jedan od drugog zapisali kako su videli i „bradate divove” s kojima nisu uspeli da stupe u dodir.

Nakon što su obišli ostrvo i ustanovili kako nema ni strateške ni ekonomske važnosti, što je za Rogevenovu misiju bilo jedino važno, ucrtao ga je u svoju kartu i otplovio. Budući da su se na ostrvo iskrcali na sam Uskrs 1722. g., Rogeven mu je dao današnji naziv „Uskršnje ostrvo”. Međutim, kako tom otkriću, osim Behrensa, niko nije pridavao posebnu važnost, ostrvo je do daljnjeg ostalo zaštićeno u svojoj osami.

UNIŠTAVANJE OSTRVSKE KULTURE

Prošlo je skoro pedeset godina kada je 1770. g. ostrvo ponovo otkrio moreplovac Filip Gonzales. O tome svedoči ugovor o pripajanju španskom kraljevstvu koji je potpisao tadašnji vladar ostrva Te-Pito-o-te-Henua, i to znacima sličnim hijeroglifima. Nakon njegovog povratka saznalo se za postojanje tajanstvenog „Pupka sveta”. Šta je Gonzales tamo radio, da li je nakon njega bilo još posetilaca, i s kakvim namerama, za sada je nepoznato. Četiri godine kasnije, 1774. g., kapetan Džejms Kuk (James Cook) u svojoj naučnoj ekspediciji svedoči o oborenim statuama i tragovima rata. Kukova ekspedicija nije mogla da objasni kako je na tako zabačenom i kamenitom ostrvu bez drveća mogla da nastane neka kultura. Ovde nema sigurnog sidrišta, nema drva za ogrev, nema sveže vode i čini se da je zemlja neplodna. Oni su prvi počeli da mere ogromne kamene statue i izrađuju prve crteže. Nadalje, Kuk beleži kako tadašnji stanovnici statuama nisu pridavali posebnu pažnju, a njegova ekspedicija bila je poslednja koja govori o uspravnim statuama na ostrvu. Arheolozi smatraju da je do rušenja statua došlo zbog građanskog rata na ostrvu. Povremeni posetioci svedoče da je vremenom sve više tih tajanstvenih kamenih statua bilo srušeno, tako da 1840. g. više nije bilo ni jedne uspravne.

Resized Image - Click For Actual Size

Bilo kako bilo, s obzirom da tragovi prvih razaranja potiču iz vremena nakon otkrića ostrva, susret starog i novog vremena nije slavno započeo. Ruski istraživač Južnog mora, Kocebu (Kotzebue), beleži jedan nemili događaj iz 1804. g. Naime, u vodama oko ostrva pojavili su se američki lovci na tuljane koji su se, u nedostatku radne snage, dosetili kako bi na ostrvu mogli da pribave robove. Borba je bila krvava jer su se hrabri ostrvljani, iako goloruki, neustrašivo branili. Samo zahvaljujući nadmoći strašnog evropskog oružja uspeli su da uhvate dvanaest muškaraca i deset žena. Međutim, na otvorenom moru svi su skočili u vodu. Više su voleli da umru nego da žive tako poniženi. Kapetan broda je ogorčeno pokušao da ih vrati, ali kako bi im se koji čamac približio, ostrvljani bi zaronili, a milosrdno more bi ih zakrililo.

Poslednji udarac ostrvska kultura je primila 1862. g., kada su, uz silna razaranja, lovci na robove, odvukli više od hiljadu ostrvljana, uglavnom muškaraca (a među njima i vladara, plemiće i sveštenike), u Peru, gde su ih koristili kao tegleće životinje i kopače guana. Nakon godinu dana, samo petnaest ih je preživelo, ali su i oni bili zaraženi crnim boginjama. Da tragedija bude veća, nemilosrdni robovlasnici su ih tako bolesne vratili na Te-Pito-o-te-Henua, što je uzrokovalo pomor velikog dela stanovništva ostrva.

Godinu dana kasnije, dolazak hrišćanskih misionara dočekalo je samo šestotinak potpuno zaplašenih i demoralizovanih starosedelaca. Misionare je najviše začudila veština čitanja preostalih ostrvskih sveštenika, jer ni na jednom drugom polinezijskom ostrvu pismo nije bilo poznato. Tekstovi su bili zapisani na hiljadama drvenih ploča. Nazivali su ih kohau-rongo-rongo, što znači „drvo koje govori”, ili „drvo pesama za recitovanje”, i odnosili su se prema njima s posebnim poštovanjem. Nakon toga usledilo je uništavanje najvrednijih svedočanstava o „Pupku sveta”. Nemački istoričar Herbert Vendt (Herbert Wendt) u svojoj knjizi Počelo je u Vavilonu o tome piše:

Resized Image - Click For Actual Size

Misterija Uskršnjeg ostrva danas verovatno ne bi više bila tolika misterija da je misionar Judžin Ajrod (Eugene Eyraud), pored svoje marljivosti u preobraćanju pagana, pokazao makar malo smisla za istraživanja. Tada su preostali sveštenici još umeli da čitaju rongo-rongo ploče. Sigurno je da se njihov sadržaj sastojao od starijih predanja koja bi stručnjacima mogla da odaju tajnu izgubljene kulture, tajnu kamenih spomenika, a možda čak i polinezijskog naseljavanja po moru (... )

Niko ne bi pisao bezbrojne knjige, ... niti bi se vodile bezbrojne rasprave o nastanku ove kulture, da brat Ajrod, kao i njegovi španski prethodnici koji su spalili knjige Maja, kipue (Quipu – uzice sa čvorovima), pismo Inka i drugu „đavolju rabotu“, nije bio fanatik.

Ajrod nije sam spalio rongo-rongo ploče, nego je primorao preobraćene ostrvljane da ih bace u vatru. Budući da je upravo skupina mauri-rongo-rongo sveštenika, vičnih pismu, morala da do poslednjeg pogine na Ostrvima guana, u međuvremenu se veština pisanja izgubila.

Dalje kidanje dragocenog lanca istorije i uništavanje svedočanstava ove jedinstvene kulture prestalo je 1880. godine, nakon pripajanja ostrva Republici Čile. Taj trenutak je doživelo samo dvestotinak ostrvljana, koji su se vremenom potpuno izmešali s doseljenicima s Tahitija i iz Čilea.

U to doba poraslo je zanimanje za drevne civilizacije koje do danas ne prestaju da privlače pažnju celog sveta. Među njih se ubraja i Uskršnje ostrvo. Sprovedeno je mnoštvo arheoloških i etnografskih istraživanja ne bi li se uspelo u, barem delimičnoj, rekonstrukciji njegove prošlosti. Međutim, što se više otkrivalo, bivalo je jasnije da se nit koja bi mogla da poveže sva ta otkrića neumoljivo gubi - previše toga je bilo uništeno. Tako ni jedna hronologija Uskršnjeg ostrva ne može da bude bilo šta drugo do skup predanja, pretpostavki i nagađanja.

LEGENDE O POREKLU

Iz arheoloških otkrića i etnografskih zabeležaka iz vremena prvih evropskih posetilaca sastavljena je hronologija događaja na ostrvu. I današnji stručnjaci govore o tri razdoblja. Prvo razdoblje karakterišu ostaci megalitskih građevina. Iz drugog razdoblja ostale su legende koje pričaju o tome kako su na ostrvu nekada u slozi živela dva različita naroda. Oni su došli u različito vreme, iz suprotnih smerova i govorili su različitim jezikom. Prvi je došao narod Hanau-eepe ili „Dugouhi”, predvođeni svojim kraljem Hoto-Matuaom. „Dugouhi” su pobegli iz jedne velike zemlje na istoku nakon poraza u ratu. Doneli su kult čoveka-ptice, pismo, a nadahnuti zatečenim megalitima iz prvog razdoblja, počeli su da izrađuju svoje vlastite. Drugi narod, nazvan Hanau-momoke ili „Kratkouhi”, došao je kasnije i jedino će njegovi potomci doživeti pripajanje Čileu. „Kratkouhi” su preuzeli kulturu i religiju od „Dugouhih”, i s njima su učestvovali u velikim radovima. Treće razdoblje se poklapa s dolaskom Evropljana. U ovom razdoblju iz sasvim nepoznatih razloga dolazi do rata između „Dugouhih” i „Kratkouhih”, usled čega su prekinuti radovi na statuama i započelo je vreme u legendama zapamćeno kao huri-moai ili „vreme obaranja statua”. Taj sukob je potrajao negde do 1840. g., kada je srušena i poslednja statua, a „Dugouhi” su potpuno nestali.

„KAMENI ČUVARI”

s

Najupečatljiviji svedoci te civilizacije su kamene skulpture gigantskih razmera koje su uglavnom bile postavljene uz obalu, na posebno izgrađenim „zidinama”, i ličile su na kamene čuvare ostrva. Kamene zidine visoke nekoliko metara i dugačke do dvadesetak metara potiču iz najranijeg razdoblja ostrva. Drevni graditelji su ih podigli od velikih višeugaonih blokova od tvrdog bazalta i tako precizno spojili da između njih ne može da se provuče ni oštrica noža. Ovakav složeni oblik megalitske gradnje bio je poznat samo u drevnom Peruu. Njihova monumentalna arhitektura, kao i religija, bila je usko povezana s kretanjem Sunca tako da su te zidine služile kao žrtvenici u okviru kulta Sunca. Stoga su s velikom tačnošću bili orijentisani u odnosu na izlazak Sunca. U svrhu beleženja kretanja Sunca tokom godine, na vrhu vulkana Rano-Raraku izgradili su solarnu opservatoriju. Pored solarne opservatorije, podigli su znatan broj kamenih statua ljudskog oblika i iza svakog žrtvenika. Izrađivali su četiri različita tipa statua. Jedan je bio mali, plosnate glave bez tela, s ogromnim izbočenim očima. Drugi je imao oblik pravougaonog stuba na čijim je stranama u reljefu ocrtana ljudska figura. U treći tip spadale su zaobljene i realistične figure koje kleče sedeći na petama, s rukama na kolenima, pogleda uprtog u nebo. Četvrti, i poslednji tip predstavlja umanjeni prototip velikih spomenika iz kasnijeg razdoblja.

Nakon izvesnog prekida, čiji uzrok nije poznat, javlja se jedna nova kultura. Vajari iz tog srednjeg perioda zapravo su proslavili Uskršnje ostrvo izradom i postavljanjem gigantskih statua. Arheolozi zaključuju da su te figure predstavljale njihove pretke, a postavljane su na visokim porodičnim grobnicama. Obožavanje predaka i pojava novog kulta čoveka-ptice, zamenili su ranije poštovanje Sunca. Opservatorija je ostala zapuštena, a pored nje je izgrađen kompleks zgrada od kamena, napola ukopanih u zemlju, u kojima je poštovan kult čoveka-ptice. Lepo građeni megalitski žrtvenici iz ranijeg razdoblja bili su delimično ili potpuno razgrađeni, a stari obrađeni blokovi ugrađeni su u novi arhitektonski objekat koji su nazivali ahu. Ahu je služio kao visoka platforma, visine četiri do pet i širine deset metara, na koju su postavljane statue, kako bi se videle izdaleka. Na neke ahue nikada nije bilo postavljeno više od jedne do dve statue, većina je imala pet, ali neke su nosile i petnaest. U unutrašnjosti ahua nalazila se prostorija koja je često imala oblik barke, a u kasnijem razdoblju služila je za smeštaj tela preminulih plemića, vladara i sveštenika. One više nisu bile orijentisane prema Suncu, nego su bile izvedene uporedno s obalom. Njihova izrada nije dostigla preciznost i finoću prethodnog razdoblja. Najveća pažnja je u to doba bila posvećena izradi statua. Statue su klesane uglavnom u kamenolomima kratera vulkana Rano-Raraku, dok im je kaciga izrađivana u deset kilometara udaljenom krateru drugog vulkana. Statue su na neki nama nedokučiv način raznošene po celom ostrvu. To je zahtevalo ogroman trud zbog veličina statua, a dodatna otežavajuća okolnost bila je i nepristupačnost obale, gde su već pre bili pripremljeni ahui za njihovo postavljanje.

Kad je gigantski čuvar, na isto tako nepoznat način, postavljen na visoki ahu, stavljala mu se još i „kaciga” od crvenog kamena. Potom bi im udubljivali očne duplje i postavljali zenice od belog korala. Nakon „otvaranja” očiju, nisu više prestali da zure u nebo.

s

Statue su izrađivali u različitim dimenzijama. Najmanja završena i uspravljena je imala 3,5 metra visine a najveća je bila visoka 12 metara (zajedno s kacigom, 14 metara). Ukupna težina statue i kacige morala je da iznosi preko 90 tona. Ali, za istraživače je dodatno iznenađenje bilo otkriće popularno nazvane „radionice divova” u krateru ugaslog vulkana Rano-Raraku. Tamo je ležalo više od stotinu pedeset napola završenih kamenih likova, delimično već isklesanih iz stene i svrstanih u dugačke vodoravne redove, jedan uz drugi. Među njima se nalazi najveći nedovršeni koji je visok 22 metra.

Naokolo razbacan, ležao je različit alat: zašiljeni noževi od opsidijana, kamena dleta, alat za poliranje, kameni transportni valjci. Ceo prizor ostavlja utisak da su vajari morali da odjednom ostave svoje napola gotove figure i da pobegnu. Zašto, ostaće njihova tajna.

Pored građevina podignutih u religijske svrhe, pronađeni su i ostaci tri puta, uz čije su ivice nekada bile postavljene gorostasne statue. Na jugoistoku ostrva otkrivene su ruševine dugačkih kamenih kuća bez prozora koje najverovatnije potiču iz razdoblja obaranja statua. Sagrađene su iznad jama u zemlji. U unutrašnjosti kuća iskopane su različite figure od kamena, drvene statue bogova, figure s razvučenim ušnim resicama. Ove poslednje figurice predstavljaju „Dugouhe”. Takva jedna se nalazi i u zagrebačkom Etnografskom muzeju.

RONGO-RONGO ploče

Prema ostrvskim legendama, rongo-rongo ploče potiču od samog Hotu Matue koji je doveo svoj narod u „Pupak sveta” i sa sobom doneo šezdesetsedam svetih „drva koja govore”. Za vreme poslednjeg vladara Ariki Ngaara, pre upada Peruanaca, sveštenici ne samo što su umeli da čitaju te ploče nego su imali i škole u kojima su mladi sveštenici učili da pišu. Sam vladar je navodno imao celu biblioteku s rongo-rongo pločama.

Ove ploče su izrađivane iz naplavnog drveta koje je izbacilo more na obale ostrva i bile su različitih veličina i oblika. Najveća sačuvana dugačka je 90 cm, ali su postojali primerci dugi i do 2 metra. Iako ih je nekada na ostrvu bilo na hiljade, zahvaljujući misionarima uništene su sve osim dvadesetdve koje se danas čuvaju u svetskim muzejima u Londonu, Beču, Vašingtonu, Santiagu... Hejerdal (Heyerdahl) je, međutim, tokom svojih istraživanja pronašao neke koje su do tada bile sakrivene. Očigledno su ih zadnji sveštenici, odgovorni za svete ploče, a predvidevši tragediju, sami sklanjali ili čak uništavali kako ne bi došle u nedostojne ruke. Kasnije je utvrđeno da su zapravo postojala dva pisma. Staro pismo su znali samo retki, izabrani pojedinci (vladar, plemići i sveštenici-pevači). Ploča ispisana takvim pismo nazivana je tongata-rongo-rongo i smatrala se tabuom. Pored tog pisma, postojalo je jedno manje tajno - demotski oblik prvog pisma - koje je služilo za pisanje hronika i „administrativnih akata”. Nazivali su ga tau, što znači godina i bilo je poznato ostatku naroda. Znanje o tongata-rongo-rongo pismu je nepovratno nestalo u rudnicima guana, dok je nekoliko preživelih ostrvljana i nakon spaljivanja ploča poznavalo tau.

s

Tekstove su urezivali u drvene ploče pomoću opsidijana počevši iz gornjeg levog ugla ploče pa do kraja reda, onda bi ih okretali i nastavili na drugoj strani. Na taj način su urezani tekstovi opisivali pravilnu spiralu. Ploče su ispisane ne samo s obe strane, nego čak i po ivicama. Pojedini simboli imaju oblik konture, ali je celo pismo izrazito piktografskog karaktera. Na njemu su sasvim jasno vidljivi stilizovani likovi ljudi, životinja, biljaka, zvezda i svakodnevnih upotrebnih predmeta. Većina stručnjaka se slaže u tome da pojedini ideogrami ne predstavljaju slova, slogove ili reči, već samo „natuknice” koje su sveštenicima trebalo da olakšaju recitovanje dugih svetih tekstova. Time su ih njihovi stvaraoci potpuno zaštitili, jer ako sadržaj ne znaju napamet, tekst ne mogu čitati ni oni koji poznaju pismo. Zbog toga je svaki dosadašnji pokušaj dešifrovanja bio neuspešan.

Otkrićem starih predarijevskih kultura Mohendžo-daro i Harapa u dolini Inda i njihovog slikovnog pisma na glinenim pločicama, naučnici su uočili zapanjujuću sličnost s pismom na rongo-rongo pločama. Pažljivom analizom ustanovljeno je da se čak 150 znakova oba pisma međusobno potpuno podudaraju. Zagonetku još više produbljuje činjenica da te dve kulture razdvaja 20 000 km i skoro 5 000 godina.

Tako se ostalim zagonetkama, nakon neuspelih pokušaja dešifrovanja, pridružuje i pismo. Svi pronađeni i sačuvani ostaci nemi su spomenici čovekove neutažive potrebe da ostavi traga u večnosti. Zadivljuje činjenica da je to moguće, ne samo u bogatim predelima Egipta, Evrope, Azije i Amerike, nego i na malom pustom ostrvu na najusamljenijem mestu na kugli zemaljskoj!


Nakropol


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Kristalna lobanja  |  Poslato: 20 Dec 2012, 03:52
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Tajna kristalnih lubanja

Srbija-forum

Legenda kaže da postoji 13 kristalnih lubanja koje su nam ostavile drevne civilizacije, ili čak izvanzemaljska bića. Napravljene su od jednog komada kvarca, od materijala kojeg mi danas koristimo u našim mikro-čipovima, i smatra se da posjeduju nevjerojatne moći. Čuli smo za proročanstvo Maja da će smak svijeta nastupiti 2012.g. Vjeruje se da ako se lubanje ujedine da mogu spriječiti katastrofu.

Istraživač Mike Mitchell-Hedges je sa svojom kćerkom Annom 1927.g. otkrio jednu takvu lubanju u gradu Maja Lubaantum. Raznim testovima se željelo utvrditi kako su lubanje nastale. Starost kristala je nemoguće odrediti i zato mnogi znanstvenici smatraju da su lubanje lažne i napravljene u novije vrijeme, a ne da potječu iz drevnih civilizacija. Zaključili su da je Mitchell-Hedgesova lubanja izrađena uz pomoć napredne tehnologije. To je naravno povelo pretpostavku da je lubanja lažna.

No, postoje i oni koji su povukli paralelu napredne tehnologije izrade sa vanzemaljskom naprednom civilizacijom. Ili pak teorija da su lubanje napravljene na Atlantidi, za koju se smatra da je bila dom vrlo napredne civilizacije. Pri ispitivanju lubanje otkrili su da lubanja proizvodi zvukove, mirise, te da sjaji u određenim trenutcima. Stručnjaci su se složili da bi za izradu takve lubanje bilo potrebno minimalno 70 godina svakodnevnog rada i to uz pomoć tri generacije majstora, te da uz tehnologiju dostupnu tada ljudi nisu bili u stanju napraviti takvu lubanju.

Srbija-forum

Otkriveno je da je lubanja napravljena od određenog kristala koji se danas koristi u raznim komunikacijskim sustavima, pa tako nije odbačena mogućnost da služi kao sredstvo prenošenja znanja, ili sredstvo komunikacije. Slične kristale koristi NASA, te čiste kristale izrađene pri nultoj gravitaciji. Znanstvenici se slažu da je otkriveno 8 od 13 lubanja. Neki smatraju da su lubanje postavljene na Zemlji od izvanzemaljaca, te da ćemo njihovo značenje otkriti kada budemo dovoljno evolucijski napredni. Smatra se da je sada to vrijeme. Prema toj teoriji lubanje su raspršene po Zemlji, na sjecištima jakih gravitacijskih vorteksa.

Prema legendi Maja, bogovi s neba su dali kristalnu lubanju čovjeku. Ta lubanja je sadržavala tajne bogova. Kroz molitvu i ritualne Maje su uspjeli izvuči znanje iz lubanje, te su tako naučili kako izraditi preostalih 12 kristalnih lubanja. Pretpostavlja se da Mitchell-Hedgesova lubanja posjeduje nadnaravne moći. Zrači posebnom energijom. Neki ljudi kažu da su vidjeli razne slike unutar lubanje, a jedna od njih je slika NLO-a. Vlasnici nekih lubanja kažu da su imali halucinacije, različite snove u kojima su vidjeli drevne civilizacije, da su im lubanje ispunjavale želje ili su mogli vidjeti budućnost.

Kristalne lubanje su sasvim sigurno vrlo zanimljiva tema svakome tko imalo voli pustolovinu, zagonetke i legende. Mašta proradi čim zamislim sliku 13 lubanja ujedinjenih. Je li zbilja moguće da se neka čudna energija oslobodi i proširi Zemljom? Ili se apsolutno ništa ne bi dogodilo. Jesu li lubanje zbilja napravljene vrlo davno, i tko ih je napravio? Kako? Zašto? Nekako mi nema smisla da bi lubanje tako precizno izrađene nastale samo ovako, bez nekog određenog razloga. I u tom slučaju zašto bi ih bilo više od jedne. Izgleda da ćemo saznati 21.12.2012. Ili nećemo… :)

Srbija-forum


antimaterija

_________________
Slika


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: Uskršnja ostrva: Rešena misterija statua?  |  Poslato: 06 Jan 2013, 20:07
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
RAPA NUI - IZGUBLJENI RAJ NA ZEMLJI

Vekovima skriveno od uobičajenih morskih puteva i još dalje od radoznalih očiju slučajnih putnika, Uskršnje Ostrvo sa svojim neverovatnim statuama predstavlja izvor neprekidnog oduševljenja celog sveta

Kameni kipovi sa Uskršnjih ostrva već vekovima zadivljuju zapadnog čoveka. Sadšnji stanovnici, kao i oni koje su na ostrvima zatekli prvi moreplovci, nikada nisu znali da objasne ko je, kako i zbog čega podigao monumentalni niz kipova, okrenutih moru.
Kipova, zagledanih u daljinu, koji kao da nekoga iščekuju. Na ova pitanja još ni dan danas nema odgovora.
Uskršnja ostrva, koja domoroci oduvek zovu 'Rapa Nui', što bi u prevodu bilo 'pupak sveta', nalaze se usred Tihog okeana, oko 3.760 kilometara daleko od obala Čilea. To je trougaono vulkansko ostrvo prečnika 17 kvadratnih kilometara. Vrh najvišeg od tri ugašena vulkana, uzdiže se do 511 metara nadmorske visine. U jedinom gradu na jugozapadu ostrva, Hanga Roa, živo oko 3.000 stanovnika. Ostatak ostrva je danas prirodni rezervat. Uskršnje ostrvo teritorijalno pripada Čileu. Dugo je vladalo mišljenje da su prvi stanovnici bili Južnoamerikanci. Ali, najnovija genetska istraživanja pokazuju da su najstariji Rapa Nui stigli na ostrvo iz Francuske Polinezije, u 5. veku nove ere. Najbliža ostrva, Pitkarn, nalaze se 1.800 kilometara dalje i poznata su po tome što se na njih iskrcala pobunjena posada broda 'Baunti'. Ovaj divlji kraj, kojim dominiraju tri vulkana, stalno je na udaru vetrova.


Slika

Zbog retke vegetacije, putniku koji im priđe odmah upadaju u oči visoki predivni kipovi od vulkanskog kamena koji se uzdižu na rubovima ostrva.
Ovi kipovi predstavljaju prave stilizovane ljudske glave. Čela su im ispupčena, u udubljenjima za oči usađeni su ispolirani komadi korala, nos je dugačak a obrazi glatki. Neki od kipova teški su više od 40 tona i visoki nekoliko metara. Pred tim neverovatnim divovima čovek se oseća sićušno i mizerno mali. Odmah se svima nameće samo jedno pitanje. Kome je palo na pamet da izvaja ovakvo nešto? Kakva to tajanstvena bića predstavljaju ovi kipovi? Kakva je nadljudska snaga uspela da ih iskleše i podigne na postolja od crvene stene? Kakvu su to tehniku upotrebili da bi pomerili tone i tone kamena?
Nezaineteresovanog i praznog pogleda kipovi posmatraju more i unutrašnjost ostrva. Tako ih je video i holanđanih Jakob Rogeven koji se iskrcao na obalu ostrva na Uskrs, 6.aprila 1722. godine. Bio je prvi evropljanin koji je tamo kročio i on ih je i nazvao Uskršnja ostrva. Ovi ogromni kipovi su ga zapanjili, a tamo se i združio sa domorocima - belim ljudima crvene kose, ali i sa tamnoputima. Posle njega su došli Španci, a kasnije i kapetan Kuk.
Tek 1955. na ostrvo se iskrcala prva naučna ekspedicija, koju je predvodio Tor Hejerdal, čuveni junak ekspedicije Kon-Tiki, koji je, 1947. godine istoimenim splavom prešao preko južnih mora. Hajerdalovu ekspediciju na Uskršnja ostrva pratila je sva štampa, a on je odlučio da sa svojom ekipom otkrije tajnu divovskih kipova. Za taj zadatak dao je sebi šest meseci.


The Conoplja News


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: Uskršnja ostrva: Rešena misterija statua?  |  Poslato: 06 Jan 2013, 20:09
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
POGLAVICA PRIČA

Kada se iskrcao na ostrva, urođenici su mislili da poseduje manu, natprirodne sposobnosti koje su povezane sa skulpturama, i prišli su mu sa velikim poverenjem. Uputili su ga u tajnu bogova. Odakle su došli ti kipovi? Zbog čega je veliki broj oboren, kao u žurbi? Zbog čega su kamene alatke, korišćene u kamenolomima razbacane tako daleko, kao da je to urađeno u trenutku paničnog straha? Kakvo je značenje neobičnih crvenih 'šešira' kojima su kipovi pokriveni? Urođenici ove šešire zovu pukao, što znači punđica.
Neki domoroci imali su kose crvene, gotovo plamene boje, i Hejerdal je pomislio da bi to moglo da pomogne rasvetljenju tajne. Malo pomalo, uporedo sa saznavanjem domorodakih legendi, među kojima i one o 'osveti kratkouhih', kockice su polako počele da se slažu. Hajerdal je shvatio da na ostrvu postoje dve kategorije domorodaca: hanau eepe ili dugouhi i hanau momoko ili kratkouhi. Prvi su bili direktni potomci rase vođa koja je bila predstavljena kipovima. Dugouhi su bili jedini koji su primali 'manu', to jest natprirodne sposobnosti povezane sa kipovima. Potomci dugouhih su, dakle, bili jedini vlasnici pećina punih kamenih kipova. Posedovali su tako ogromnu količinu informacija koje su koristili do maksimuma.


Slika

Tako je saznao i značenje reči rongo - rongo: tajanstveni rukopis koji je otkriven na ostrvu. Rongo - rongo bio je jedini pisani jezik kulture Rapa Nui. Lingvista Stiven Fišer objašnjava kako je proveo godine dešifrujući ga: 'Da bih uspeo da ga dešifrujem, najpre sam morao da otkrijem kakav se jezig mogao govoriti na ostrvu. Rapa Nui su govorili ranijim oblikom polinezijskog, koji mi nazivamo Stari Rapa Nui. Onda je trebalo odgonetnuti kakav je to jezik bio. Neki od njihovih starih napeva i legendi pokazuju sličnu strukturu, što mi je omogućilo da premostim problem i uz određeni zvuk stavim i određeni znak. Najveći izazov predstavljao je pokušaj da shvatim kako su osmislili pisanje. Mi imamo alfabet, a Rapa Nui su imali hijeroglifsko pismo. Rongo rongo je linearan i čita se sa leva na desno. Kada čitalac stigne na kraj, okreće pločicu za 180 stepeni i nastavlja sa čitanjem naopačke, ponovo s leva na desno, nastavljajući prekinutu rečenicu teksta. Većina preživelih zapisa Rapa Nui čine napevi o stvaranju sveta, a svi artefakti ispisani jezikom Rongo rongo, bili su načinjeni od drveta.

Slika

Kada je Hajerdal upitao Atana, ostrvskog poglavicu, kako su kipove prevozili od kamenoloma do sadašnjih sedišta, on je odgovorio: 'Oni su hodali'. Hajerdal nije bio zadovoljan odgovorom i insistirao je da mu se kaže nešto verovatnije. Onda mu je Atan objasnio da je reč o legendi i da su 'moai' hodali pomoću drvenih oblica, 'miromanga erua'. Otkrio je i način na koji su kipovi podizani: pomoću poluge, formirane od tri solidne grede oslonjene na gomilu kamenja, koja je 'zidana' kako su radovi napredovali. Dvanaestoro ljudi radilo je 18 dana na uspravljanju kipa teškog 25-30 tona. Kipovi su, takođe je otkrio Atan, podizani u slavu preminulih kraljeva. Ostalo je pitanje i kako su klesani od, kao čelik tvrdog, vulkanskog kamena? I tu je Atan dao odgovor: vulkanski kamene je, zapravo, okamenjeni pepeo. Domoroci su ga smekšavali stalnim kvašenjem.
Društvena i ekonomska moć poglavice klana ili plemena, merila se veličinom i brojem Moaia koje je imao. Među poglavicama klanova vladalo je surovo nadmetanje u pravljenju najvećeg i najboljeg Moaia. Obično je svaki od njih imao 1 do 15 potpuno završenih Moai skulptura, visokih između 3 i 8 metara. Još više Moaia je bilo u fazi izrade. Smatra se da ih je u oblasti vulkana Rano Raraku napravljeno blizu 12.000, iako mnoge Moai skolpture nikada nisu postavljene na svoja mesta.
U prošlosti su Uskršnja ostrva bila šumovita. Domoroci su koristili drveće da bi prevozili i podizali kamene kipove. Ostatak šume morao je nestati u ogromnom požaru koji je izazvan velikim ratom među stanovnicima ostrva. Masakr je preživeo samo jedan čovek - Oroina, a poglavica Atan je bio njegov direktan potomak.
Novim i novim razgovorima i pitanjima Hajerdal se polako približavao verovatnoj istini. Saznao je da su pre mnogo vremena dugouhi dominirali kratkouhima. Ovi drugi su, zapravo, bili robovi, čiji je zadatak bio da ostrvo očiste od obilja nekorisnog kamena kako bi se dobila obradiva zemlja. Kratkouhi su se, konačno, pobunili. Izbio je 'građanski rat'. Da bi se isvetili, pobunjenici su rušili kamene kipove.


The Conoplja News


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: Uskršnja ostrva: Rešena misterija statua?  |  Poslato: 06 Jan 2013, 20:11
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
ČOVEK PTICA

Slika

Postepeno, na ostrvu je počela da se rađa jedna nova religija, u čijem je centru bio lik Čoveka - Ptice. Ta religija je zanela poglavice klanova i bukvalno spasla ostrvljane. U čast Čoveka - Ptice, na jugozapadnoj strani najvećeg vulkana Rano Kao, sagrađen je novi grad - Orongo. Nedaleko od obale, a nasuprot Orongu, nalazila su se dva sićušna ostrva, Motu Iti i Motu Nui, oba prekrivena petroglifima u slavu Čoveka - Ptice.
Svakoga proleća, najsposobniji i najjači mladići iz svakog plemena trkali su se plivajući kroz uzburkano more prepuno ajkula do ostrva Motu Nui, da bi videli prvo jaje koje je te godine snela morska lasta - Manu Tara. Najspretniji mladić bi ukrao jaje, vratio se plivajući nazad i uspeo se uz strme stene rodnog ostrva. Pobednik, o kome je odlučivao sveštenik, sa svojim saplemenicima bi vladao ostrvom godinu dana. Imao je pravo da bira iz oskudnih zaliha hranu i odgovornost da ostatak pravilno raspodeli ostrvljanima. Stvorivši sistem koji je sprečavao dalje iscrpljivanje životnih resursa i uspostavivši plemensku toleranciju, Rapa Nui su uspeli da opstanu sve do dolaska Evropljana.


The Conoplja News


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: Uskršnja ostrva: Rešena misterija statua?  |  Poslato: 06 Jan 2013, 20:13
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
GDE JE ISTINA

Da li se Hejerdal imalo približio istini za kojom je tragao? Mnoge analize kažu da nije! Karbonskom datacijom je, recimo, utvrđeno da su poslednji kipovi sa Uskršnjih ostrva napravljeni oko 1680. godine. Kratkouhi su se doselili tamo mnogo kasnije. Ipak, otkriveni su tragovi ogromnog požara koji se podudara sa prestankom pravljenja kipova. Hajerdala je zanimalo i ko su bili i odakle su došli dugouhi, gospodari ostrva. Prema legendi, oni su imali belu kožu i kosu crvenu kao plamen. Manji deo stanovnika ostrva i danas ima belu kožu i crvenu kosu. Malo dalje, kroz legende Južne Amerike, sreću se bradati bogovi plamene kose i visokog rasta. Jedan od takvih bića je i bog Kvecalkoatl. A istraživač i osvajač Francisko Pisaro primetio je, po dolasku u Peru, da su članovi kraljevske porodice Inka znatno viši rastom od svojih podanika, da im je koža bleđa a kosa crvenkasta. Indijanci su mu objasnili da su oni 'virakoha', odnosno da pripadaju višoj, božanskoj rasi. Uostalom, i evropske osvajače prihvatili su kao božanska bića, zbog čega im nisu pružali nikakav otpor.
Da li su peruanski Indijanci imali veze sa dugouhima? U pokušaju da odgovori na ovo pitanje Hajerdal je dao na analizu krv dugouhih stanovnika Uskršnjih ostrva. Odgovor iz laboratorije bio je odrečan: ti ljudi nisu imali nikakve veze sa južnoameričkim indijancima niti sa stanovnicima Polinezije.
Odakle su onda došli ljudi koji su i bez tehničkih znanja umeli da koriste točak i polugu? Hejerdalu je u jednom trenutku palo na pamet da su Uskršnja ostrva, možda, deo potopljenog kontinenta. Na ostrvu se, naime, vide i popločani putevi koji vode direktno u more. Da li su se nastavljali na morskom dnu? Pokušao je to da proveri. Jedan ronilac iz ekipe istražio je dno mora, ali putevi su, kao što se i sa kopna videlo, u moru odjednom završavani?!


Slika

Erih fon Deniken objavio je 1976. godine svoju teoriju o Uskršnjim ostrvima, naravno, vezanu za vanzemaljce. Po njemu, divovske kipove je mogla da podigne samo nadljudska inteligencija. Vanzemaljci su se, tvrdi Deniken, slučajno našli na ostrvu sa kojeg nisu mogli da odu, i onda su, iz puke dosade, isklesali stotine kipova. Na kraju je po njih došao svemirski brod.
Da bi potkrepio svoju tezu, Deniken kaže da domoroci nisu imali ni čime da klešu tako tvrd kamen, niti sredstva da ga pomere, i da ih, uostalom, nije bilo dovoljno za tako velike poduhvate. 'Šeširići' na kipovima su, po Denikenu, naravno, kacige.
Tor Hejerdal je 1976. godine, na insistiranje jednog američkog publiciste koji je kasnije od toga napravio knjigu, odgovorio Denikenu pobijajući njegove teze. Ipak, dosta sveta i danas veruje Denikenovim tvrdnjama. Zar ne ide njima u prilog i jedna od ostvrskih legendi koja govori o ljudima - pticama? Po Denikenu, oni su simbol vanzemaljaca, dok antropolozi o njima misle isto što i o ostalim animalnim simbolima.
Postoji i hipoteza da su prve kipove zaista pravili vanzemaljci ili prve generacije njihovih potomaka, nastalih genetskim mešanjem sa domorocima. Kasnije je sećanje izbledelo, ali su stanovnici ostrva nastavili da ih prave, sada već kao svoje idole.


Slika


The Conoplja News


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 38 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker